Lidija Horvat-Dunjko

(Varaždin, 17. srpnja 1967.)

• Lidija Horvat rođena je 17. srpnja 1967. u Varaždinu, gdje je završila Srednju školu za obrazovanje naftnih, geoistraživačkih, rudarskih i kemijskih kadrova. U Glazbenoj školi u Varaždinu 1985. završila je pjevanje i 1986. smjer klasične harmonike u klasi Slavka Magdića. Harmoniku je svirala više od 15 godina kao solistica i kao koncertmajstorica Harmonikaškog orkestra Ivan Goran Kovačić u Zagrebu. Često je prerađivala klasične orkestralne partiture za harmonikaške orkestre. U mladenačkom razdoblju imala je osim glazbe mnogo različitih interesa i bavila se raznim prirodnim znanostima i sportom (osobito biologijom iz koje je, kao i iz matematike, još u osnovnoj školi dobivala državne nagrade, a u srednjoj je iz atletike u trčanju na 400 m također bila među najboljima u državi).
  
  Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Zdenke Žabčić-Hesky 1989. je diplomirala, a 1995. magistrirala, solo pjevanje (Lied, oratorij i operu). Usavršavala se kod poznatih vokalnih pedagoga (Olivera Miljaković, Gerhard Zeller, Dunja Vejzović, Helena Lazarska…). Još kao studentica debitirala je 1988. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu ulogom Despine u Mozartovoj operi Cosi fan tutte. Uslijedio je lijep osvrt Arlette Ambrožić-Paić u časopisu Svijet 27. siječnja 1989.​: „Plave oči, urođen dar za glumu, lakoća kretanja scenom, izražajnost lica i pokreta, potpun nedostatak treme, lakoća izraza, te bogato moduliran glas, sve to od mlade sopranistice čine zvijezdu predstave... Nije Lidija Horvat Despina kao druge!!” Slijedile su i nagrade: 1988. dobila je dvije posebne nagrade na Međunarodnom natjecanju Jeunesses Musicales i Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu te 1989. bila je pobjednica na 33. državnom Natjecanju mladih umjetnika Jugoslavije i dobila nagradu Ivo Vuljević kao najuspješniji umjetnik godine u državi.
  
  Lidija Horvat je vrlo brzo počela nastupati na koncertima za koje je redovito dobivala izvrsne kritike. Tako je glazbeni kritičar tadašnjega Radija Zagreb Đorđe Šaula rekao u Jutarnjem programu 10. svibnja 1989.: „Nadajmo se da će i ostali koncerti biti tako ugodan doživljaj, kakav je bio koncert lirskog soprana Lidije Horvat sinoć. Sopranistica s presudnom osnovom – lijepim, čistim i toplozvučnim glasom, koja se prikazala u raznim pjevačkim i interpretativnim, ali uvijek adekvatnim mijenama. U svemu adekvatno vladanje glasom, posebno istančanim fraziranjem i vođenjem poetske niti glazbe, s izrazito sugestivnim ulaženjem u punoću pjevanja i izlaženjem u tišinu kraja glazbene misli, s međuprelivima boja i izražajnim nijansama u glasu...” Nenad Miletić pisao je u Glasu Istre, 4. kolovoza 1989.: „Sopranistica Lidija Horvat propjevala je šarmom i uvjerljivošću vokalnih ptičica. Ta senzibilna djevojka putenog glasa, komornog volumena, vrsne dikcije, ležerne impostacije i produhovljene mašte naprečac je ganula auditorij rukovetom brižno i s ukusom probranih popjevaka i arija. Takva suptilnost i finoća ne čuje se često.” Kao mlada pjevačica pjevala je 1989. u poznatom osječkom Kazalištu lutaka Madame Herz u Mozartovu Kazališnom ravnatelju (Der Schauspiledirektor).
  
  

  Počela je odlaziti i na inozemna gostovanja pa u novinama Corriere di Torino e della Provincia čitamo 18. svibnja 1990. osvrt Giuseppea Parisija: „Glas slavuja... Veoma lijepa izvedba osvijetlila je još bolje čuvstvo ljubavi (svjetovne i duhovne) koju je Mozart osjećao prema svijetu. Lidija Horvat posjeduje nježnost slavuja, te sigurnost i scenski nastup svojstven velikim umjetnicima, tako da je ona velika nada koncertizma...”
  
