Olga Šober / Olga Vulić

(Sarajevo, 18. rujna 1953.)

• „Mlada sopranistica Olga Vulić bila je pravo otkriće. Tek na početku vokalne karijere, ona je sigurno i muzikalno ostvarila povjeren joj zadatak, kao da je riječ o iskusnom scenskom umjetniku. Njezine zvonke visine, uvijek precizne u intonaciji, relativno moćan glas bogatih modulacija, studiozan raspored gradacija i glazbeno profinjeno fraziranje – sve se to ujedinilo u zrelu kreaciju što otvara put daljem usponu. U pozitivne odlike Olge Vulić valja još ubrojati njezinu lijepu pojavu i prirodno ponašanje na sceni.“ (Dr. K[rešimir] Kovačević, Odjeci s XII. Annala, Borba, 7-15. listopada 1981.) Možda je to najljepši opis umjetničke osobnosti Olge Šober dok je još kao Olga Vulić bila članica ansambla Opere HNK-a u Osijeku.
  
  Olga Šober rođena je 18. rujna 1953. u Sarajevu. Pjevanje je učila kod prof. Petra Lukača. Nakon završene srednje škole u klasi prof. Blanke Danon Kurpjel otišla je u Zagreb, u kojemu je 1977. diplomirala pjevanje na Muzičkoj akademiji u klasi prof. Zlatka Šira i kao najbolji student dobila dekanovu Nagradu Pavao Markovac. Od 1979. do 1980. usavršavala se u Beču na Hochschule für Musik und darstellende Kunst. U klasi svjetski poznatog tenora, Kammersängera Antuna Dermote specijalizirala je i diplomirala Lied und Oratorium. Magistrirala je 1986. na beogradskom Fakultetu muzičkih umetnosti u klasi prof. Radmile Bakočević. Debitirala je 22. listopada 1978. u Osijeku kao Lisa u opereti Grofica Marica Emmericha Kálmána. Sljedećih deset godina kao prvakinja Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku ostvarila je bogat repertoar glavnih uloga: Musette u La Bohème, Oscara u Krabuljnom plesu, Adine u Ljubavnom napitku, Massenetove Manon, Adele u Šišmišu, Gilde u Rigolettu, Tijardovićeve Male Floramye, Donizettijeve Rite, Violette u Traviati, Jelene u Nikoli Šubiću Zrinjskom i niz drugih.
  
  Za vrijeme osječkog angažmana u Novom Sadu je pjevala Kraljicu noći u Mozartovoj Čarobnoj fruli. Kreacijom Adine skrenula je na sebe pozornost hrvatske glazbene javnosti. Ratko Čangalović pisao je u Glasu Slavonije 6. svibnja 1981.: „U glavnoj ženskoj ulozi, prava mala nova zvijezda predstave bila je sopranistica Olga Vulić u ulozi kao stvorenoj za njezin glas, pjevački, a i glumački temperament, uz vrlo privlačan izgled i šarm. To su prirodna ljepota glasa, neusiljene i kristalne visine, uza sve što postoji i što se tako lijepo i s lakoćom prikazalo kao glas, pjevanje i scenska pojava, početak, nadajmo se, u budućnosti ničim neometanog perspektivnog razvoja i uspona. I svakako da je Olga Vulić mnogo pridonijela razdraganosti koja je zračila s te osječke premijere Ljubavnog napitka.“ Adina je bila početak u Donizettijevu repertoaru Olge Vulić. Nekoliko godina poslije došla je u Zagrebu Norina u Don Pasqualeu.
  
