Bojan Šober

(Rijeka, 13. kolovoza 1957.)

• Bojan Šober jedan je od najvećih talenata koji su se pojavili u Hrvatskoj u posljednjih četrdesetak godina. Imao je sve: lijep baritonski glas, prirođenu muzikalnost i velik glumački dar. A i onu toliko željenu sposobnost da odmah stvori kontakt između scene i gledališta. Nije stoga čudno da je debitirao na premijeri Puccinijeve La Bohéme u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu jedva navršivši 22 godine.
  
  Bojan Šober rođen je u Rijeci 13. kolovoza 1957. Na Pedagoškoj akademiji Sveučilišta u Rijeci diplomirao je 1982. engleski jezik. Pjevanje je studirao na Conservatorio di musica „Giuseppe Tartini“ u Trstu i Conservatorio di musica „Cesare Pollini” u Padovi. U srpnju 1996. magistrirao je na Visokoj školi za glazbenu umjetnost Ino Mirković u Lovranu. 
  
  Godine 1979. dobio je Drugu nagradu na međunarodnom natjecanju opernih umjetnika G.B. Viotti u Vercelliju (Italija) i debitirao 29. prosinca kao Marcello na premijeri La Bohéme u Zagrebu koja je ostala u sjećanju po nikad premašenom kvartetu pariških boema u vrlo dobroj režiji gosta Petera Bussea. Mladi, razigrani, lijepih glasova, muzikalni i majstori scenske igre Krunoslav Cigoj, Bojan Šober, Zlatko Foglar i Gianni Sancin bili su nadasve spontani, prirodni i uvjerljivi, a takva je bila i režija Petera Bussea.
  
  Glas o novome mladom talentiranom baritonu ubrzo se proširio. Bojan Šober već u siječnju 1980. pjeva Marcella u Operi Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ u Rijeci, a u travnju jedan je od sudionika iznimno uspjele premijere Mozartove opere Così fan titte. Ravnatelj Opere Vladimir Benić, koji je izvedbom dirigirao, pobrinuo se da dobije izvrsnog redatelja Wolfganga Kerstena. Sastavili su ansambl od iskusnih umjetnika Mirjane Bohanec, Antona Mozine i Dinka Lupija u ulogama Despine, Ferranda i Don Alfonsa a njihovi mladi partneri bili su Mirella Toić, Mira Zidarić i Bojan Šober u ulogama Fiordiligi, Dorabelle i Guglielma. Radost muziciranja spojila se s radošću scenske igre i dogodila se predstava koja je odjeknula izvan Rijeke. Pozvana je u Osijek na 11. Annale komorne opere i baleta i uspjeh nije izostao. Siniša Hrestak pisao je 30. svibnja 1980. u Glasu Slavonije: „Upravo idealan par muževa ostvarili su bariton Bojan Šober koji je svoj silni bariton znao dozirati ostvarivši pravi Mozartovski stil pjevanja s naglaskom na diskretnoj komici.“
  
  Guglielma je poslije, u veljači 1989., pjevao i na ne baš uspjeloj premijeri opere u HNK-u u Zagrebu pod ravnanjem Mire Belamarića i u njegovoj režiji, kad je muški tercet – Zrinko Sočo – Bojan Šober – Neven Belamarić – bio vrlo dojmljiv. Mozartu se vratio 1991. kao Figaro u Figarovu piru. Nenad Miletić pisao je 11. veljače u Svijetu muzike – novi forum: „Junaci premijerne izvedbe su bili Bojan Šober (Figaro) i Lucija Marinković (Kerubin). Oboje su ispoljili visok stupanj vokalne kulture, istančanu muzikalnost, solidno snalaženje na pozornici i zavidnu saživljenost s likovima što su ih tumačili.“ U srpnju 1980. približio se hrvatskom opernom repertoaru – tumačio je lik pjesnika Frane u izravnome prijenosu opere Adel i Mara Josipa Hatzea iz HNK-a Split u sklopu Splitskog ljeta.
  