  
  
  No Lidiju Horvat privlačila je scena i prilika joj se ukazala na praizvedbi mjuzikla Lady Šram u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija koji su za nju napisali Nino Škrabe i Arsen Dedić. Jagoda Martinčević napisala je 25. veljače 1991. u Vjesniku: „Vrlo mlada Lidija Horvat utjelovljuje Ljerku Šram neobičnim pristupom. Bez ikakva scenskog a pogotovu glumačkog iskustva, ona je svom slavujskom sopranu dodala prekrasan izgled i nepatvoreni šarm naivke, prostodušnost govorenja, prisnost kretnje i mimike sasvim nalik onom nekad tako obljubljenom duhu mlade Jeanette Mac Donald, koju su naše bake obožavale baš kao i Šramicu!”
  
  Zahvaljujući iznimnom opsegu glasa (prema gore neograničeno; svi tonovi klavira) i odličnoj muzičkoj naobrazbi, Lidija Horvat jedna je od malobrojnih pjevačica koje se bave avangardnom glazbom i glazbom 20. stoljeća uopće. Pjevala je svjetske praizvedbe u Beču (Velika dvorana Musikvereina) uz filharmoniju i ansambl Die Reihe s glasovitim maestrom Friedrichom Cerhom (1926.). Mnogi suvremeni skladatelji pisali su za nju svoja djela: talijanski Luigi Donorà, austrijski Alexander Blechinger (1956.), slovenska skladateljica Brina Jež (1957.) te hrvatski Bruno Bjelinski, Marko Ruždjak, Stanko Horvat, Tomislav Uhlik, Zlatko Tanodi, Davor Bobić, Adalbert Marković i Mladen Tarbuk koji joj je posvetio dva ciklusa - Medida del tiempo por diferentes relojes i​ Sanjači. Ustvrdivši da je „u prvi plan večeri izbila nova skladba samog Tarbuka, njegovih četiriju pjesama iz ciklusa Sanjači divnog katoličkog pjesnika tragične sudbine Nikole Šopa (1904-1982), čiji su ga upravo transcendentni stihovi zbirke pod naslovom Sanjači nadahnuli za vokalno instrumentalni ciklus bez usporedbe u dosadašnjoj hrvatskoj glazbi”, Nenad Turkalj napisao je 14. svibnja 2001. u Vjesniku o samoj njegovoj interpretatorici sljedeće: „Djelo je očito namijenio osobno sopranistici Lidiji Horvat-Dunjko koja je u stanju otpjevati ton treći A (za usporedbu: to je pet tonova više od poznatog graničnog tona visokog C; krajnje eksponirana uloga Mozartove Kraljice noći u operi Čarobna frula dosiže do trećeg F, dakle tri tona niže). Osim glasovnih akrobacija solistice, skladatelj je uposlio neuobičajen komorni sastav instrumenata, pronalazeći iznenađujuće, veoma apartne zvukovne kombinacije, suživljene glasu te sjajne pjevačice.”
  

  
  
  
  Lidija Horvat imala je poseban senzibilitet i za modernu operu. Tako je već 1991. u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru nastupila na premijeri komorne opere ili, kako su tamo najavljivali, prizora za 2 pjevača i 15 instrumentalista, Bijela ruža (Weiße Rose) njemačkoga skladatelja Uda Zimmermanna (1943.) na libretto Wolfganga Willaschke. O tome je pisao Manfred Blumauer u njemačkom časopisu Opernwelt (Svijet opere) u srpnju 1991.: „Kao Sophie Scholl pokazala je Varaždinka, obrazovana i u Beču, mlada sopranistica Lidija Horvat visok senzibilitet i muzikalnost u intonaciji i sigurnoj impostaciji nježno zvučećih visokih tonova.”
  
  
  
  Sljedeće godine Lidija Horvat vratila se u Komediju i pjevala Petricu u glazbenom igrokazu Đerdan Jakova Gotovca. U osvrtu na premijeru Jagoda Martinčević napisala je 14. travnja 1992. u Vjesniku: „Ovaj put Đerdan je predstavio tenora Vitomira Marofa, gotovo nepoznatog zagrebačkoj sredini, i omogućio još jedan dragocjen susret s također vrlo mladom sopranisticom Lidijom Horvat. I dok je popularna lady Šram i te kako potvrdila spoznaje o scenskoj i glazbenoj darovitosti, koja u nas još uvijek nije dovoljno iskorištena, njen je partner tek krenuo putem interpretativnog zrenja. Slavujski glas L. Horvat razvija se vrlo pažljivo, a njezina izbrušena vokalna tehnika posvjedočuje kako su netočne predrasude o pogubnostima Gotovčeva sloga za lirske pjevače.”
  
