Martina Zadro

(Zagreb, 14. rujna 1973.)

• Martina Zadro jedna je od onih hrvatskih pjevačica koje su poput Božene Glavakove i Vlatke Oršanić karijeru ostvarile u ljubljanskoj Operi i čvrsto se utkale u slovenski glazbeni život. No za razliku od njih više je prisutna i u hrvatskome. Završila je Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu (smjer Grafika) te drugi razred srednje Glazbene škole Vatroslav Lisinski u Zagrebu na kojoj je učila pjevanje kod Mladena Katanića. Profesor Katanić joj je, kao mnogim svojim đacima, postavio dobar temelj pa je nastavila studij pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Snježane Bujanović-Stanislav. Još za studija debitirala je 1995. u HNK-u u Zagrebu kao Barbarina u Mozartovu Figarovu piru. Diplomirala je 1996. i magistrirala 1999. Na sebe je skrenula pozornost još kao studentica pa su slijedile nagrade: 1991. Prva nagrada na Republičkom natjecanju mladih učenika i studenata i Druga nagrada na Državnom natjecanju mladih učenika i studenata Jugoslavije; 1995. Rektorova nagrada Sveučilišta u Zagrebu; 1996. Treća Nagrada na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Ferruccio Tagliavini u Deutschlandsberg (Austria), Dekanova nagrada Sveučilišta u Zagrebu, Nagrada Marija Borčić za najboljeg studenta pjevanja i Nagrada Hrvatskoga glazbenog zavoda; 1997. Diploma (druga nagrada) na Natjecanju za mlade glazbenika Darko Lukić te 1999. Prva nagrada na Međunarodnom natjecanju pjevača Lucia Popp u Bratislavi (Slovačka) i Prva nagrada na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Antonin Dvořák u Karlovym Varyma (Češka). Te je godine bila i finalistica na Međunarodnom natjecanju Ondina Otta u Mariboru (Slovenija).
  
  
  

  Nakon sudjelovanja u opernim predstavama Muzičke akademije kao Serpina u Pergolesijevoj Služavki gospodarici, Susanna u Mozartovu Figarovom piru i Monica u Mediumu Giancarla Menottija slijedile su u Hrvatskom narodnom kazalištu: Barbarina u Figarovu piru, Papagena u Čarobnoj fruli i Jelena u Nikoli Šubiću Zrinjskom te Isabella u Boccacciu Franza von Suppeea u Komediji, zatim međunarodni debi 2000. kao Micaëla u Carmen u Državnoj operi u Pragu, Lija u Mudroj liji Leoša Janáčeka u Projektu Europskog opernog centra pod vodstvom istaknutog američkog dirigenta Kenta Nagana (1951.) i naposljetku prva premijera – Pamina u Čarobnoj fruli u Národnom divadlu u Pragu i turneja u Japanu 2001. godine.

  Godine 2002. Martina se počela hvatati u koštac s talijanskim ranoromantičnim repertoarom – kao Giulietta u Bellinijevim Capuletima i Montecchima i Corilla na premijeri Donizettijeve opere Kazališne zgode i nezgode u Zagrebu. A onda je 17. travnja 2003. došla Violetta u Traviati u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani, realizirana s troje hrvatskih umjetnika. Uz Martinu tu su bili odličan dirigent Loris Voltolini i isto takav izvrstan tumač Georgesa Germonta Vitomir Marof. Režirao je poznati njemački redatelj Lutz Hochstraate (1942.). Bila je to sjajna predstava, zacijelo jedna od najboljih u SNG-u u ovom stoljeću, a njezina protagonistica bila je mlada hrvatska umjetnica na početku velike karijere.
  
  Sve su kritike bile iznimno povoljne. Upravo su je obasipali komplimentima. „Ulogu Violette pjevala je izvrsna hrvatska sopranistica Martina Zadro. Njezin vokalni nastup bio je izvanredan u svim pogledima. Glas joj je snažan i uravnotežen, vrlo lijep. Interpretacija prati glazbenu frazu, ponekad je nadmašuje, pojačava i daje joj intenzivan naboj. Čak i izgled Martine Zadro čini je pravom Violettom: krhkom, ali moćnom i lijepom“, pisao je ugledni slovenski kritičar Pavel Mihelčić 23. travnja 2003. u ljubljanskom Delu. Gregor Pompe pisao je 24. travnja u ljubljanskom Dnevniku: „.... Središnja zvijezda večeri bila je Martina Zadro u ulozi Violette. Glas joj je bio topao, bez vibrata ili bilo kakve želje da naglasi svoj status primadone velikom glasnoćom glasa. Zadovoljnija je smislenom interpretacijom: svojom nježnom bojom glasa bila je zavodljiva Violetta, koja u posljednjem činu nije pokazala uzvikujuće dodatke posrnule kurtizane...“
  
