Cynthia Hansell-Bakić

(Arlington, Virginia, SAD, 7. lipnja 1949. – Zagreb, 12. rujna 2021.)

• Umjetnost ne poznaje granica pa je jedna Amerikanka više od četvrt stoljeća obilježila operni život Splita, ostvarila sjajne kreacije, nastupila u prvoj opernoj predstavi u obnovljenoj zgradi kazališta, u njemu zasnovala obitelj i 2013. proslavila 40. obljetnicu umjetničkog djelovanja. To je Cynthia Hansell-Bakić.
  
  Cynthia Hansell-Bakić rođena je u uglednoj obitelji na američkom jugu, u Arlingtonu u državi Virginiji, 7. lipnja 1949. Od najranije mladosti bila je u doticaju s glazbom i nije se obazirala na želju obitelji da studira povijest filozofije. Nakon školovanja u New Jerseyju nastavila je studirati na Konzervatoriju Nove Engleske (The New England Conservatory of Music – NEC) u Bostonu, Massachusetts, kod profesora Lava Vrbanića iz Zagreba. U vrijeme studija bila je solistica u zboru Konzervatorija koji je nastupao s Bostonskim simfonijskim orkestrom, a njime su dirigirali poznati svjetski dirigenti, kao što su Erich Leinsdorf, Seiji Ozawa i Zubin Mehta. To je bilo dragocjeno iskustvo koje ju je vodilo u njezinu poimanju glazbe. U vrijeme školovanja upisala je i tečaj jazz-baleta i već je na drugoj godini studija počela nastupati u mjuziklima. S dvadeset godina diplomirala je pjevanje i krenula na usavršavanje u Mozarteum u Salzburgu; ponovno je radila s profesorom Vrbanićem. S njim je ostala povezana do njegove smrti 1983. godine.
  
  Ljeti 1971. profesor Vrbanić predstavio ju je ravnatelju Opere Hrvatskog narodnog kazališta Split Dragutinu Savinu. Položila je audiciju i 20. siječnja 1972. kao Cynthia-Anne Hansell debitirala u zahtjevnoj ulozi Leonore u Verdijevu Trubaduru u neprimjerenom prostoru tadašnjeg Doma brodogradilišta Split, u kojemu je ansambl djelovao u iščekivanju obnove kazališta nakon požara koji je uništio zgradu 13. veljače 1970. godine. Skrenula je ne sebe pozornost raskošnim, senzualnim glasom, vrhunskom muzikalnošću, ljepotom scenske pojave i već tada naglašenim smislom za interpretaciju pa je odmah angažirana. Glazbeni kritičar Radija Zagreb Đorđe Šaula rekao je u Jutarnjoj kronici na Prvom programu 16. veljače 1972. nakon druge predstave opere: „Najzanimljivije je, da je upravo najmlađi član kvarteta protagonista, nekako i najcjelovitija i najsnažnija ličnost, vrlo ujednačene i prije svega glasovno harmonične ekipe. To je mlada Amerikanka, nova članica splitske Opere, sopranistica Cynthia Anne Hansell iz Bostona. Ljepota glasa, njegova kristalnost, sigurnost pjevanja i neki plemeniti mladenački žar i toplina, čine njenu Leonoru veoma, veoma lijepim doživljajem.”
  
  Leonora je postala stožerna uloga u njezinu repertoaru, i kad ju je pjevala više od dva desetljeća poslije – što je prava rijetkost, splitski glazbeni kritičar Miljenko Grgić napisao je 27. listopada 1994. u Slobodnoj Dalmaciji: „Leonora kakvu je predstavila Cynthia Hansell-Bakić svakako ne čini ostvarenje za jednokratnu uporabu. To je snažno i dubinski osjećajno oblikovan lik, osnažen sa svim kvalitetama muzikalnosti. Možda je zbog duže vremenske odsutnosti sa scene Cynthia počela svoje izlaganje u blagome grču, ali što je predstava u svojemu trajanju više odmicala, to je snaga njezina tumačenja postajala sve upečatljivija i prisnija, što se očitovalo u spontanim reakcijama slušateljstva, posebice u završnim prizorima.“
  
  Splitski operni ansambl dobio je umjetnicu kojoj se, unatoč njezinoj mladosti i neiskustvu, mogla povjeriti svaka zadaća, tako i premijera Donizettijeva Ljubavnog napitka. Splitski glazbeni kritičar Željko Rapanić pisao je u Slobodnoj Dalmaciji 11. svibnja 1971.: „Splitska se Opera odlučila da ga postavi na pozornicu vjerojatno računajući na dva aduta: na pjevačkog asa Krunoslava Cigoja i na lijepu američku pjevačicu Cynthiju Anne Hansell. [...] Cynthia A. Hansell je zaslužila pohvalu što je naučila ulogu pjevati na hrvatskom jeziku. Za nju je to bila teškoća koja nije bez utjecaja na muzički izraz, no ova darovita pjevačica s mnogo scenskog šarma pokazala je solističko umijeće, pokretljiv glas, pa je njezina uloga svakako odlučivala o ukupnom uspjehu predstave.“
  