  
  
  Mlada pjevačica nastavila je nizati koncerte pa je na Večerima na Griču u Zagrebu priredila jedan s naslovom Bajkovita bjelina. Glazbeni urednik na tadašnjem Radiju Zagreb Branko Magdić napisao je 23. srpnja 1992. u Večernjem listu: „Pravi je užitak slušati Lidiju Horvat! Baštinivši bogomdani glas zvonkih visina i besprijekorne intonacije, zagrebačka Lady Šram uvijek iznova zadivljuje svojim profesionalnim pristupom glazbenoj formi. Jednako uspješno pjevajući i operetu i operu, vokalnu modernu i delikatnu solo-popijevku, Lidija Horvat sa svojim sopranom čini sve što želi: koloraturno se uzdižući put velikoga ljestvičinoga raspona, ona lako i muzikalno, stilski čisto, a u oblikovanju teksta čudesno razgovijetno svakoj partituri osigurava optimalnu reprodukciju. Zato se i hrvatski i strani skladatelji toliko i otimaju za Lidiju Horvat čije pjevanje već u startu djelu jamči uspjeh. Prvorazrednim se stoga pokazao potez Koncertne direkcije Zagreb da takvu pjevačicu uvrsti u raspored svojih Gričkih večeri gdje je u utorak, u Atriju Muzejskog prostora, bajkovito bijela pojava Lidije Horvat upravo savršeno izvela niz Hatzeovih, Brahmsovih, Straussovih, Ravelovih i Bjelinskijevih pjesama. Djelujući zrelije, ženstvenije, još nedavni curetak lijepoga glasa sad se interpretacijom dopao i germanski tamnom Brahmsu i Richardu Straussu.”
  
  

  Godina 1992. bila je osobito važna u životu Lidije Horvat. Udala se, postala Horvat-Dunjko i dobila kćer Antoniu koja će krenuti majčinim stopama i ostvariti zapaženu karijeru u Nizozemskoj. Sljedeće godine Lidija Horvat-Dunjko nastupila je u ulozi namijenjenoj mezzosopranima ali koju vrlo često pjevaju, točnije, pjevali su, soprani – kao Rosina u Rossinijevu Seviljskom brijaču u HNK-u u Zagrebu. Davor Schopf napisao je 21. svibnja 1993. u Vjesniku u osvrtu s naslovom Mladi Seviljac između ostalog: „Virtuozno vladajući ukrasima i koloraturama, posebice u mezzopianu, pjevala je obilje visokih tonova, a cavatinu završila s visokim “f”.” Slijedio je nastup na premijeri Verdijeva Rigoletta u HNK-u Split. Splitski glazbeni kritičar Miljenko Grgić napisao je 8. studenoga 1993. u Slobodnoj Dalmaciji: ​„Bez ikakvih zadrški njezin debi u ulozi Gilde zavrjeđuje pohvale. Pokazala je pjevačku kulturu, finoću u vođenju fraze, iznenađujuću lakoću i prirodnu spontanost u koloraturama i sl.” U Split se u toj ulozi vratila i sljedeće godine, a 1996. pjevala ju je u SNG-u u Ljubljani.

  Godine 1994. Lidija Horvat-Dunjko vratila se suvremenom repertoaru i nastupila u Innsbrucku u operi, ili kako ju je autor, njemački skladatelj Wolfgang Rihm (1952.) nazvao - „muzički teatar u 4 čina” Die Eroberung von Mexico (Osvajanje Mexica) prema djelu francuskog pisca Antonina Artauda (1896-1948). Kritičar časopisa Zugabe Stephan Rehm pisao je u prosincu 1994.:„Lidija Horvat iz Hrvatske pjeva ekstremno visoku sopransku partiju u Rihmovom Osvajanju Meksika. Njezin glas s pravom se može označiti izuzetnim, i dopire u svojoj visini daleko iznad najviših tonova Kraljice noći, naime, sve do kraja klavirske tastature.” Vratila se i opereti ulogom Valencienne u HNK-u u Zagrebu u premijernoj realizaciji 1994. Vesele udovice Franza Lehára (poslije, 2017., preuzet će naslovnu ulogu Hanne Glawari u produkciji Opere bb i za nju će 2020. dobiti Nagradu sv. Eufemije grada Rovinja).

