Sotir Spasevski

(Bitola, 9. kolovoza 1953. – Zagreb, 14. prosinca 2005.)

• „Sotir Spasevski je vrstan profesionalac, a njegov bariton je dobitak za svaku opernu kuću“, napisao je dirigent a tada Ravnatelj Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Vladimir Kranjčević u vrlo lijepo opremljenoj knjižici o odličnom opernom solistu – Makedoncu Sotiru Spasevskom koji je odabrao Zagreb i Operu HNK-a kao svoj osobni i umjetnički dom. A do toga je došlo vrlo neobično.

  Sotir Spasevski rođen je 9. kolovoza 1953. u Bitoli. Glazbenu nadarenost naslijedio je od oca kontrabasista i dirigenta mandolinskog orkestra. U rodnom gradu završio je glazbenu školu i pjevao uz očev orkestar. Opredijelio se za zabavnu glazbu kao instrumentalist – svirao je u početku bubnjeve a poslije gitaru– skladatelj i tekstopisac. S prvim bandom BT-TOP postigao je 1976. u Subotici uspjeh s pjesmom Nema nitko nadu kao mi, a 1978., također u Subotici, osvojio je drugu nagradu publike. Band se raspao, on se 1979. prijavio na audiciju za zbor u skopskoj Operi. Direktor Opere bas Georgij Božikov primijetio je njegov lijep lirski bariton velikog opsega, savršenu muzikalnost i posvemašnju pouzdanost i uputio ga je na školovanje u Muzičku akademiju u Skoplju. Spasevski nije diplomirao i glazbenu naobrazbu stekao je četverogodišnjim radom kod prvaka zagrebačke Opere Stojana Stojanova. U Zagreb je došao 1982. i stupio u zbor zagrebačke Opere. Istodobno je 1983. osnovao drugi band Treći kanal koji je svirao metal glazbu.
  
  
  
  Nastup u ulozi Levija u Nikoli Šubiću Zrinjskom definitivno je odredio opernu karijeru Sotira Spasevskog. Uloga je nevelika ali sadrži neke među najljepšim muzičkim frazama u operi. Postao je njegov vodeći interpret i u povodu kasnije premijere opere 1994. dirigent predstave Mladen Tarbuk izjavio je: „Sotir Spasevski svoj moćan i čist glas zna dobro prilagoditi i lirskim i izrazito dramskim ulogama. Njegov Levi bio je stoga dovoljno mek i kantabilan, a da pritom nije izgubio snagu dramskog kontrapunkta moćnom liku Sulejmana. Također valja pohvaliti njegovu glazbenu izobrazbu i profesionalnost, što ga čini pouzdanim i ugodnim suradnikom.“
  
  
  
  Godine 1989. Sotir Spasevski nastupio je u Narodnom kazalištu „Ivan Zajc“ u Rijeci kao Igor u operi Lizinka Ivana pl. Zajca (poslije, 2003. Pjevao je Vasilija), a dirigent Zoran Juranić, koji je i pripremio operu za izvedbu izrazio se najpovoljnije o njemu. Pisao je: „Sotir Spasevski je umjetnik velike muzikalnosti i temeljite glazbene naobrazbe, koja mu omogućuje brzo i pouzdano svladavanje najrazličitijih pjevačkih zadataka, bez obzira na stilske ili interpretativne poteškoće. Njegov veliki glasovni opseg (u Zajčevu Mislavu u HNK-u u Osijeku mi je primjerice pjevao tenorsku ulogu Veljana) oplemenjen je izrazitim osjećajem za vođenje pjevačke linije, što mu omogućuje nadahnutu interpretaciju baritonskih belcanto uloga, kao što mu glasovna pokretljivost i scenska okretnost pomažu u kvalitetnom tumačenju komičnih rola (Rossinijev Figaro, Igor u Zajčevoj Lizinki). Riječju, Sotir Spasevski je umjetnik koji, u odličnoj suradnji s dirigentom i partnerima, uvijek pruža maksimum.“
  
  