  Cynthia Hansell ostala je u Splitu i 1973. udala se za Antu Bakića. Pjevala je Djevojku u komornoj jednočinki Halo, vi vani! (Hello out there!) suvremenoga američkog skladatelja Jacka Beesona (1921-2010) i Evu u Nikoli Šubiću Zrinjskom. Iste godine pjevala je prvi put jednu od svojih najboljih uloga – Cio-Cio-San ili, kako se tada pisalo, Cho-Cho-San – u Madame Butterfly. I kad ju je pjevala mnogo kasnije, 1985., splitska glazbena kritičarka Vedrana Milin u Slobodnoj Dalmaciji 29. travnja lijepo je opisala tu njezinu kreaciju: „Sugestivnu snagu dramskog izraza Cynthije Hansell-Bakić poznajemo iz njenih dosadašnjih opernih nastupa. Međutim, njena majstorska kreacija Cho-Cho-San premašila je sve prethodne izvedbe. Njena sposobnost da živi kroz ulogu mimikom, gestom, pokretom slobodno i predano učinila je da Madame Butterfly živi na sceni snažno, uvjerljivo i istinski. Zahvaljujući njenoj kreaciji činilo se da ne gledamo dramu, već da živimo zajedno s njom. Sposobnost da se preobličava kroz mekoću i zaobljenost fraza, da se ispoljava u radosti i toplini nade i vjere, da raste i probija se do vapaja, te da se nemoćna, skrhana slomi u boli i kriku učinila je da cjelokupna izvedba donese onaj pravi dramatski naboj opere. I ne samo to. Takvom, duboko izražajnom kreacijom potaknula je sve sudionike da dubokom uživljenošću pridonesu snazi dramskog izraza.“
  
  Svoju prvu Cio-Cio-San Cynthia Hansell-Bakić ostvarila je pod ravnanjem Borisa Papandopula. Snažnom umjetničkom osobnošću, velikim muzičkim znanjem i neobičnom izražajnošću zainteresirala je skladatelja koji ju je vidio kao svoju interpretkinju. Bio je to početak vrlo plodne suradnje koja je trajala do skladateljeve smrti 1991. godine. Za nju je Papandopulo skladao sopransku dionicu u sljedećim djelima: Libertas (1974.), Osorski requiem (1977.), Osorski misterij (1978.), Aleluja (1979.), Poema o Mostaru (1980.), Non bene pro toto libertas venditur auro (1981.) i Dvije duhovne pjesme (1981.). Za nju je naknadno obradio ulogu Kate u pasticheu prema Ivanu Mani Jarnoviću i drugim autorima Doma i u buži koji je priredio Igor Kuljerić. Prema djelu je u Piranu snimljen televizijski film. Također je za nju skladao i nekoliko pjesama i njoj ih posvetio.
  
  U sezoni 1976./1977. Cynthia Hansell-Bakić bila je članica Opere Slovenskoga narodnog gledališča (SNG) u Ljubljani u kojemu je i poslije nastavila nastupati kao gošća. Tamo je ostvarila Mimì u La Bohème koja će postati jedna od najljepših uloga u njezinu repertoaru. Kad ju je pjevala poslije dvadeset godina na premijeri u Splitu Miljenko Grgić pisao je 13. studenoga 1995. u Slobodnoj Dalmaciji: „Mimì je na određeni način izuzetak među Puccinijevim heroinama. Cynthia Hansell-Bakić uložila je golem trud u dotjeranu izgradnju njezina lika. Ona je, dakle, u svojim umjetničkim nakanama pokušala prikazati izgrađenu osobu, eksponiranjem više patetičnih nego tragičnih raspoloženja. Kroza sve to je, dakako, ponirala u unutarnje kvalitete, plemenitost i bespomoćnost švelje Mimì. U mjeri koliko je to bilo potrebno Cynthia Hansell-Bakić je u temeljnim potezima nastojala glasom dočarati osobitosti glazbenog sloja. Čvrstu sigurnost postigla je kroz artikulirane melodijske fraze npr. uzbudljiva dueta na završetku prvoga čina. No posebno je bio dojmljiv krizni trenutak spoznaje zle sudbine, koji je pospješila akcentima tuge i povišenim patosom. Na tome je mjestu, sebi svojstvenim scenskim šarmom i pristalim glasovnim modulacijama, dostigla najviši stupanj srodnosti sa zadanim likom.“
  
  U Ljubljani je Cynthia Hansell-Bakić proširila repertoar Oktavijom u Monteverdijevoj operi Krunidba Popeje, ulogom Mrs Wordsworth u Albertu Herringu Benjamina Brittena, Dorindom u Händelovu Orlandu, Puccinijevom Toscom i poslije Tatjanom u Evgeniju Onjeginu. A zatim se vratila u Split kojemu je darovala sav svoj golemi potencijal.
  