  Ipak, standardni operni repertoar želja je svakog pjevača, pa tako je Lidija Horvat-Dunjko 1995. u HNK-u u Zagrebu nastupila kao Musetta u Puccinijevoj La Bohème. Glazbena kritičarka Radija Zagreb Višnja Požgaj pisala je 10. lipnja u Vjesniku: „Na kraju posebno treba istaći dvije glavne ženske protagonistice, dvije mlade sopranistice, koje su svaka na svoj način ostvarile uistinu blistave kreacije, i to podjednako impresivno u pjevačkom i u glumačkom pogledu. Lidija Horvat-Dunjko bila je idealna grizeta Musetta, zavodljiva, razigrana i sigurna u sebe i svoje pjevačke i glumačke sposobnosti. Njezin blistavi koloraturni sopran, savršena tehnika i pokretljivost tvorila je zanimljiv i dinamičan kontrast s nježnom i prozračnom bolesnom prijateljicom.”
  
  
  
  Siguran visoki “f” bio je jamstvo za sljedeću krunsku opernu ulogu Lidije Horvat-Dunjko – Kraljicu noći u Mozartovoj Čarobnoj fruli. Ugledna glazbena kritičarka Bosiljka Perić-Kempf napisala je 5. lipnja 1996. u Varaždinskim vijestima:„Kombinacija kolorature s dramskom ekspresijom koju uloga Kraljice noći, jedinstvena u cjelokupnoj opernoj literaturi, spaja u sebi, našla je, za mnoge neočekivano, u Lidiji Horvat-Dunjko izvrsnog interpreta. Puštajući svoj pokretljiv glas da s prirođenom mu lakoćom izvodi koloraturne vratolomije, Lidija Horvat-Dunjko je u uvodnim dijelovima obje svoje arije uvjerljivim uživljavanjem u karakter lika postigla i tako potrebnu dramatičnost izraza. Njena Kraljica noći odlikovala se ekspresivnošću postignutom bojom glasa i načinom interpretacije, dopunjena blistavim koloraturnim pasažima besprijekorne intonativne jasnoće.” Kraljicu noći pjevala je 2000. u Teatru Tivoli u Lisabonu te opet u zagrebačkom HNK-u u novoj produkciji 2018. pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Krešimira Dolenčića. Pjevala ju je i na prvom nastupu svoje kćeri Antonie u ulozi Pamine u Zagrebu 2019.
  
  Godina 1996. donijela joj je još dvije lijepe uloge. Nenad Turkalj pisao je 8. srpnja u Vjesniku da je na premijeri Šišmiša u Komediji „zahtjevnu ulogu Adele donijela kipteći i glasovno i scenski poput šampanjca”, a prema Višnji Požgaj u Vjesniku 23. rujna​ bila je „idealni Amor, čiji glas kao da je doslovno sišao s neba...” u Gluckovoj operi Orfej i Euridika. Te je godine, 1996., odlikovana najvišim državnim priznanjem za zasluge u kulturi - odličjem Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. A 1995. i 1996. sudjelovala je u dvjema produkcijama glasovitog talijanskog dirigenta Giuseppea Raffe – Aidi u Bruxellesu, Kielu i Madridu, i Nabuccu u Münchenu. Širok spektar zanimanja upotpunila je 1995. osvojenim šestim mjestom na natjecanju za Pjesmu Eurovizije skladbom Nostalgija koju je izvela s grupom Magazin. Te veoma plodne 1995. Lidija Horvat-Dunjko počinje predavati glavni predmet – pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, kao i komornu glazbu, i do danas djeluje bez prekida u toj stožernoj hrvatskoj glazbenoj instituciji; 2014. izabrana je u zvanje redovnog profesora.

  Operna karijera Lidije Horvat-Dunjko nastavila se 1997. vrlo zahtjevnom ulogom Blonde na premijeri Mozartove Otmice iz saraja u HNK-u u Zagrebu koju je ispratio Davor Schopf 30. lipnja 1997. u Vjesniku riječima: „Dvojica lirskih tenora, gost iz Poljske Krzystof Szmyt kao Belmonte i splitski prvak Sveto Matošić Komnenović kao Pedrillo, svaki na svoj način i u skladu s ulogom, bili su uzor mozartovskog pjevanja, meki i pokretni u frazi, s delikatnim pianima, baš kao i Blonda Lidije Horvat-Dunjko. U scenskom pogledu svi su donijeli zaokružene likove. Dominirala je lepršava, razigrana Blonda Lidije Horvat-Dunjko...”
  