  Sotir Spasevski počeo je ulaziti u teži repertoar. Godine 1992. pjevao je grofa Lunu u Trubaduru, a 1993. uskočio je u Nabucca bez ijedne probe s orkestrom i redateljem. No dirigent Loris Voltolini imao je u njega puno povjerenje, vjerovao je u „njegovu izuzetnu muzikalnost, scensku izražajnost i preciznost u nastupu, te ozbiljnost u pripremi svake uloge“, smatrajući da je „jedan od rijetkih koji je spreman u zadnji tren uskočiti i spasiti predstavu“ te tako „imponira svakom dirigentu“. Za njegovog kasnijeg Nabucca 1995. Davor Schopf napisao je 4. srpnja 1995. u Vjesniku: „Sotir Spasevski ostvaruje naslovnu ulogu vrlo muzikalnim, mekim pjevanjem, bez forsiranja, osim što njegov lirski bariton za nju nije prikladan. I glumački je ostao u skladu s lirskim karakterom glasa, suviše decentan.“ Ali je zato njegov lirski bariton potpuno odgovarao Rossinijevu Figaru. Davor Schopf pisao je 21. svibnja 1993. u Vjesniku: „Naslovna uloga odlično pristaje lirskom baritonu Sotiru Spasevskom koji ju je ostvario lakoćom otpjevavši nastupnu ariju s potrebnim brijom, a tek pred kraj predstave počeo je forsirati.“ Figara je tumačio i na obnovi Seviljskog brijača u posve modernoj režiji Ozrena Prohića u Narodnom pozorištu u Sarajevu u lipnju 2005.
  
  
  
  
  Godine 1992. Sotir Spasevski zašao je u repertoar koji mu je osobito odgovarao – pjevao je mlinara Simu u Gotovčevu Eri s onoga svijeta. Kad ga je 2002. pjevao na obnovi opere Davor Schopf napisao je 18. travnja u Vjesniku: „Bariton Sotir Spasevski ostvario je glasovno impozantnog, ali likom i glumom premekanog mlinara Simu.“ No taj mlinar Sima ostat će zapamćen ne samo u Zagrebu nego i u Sarajevu gdje ga je tumačio na obnovi opere u travnju 2004.
  
  
  
  Obnova Puccinijeva Plašta zajedno s Cavallerijom rusticanom u lipnju 1995. donijela je Sotiru Spasevskom nov uspjeh. Nenad Turkalj pisao je 21./22. lipnja 1995. u Vjesniku: „Ulogu Michelea preuzeo je Sotir Spasevski koji ju je ostvario solidno, u prvom dijelu predstave glasovno suzdržano, ali raspjevan u finalu.“ Za njegovog „sjajnog i glasovno blistavog“ Michelea na novoj premijeri Plašta 2002. Marija Barbieri rekla je u emisiji Sedam dana glazbe na Trećem programu Hrvatskog radija 2. lipnja: „A tog Michelea još uvijek moćnog u izrazu strasti, bila to ljubav ili čvrsta odluka da smrću kazni onoga tko mu ju je oduzeo, izvrsno je glazbeno i scenski interpretirao Sotir Spasevski.“
  
  U oskudici pravog verdijanskog baritona u zagrebačkoj Operi Sotir Spasevski je morao pjevati i Verdijeve uloge s velikim, specifičnim zahtjevima na glas. Za njegovog grofa Lunu u Trubaduru 1996. Davor Schopf je ustvrdio 22. svibnja u Vjesniku  da je „unatoč povremenu forsiranju, ostvario i nešto lijepih fraza“ ali je primijetio i da je „šteta što u repertoar Zagrebačke opere nema prave uloge koja bi u potpunosti odgovarala lirskom baritonskom glasu toga marljivog pjevača koji se uvijek maksimalno zalaže.“ Do te prave uloge trebalo je počekati još nekoliko godina a u međuvremenu je Sotir Spasevski otpjevao još jednog Verdija – Don Carlosa u operi Moć sudbine i opet je Schopf u Vjesniku 20. siječnja 1997. napisao da je „bariton Sotir Spasevski u vječitu rascjepu između lirske osnove svojega glasa lijepe boje i pretežno dramatskih uloga na repertoaru, uspostavio dobru ravnotežu u ulozi Don Carlosa otpjevavši je muzikalno i glasovno kontrolirano.“
  