  Veliki trenuci karijere Cynthije Hansell-Bakić počeli su potkraj sedamdesetih godina 20. stoljeća. Najprije je 1979. bila plaha, ali odlučna Micaela u Bizetovoj Carmen na premijeri opere pod ravnanjem Nikše Bareze, a ljeti iste godine topla, nježna, raspjevana Amelija u Verdijevu Simonu Boccanegri u antologijskoj predstavi opere na Splitskom ljetu na Peristilu, također pod Barezinim ravnanjem, s Ferdinandom Radovanom u naslovnoj ulozi. „Nova u ansamblu solista bila je članica Splitske opere Cynthia Hansell-Bakić kao Amelija. Raspolažući glasom verdijanskog tembra, rijetkim osjećajem za glazbu i za značenje riječi, a k tome i krasnom mladenačkom scenskom pojavom, ona je iskreno i proživljeno interpretirala svoju ulogu i bila upravo potresna duždeva kći.“ – pisala je Marija Barbieri-Jelača u Vjesniku 8. kolovoza 1979.
  
  Kao ženstvena i herojska Madeleine u Giordanovu Andréu Chénieru sudjelovala je u svibnju 1980. s Viktorom Bušljetom i Radovanom pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja u prvoj opernoj premijeri u obnovljenoj zgradi Kazališta. „Topla i izrazito u liku nadahnuta, a u svakom pogledu muzikalna Madeleine Cyntije Hanzel-Bakić predstavila je ovu splitsku sopranisticu u punom dosegu atraktivnih vokalnih i scenskih izražajnosti, vrlo jasne dikcije i osobito prirodnog odnosa prema svom emocionalno napetom liku.“ – pisala je Jagoda Martinčević-Lipovčan u Vjesniku 22. svibnja 1980. Slijedile su u ljeto Kate „Mučenica“ u pasticheu Doma i u buži na Osorskim glazbenim večerima i Dubrovačkim ljetnim igrama te Muzika i Nada na premijeri Monteverdijeva Orfeja na Peristilu. U novouređenoj zgradi pjevala je Đulu na obnovi Ere s onoga svijeta.
  
  Cynthia Hansell-Bakić bližila se vrhuncu i osvajala blistavim glasom i cjelovitošću umjetničke kreacije. Upravo ta cjelovitost glazbeno-scenskog ostvarenja, kad su svi sastavni elementi jednako zastupljeni, kad se nijedan ne ističe na štetu drugoga, nego se svi harmonično stapaju u nedjeljivu cjelinu – bila je i ostala temeljna odrednica u prosuđivanju ne samo dostignuća Cynthije Hansell-Bakić nego i cijele njezine umjetničke osobnosti. Visoke naobrazbe i široke kulture, usvajala je lik u mnogostrukosti njegovih značajki i profinjenošću interpretacije podastirala ga slušatelju i gledatelju. To je uočio veliki kazališni mag, redatelj Kosta Spaić i povjerio joj ulogu Tosce na premijeri istoimene opere 1981. u Splitu pod Šutejevim ravnanjem. Mirjana Škunca pisala je 27. ožujka 1981. u Slobodnoj Dalmaciji: „Veliki luk u razvojnom putu u tragičnom razrješenju u ovoj impozantnoj Puccinijevoj glazbenoj drami gradili su s velikim zalaganjem svi protagonisti na sceni. No ipak među njima izdvajamo Cynthiju Hansell-Bakić. Već isticanim kvalitetama svog lijepog glasa i bogate muzikalnosti ova je nadarena operna umjetnica dodala liku Toske svojim tumačenjem nove karakterne kvalitete koje ga čine životnijim i bližim, zadivljujući pri tome ogromnim rasponom svoje pjevačke i glumačke izražajnosti.“
  
