Ratomir Kliškić

(Split, 3. prosinca 1942.)

• Split ima tradiciju vrsnih baritona koji ulaze u sam vrh hrvatskoga baritonskog pjevanja. Nakon Ante Marušića, Frane Lovrića i Duška Kukovca tu je tradiciju nastavio Ratomir Kliškić.
  
  Ratomir Kliškić rođen je 3. prosinca 1942. u Splitu, u kojemu je učio pjevanje na srednjoj Muzičkoj školi. Usavršavao se u Zagrebu kod profesora Zlatka Šira. Koliko je bio glasovno-tehnički spreman dokazuje njegov debi 1974. u Hrvatskome narodnom kazalištu Split, tada u privremenom smještaju u Domu brodogradilišta Split, kao Nikola Šubić Zrinjski u istoimenoj operi Ivana pl. Zajca. Kad je u toj ulozi gostovao u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu Marija Barbieri-Jelača pisala je 9. veljače 1977. u Vjesniku: „Premda herojski lik Zajčeva junaka nije idealna uloga za njegov lirski bariton (poželjeli bismo ga slušati kao Rossinijeva Figara ili Valentina u 'Faustu') on je nekim svojim kvalitetama pokazao da tu ulogu može pjevati i što je još važnije pametno otpjevati. Raspolažući ujednačenim i dobro vođenim glasom vrlo lijepe boje s upravo briljantnim visinama, vladajući dobro tehnikom disanja i muzički siguran, on je s lakoćom i bez forsiranja otpjevao svoju dionicu. Bez scenskog iskustva i hendikepiran teškim kostimom i ogoljelom pozornicom u nastupu je bio suzdržan, no s obzirom na okolnosti, to ne začuđuje. Kliškić je velik talent i poznavajući njegovu upornost i želju za napretkom, valja poželjeti da mu upravo Zagrebačka opera omogući rad s dobrim režiserom i korepetitorom, da se pronađe uloga u kojoj bi njegove kvalitete došle do izražaja (npr. Germont u 'Traviati'). Kliškić je pokazao neosporne kvalitete, na drugima je da mu pomognu da te kvalitete razvije i dograđuje.“
  
  I to se dogodilo. Odmah je na sebe skrenuo pozornost opernih krugova. Ubrzo je pjevao Silvija u Pagliaccima i pjesnika Franu u operi Adel i Mara Josipa Hatzea. Kad je pjevao Adela na premijeri opere u veljači 1993. Davor Schopf napisao je u Kolu Matice Hrvatske br. 3-4: „Indisponiranost zbog prehlade na premijeri nije omela Ratomira Kliškića da ostvari toplu interpretaciju pjesnika Frane. Njegov taman, zagasit bariton i veliko pjevačko umijeće čine ga idealnim interpretom te uloge.“ To pjevačko umijeće, kako se obično kaže „pjevačka tehnika“, koju je stalno usavršavao, od samoga početka karijere bila je jedna od važnih kvaliteta Kliškićeve pjevačke osobnosti a i razlog što je zadržao netaknut glas do kraja karijere, a i poslije.
  
  Nikša Bareza povjerio je 1979. Ratomiru Kliškiću Escamilla na premijeri Carmen. Do odlaska u mirovinu 2000. bio je neupitan prvak splitske Opere i nositelj repertoara. A lik sigetskog junaka, simbol njegove umjetničke i ljudske osobnosti, kojega je pjevao više od tri stotine puta, pratio ga je tijekom cijele karijere. Zaokruženošću pjevačke i glumačke komponente više od tri desetljeća bio je pojam tumača Zrinjskog i protagonist mnogih važnijih premijera i snimanja opere, poglavito u prijelomnim trenucima naše povijesti, u vrijeme Domovinskoga rata. „Kad Ratomir Kliškić arijom 'Tako meni Boga velikoga braniti ću Siget svojom krvlju....' definitivno spoji pozornicu s gledateljstvom, neponovljivo, na najuzvišeniji način postajete sudionikom kazališnog misterija.“ – napisao je Rade Perković, intendant Hrvatskoga narodnog kazališta Split kad je Kliškić slavio 20. godišnjicu umjetničkog rada. A kad je pjevao Zrinjskog na premijeri opere na tvrđavi Gripe u sklopu Splitskog ljeta pod ravnanjem Lorisa Voltolinija, Jagoda Martinčević pisala je 17. srpnja 1991. u Vjesniku: „Odličan je bio i zaokružen nastup Ratomira Kliškića u naslovnoj ulozi. Danas gotovo i nema u nas baritona (osim mladog Borisa Trajanova) koji bi rasponom glasa i plemenitošču boje mogao u potpunosti dočarati lik Nikole Šubića. Utoliko je Kliškićev prirodni grleni dar upravo idealan za nepomućenu interpretaciju, iako se činilo da njegovoj zagasitoj vokalnoj boji više odgovara zatvoren kazališni prostor.“
  