  
  
  Njegovu lirskom baritonu puno su bolje pristajali Marcello u Puccinijevoj La Bohème i Evgenij Onjegin Čajkovskog pa je Davor Schopf u Vjesniku 16. ožujka 1998. zadovoljno ustanovio da je „bariton Sotir Spasevski u naslovnoj ulozi Onjegina napokon dobio ulogu po pravoj mjeri, u kojoj ne mora naprezati glas. Pjevački se iskazao solidno, sa sve više glasovnog intenziteta prema kraju.“
  
  U međuvremenu je Sotir Spasevski dao obol hrvatskom opernom stvaralaštvu. U koncertnoj izvedbi opere Lisinskog Ljubav i zloba 1996. u povodu 150. obljetnice njezine praizvedbe pjevao je Obrena a na praizvedbi lirske drame Mlada žena Krešimira Šipuša u sklopu Muzičkog biennalea Zagreb 21. travnja 1999. Izveo je jednu od dviju glavnih uloga djela. Sam Šipuš izjavio je: „već od prvih pokusa primijetio sam da ozbiljno pristupa glazbenom tekstu i da ima profesionalno stajalište prema scenskom oblikovanju uloge. Odlično pripremljen, on se bez poteškoća uživio u psihološki zamršenu radnju mojega djela. Sotirov plemeniti bariton odlično je odgovarao lirskom obilježju u mojoj lirskoj drami. Želim također istaknuti Sotirovu kolegijalnost tijekom scenskih pokusa i pozitivan odnos prema novom djelu.“

  Sotir Spasevski još je pjevao nekoliko manjih uloga ali i Germonta u Traviati, Sharplessa u Madame Butterfly, Rangonija u Borisu Godunovu, Alberta u Massenetovu Wertheru i Hellwinga u Ognju Blagoja Berse. No tek je 1998. dočekao ulogu po mjeri – narednika Sulpicea u Donizettijevoj operi Kći pukovnije.
  
  
  
  Bila je to jedna od najboljih, ako ne i najbolja predstava u repertoaru zagrebačke Opere nakon neovisnosti. Sve je u njoj bilo prvorazredno – briljantna režija Krešimira Dolenčića, muzikalno, elegantno i stilski primjereno glazbeno vodstvo Lorisa Voltolinija, maštovita scenografija Izabele Šimunović i kostimi Alana Hranitelja, sjajan Janez Lotrič (poslije Zrinko Sočo) u ulozi Tonija, a njima su se pridružile izvrsne interpretkinje naslovne uloge Marie Adela Golac-Rilović, Lidija Horvat-Dunjko i Miljenka Grđan. Neda Martić i Sotir Spasevski u ulogama Markize i Sulpicea bili su neponovljivi. Bio je to svečani kazališni čin koji se ponavljao iz predstave u predstavu pred punim gledalištem ali je, tko zna zašto, ubrzo nestao s repertoara.
  
  
  

  Godine 2003. Sotir Spasevski dočekao je još jednu ulogu po mjeri – Mamu Agatu u Donizettijevoj operi Kazališne zgode i nezgode. Mama Agata namijenjena je baritonu a, kako je pisao Davor Schopf 16. srpnja 2003. u Vjesniku, „Već ta glazbena karikaturalnost pruža obilje mogućnosti za kreaciju uloge ambiciozne majke koja pošto-poto želi svoju kćer progurati među pjevačke zvijezde, ali se pri tome ni sama neće suspregnuti ni odoljeti da zaigra i zapjeva u operi. Bariton Sotir Spasevski izvrsno je ostvario Agatu, bez pretjerivanja, slijedeći smjernice redateljice (Caterina Panti Liberovici, op. a.) i koreografkinje (Slivia Gatti, op.a.). Bio je neodoljiv i pružio publici mnogo veselja.“ Salve smijeha ispratile bi tu Sotirovu kreaciju. A ona je bila i njegov labuđi pjev. Umro je u Zagrebu 14. prosinca 2005. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2021.

Piše:

Marija
Barbieri