  
  
  Istoga dana još jedan ugledni slovenski kritičar Bogdan Učakar pisao je u Večeri: „Sopranistica Martina Zadro, prvi put u ulozi Violette i prvi put na ljubljanskoj pozornici, bez napora je demonstrirala svoj vokalni raspon, formirajući unutarnju psihološku strukturu uloge za scenu i pokazujući izvanrednu fleksibilnost u usklađivanju svoje uloge s drugima. Sve to na krilima lijepog pjevanja, mladenačke nadmoći i zaokruženog prikazivanja uloge, s unutarnjom kontrolom i vokalnim izrazom koji dolazi iznutra, ne težeći površnom učinku. Pjevačka karijera ove sopranistice je zajamčena.“ I bila je.
  
  Kad je Violettu poslije, 2008. pjevala na engleskom opernom festivalu u Longboroughu, kritičar Christopher Morley napisao je 13. lipnja u novinama Birmingham Post: „Martina Zadro bila je veličanstvena dramski i vokalno kao Violetta.“ Najesen 2003. Martina Zadro postala je članica Opere SNG-a u Ljubljani i od 2011. je prvakinja.

  
  
  Uspjesi koje je nizala nisu spriječili Martinu Zadro da se i dalje usavršava. Studij je nastavila na Hochschule fur Musik und darstellende Kunst u Grazu i 1999. postigla je diplomu Kurzstudium Lied i Oratorij kod profesora Gerharda Zellera. Na vokalnoj tehnici usavršavala se kod hrvatskog nacionalnog prvaka Vitomira Marofa i kontinuirano kod slovačke pedagoginje Eve Blahove. Usavršavala se od 2004. do 2006. u New Yorku kod glasovite sopranistice Anne Moffo, kao njezina posljednja studentica.

  Nove uloge u repertoaru Martine Zadro bile su Grofica u Figarovu piru u zemaljskom kazalištu u Salzburgu, Svećenica u Aidi u SNG-u u Ljubljani, obje na premijerama. A onda je slijedilo njezino prvo osobito plodno razdoblje. Na suvremenoj praizvedbi opere Rajnske nimfe – Die Rheinnixen Jacquesa Offenbacha u Cankarjevu domu u Ljubljani u siječnju 2005. pjevala je glavnu ulogu Armgard. Bio je to događaj ne samo u opernom nego i u kulturnom životu koji je opširno popratio i inozemni tisak. „Martina Zadro je "tajna kraljica" večeri. Njezina Armgard postavlja vokalni standard za visoke i najviše tonove.“, pisao je Oskar Tonkli 15. siječnja u bečkim novinama Wiener Zeitung. „Očarava našu pozornicu svojim jasnim, dramatično obojenim glasom“, mišljenje je Pavela Mihelčića u ljubljanskom Delu istoga dana.
  
  Istaknuta hrvatska kritičarka Bosiljka Perić-Kempf napisala je 18. siječnja u riječkome Novom listu: „U interpretaciji glavne ženske uloge Armgard zablistala je zagrebačka sopranistica Martina Zadro, umjetnica koja danas kroči stazom sigurne međunarodne karijere… U pomno dorađenoj ulozi Armgard, Martina Zadro osvajala je glasom i vokalnim umijećem, ostvarivši, zahvaljujući atraktivnosti scenske pojave te decentnosti scenskog nastupa, cjelovitu, uvjerljivu kreaciju. Publika ju je na kraju pozdravila pravim ovacijama.“
  