  Svojim tamnim baršunastim glasom ujednačenim u svim položajima, sjajnih i sigurnih visina, odličnom pjevačkom tehnikom koja mu je omogućila fraziranje u širokom luku s bogatstvom dinamičkih nijansi i urođenom muzikalnošću Ratomir Kliškić nastavio je tradiciju izvrsnih hrvatskih belkantističkih baritona pa je svoja najveća dostignuća ostvario u operama Giuseppea Verdija. Bili su to Germont u Traviati, Rodrigo u Don Carlosu, grof Luna u Trubaduru, Renato u Krabuljnom plesu, Rigoletto, Falstaff i Nabucco. Upravo nastupom u Verdijevu Trubaduru godine 2000. proslavio je 25. godišnjicu umjetničkog rada.
  
  Koliko je Ratomir Kliškić već na početku karijere bio pjevački spreman dokazuje i to da je počeo nizati uloge, premijere, koncertne nastupe i gostovanja. Tako je u Osijeku 1978. napravio pravi pothvat kad je na poslijepodnevnoj i večernjoj predstavi otpjevao cijelog Zrinjskog. Već je 1982. na svečanom koncertu tadašnje Radiotelevizije Zagreb pod ravnanjem Pavla Dešpalja pjevao prolog Pagliaccima.
  
  Godine 1983. Ratomir Kliškić bio je uz Ivanku Boljkovac i Viktora Bušljetu jedan od troje vrhunskih protagonista u osobito nadahnutoj premijeri Verdijeva Krabuljnog plesa u Splitu pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji mađarskog gosta Támasa Ferkaia. U mjesečniku OD DO, 7-8, br. 8, od 1. srpnja 1983. u članku pod naslovom Blistava predstava čitamo: „Splitski bariton Ratomir Kliškić opet je oduševio ljepotom glasa prave verdijanske boje sigurnih i lakih visina i, ovoga puta, dojmljivim tumačenjem lika Renata, odnosno Ankarströma.“ A Mirjana Šunkca pisala je u Slobodnoj Dalmaciji 24. svibnja 1983.: „Ratomir Kliškić je uzornim svladavanjem pjevačkih zadataka lika Renea učinio još jedan začuđujući korak u svome razvoju i obogatio svoj repertoar novom odličnom ulogom.“ Upravo mu je interpretacija arije Renata bila preporuka za usavršavanje kod glasovitoga Tita Gobbija u Firenci. Kliškić je bio vrlo predan svome poslu i mnogo je radio na pjevačkoj tehnici, što nije ostalo neprimijećeno u domovini belkanta. Gobbi ga je vodio sa sobom da predstavlja njegovu školu pjevanja na koncertima u Italiji i Wigmore Hallu u Londonu. U radu s Titom Gobbijem Kliškić je s velikim umjetnikom pomno razrađivao poglavito Verdijeve uloge i kad se Ferdinand Radovan počeo povlačiti sa scene postao je prvi hrvatski verdijanski bariton.
  
  Godine 1985. u premijernoj realizaciji Trubadura u Zagrebu pod ravnanjem gosta Edoarda Müllera grofa Lunu pjevao je na premijeri Radovan a na reprizi Kliškić. Prema dvotjedniku OKO od 28. ožujka – 11. travnja „Ratomir Kliškić na svom prvom nastupu u ovoj pjevački vrlo teškoj ulozi pokazao je lijep glas velikog raspona i lakoću u pjevanju. Nakon Germonta, Rigoletta i Renata, on ulazi sve dublje u, za bariton iznimno zahtjevan, verdijanski repertoar.“ Njegova interpretacija vrlo teške i eksponirane arije grofa Lune, kamena kušnje i najvrsnijih baritona, bila je uzorna. Dokazao je to i 1994. na premijeri opere u Splitu. S vremenom je postao sudionikom nekih najuspjelijih opernih produkcija u Hrvatskoj, na sceni i na koncertnom podiju, tako i premijere Verdijeva Don Carlosa u Splitu pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja s Dunjom Vejzović i Ivankom Boljkovac.
  