  

  A onda se 1998. dogodila u zagrebačkoj Operi nezaboravna predstava – Donizettijeva Kći pukovnije u briljantnoj režiji Krešimira Dolenčića, muzikalnom, elegantnom i stilski primjerenom glazbenom vodstvu Lorisa Voltolinija sa sjajnim Janezom Lotričem u ulozi Tonija. No i sve ostalo bilo je prvorazredno: maštovita scenografija Izabele Šimunović i kostimi Alana Hranitelja, neponovljivi Sotir Spasevski i Neda Martić u ulogama narednika Sulpicea i Markize, odličan Zrinko Sočo koji je poslije preuzeo Tonija, te izvrsne interpretatorice naslovne uloge Marije - Lidija Horvat-Dunjko, Miljenka Grđan i Adela Golac-Rilović. Marija Barbieri pisala je 20. lipnja u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji: „Njezina velika muzikalnost došla je do punog izražaja u objema lirskim arijama s eteričnim pianima upravo nestvarne ljepote, a smisao za karakterizaciju lika posebno se ispoljio u prizoru lekcije”, a Bosiljka Perić Kempf 23. lipnja u riječkom Novom listu: „Ne manje tešku, možda i naporniju ulogu Marije (koja praktički pjeva od početka do kraja predstave) s mnogo je scenskog šarma i respektabilne glasovne pokretljivosti tumačila muzikalna Lidija Horvat-Dunjko.”

  Slijedile su uloge: 1999. mladenke Barice u Seoskim svatovima Jurja Stahuljaka (1901-1975) u Zagrebu, 2002. Sophie u Wertheru u Zagrebu i 2006. u Splitu, u kojoj je predstavi s ansamblom Opere gostovala iste godine na festivalu glasovite mađarske sopranistice Éve Marton (1943.) u Miškolcu. Godine 2003. bila je Lucia u operi Nasilje nad Lukrecijom Benjamina Brittena i 2007. Oscar u Krabuljnom plesu u zagrebačkom HNK-u, u kojemu je, prema Miomiru Žužulu 9. veljače u Globusu „uloga paža Oscara sasvim odgovarala čistim koloraturama Lidije Horvat-Dunjko, koja je uz to svojim scenskim nastupom osvježila izvedbu.”
  
  

  Te je 2007. godine počela i vrlo intenzivna suradnja Lidije Horvat-Dunjko s Operom bb, prvim komornim opernim kazalištem u Hrvatskoj koje djeluje od 2006. godine s ciljem promocije operne glazbe manjih sastava. Predstave gostuju diljem Hrvatske i u Madlenianumu, prvom privatnom opernom kazalištu u ovom dijelu Europe osnovanom 1997. u Zemunu. Pjevala je Ritu u istoimenoj Donizettijevoj operi na otvorenju 21. Lubeničkih glazbenih večeri. Katarina Zrinka Čičmak pisala je 26. srpnja 2010. u Svijetu kulture: „U naslovnoj je ulozi nastupila sopranistica Lidija Horvat Dunjko, ujedno i umjetnička ravnateljica festivala dok je ulogu prvog muža Gaspara tumačio bariton Ronald Braus, ujedno i utemeljitelj Opere b.b. dok je drugog muža Beppea tumačio tenor Nikša Radovanović. Orkestrom Opere b.b. i solistima ravnao je maestro Vladimir Kranjčević. Briljantna Lidija Horvat Dunjko dominira scenom od prvog trenutka. Pjevački suverena a glumački vrlo maštovita, na zanimljiv način koketira kako s prvim tako i s drugim mužem.”