  U časopisu Finance pisao je istoga dana Stanislav Kobar: „U vrlo zahtjevnoj ulozi Armgard, Martina Zadro bila je briljantna i vokalno i dramatično. Premda djeluje delikatno poput djevojčice, glas joj je kristalno čist i ugodan u brojnim teškim koloraturama, s potpunim kontrastom između teksta i drame, kao i u fortissimu ansambla“, a Jürgen Otten 19. siječnja u Süddeutsche Zeitung: „Najveće pohvale pripadaju svim pjevačima, prvenstveno Martini Zadro: kao Armgard fascinira toplom bojom glasa i svojim oduševljenjem iskušenja osvajajući nježne visoke registre.“ „Divna plavuša, Martina Zadro bila je idealna u svom izgledu. Bila je šarmantna svojim elegantnim sopranom koji će se dalje razvijati, ali prvenstveno blistavim visinama i divnim pianima“, zaključak je Ekkeharda Plute u Klassik Heute 20. siječnja, a mi ćemo zaključiti rečenicom iz jednog od brojnih osvrta, onim Bogdana Učakara u Večeri 18. siječnja 2005.: „Ono što je Martina Zadro pokazala, na sceni može postići samo najkompletniji umjetnik.“

  Nakon, mogli bismo reći, pravog trijumfa koji je postigla u Rajnskim nimfama Martina Zadro pjevala je u Zagrebu Gildu na premijeri Rigoletta i za nju dobila Nagradu Marijana Radev za najbolje ostvarenu ulogu u sezoni 2004./2005. u HNK-u Zagreb. Donna Fiorilla na premijeri Rossinijeve opere Turčin u Italiji u SNG-u u Ljubljani u kojoj je „oduševila prekrasnim zvonom u glasu, dugim dramatičnim legatima i istinskim smislom za bel canto“ (Stanislav Koblar u časopisu Finance 20. travnja 2006.). Mimì na premijeri La Bohème, zatim dvije uloge u operetama: Silva Varescu na premijeri operete Kneginja čardaša Emmericha Kálmána i Hanna Glavary na premijeri Vesele udovice Franza Lehára u SNG-u u Ljubljani, Micaëla u Carmen u Ljubljani i Zagrebu, premijera La Bohème u Teatro Campoamor u Oviedu (Španjolska), kad su novine La Nueva España 14. listopada 2008. pisale da je „lijepog glasa, uvijek uigrana i besprijekorne dikcije... u zadnja dva čina osobito ushitila briljantnim visinama“, i Griletta u Apotekaru Josepha Haydna u Ljubljani počeli su se, tako reći, nizati važni događaji u karijeri Martine Zadro.
  
  
  
  Na premijeri La Bohème 2009. u HNK-u Zagrebu pjevala je Mimì i za nju dobila Nagradu Milke Trnine. Na Zagrebačkom Muzičkom biennaleu iste godine pjevala je vrlo zahtjevnu glavnu ulogu jedinog pozitivno životnog lika djela konobarice Roze na praizvedbi opere Crux dissimulata suvremenog hrvatskog skladatelja Srećka Bradića (1963.) i, kako je napisao zagrebački glazbeni kritičar Branimir Pofuk u Jutarnjem listu 18. travnja: „bila je fenomenalna i taj izuzetno zahtjevan vokalni dio sjajno savladala.“ Uhvativši se u koštac sa suvremenim izričajem i svladavši ga vokalno i scenski izvrsno dokazala je kako pjevačici koja suvereno vlada pjevačkom tehnikom ni najteži vokalni zahtjevi ne predstavljaju problem a kamoli škode glasu. Za to svoje dostignuće dobila je Nagradu Hrvatskog glumišta za najbolje ostvarenje u operi 2009. Ta je godina uopće bila vrlo plodna u karijeri hrvatske umjetnice: pjevala je Violettu na premijeri Traviate u Teatro Municipal u Santiagu, Čile, kao članica njihove nacionalne premijerne ekipe.
  
  

  Nakon premijere La Bohème u Limi (Peru) Martina Zadro pjevala je u dvjema operama slovenskih skladatelja od kojih su iznimno važne Crne maske Marija Kogoja (1892-1956), genijalno djelo suvremenog opernog izričaja, nastalo 1928., svega tri godine poslije kamena temeljca opere 20. stoljeća – Bergova Wozzecka. Bilo je to 2012. kad je Maribor bio Europska prijestolnica kulture a opera je izvedena u koprodukcija SNG Ljubljana – Cankarjev dom i SNG Maribor. Gilda na premijeri Rigoletta u Ljubljani, Violetta u Brnu, Donna Anna u Don Giovanniju u Zagrebu, Euridika na premijeri Gluckove opere Orfej i Euridika, Rosalinda na premijeri Straussova Šišmiša i Micaëla na premijeri Carmen u Ljubljani te Mimì na festivalu u Regensburgu dovele su do iskoraka u repertoaru Martine Zadro o čemu svjedoče Janáčekova Katja Kabanova koju je dvije godine poslije, 2018., pjevala i na premijeri u Opera Rennes u Francuskoj i Desdemona u trijumfalnom Otellu uz Josèa Curu u Cankarjevu domu na Ljubljanskom festivalu 2016. Francuski tisak bio je pun pohvala za njezinu Kabanovu.
  