  Gilda u Rigolettu potvrdila je prirodan talent i dobro školovan glas mlade pjevačice. Đorđe Šaula pisao je u Vjesniku 5. prosinca 1985.: „Olga Vulić u ulozi Gilde bila je vrhunac predstave, suverena u svim elementima i vrstama izraza, od lepršavosti kolorature do nježne raspjevanosti i mekih dramatskih akcenata,“ Kad ju je poslije pjevala u Rijeci Tatjana Petrović konstatirala je 5. lipnja 1987. u Novom listu da je „obradovala publiku ljepotom ispjevanih arija i sugestivnom snagom“, a Ramiro Palmić je dvije godine poslije u Novom listu 6. lipnja 1989. naglasio oduševljenje publike „sugestivnom i cjelovitom“ kreacijom Olge Šober, tada već udanom za Bojana Šobera i članicom Opere, te dodao da je „za interpretaciju arije Caro nome dobila takav pljesak, da je u toku trajanja opere morala posebno izaći na pozornicu kako bi je oduševljena publika pozdravila što se – moramo priznati – ne događa tako često“. Nakon riječke premijere Rigoletta Svjetlana Hribar napisala je 7. listopada 1996. u Novom listu: „Olga Šober koja već godinama uspješno interpretira taj lik, kao da je ušla u sve tajne role – lijepa pojavom, snažna i iskrena dramski, u radosti kao i u boli, ona, naprosto, vlada svakom scenom u kojoj se pojavi.“ Sjajna, potresna, kompletna, zrela, iskrena, nijansirana, proživljena – takvi epiteti prate tu njezinu kreaciju. A kakva je njezina Gilda bila posvjedočilo se i na iznimno uspjelom gostovanju riječkog opernog ansambla 1996. u zagrebačkoj Operi.
  
  Još u Osijeku Olga Vulić uvrstila je u repertoar ulogu koja će na određen način obilježiti njezinu karijeru i s kojom će 2004. proslaviti 25. obljetnicu umjetničkog rada – Violettu u Traviati. Branka Ban pisala je 25. lipnja 1986. u Glasu Slavonije: „Olga Vulić pokazala je da ima dovoljno glumačke snage za razvoj lika Violette, od vedrine i bezbrižnosti prvoga čina – tek sa sjenama nagovještaja tragike, preko snažnog dramskog zapleta u drugom činu – označenog slojevitošću socijalnih i emotivno-psiholoških zbivanja, do tragedije u finalnom činu. Violetta Olge Vulić bila je glumački i psihološki produbljena, reljefno iskazana u punoj plastičnosti, no ipak s vrhuncem izražajnosti na kraju djela. I na vokalnom polju Olga Vulić bila je besprijekorna, ali ipak ističemo tehničku stranu njenog pjevanja, posebno čiste visine, finu dinamičku razrađenost, lijepo oblikovanje fraze…“ Mnogo kasnije, 28. listopada 1998. u Novom listu Svjetlana Hribar je napisala: „Olga Šober kao Violetta vjerojatno je najbolja nositeljica te role u nas.“ Godinu dana kasnije s ansamblom Opere Slovenskoga narodnog gledališča iz Maribora krenula je s tom ulogom na turneju po dalekom Tajvanu opet ispraćena najvećim pohvalama za svoju muzikalnost, čistoću intonacije u dramatičnim pasažima i koloraturama te snažnom scenskom izrazu. Prema Davoru Schopfu u popratnom tekstu knjižice za proslavu obljetnice, „njezina Violetta izbjegava naglašenu prpošnost na početku opere, ali donosi mnogo topline i psihološki razrađenih odnosa u osobnom pristupu liku Dame s kamelijama, žene koja sjetnom smirenošću, s tugom u očima. živi život što se gasi i zahvalna je za svaki trenutak sreće.“
  
  Godine 1988., sad već Olga Šober, odselila se u Rijeku, postala prvakinja tada Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ a zatim i Nacionalna prvakinja Opere. Nastavila je nizati uloge lirskog i koloraturnog faha, nikada ne praveći izlete u teži repertoar što pjevačice njezinih kvaliteta nerijetko čine nauštrb ljepote tona. Ona je znala što joj pristaje i u tome postigla maksimum, što je znak pjevačke inteligencije. U Rijeci se susrela i s francuskim repertoarom. Bile su to uloge Micaele u Carmen i Margarete u Faustu. „Olga Šober predstavila se kao suptilna lirska Margareta, izuzetne pojavne i glasovne ljepote. To je pjevačica sa zamjetnim odnosom ne samo prema pjevanju već i prema dikciji (što je gotovo zanemarena kategorija kod naših pjevača). Upravo njena izvedba je škola kako treba pjevati.“ – pisala je Svjetlana Hribar 4. veljače 1991. u Novom listu.
  
