Dinko Lupi

(Stari Grad, Hvar, 9. listopada 1939.)

• Dinko Lupi bio je više od četvrt stoljeća neupitni prvi bas riječke Opere, stalni suradnik i gost Opera Hrvatskih narodnih kazališta u Zagrebu, Splitu i Osijeku, kao i ljubljanske Opere, sudionik premijera. No nije se baš brzo vinuo do tog položaja.
  
  Dinko Lupi rođen je 9. listopada 1939. godine u Starome Gradu na otoku Hvaru kao potomak stare vlastelinske obitelji koja se današnjim prezimenom prvi put spominje 1547. A hrvatska varijanta prezimena uklesana je još 1435. u dominikanskoj Crkvi svetoga Marka u Hvaru uz koju je povezano njegovo djetinjstvo. Pjevao je kao dječak a stjecajem okolnosti uputili su ga da uči trubu i 1954. otišao je u Sarajevo gdje mu je stric bio profesor u srednjoj Muzičkoj školi. Već je kao petnaestogodišnjak svirao u orkestru Sarajevske filharmonije u Narodnom pozorištu. Čula ga je nekadašnja slavna zagrebačka sopranistica Erika Druzovič kad je u Sarajevu u sezoni 1959./1960. režirala Čarobnu frulu i Figarov pir te ga uputila da osim studija trube školuje glas. Na Muzičkoj akademiji u Sarajevu diplomirao je 1964. trubu u klasi profesora Jaroslava Kubičeka i Vinka Ulčara, a sedam godina nakon toga, 1971. i solo pjevanje u klasi profesorice Brune Špiler.
  
  Lupijeve glazbene kvalitete uočio je i Ivo Tijardović pa mu je ponudio ulogu Šjor File u svojoj Maloj Floramye koju je upravo režirao i dopisao za njega ulogu Američkog vojnika. I Lupi je 12. prosinca 1967. debitirao. Dva mjeseca poslije nastupio je na premijeri jazz-buffo-opere Skupo plaćena šetnja pjesnika, skladatelja pjesama, pijanista i glumca koji je znatno utjecao na češku pop-glazbu Jiříja Šlitra (1924-1969). Nakon nekoliko malih basovskih uloga kojih u operama ima na pretek, 1972. pjevao je Don Bartola na premijeri Seviljskog brijača na proslavi 25. godišnjice umjetničkog rada basa Maksa Savina (1912-1996). Ugledni muzikolog Zija Kučukalić (1929-2020) pisao je 30. prosinca u listu Oslobođenje: „Don Bartola pjevao je Dinko Lupi i, mada mlad scenski umjetnik, pokazao je izrazitu sposobnost za bufo role. Njegova scenska igra bila je slobodna, pokretljiva, glumački živa, a u pjevačkom smislu je vrlo dobro savladao svoj part i donio ga sigurno i ležerno.“
  
  Dinko Lupi godinama je bio član ponajboljih opernih i simfonijskih orkestara u bivšoj Jugoslaviji a njegova prava operna karijera počela je 1974. angažmanom u Operi tada Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ u Rijeci i trajala je do umirovljenja 2000. godine. Iste ga je godine upoznala i zagrebačka publika na gostovanju riječkog opernog ansambla s Gotovčevom Moranom. Jagoda Martinčević opisala je 6. studenoga 1974. u Vjesniku: interprete roditelja, Gorave i Njegovana, Miru Zidarić i Dinka Lupija, kao „dvoje mladih pjevača čije vokalne predispozicije itekako obećavaju“.
  