  Već se 1981. Bojan Šober prvi put susreće s opusom Giuseppea Verdija. I to vrlo neobično, počinje od kraja, s Falstaffom. Pjeva ga ljeti u Alessandriji u Italiji i slijedi osvrt Marija Pasija u novinama Il Corriere: „Ovaj Falstaff ponajprije je otkrio baritona nedvojbenih kvaliteta, Jugoslavena Bojana Šobera, lijep glas, bez teškoća podatan za nijansiranje lika. Sigurnim protagonističkim nastupom Falstaff je već pobijedio u svojim bitkama.“ Za tu kreaciju dobio je Prvu nagradu A.T.A. Laboratorio Lirico Sperimentale.
  
  U prosincu 1981. u Zagrebu Bojan Šober pjeva Amonasra u Aidi. Pjevat će ga 1985. u Rijeci i u siječnju 1989. na premijeri opere u Zagrebu. U osvrtu na tu izvedbu Jagoda Martinčević pisala je 16. siječnja u Vjesniku, „Uz interpretkinju naslovnoga lika (Ivanku Boljkovac, op. a.), verdijanski zreli belkanto ostvarili su jedino Bojan Šober kao Amonasro te Franjo Petrušanec u manjoj ulozi faraona. Dva lijepa i velika glasa mekim su se nijansama priklonila prirodnoj frazi i zapjevu a Šoberov je zarobljeni etiopski kralj imao u izrazu i decentnoj ali zamjetljivoj igri još i akcente ljudskosti, nove za uobičajenu robusnu koncepciju ovog lika.“
  
  Godina 1982. donosi Bojanu Šoberu dva važna nastupa. U Zagrebu pjeva Nikolu Šubića Zrinjskog na premijeri istoimene opere u antologijskoj režiji Koste Spaića. Dirigent Lovro Matačić povjerava mu naslovnu ulogu. Matačićev izbor 25-ogodišnjeg Šobera za lik Zajčeva junaka izazvao je veliko zanimanje. Posve prirodno Jagoda Martinčević je u Vjesniku 15, travnja 1982. bila ponešto suzdržana u ocjeni prvog nastupa. Pisala je: „Unatoč neosporivu i umnogome zasluženom uspjehu, najnovijeg i najmlađeg protagonista – baritona Bojana Šobera u naslovnoj ulozi – još ne možemo proglasiti dostojnim nasljednikom slavnih tumača Zrinjskoga. Prišao je liku i glazbi s očitim respektom, pokazavši raskoš svog snažnog glasa u centralnom položaju. Međutim, visine i prijelazi (a njih nije malo u toj roli), kao i razumljiv nedostatak zrelosti za karakter lika, ostaju problemi, s kojima će se ovaj vrlo darovit mlad pjevač još neko vrijeme boriti.“
  
  Dvije godine poslije već je bila puno zadovoljnija njegovim ostvarenjem. U Vjesniku 13. listopada 1984. pisala je: „Dvadeset sedmogodišnji Bojan Šober, najmlađi Zrinjski u povijesti Zagrebačke opere pojavio se nakon dulje stanke u ulozi, za koju smo smatrali da mu ne odgovara u potpunosti zbog njegovih godina. Danas, međutim, njegovo tumačenje sigetskog junaka poprimilo je bitno zrelije značajke lika u cjelini bivajući iz scene u scenu sve snažniji i do kraja izvedbe bez rezerve uvjerio nas u neslućene domete novog i atraktivnog zagrebačkog Nikole Šubića. Kultiviranom frazom, toplinom u izražaju i inteligentnom igrom Šober je nadogradio svoj iznimno lijep i snažan bariton čije umjetničke vrijednosti valja ne samo respektirati već i znati iskoristiti za daljnje uspone Zagrebačke opere.“ I Šober je postao jedan od najboljih tumača sigetskog junaka u nas, pa ga je 1991. pjevao i na premijeri opere u Rijeci. Zajcu se vratio 1993. kao ban Leget.
  