  Hvalevrijedan je i doprinos Olge Šober hrvatskom opernom repertoaru, pogotovo u manje poznatim operama Ivana pl. Zajca Lizinki i Banu Legetu. Prema Nenadu Turkalju u časopisu OKO 16. studenoga 1989. kao Lizinka „briljirala je suverenošću koloraturne primadone“ a Jagoda Martinčević u Vjesniku 14. svibnja 1990. piše: „Gotovo cjelokupna protagonistička ekipa na čast je Zajčevu djelu, a predvodi je u svakom pogledu blistava sopranistica Olga Šober u ulozi Lizinke.“ Ista kritičarka pisala je u Vjesniku 14. svibnja 1991. da je u Nikoli Šubiću Zrinjskom „najcjelovitiju kreaciju dala nedvojbeno Olga Šober kao zvonka i glumački dirljiva Jelena“. Nakon što je kao Lovica u Banu Legetu, prema Davoru Schopfu u Kolu Matice hrvatske 9-10/1993. „još jednom oduševila svojim lijepim zvonkim glasom, velikom muzikalnošću, toplinom interpretacije i posebnom smirenom uživljenošću u lik“, čekala ju je najteža zadaća – Zorka na premijeri Porina Vatroslava Lisinskog u zagrebačkoj Operi. Dirigent Nikša Bareza izveo je operu integralno, bez uobičajenih skokova, što daje ulozi Zorke daleko veću važnost i donosi veće teškoće. Davor Schopf pisao je u Kolu Matica Hrvatske 9-10/1993. „Još je Vjekoslav Klaić pisao da bi za ulogu Zorke 'trebala pjevačica koja bi uz jako grlo imala i sjajnu koloraturu'. Olga Šober možda nema ono prvo, a sigurno ima ono drugo, a uz to ujednačen glas u cijelom velikom opsegu sa sigurnim i zaokruženim visinama koje su se lijepo nadvile nad cijelim ansamblom u finalu drugog čina. Ona je ostvarila cjelovitu, bogatu glumačku kreaciju mlade i odlučne hrvatske djevojke, koja kao kćerka Ljudevita Posavskog ima posebnu ulogu i dužnost prema svom narodu. Njena lijepa i mladenačka pojava još je više pridonijela cjelovitosti lika.“ Pjevala je i Đulu u Gotovčevu Eri s onoga svijeta i Pčelicu Maju Brune Bjelinskog.
  
  Donizettijeva Lucia di Lammermoor vrhunac je karijere koloraturnog soprana s čvršćim glasom. Olga Šober bila je prema Davoru Schopfu u Novom Vjesniku 11. lipnja 1992. „razlog i povod za uvrštenje Lucije di Lammermoor u repertoar Riječke opere. U naponu pjevačkih mogućnosti ova inteligentna i muzikalna umjetnica prihvatila se do sada najteže uloge u svome repertoaru. Pronašla je pravu mjeru između glumačkog i pjevačkog izraza, mudro rasporedila snage i postigla vrhunac u velikom prizoru ludila. Uz sigurnu pjevačku tehniku jasnih, čistih tonova, bravuroznih koloratura i blistavih visina s nekoliko visokih es, ostvarila je rijetko cjelovit operni prizor, koji je sadržavao brojne razrađene mijene u boji i karakteru glasa, glumačkoj igri i scenskome pokretu.“
  
  Olga Šober dotaknula se i opusa Gioachina Rossinija. Uz već omiljenu Rosinu u Seviljskom brijaču, koja je, prema Bosiljki Perić-Kempf u Novom listu 25. siječnja 1997., „bila scenski šarmantna, a pjevački možda najbliža idealu izvođenja Rossinijeve glazbe, koji glasovnu pokretljivost bez imalo forsiranja i s prirodnom čistoćom kolorature spaja sa zaobljenom, muzikalno ispjevanom frazom“, Sofiju u operi Il signor Bruschino (Gospodin Bruschino) i Fiorillu u Turčinu u Italiji, pjevala je Anaidu u Mojsiju i, prema riječima Miljenka Grgića u Slobodnoj Dalmaciji 19. listopada 1992., „ostvarila je punu izričajnu ravnotežu, posebice u ljubavnim prizorima. Ova je umjetnica kreirala spomenutu ulogu u svoj ljudskoj, djevičanskoj čistoći i jednostavnosti potkrijepljenoj profinjenim vokalno-scenskim izričajem.“
  