  Osamdesetih godina prošloga stoljeća Dinko Lupi usavršavao se kod poznatih pjevačkih pedagoga Mira Lozzija i Marija Sartija u Trstu. Dobro postavljenim, zvonkim i ujednačenim glasom velika opsega te muzikalnošću i darom za karakterizaciju lika ubrzo je počeo ostvarivati glavne uloge i postao prvak Opere. Godine 1978. s ansamblom Opere Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane gostovao je u Trstu. Za njegova Kecala u Smetaninoj Prodanoj nevjesti tršćanske novine Il Piccolo napisale su 7. kolovoza 1978.: „Sigurna, prodorna, uvijek raznolika i primjerena u fraziranju, bila je interpretacija bas pjevača Dinka Lupija u ulozi Kecala (podsjetio nas je na slavnog Tancreda Pasera koji je tu ulogu otpjevao u Milanskoj Scali, u režiji Franca Ghione) (Franco Ghione (1886-1964) bio je dirigent, op. a.).“ Kecala je poslije pjevao na premijeri opere 1985. u Rijeci i u Splitu. U Ljubljani je 1986. ostvario i Dalanda u Wagnerovom Ukletom Holandezu. Bogdan Učakar pisao je 12. listopada u Delu: „Zasigurno se najbolje snašao riječki gost Dinko Lupi, koji je glasovno i glumački daleko najbolje potpuno izgradio ulogu Dalanda.“
  
  Dinko Lupi nastavio je pjevati na premijerama: 1980. Don Alfonsa u Mozartovoj operi Così fan tutte i Ferranda u Trubaduru, 1982. Gvardijana u operi Moć sudbine. Kad je riječka Opera gostovala u Luxembourgu s operom Moć sudbine list Luxemburger Wort u rubrici Kultur/La Vie Culturelle pisao je 29. listopada 1982: „Sonorna snaga njegovog basa u ulozi oca Guardijana bila je veličanstvena i vrlo impresivna. Njegova vokalna kultura dopuštala mu je briljantne 'forte' jednako kao i čiste 'piane'.” Godine 1983. pjevao je Čerevika na premijeri opere Soročinski sajam Modesta Petroviča Musorgskog, sljedeće godine Sulejmana u Nikoli Šubiću Zrinjskom i Fiesca na premijeri Simona Boccanegre u Opatiji. Osvrćući se na početak sezone 1984./1985. u Narodnom kazalištu „Ivan Zajc“ s tom operom Inoslav Bešker pisao je 15. listopada 1984. u Vjesniku: „Dinko Lupi je punim zvučnim basom donio glasovno sigurnog i privlačnog Fiesca“, no imao je i zamjerke da mu „ipak manjka do pune uvjerljivosti nešto više truda na psihološkom oblikovanju lika.“ Za Ramfisa u Aidi Lupi je 1988. dobio Nagradu Opernog Biennala u Ljubljani.
  
  Godine 1986. došao je na red vrhunac u verdijanskom repertoaru – Zaccaria u Nabuccu u ljubljanskoj Operi kojega je ponovio u Rijeci. Liliana V. Stefan pisala je 10. listopada: „Izvanredan intiman uspjeh Dinka Lupija u ulozi Zaccarije, Velikog svećenika židovskog, vučna snaga jednog naroda koji se bori za vlastiti integritet, spoj između zemaljskoga bića i božanstva. Glas gromki, glas proroka koji želi pobjedu i koji predstavlja nesavladivu snagu, nesvladivu barijeru asimilaciji. Lupi je Lupi i dobro to znamo, sa svom svojom glasovnom snagom, njegov je Zaccaria rezultirao čak 'društveno angažiran', prepun ljudskosti.” Ta mu je uloga donijela velika priznanja: Nagradu grada Rijeke 1989. i Nagradu Milka Trnina za naročita dostignuća na polju muzičke umjetnosti u godini 1990. U toj je ulozi gostovao u Narodnom pozorištu u Sarajevu i Makedonskom narodnom teatru u Skoplju.
  