  Na Ljetnoj pozornici u Opatiji u srpnju 1982. pjevao je Don Carla na premijeri opere Moć sudbine koja je zatim u listopadu prenesena u zgradu kazališta. Tatjana Petrović u Novom listu pisala je: „Najjači aplauz pobrao je Bojan Šober u ulozi Leonorinog brata, Don Carla. Taj mladi pjevač zaista posjeduje rijetko zvučan i bogat bariton. Nesputano, prirodno i ležerno otpjevao je rolu Don Carla bez vidnog napora.“
  
  Te je godine, 1982,. završio usavršavanje u Teatru alla Scala u Milanu (Centro di Perfezionamento per Cantanti Lirici) u klasi glasovitog baritona Giampiera Malaspine (1916-?). Boravak u Milanu donio mu je dva važna nastupa: u Scali je 22. travnja 1981. nastupio na premijeri opere Soročinski sajam na Festivalu Musorgskog u povodu 100. godišnjice skladateljeve smrti. Pjevao je veliku ulogu Ciganina / Đavla. A 12. ožujka 1982. u azione musicale, kako ju je nazvao autor Luciano Berio (1926-2003), La vera storia (Istinita priča) tumačio je lik Iva / Zapovjednika. Sama praizvedba bila je 9. ožujka.
  
  Bojan Šober nastavljao je nizati nastupe, nove uloge i gostovanja. U listopadu 1988. Bio je „glasovno bogat“ mlinar Sima na obnovi opere Ero s onoga svijeta u HNK-u u Zagrebu i postao jedan od najboljih tumača tog lika. U prosincu 1988. u Zagrebu je pjevao Scarpiju u Puccinijevoj Tosci, koji će postati jedna od njegovih najboljih uloga. Nakon predstave u Rijeci u siječnju 1989. Ramiro Palmić pisao je u Novom listu: „No ipak posebno treba istaknuti sjajnu kreaciju. Bojan Šober je kao Scarpia opet dokazao svoj glasovni i scenski talent. U toj ulozi bio je opak, strastven, a istovremeno elegantan. Posebno se snažno dojmila scena umiranja u drugom činu opere.“
  
  Sljedeće godine Bojan Šober susreće se s opusom Richarda Wagnera. Na zagrebačkoj premijeri Rajnina zlata pjeva Albericha. Jagoda Martinčević piše u Vjesniku 8. lipnja 1989. u osvrtu pod naslovom Wagner za sva vremena: „… dvije karakterno najteže uloge Albericha i Logea izvrsno, svaki na svoj način, ostvaruju Bojan Šober i Hrid Matić. Šoberov podrugljiv patuljak nosi u naravi glasa, pogotovo u prizoru podzemlja, vrlo jake nijanse tragičnog.“ Ugledna austrijska kritičarka Christa Höller ocijenila je to njegovo ostvarenje u časopisu Opernwelt i novinama Die Presse 11. srpnja 1989.: „Albericha je izvrsno pjevao mladi Bojan Šober, po savršenim njemačkim pravilima, i igrao kao stvarni despot.“ S njemačkim repertoarom ponovno se susreo 1990. kao Orest u Elektri Richarda Straussa. Iste je godine ostvario ulogu iz nestandardnog repertoara – Michonneta u Adriani Lecouvreur Francesca Cilee. Marija Barbieri u emisiji Sedam dana muzike na Drugom programu Hrvatskog radija – studija Zagreb, 7. listopada 1990. rekla je: „Ljudski topao, uvjerljiv, plemenit u tonu, iako s manjim problemima u krajnjem glasovnom položaju, muzikalan i umjereno razigran, Bojan Šober je u liku Michonneta ostvario jednu od svojih najljepših kreacija na zagrebačkoj sceni. U komičnim likovima ponekad prenaglašen a u herojskim s nedovoljno dramatske snage, Šober je u Michonnetu optimalno iskoristio prirodnu predispoziciju za tumačenje likova koji prvenstveno djeluju dobrotom, i to njegovom Michonnetu daje posebnu kvalitetu.“
  