  Repertoar Olge Šober bio je bogat i raznolik. Navedimo još neke uloge: Telemah i Hera u Odisejevom povratku u domovinu Claudija Monteverdija, Amor u Gluckovu Orfeju, Fiordiligi u Mozartovoj operi Così fan tutte, Nedda u Leoncavallovim Pagliaccima te Verdijeva „dostojanstveno vragolasta i pjevački pouzdana Alice“ (Davor Schopf u Vjesniku 25. veljače 2003.) u Falstaffu. Godine 2012. u São Paolu u Brazilu pjevala je na američkoj praizvedbi scenske kantate Ana Frank Leopolda Baldinija.
  
  Olga Šober nastupala je u svim hrvatskim opernim kućama i na ljetnim festivalima (Dubrovnik, Split, Pula, Rijeka, Opatija) kao i u mnogim gradovima bivše države (Ljubljana, Sarajevo, Beograd, Novi Sad, Maribor). Kao samostalna umjetnica nastupala je i u inozemstvu: Italija, Austrija, Njemačka, Brazil, Luksemburg, Norveška, Mađarska, Republika Češka, Litva, Bugarska, Ukrajina, Tatarska Republika, Gruzija, Tajvan, Sjedinjene Američke Države, Ekvador, Japan koncertirajući i pjevajući naslovne i glavne uloge svoga faha. Dobila je mnoga važna priznanja među kojima se ističu: uz spomenutu dekanovu nagradu, Priznanje Vjesnikove kritike Darko Lukić, Gramota – Šaljapinovo priznanje i medalja sveruskog opernog festivala u Kazanju (Tatarstan) za Musettu u Puccinijevoj La Bohème 1985. (kao jedina hrvatska pjevačica koja je ikada tamo nastupila), Nagradu Annala u Osijeku za najbolju glavnu žensku ulogu, Nagradu Grada Rijeke 1994. „za izuzetne interpretacije opernih uloga i ukupni stvaralački rad”, Nagradu Milka Trnina „za vrhunske domete u 1996. godini”, Nagradu Hrvatskog glumišta 1997. „za najbolje umjetničko ostvarenje u kategoriji opera, opereta i balet” za ulogu Gilde u operi Rigoletto, Nagradu Štefanija Lenković HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka za najbolja glazbena ostvarenja u godini 2004. za ulogu Donne Fiorille u Turčinu u Italiji i Alice u Falstaffu. Za osobite zasluge u kulturi 1998. godine odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Za promociju talijanske kulture 2002. godine dobila je viteški naslov Cavaliere i odličje Zvijezda Italije predsjednika Republike Italije Giorgia Napolitana.
  
  Uz opernu glazbu Olga Šober njegovala je i bogatu solističku koncertnu aktivnost i nastupala uz najpoznatije komorne sastave i zborove u zemlji i inozemstvu (Bečki komorni orkestar, Milanski simfonijski orkestar, Zagrebačka filharmonija, Simfonijski orkestar HRT-a, Zagrebački solisti, Dubrovački simfonijski orkestar, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, Collegium Musicum Slavnonicum, Collegium Musicum Fluminense, Collegium pro musica sacra, Riječki oratorijski zbor Ivan Matetić Ronjogov). Snimila je i nosač zvuka opere Nikola Šubić Zrinjski. Uz četrdeset godina scenskog djelovanja, dvadeset godina bavi se i pedagoškim radom. Djelovala je kao docentica pjevanja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu (područni odsjek Rijeka) i Akademiji za glazbu Ino Mirković u Lovranu. Članica je stručnog ocjenjivačkog suda na natjecanju opernih pjevača u Alcamu (Italija) kao i glazbenih natjecanja u zemlji.
  
  Olga Šober bila je, što je danas rijetkost, pravi stup ansambla, pouzdana pjevačica zamjetnih glasovnih, pjevačkih i scenskih kvaliteta na kojoj se četiri desetljeća temeljio repertoar osječke i riječke Opere.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.

Piše:

Marija
Barbieri