  No Kliškić je pjevao i druge baritonske uloge, između ostalih 1984. Marcella u La Bohème, 1985. Sharplessa u Madame Butterfly, 1986. Evgenija Onjegina, 1987. Rangonija u Borisu Godunovu, 1995. Puccinijeva Giannija Schicchija, 1999. Ashtona u Donizettijevoj Luciji di Lammermoor. Kad je 1992. kao već potpuno zreo umjetnik opet pjevao Silvija u Pagliaccima na premijeri opere, Miljenko Grgić napisao je 3. ožujka u Slobodnoj Dalmaciji da je „ostvario krajnje osmišljene i decentne prizore umjetničke kreativnosti“.
  
  Godine 1988. Kliškić je ponovno pjevao krunsku ulogu verdijanskog baritonskog repertoara – Rigoletta. Vojko Mirković pisao je u Slobodnoj Dalmaciji: „Predstavom Verdijeva 'Rigoletta' u splitskom kazalištu obilježeno je dodjeljivanje značajne nagrade 'Milka Trnina' prvom baritonu kuće Ratomiru Kliškiću. Nagradu je dobio za ulogu fra Brne na praizvedbi opere Bakonja fra Brne Silvija Bombardellija u travnju te godine. Tom prigodom Kliškić je tumačio naslovni lik opere, jednu od svojih najboljih uloga u muzičkom teatru. Slavljenik je bio u punoj formi i raskošno je pjevački oživio na pozornici Verdijeva tragičnog junaka.“ Kad ga je pjevao na premijeri opere 1993. Miljenko Grgić pisao je 8. studenoga u Slobodnoj Dalmaciji: „Suvišno je govoriti o Ratomiru Kliškiću u naslovnoj ulozi. To je njegova udarna rola, i s takvim atribucijama ponovno ju je predstavio, s time da joj je udahnuo više unutarnjeg nemira i duhovnosti nego ikada do sada.“
  
  Osamdesetih godina Kliškić je uvrstio u repertoar ulogu koje je postao nenadmašan interpret – Germonta u Traviati. Godine 1986. gostovao je u toj ulozi u Zagrebu i Rijeci. Sudjelovao je na premijerama opere u Splitu 1992. i u Rijeci 1993. kad je doslovce u posljednji trenutak uskočio umjesto oboljelog Ferruccia Manzina, te na gostovanjima u Zagrebu. Poslije splitske premijere Miljenko Grgić pisao je u Slobodnoj Dalmaciji 26. listopada 1992.: „Ratomir Kliškić je imponirao u ulozi oca – Giorgia Germonta. On je oživio spomenuti lik u mnoštvu sitnih detalja, koji do kraja zadiru do najtananijih psiholoških stanja. U svom nastupu pred Violettom nije se nametnuo izvanjskim agresivnim tonom. Svoj je autoritet izgradio u kategorijama isticanja ljudske naravi, koja može izazvati iskrenu sućut za nesretnu djevojku. Dirljivi su bili prizori u kojima dominira njegova sugestivnost i odmjerena čuvstvenost, potkrijepljene čitavom paletom unutrašnjih uzbuđenja. Upravo takvim umjetničkim stavom Kliškić je u psihološkoj razradi sadržaja uspješno doveo do središnje dramatske točke. Ipak u svemu bila je najdirljivija popularna (verglaška) arija koju je Kliškić iznio s uzvišenošću usrdne molitve.“
  
  Nakon riječke premijere Davor Schopf pisao je 16. studenoga 1993. u Vjesniku: „Pravi junak večeri bio je Ratomir Kliškić koji je pred sam početak drugog čina stigao iz Splita da bi zamijenio oboljelog Ferruccia Manzina. Njegov tamni bariton zagasite boje, velika muzikalnost i prekrasno fraziranje čine ulogu Germonta antologijskim ostvarenjem hrvatske operne scene. Mirella Toić i Ratomir Kliškić pjevali su duet Violette i Germonta tako da se slušatelju koža ježila.“ Zaista, njegovi nastupi s Mirellom Toić u Rijeci i Splitu u Verdijevu remek-djelu bili su možda najveći operni dometi za vrijeme Domovinskog rata. Zacijelo oboje umjetnika neće tako lako i brzo naći nasljednike u tim ulogama. Bio je to antologijski trenutak hrvatske operne reprodukcije, pogotovo umijeća belkanta.
  