  Varaždinske vijesti objavile su 3. veljače 2009.​ da je „pred prepunim gledalištem HNK-a u Varaždinu, 31. siječnja 2009. godine, varaždinska sopranistica Lidija Horvat-Dunjko proslavila 20. obljetnicu umjetničkog djelovanja. Nastupom u opernoj farsi II Signor Bruschino G. Rossinija, umjetnica je još jednom pokazala svoju iznimnu pjevačku i glumačku darovitost te visoku profesionalnost.“

  Iste 2009. Lidija Horvat-Dunjko ostvarila je dvije zanimljive uloge: Lucy u Telefonu i Monicu u Mediumu Gian Carla Menottija. Marija Barbieri napisala je 17. veljače na online Kulisa.eu: „Izrazito komorna radnja, ovisna poglavito o protagonistici – pjevački suverenoj i scenski razigranoj Lidiji Horvat-Dunjko u ulozi Lucy i njezinom partneru Ronaldu Brausu kao Benu, dobro se uklopila u prostor u kojemu je jedino bitno postojanje telefona. Lidija Horvat-Dunjko suptilno je ocrtala lik Monike i uspjela postići onaj anđeoski karakter u glasu koji ta uloga u nekim prizorima zahtijeva.” Kad je s tim predstavama Opera bb gostovala u Madlenianumu, Zorica Kojić napisala je u beogradskim novinama Danas 5. ožujka 2009.​ u osvrtu s naslovom Pohvala skladnosti: „I još, zagrebački pevački skup, koji u Beogradu nastupa uz orkestar Madlenianuma, ali i uz svog matičnog dirigenta Vladimira Kranjčevića, čitavim svojim pregnućem emanira pohvalu skladnosti jednog idealnog ansambla, pohvalu uzajamnoj razgovetnosti potom, suptilnosti u sred bujnosti, neukrotive histrionske gipkosti i raskoši u službi precizno osenčenih areala uloga.
  
  
  
  Ako ste se još i slatko nasmejali tokom Menotijevog, jedva četvrt sata zvrjećeg, Telefona sa briljantnima Lidijom Horvat Dunjko kao Lusi i Ronaldom Brausom kao Benom, u miniskeću na temu pomagala modernih žena koja, udružena sa pričljivošću i kaćiperstvom, upravo ne ometaju nego baš pospešuju ljubav ukoliko je ova iskrena, onda je već sledeći Medijum mogao da vas zaledi zlokobnosću svog libreta, razmahnutog fascinantnim scenografskim rešenjima i punoćom pevačkog ansambla...” Obje predstave proglašene su predstavom desetljeća u Srbiji.
  
  
  
  Opera bb postala je gotovo matična kuća Lidije Horvat-Dunjko i u njoj je ostvarila i uloge Fanny u Rossinijevoj Bračnoj mjenici, Betly u istoimenoj Donizettijevoj operi i vratila se svojoj omiljenom opereti dvjema velikim i zahtjevnim ulogama - Hanne Glawari u Veseloj udovici i Rosalinde u Šišmišu. U HNK-u je pjevala Emmu na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Priče iz bečke šume Mire Belamarića (1935-2017).
  
  Lidija Horvat-Dunjko uvijek je ravnopravno dijelila opernu i koncertnu djelatnost, čak bi se moglo ustvrditi da je više nastupala na koncertima. Uz publiku Varaždinskih baroknih večeri i Dubrovačkih ljetnih igara svojim je recitalima osvojila slušateljstvo Pariza, Beča, Toronta, Berlina, Münchena, Bruxellesa, Dublina, Ludwigsburga, Mainza, Graza, Salzburga, Innsbrucka, Torina, Venezije, Züricha, Ženeve, Ljubljane, Madrida, Lisabona, Buenos Airesa, Montevidea, Santiaga de Chilea, Düsseldorfa, Johannesburga, Pretorije, Stellenboscha, Moskve, Sankt Peterburga, Sofije… Uz avangardnu glazbu posvetila se i stilskoj renesansnoj i baroknoj glazbi, pa od 1994. djeluje u sastavu renomiranog ansambla Vox antiqua, nastupa kao gost ansambla Zagrebački solisti i Musica da camera te kao duo sa svjetski slavnim lutnjistom, bosansko-hercegovačkim umjetnikom Edinom Karamazovim (1965.).
  