  Nakon Tosce došla je Nedda u Leoncavallovim Pagliaccima, još jedna antologijska kreacija Cynthije Hansell-Bakić. Marija Barbieri rekla je u emisiji U svijetu opere na Prvom programu Radija Zagreb 28. studenoga 1981. „Zanemarimo li i ovoga puta radnju nagruvanu na mali prostor pozornice seoskih komedijaša i posvetimo li se isključivo realizaciji režiserske zamisli o 'konstantnom pretakanju teatra i zbilje' zadivit će nas izvanredna Nedda Cynthije Hansell-Bakić. Bez obzira na to koliko se možemo ili ne moramo složiti s Perkovićevom koncepcijom toga lika, smatramo li Neddu frivolnom uličarkom ili mladom ženom željnom života, ne možemo a da se ne zadivimo ovoj pjevačici koja je izgradila lik manirom vrhunske dramske umjetnice, a k tome je i vokalno idealno odgovorila zahtjevima uloge.“
  
  Cynthia Hansell-Bakić nastavila je nastupati u premijernim realizacijama. Slijedile su: Marica u Smetaninoj Prodanoj nevjesti, Donna Anna u Mozartovu Don Giovanniju, Rosalinda u Šišmišu Johanna Straussa, Tatjana u Evgeniju Onjeginu Čajkovskog, koju je već pjevala u Ljubljani, i sve to vrijeme jedinstvena, topla Mimì u Puccinijevoj La Bohème i iskreno potresna Cio-Cio-San u Madame Butterfly. Zatim su došle Margareta u Gounodovu Faustu, Verdijeve Desdemona u Otellu i Elizabeta u Don Carlu, Giulietta u Offenbachovim Hoffmannovim pričama te opet Verdijeva Alice Ford u Falstaffu. Silvije Bombardelli za nju je skladao ulogu Jele u operi Bakonja fra Brne na praizvedbi u travnju 1988. pod ravnanjem Oskara Danona. Deset godina prije toga za nju je skladao i Tri čakavske miniature.
  
  Cynthia Hansell-Bakić optimalno je razvila prirođenu nadarenost i postigla visoke domete u operi i na koncertima. Nastupi na Osorskim glazbenim večerima, Dubrovačkim ljetnim igrama, gostovanja u zemlji i inozemstvu, širok spektar ostvarenih uloga, u rasponu od glavnog ženskog lika u Orfeju Claudija Monteverdija do One u Ljudskom glasu Francisa Poulenca dostignuća su koja oblikuju njezinu umjetničku osobnost. Valja spomenuti i njezin doprinos hrvatskoj glazbi. Uz spomenutu Evu u Zrinjskom koju je pjevala u Splitu i Rijeci, pjevala je Đulu u Eri s onoga svijeta na premijeri opere u obnovljenoj zgradi HNK Split, a u osječkom HNK-u nastupila je kao Jela u Povratku Josipa Hatzea. Na koncertima je izvodila popijevke hrvatskih autora te hrvatskoj publici predstavljala i djela američkih skladatelja.
  
  Iznimno je značenje Cynthije Hansell-Bakić u Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Ne samo da je odbila poziv američkog tada konzulata da se iseli iz Hrvatske i očev poziv da se vrati u domovinu nego se istaknula kao promicateljica Hrvatske u svijetu, šireći istinu o ratu u Hrvatskoj. Osnovala je 1992. hrvatsko-američko društvo Demokracija za djecu (Democracy for Children), nevladinu organizaciju, koja je okupljala brojne poznate umjetnike, veleposlanike i vjerske dužnosnike. Nastupala je na mnogim dobrotvornim koncertima.
  
  Cynthia Hansell-Bakić dobitnica je više nagrada i priznanja, među kojima treba izdvojiti: Nagradu publike HNK-a Split za najgledaniju i najbolju opernu ulogu u sezoni 1980.-1981. (Tosca), Nagradu grada Splita 1992. za zapažena umjetnička postignuća i humanitarni rad, strukovnu nagradu HDGU-a (Hrvatskog društva glazbenih umjetnika) Milka Trnina 2006. za nastup u monooperi Ljudski glas Francisa Poulenca, Nagradu grada Splita 2012. za životno djelo za umjetničko-pedagoški rad i Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za iznimna dostignuća u kulturi.
  
  Cynthia Hansell-Bakić inicirala je osnivanje Odsjeka za solo pjevanje na područnom odjeljenju zagrebačke Muzičke akademije u Splitu koji je nakon osnivanja Umjetničke akademije u Splitu 1997. postao njezinim sastavnim dijelom. Od 2000. kontinuirano djeluje na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, 2002. izabrana je u umjetničko-nastavno zvanje izvanrednog profesora, a 2008. u umjetničko-nastavno zvanje redovitog profesora, dok je 2013. promaknuta u zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju.
  
  

  Nakon pjevačke karijere Cynthia Hansell-Bakić istim je žarom prenosila svoje znanje na mladi naraštaj. Ali nije se uspjela othrvati zloćudnoj bolesti.
  
  Cynthia Anne Hansell, udana Bakić, umrla je 12. rujna 2021. u Zagrebu.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.

Piše:

Marija
Barbieri