  Ratomir Kliškić izvodio je i djela hrvatskih autora. Uz mitskog Zrinjskog i romantičnog pjesnika Franu pjevao je Kocelina na koncertnoj izvedbi opere Porin Vatroslava Lisinskog, priređenoj za Dan dvorane „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu godine 1988. uz Zbor i Simfonijski orkestar tadašnje Radiotelevizije Zagreb. Dirigirao je Vladimir Kranjčević. Nije se ograničavao na dramatske likove nego je s jednakim uspjehom pjevao pomalo komičnog mlinara Simu u Gotovčevu Eri s onoga svijeta, Tomu Salea u Splitskom akvarelu Ive Tijardovića i 8. travnja 1988. Fra Brnu na praizvedbi opere Bakonja fra Brne Silvija Bombardellija.
  
  Svojim tamnim i plemenitim baritonom i nekom, rekli bismo, uzvišenom mirnoćom Ratomir Kliškić bio je 1991. izvrstan tumač Guglielma Tella u talijanskoj verziji istoimene opere Gioachina Rossinija „dajući liku toplinu herojskog patosa“, kako čitamo u jednom osvrtu. Sudjelovao je u koncertnoj izvedbi opere u Splitu pod ravnanjem Nikše Bareze. Bio je i odličan Verdijev Falstaff. U prigodi vrlo uspjele premijere opere u Splitu 1997, Miljenko Grgić pisao je u prilogu Forum Slobodne Dalmacije 25. veljače: „Ratomir Kliškić kao Falstaff i ovoga je puta pokazao da mu pristaju komične uloge. U kontekstu spomenutoga djela on je pokazao punu sposobnost za brze i učinkovite transformacije, lišene bilo kakvog neukusa i izvještačenosti. Općenito uzevši, Kliškićeva kreacija bila je ravna njegovim najuspješnijim ostvarenjima na sceni Splitske opere.“
  
  Za Dan državnosti 30. svibnja 1992. Hrvatska radiotelevizija priredila je praizvedbu opere-oratorija Jakova Gotovca Petar Svačić pod ravnanjem Pavla Dešpalja. Kliškić je bio prirodan odabir za naslovni lik. No preživio je tešku obiteljsku tragediju – smrt sina na bojištu. Trebao je smoći upravo nadljudsku snagu i svladati duboku bol. I zapjevao je. Pjevao je Svačića i na Splitskom ljetu i za njega dobio Nagradu Splitskog ljeta Judita. Miljenko Grgić napisao je 6. kolovoza 1992. u Slobodnoj Dalmaciji: „U središtu partiture, ali i cjelokupnog glazbenog događaja bio je nenadmašivi Ratomir Kliškić. On ne samo da je živio i suosjećao s naslovnim junakom, već se s njim do kraja poistovjetio. Kliškić je, naime, uspio osjetiti i osnažiti one najskrivenije osjećajne niti predloška, reljefno ih istaknuti, a zatim ih dočarano iznijeti u obliku čiste iskrenosti. Kod ovoga potrebno je posebno istaknuti izuzetno složenu vokalnu dionicu, koju je virtuozno izveo s puno žara i plemenitih vokalnih boja. Njegova ustreptalost, i zanesenost, stanje potpune predanosti djelu, samo su odbljesci potpunog kreativnog čina koji je gradirao tijekom njegove izvedbe.“ Kliškić je tumačio Petra Svačića i u rujnu 2002. na Miljevačkom platou.
  
  Repertoar Ratomira Kliškića bio je vrlo bogat i raznolik. Iz svjetskog opernog repertoara pjevao je još Eneju u operi Didona i Eneja Henryja Purcella, Apolona u Monteverdijevu Orfeju i Lucija u Vestalki Saverija Mercadantea, objavljenoj na CD-u.  Spomenimo i baritonsku dionicu u scenskoj kantati Carmina burana Carla Orffa. Ostvario je više od  tisuću i pet stotina opernih predstava i više od tri tisuće koncertnih nastupa.
  
  Za vrijeme Domovinskog rata Ratomir Kliškić je pjevao na mnogim dobrotvornim koncertima. Gostovao je u inozemstvu. Pjevao je u Torontu, Parmi, Firenci, Londonu, Cordobi, Rimu, Vatikanu, Detmoldu, Beneventu i drugdje. Dobitnik je nekoliko uglednih nagrada: 1989. Nagrade Milka Trnina (za ostvarenja 1988.), 1998. Nagrade Vladimir Ruždjak za ulogu Nikole Šubića Zrinjskog i iste godine Nagrade grada Splita, 1995. Spomenice domovinskog rata i Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 1997. Nagrade Splitsko-dalmatinske županije, 1998. Odličja Reda hrvatskog pletera te 2004. Nagrade Hrvatskog glumišta za životno djelo.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.
  

Piše:

Marija
Barbieri