  
  
  Lidija Horvat-Dunjko surađivala je s renomiranim orkestrima i dirigentima, snimala za mnoge televizijske i radio-postaje u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, Irskoj, Argentini, Južnoafričkoj Republici. Do sada je izdala 17 CD-a s glazbom u rasponu od rane renesanse uz Edina Karamazova do glazbe avangardnih suvremenih skladatelja. Vrlo je važna i njezina pedagoška djelatnost: 2003. osnovala je i vodi međunarodnu opernu školu Mirula u Pučišću na otoku Braču a 2016. škola se seli u grad Cres. U okviru škole (koju je do sada pohađalo više od 200 mladih pjevača, od kojih su neki sada vodeća imena hrvatske operne scene) uspješno je i režirala osam opera. U njezinoj se klasi na Akademiji do sada obrazovala cijela plejada mladih pjevača od kojih posebno valja istaknuti: sopranistice Valentinu Fijačko-Kobić, Lanu Kos, Ivanu Lazar, Mariju Kuhar Šoša, Moniku Cerovčec, Antoniu Dunjko, Josipu Bilić, Danijelu Pintarić; mezzosopranisticu Helenu Lucić Šego te basa Tonija Nežića.
  
  
  
  Lidija Horvat-Dunjko aktivna je i na drugim područjima. Godine 2004. u nakladi izdavačke kuće Music play iz Zagreba izdala je zbirku 70 solo-pjesama hrvatskih autora od 16. stoljeća do suvremenih skladatelja pod nazivom Ljuven sanak, koja se koristi kao udžbenik za mlade pjevače srednjih glazbenih škola i za studente pjevanja u Hrvatskoj, Austriji, Poljskoj, Mađarskoj, Sloveniji i Rusiji. Godine 2007. bila je suorganizatorica i sudionica Međunarodne konferencije za napredna i sustavna istraživanja i kibernetiku održane u Zadru.
  
  Za prezentaciju znanstvenog rada pod naslovom Glas kao sredstvo komunikacije, njegova upotreba i zaštita (na čijem je istraživanju radila nekoliko godina s prof.dr.sc. Santom Večerinom Volić) nagrađena je zlatnom medaljom, a pozvana je od prof. dr. Georga Erica Laskera, predsjednika Instituta za napredna i sustavna istraživanja i kibernetiku da se pridruži njegovom timu stručnjaka u Baden-Badenu u Njemačkoj u novim istraživanjima. Ujedno je pozvana da svoj rad prezentira u Firenci, te na Sveučilištu Windsor u Kanadi.

  Godine 2008. Lidija Horvat-Dunjko bila je suorganizatorica i sudionica Međunarodnog simpozija za zaštitu glasa Voice fondation u Zagrebu, suorganizatorica i sudionica 2. međunarodne konferencije za napredna i sustavna istraživanja održane u listopadu u Zadru; 2009. članica i predsjednica područja umjetnosti Vijeća nacionalnog kurikuluma RH te nositeljica programa otvaranja odjela solo-pjevanja i od tada stalni gost profesor odjela solo-pjevanja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta J. Dobrile u Puli. Godine 2010. postaje umjetnička ravnateljica međunarodnog festivala komorne glazbe Lubeničke glazbene večeri na otoku Cresu. Godine 2012. bila je idejna začetnica i suorganizatorica 1. Međunarodnog natjecanja pjevača uz orgulje Heferer u Grožnjanu. Od 1996. stalna je članica žirija mnogih državnih i međunarodnih natjecanja pjevača i komorne glazbe, od kojih treba istaknuti veliko međunarodno natjecanje solo-pjevača Jozef Szimandy u Szegedu u Mađarskoj, Iuventus canti u Vrableu u Slovačkoj, Vera Kovač Vitkai u Novom Sadu u Vojvodini. 

  Uz već navedene nagrade i priznanja, za svoje djelovanje dobila je još sljedeće nagrade: 2000. najviše strukovno priznanje – Nagradu Milke Trnine za iznimne umjetničke dosege u 1999. godini, 2004. godišnju nagradu HDGPP-a (Hrvatsko društvo glazbenih i plesnih pedagoga) za najuspješnijeg glazbenog pedagoga u državi u 2004. godini; 2017. Nagradu grada Vrablea (Slovačka) za osobit doprinos u kulturi i međunarodnoj suradnji i 2018. Nagradu Varaždinske županije za doprinos ugledu i promociji Varaždinske županije u zemlji i svijetu te Povelju Nikole Zrinskog Sigetskog za zasluge i promicanje hrvatske kulture u zemlji i svijetu.

  Lidija Horvat, udana Dunjko, jedna je od najzanimljivijih ličnosti u hrvatskom glazbenom životu. Njezina zanimanja daleko premašuju područje opernog rada. Redovita profesorica u trajnom zvanju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu trenutno završava Poslijediplomski doktorski studij hrvatske kulture na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pod mentorstvom akademika Nikše Glige.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2021.

Piše:

Marija
Barbieri