  Repertoar Bojana Šobera bio je vrlo raznolik. Tako je na premijeri i prvoj hrvatskoj izvedbi Rossinijeva Turčina u Italiji u Splitu pjevao ulogu Geronija, u Seviljskom brijaču nastupao je kao Figaro i Don Bartolo. Bartolo je postao njegova sjajna kreacija. Za tu ulogu ostvarenu u HNK-u Split dobio je 1998. Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju glavnu mušku ulogu, a deset godina poslije glazbeni kritičar Ramiro Palmić ocijenio je tu njegovu kreaciju na premijeri u riječkoj Operi u tekstu Figaro u Bubi objavljenom na portalu Klasika.hr 11. svibnja 2008. riječima „Kako pjevački tako i osebujnom komikom i gestama, oduševio je iskusni bas Bojan Šober, koji je nastupom nasmijao publiku.“
  
  Bojan Šober okušao se i u mjuziklu. Na otvaranju festivala Riječke ljetne noći i Festivala Opatija u lipnju te sezone 2012./2013. u riječkom HNK-u Zajc pjevao je Tevjea u mjuziklu Guslač na krovu Sheldona Harnicka (1924.) i Jerryja Bocka (1928-2010). Davor Schopf napisao je 28. lipnja u Vijencu: „Slijedeći režijsku koncepciju koje je naglasak na toplini iskaza, bariton Bojan Šober u ulozi Tevjea predvodio je veliki glumački ansambl. Lik je crtao jednostavno i spontano, dajući mu šarm i ležernost. Njegov pjevački iskaz imao je dodanu vrijednost snage njegova vokala, ali se znalačkim moduliranjem glasa zadržao u okvirima mjuzikalskih brojeva.“
  
  Bojan Šober ostvario je bogatu opernu karijeru. Samostalno je nastupao u inozemstvu (Italija, Njemačka, Rusija, Ukrajina, Danska, Češka, Austrija, Japan, Sjedinjene Države, Kanada, Australija, Švicarska…), a posebice treba izdvojiti nastupe u gradovima Parma, Torino, San Remo, već spomenuta Alessandria, Mississauga (Kanada), Kijev, Brno i Trst. Priređivao je solističke koncerte i sudjelovao u vokalno-orkestralnim koncertima kao npr. 1999. u Rijeci u Rossinijevoj Maloj svečanoj misi. Bavio se i opernom režijom pa je između ostalih 1996. režirao Seviljskog brijača u Rijeci, 2000. Traviatu u Mississaugi i Seviljskog brijača u Metapontu (Italija) te 2001. Madame Butterfly u Jeffersonu (SAD). Snimao je razne nosače zvuka: 1990. DVD opere Nikola Šubić Zrinjski, 1998. CD sa Moscow Great Hall Symphony Orchestra i dirigentom Leonidom Nikolayevim; 2000. CD Mozartov Requiem s Orchestra Sinfonica di Sanremo i dirigentom Fabianom Monicom; 2004. DVD i CD opere Seviljski brijač s Orquesta de Norte i dirigentom Joséom Ferreirom Lobom.
  
  Bojan Šober bio je od 1996. do 2000. ravnatelj Opere HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci te od 1997. do 2001. prodekan za nastavu Visoke muzičke škole Ino Mirković u Lovranu gdje je držao katedre iz solo-pjevanja i povijesti muzike. Od 2006. do 2012. bio je ravnatelj Festivala Opatija, Ustanove u kulturi Grada Opatije. Uz spomenute nagrade dobio je 2004. i Nagradu Milka Trnina za izuzetne umjetničke dosege te Nagradu Grada Rijeke za izvanrednu interpretaciju uloga u Rosinijevim operama Seviljski brijač i Turčin u Italiji u Rijeci i Coimbri (Portugal). Godine 1998. dobio je Odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, 2006. Nagradu Primorsko-goranske županije te 2008. Odličje Reda Zvijezde talijanske solidarnosti i viteški naslov Cavaliere predsjednika Republike Italije Giorgia Napoletana za svoj doprinos promicanju talijanske glazbe u svijetu.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.
  

Piše:

Marija
Barbieri