  Sparafucile u Rigolettu, Ferrando u Trubaduru i jedan od urotnika u Krabuljnom plesu (Samuel) standardne su uloge u repertoaru svih basova no Pagano na hrvatskoj premijeri Lombardijaca 1994. u Splitu bila je posebna zadaća. Splitski glazbeni kritičar Miljenko Grgić pisao je u Slobodnoj Dalmaciji 18. ožujka: „Dinko Lupi je sugestivno ostvario lik Pagana prikazujući ga u ekstremnim raspoloženjima od početne opsjednutosti i izluđenosti grješnom ljubavlju, do konačne svetosti. Lupi je ostavio dojam duboke proživljenosti u prizorima ekstatičnog očajanja ili smirenog vjerskog zanosa, prikazujući ova ambivalentna stanja i raspoloženja u preglednom rasporedu osobitosti svojega vokalno-scenskog tumačenja.” Na premijeri Don Carlosa 2001. u Rijeci pjevao je Velikog inkvizitora.
  
  Talijanski operni repertoar temeljni je u riječkoj Operi pa je Dinko Lupi 1990. pjevao Orovesa na premijeri Norme te 1992. Mojsija u istoimenoj Rossinijevoj operi. Miljenko Grgić pisao je 19. listopada 1992. u Slobodnoj Dalmaciji: „Dinko Lupi bio je nositelj naslovne uloge. Svim odlikama svoje kreativne umjetničke naravi odgovorio je u cijelosti postavljenim zahtjevima. Teatarskom uzbuđenošću koja nikada ne kreće u pravcu ekstrema, spontano i autoritativno oživotvorio je posebno duhovnu sferu Mojsijeva lika. U pojedinostima, možda je njegov glas dobivao predznake suviška uzbuđenosti. Međutim, on je svoj sonorni glas uspješno kontrolirao i kanalizirao u granicama svoje pune umjetničke izričajnosti.” Godine 1994. pjevao je Timura na premijeri Turandot u Rijeci. Miljenko Grgić napisao je 4. prosinca 1994. u Slobodnoj Dalmaciji: „Dirljivo i humano, ali iznad svega strasno i učinkovito odgovorio je Dinko Lupi svojoj zahtjevnoj zadaći u predstavljanju svrgnutoga tatarskog vladara Timura, na podlozi potpunog objedinjenja vokalno-scenskih komponenti osobnog umjetničkog izraza.”
  
  Dinko Lupi tumačio je vrlo širok repertoar, u kojemu su konstanta bili Sulejman u Zrinjskom i gazda Marko u Eri s onoga svijeta. Kad je 1987. pjevao Sulejmana u Zagrebu Jagoda Martinčević napisala je u Vjesniku 28. ožujka: „Pravo iznenađenje bio je Lupijev sonorni Sulejman, tonski i glumački impresivna kreacija, jedini solistički nastup koji je u ovoj izvedbi zavrijedio pozornost.” Za njegovog Marka 1992. napisala je u Vjesniku 11. svibnja: „Zagrebačka izvedba udovoljila je tek nekim zahtjevima, a samo je gazda Marko Dinka Lupija imao sve, i glas i karakter i uvjerljivost i melodioznost Gotovčeve zanjihane vokalne linije.” Lupi je tumačio još nekoliko likova u operama hrvatskih autora, posebno iz operne baštine kao što su Zajčevi Vladan u Banu Legetu, Berestov u Lizinki, Batum u Mislavu i Grof u Ameliji. Grofa je najprije tumačio u koncertnoj izvedbi opere 1996. a potom 1999. i u scenskoj. Miljenko Grgić u Slobodnoj Dalmaciji 14. studenoga 1999. osvrnuo se na prvu izvedbu opere u 20. stoljeću: „Junak premijere bio je Dinko Lupi. Sigurno i smireno, nadasve sugestivno i osjećajno, udahnuo je liku Grofa životnost i ljudsku toplinu.“ Lupi je tumačio i lik Ivana Gojsalića u Gotovčevoj Mili Gojsalića i Gojena u njegovoj Morani te Sveslava u Porinu Vatroslava Lisinskog. No isto tako dotaknuo se i suvremene hrvatske opere pa je u hvaljenom, na žalost, ne i ponovno izvedenom Maršalu Sergija Foretića tumačio ulogu Marinka. Istaknuti splitski intelektualac i operni znalac Tonći Šitin u članku na www.klasika.hr 2. lipnja 2011. napisao je sljedeće: „Među opernim solistima, izdvojio bih veterana Dinka Lupija, umjetnika s velikim iskustvom, koji je do lika starog partizana dolazio pomoću instinkta, profinjenog duha i ukusa. […] Njegovo pjevačko umijeće služi izražavanju misli i osjećaja kao kod malo kojega znatno mlađeg pjevača.”
  