  
  
  Christine Ducq pisala je 10. veljače 2018.: „ Martina Zadro kao Katja jednostavno je fenomenalna. Doista je ta mlada žena, pomalo luda, samoubilačka, podjednako žrtva sebe kao i ove nefunkcionalne obitelji. Njezino pjevanje – uzvišeno ili očajno – uvijek je točno, a posvećenost je potpuno uznemirujuća. Na Otella se osvrnuo i talijanski kritičar Paolo Bullo i napisao 7. srpnja 2016: “Vrlo dobro se nosila Martina Zadro, sposobna za interpretativnu gradaciju te je njezina Desdemona tijekom večeri psihološki rasla. Glas je ugodan i zvonak, možda ponešto nježniji za ulogu, ali je sopranistica u trećem i četvrtom činu pronašla intenzivne dramske naglaske, što joj je omogućilo da osobno karakterizira lik, koji je daleko složenije postići iz onoga što se doima na prvi pogled. U Pjesmi o vrbi dodala je i nekoliko zaista izvanrednih messa di voce, oznake istančane tehnike. Zasluženo je dobila pljesak na otvorenoj sceni. Brojna uključena javnost svjedočila je velikom uspjehu predstave, a cijeli je umjetnički ansambl nagrađen aplauzom koji je trajao četvrt sata, a zatim na pojedinačnim izlazima izražen je stvarni trijumf za Joséa Curu i Martinu Zadro“.
   
  
  
  
  Godine 2017. Martina Zadro nastupila je u naslovnoj ulozi opere Ksenija slovenskog skladatelja Viktora Parme (1858-1924) i pjevala sopran-solo u scenskoj kantati Carmina burana njemačkog skladatelja Carla Orffa (1895-1982). Sudjelovala je u baletnoj predstavi posvećenoj glasovitom slovenskom redatelju Tomažu Panduru (1963-2016), u izvedbi Treće Simfonije tužnih pjesama poljskog skladatelja Henryka Goreckog (1933-2010). Slijedile su tri vrlo lijepe uloge na premijerama: Antonija u Hoffmannovim pričama Jacquesa Offenbacha i 2020. Verdijeva Luisa Miller i Nedda u Leoncavallovim Pagliaccima.
  
  Martina Zadro je i istaknuta koncertna pjevačica, bilo kad priređuje solo-recitale, popijevke ili nastupa u velikim vokalno-orkestralnim djelima u zemlji i inozemstvu (najvažniji nastupi: praizvedba skladbe La Femme Srećka Bradića 1997, Benjamin Britten Iluminacije, Händel Mesija, Hector Berlioz Les Nuit's d'Ete, Beethoven Missa solemnis i Deveta simfonija, Mozart Requiem, Bach Muka po Mateju i Muka po Ivanu, Richard Strauss Četiri posljednje pjesme, Johannes Brahms Njemački requiem, Janáček Glagoljska misa, Anton Bruckner Te Deum u kojemu je pjevala i u povodu ulaska Hrvatske u EU na otvorenju 61. Ljubljanskog festivala, te 2018. u Kalinjingradskoj katedrali uz Simfonijski orkestar Kalinjingrada koncert Hrvatske vokalne lirike).
  
  Od 2005. Martina Zadro bavi se pedagoškim radom, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu je izvanredna profesorica, a od 2019. i pročelnica Pjevačkog odsjeka. Voditeljica je pjevačkih seminara i članica žirija međunarodnih pjevačkih natjecanja.
  
  

  Martina Zadro, udana Novosel, prototip je današnje vrsne glazbene i glazbeno-scenske umjetnice, cjelovita scenska osobnost, koja je svoj veliki prirodni talent razvila do maksimuma i primjerenim profesionalnim odnosom prema radu ostvarila zapaženu karijeru ne samo u našim nego i u međunarodnim razmjerima.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2021.

Piše:

Marija
Barbieri