  Teško je pobrojiti sve uloge koje je otpjevao jedan bas a još teže sve njegove nastupe a Dinko Lupi pjevao je zaista mnogo. Spomenut ćemo još Don Basilija u Seviljskom brijaču, Donizettijeve Don Pasqualea i Raimonda u Luciji di Lammermoor, Mozartove Komtura u Don Giovanniju i Bartola u Figarovu piru, Kacijana u operi Četiri grubijana i Ottavija u operi Znatiželjne žene Ermanna Wolf-Ferrarija, Menica u Istarskoj svadbi (Le nozze Istriane) Antonija Smareglije, Hovanskoga u Hovanščini Musorgskog, Baptista u operi Ukroćena goropadnica Hermanna Goetzea (1840-1876) te jedan veliki basovski lik – Mefista u Faustu Charlesa Gounoda. U osvrtu na premijeru opere Davor Schopf pisao je 4. veljače 1991. u Vjesniku: „Među protagonistima, najcjelovitiji lik ostvario je Dinko Lupi kao Mefisto. Njegov snažan i taman glas došao je do punog izražaja, bio je sjajan u prizoru ronda o zlatnom teletu, a demonizam lika više je ocrtao pjevačkom interpretacijom.”
  
  Dinko Lupi njegovao je i koncertnu djelatnost. Posebnu pažnju posvećivao je djelima starijih hrvatskih skladatelja – Tomasa Cecchinija (oko 1583-1644), Julija Bajamontija (1744-1800), Vincenza Raffaellija (1783-1865), Ivana Lukačića (1575-1648), Vinka Jelića (1596-poslije 1636) koje je izveo na svečanom koncertu u Hvaru u povodu 850. obljetnice Hvarske katedrale – kao i njegovanju i promicanju tradicije hvarskoga pučkog crkvenog pjevanja. Organizirao je mnoge koncerte i nastupe hvarskih pučkih crkvenih pjevača diljem Hrvatske i u inozemstvu (turneja po Sjedinjenim Američkim Državama). 
  
  S riječkom Operom Dinko Lupi gostovao je u Luxembourgu, Italiji, a kao gost Talijanske nacionalne opere s velikim uspjehom i u poznatim meksičkim kazalištima – Teatru de la Ciudad u Mexico Cityju te Teatru Degollardo u Guadalajari, gdje je 1991. nastupio u operama Rigoletto, Trubadur i Seviljski brijač.
  
  Kao gost Nacionalne opere u Nici u Francuskoj, angažiran je 2002. godine u Pucccinijevu Triptihu (redatelj Giancarlo del Monaco), a 2003. godine u Italiji u gradu Matera na ljetnom opernom festivalu nastupio je u ulozi Don Basilija u Seviljskom brijaču.
  
  Na samom početku Domovinskog rata 1991. bio je jedan od osnivača Croatian Art Forces u Rijeci i sudionik mnogih koncerata za pomoć ratom razrušenoj Hrvatskoj.
  Za svoj iznimno plodan rad u cijeloj Hrvatskoj Dinko Lupi dobio je status Nacionalnog opernog prvaka, te brojne nagrade i priznanja. Osim spomenutih tu su i: Priznanje Kazališne zajednice 1980. za vrijednu i uspješnu suradnju, Nagradu Kazališne zajednice za najuspješnijeg umjetnika u 1985. godini, Nagradu Zlatno zvono Hrvatskog društva glazbenih umjetnika za cjelokupan doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi te Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića koje dodjeljuje predsjednik Republike Hrvatske.
  
  Godine 2005. proslavio je 40. obljetnicu umjetničkog djelovanja.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.
  

Piše:

Marija
Barbieri