Berto Matešić

(Zadar, 23. travnja 1937. – Zagreb, 10. studenoga 2015.)

• „Imao je muzikalnost Placida Dominga i glas Luciana Pavarottija“, rekao je jedan mladi pjevač nakon što je slušao snimke Berta Matešića. I doista, njegovi tonski zapisi mogu se mjeriti s onima najvećih tenora. Imao je bogodani talent ali njegov voljni faktor nije bio isto takav.
  
  U lipnju 1970., u dvjema posljednjim predstavama Puccinijeve La Bohème pozornost publike i veliko zanimanje kritike pobudio je nastup dotad potpuno nepoznata pjevača. Berto Matešić zablistao je u punom sjaju pjevajući ulogu u kojoj najčešće debitiraju bogodani tenori – Rodolfa. Glazbena kritičarka zagrebačkog Vjesnika Jagoda Martinčević napisala je u povodu njegova nastupa sljedeće: „I konačno u vječitoj tenorskoj krizi, kada su tenori tako rijetke zvjerke, možemo se prije svega pohvaliti da smo nakon dugog i predugog čekanja dobili jednog pravog belkantističkog tenora kakva već odavno nismo čuli. Berto Matešić mladi je pjevač, koji je, nadajmo se, na pragu blistave karijere za koju nedvojbeno ima sve gotovo idealne uvjete. Upravo „bogodani“ glasovni potencijal kojim se Matešić kao od šale šetao po svim registrima, ujednačen, s visinama na kojima bi mu zavidjeli i svjetski tenorski asovi, izvanredna glazbenost i umijeće prirodno tipično talijanskog fraziranja, dovoljan je i bogat temelj na kojem mladi umjetnik može graditi svoje nove uspjehe.“
  
  Razvojni put Berta Matešića bio je vrlo zanimljiv. Rođen 23. travnja 1937. u Zadru spremao se za posve neumjetnički posao. Radio je, naime, kao strojoslagar. No 1963. put ga je slučajno doveo u Zagreb. Nakon posjete Zagrebačkom velesajmu posjetio je i Hrvatsko narodno kazalište, točnije, prijavio se Mo Milanu Sachsu na audiciju. U svom se rodnom gradu povremeno amaterski bavio pjevanjem i glazbom koju je neobično volio. Znameniti zagrebački dirigent i svi članovi komisije bili su više nego oduševljeni njegovim pjevanjem pa je nesuđeni strojoslagar promijenio i životni poziv i mjesto boravka. Preselio se u Zagreb i počeo školovati glas u srednjoj Muzičkoj školi a zatim i na Muzičkoj akademiji. U angažman u zagrebačku Operu stupio je već 1963. i počeo pjevati najprije male uloge. No već za vrijeme privremenog djelovanja Opere u tadašnjem Domu JNA tumačio je dvije veće: Juranića u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana pl. Zajca i Vladimira u Knezu Igoru Aleksandra Borodina. Kad ga je pjevao na obnovi opere 1973. Jagoda Martinčević napisala je 11. prosinca u Vjesniku: „Prema bučnom odobravanju publike, zvijezda prve večeri bio je bez dvojbe Berto Matešić koji je još jedanput potvrdio da u svojoj sredini imamo jedan od najljepših tenorskih glasova u Evropi.“ A Nenad Turkalj pisao je 16. prosinca 1973. u Večernjem listu: „Berto Matešić oba je puta (na premijeri i reprizi, op. a.) osvojio publiku ljepotom svojih visokih tonova i zrelošću kreacije.“ Kao Vladimir oduševio je i beogradsku publiku na gostovanju zagrebačkog opernog ansambla.
  
  Berto Matešić počeo je nizati snimke, arija i cjelovitih opera, u produkciji tadašnje Radiotelevizije Zagreb. Njegov glas bio je iznimno fonogeničan, imao je lakoću emisije tona, sjajan visoki registar i zvučnost. Imao je i rijetku sposobnost da bojom glasa crta emocije. Snimao je bez ikakvih vokalnih i muzičkih problema pa je razmjerno dosta snimio za radio ali i za Televiziju Zagreb. Godine 1977. nastala je snimka Nikole Šubića Zrinjskog. Branka Beretovac i on bili su prirodan odabir maestra Nikše Bareze za Jelenu i Juranića. Teško je vjerovati da će se sličan par ponoviti. Sljedeće godine, 1978., snimio je vrlo tešku ulogu Vukosava u operi Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog pod ravnanjem Nikolaja Žličara. Kako su hrvatski skladatelji uglavnom glavne uloge povjeravali tenorima, a one su redovito i vrlo zahtjevne, snimio je arije Porina Lisinskog, Gotovčeva Ere i Adela Josipa Hatzea. A s proslavljenom operetnom divom Ružom Cvjetičanin snimio je dva operetna dueta.
  
  U obnovljenoj zgradi Hrvatskoga narodnog kazališta Berto Matešić ostvario je nekoliko izvrsnih uloga. Uz manje uloge Glasnika u Aidi, Artura u Luciji di Lammermoor, Mattea u Arabelli Richarda Straussa, kad je Nenad Turkalj istaknuo njegov „čisti i lijepi tenor“ i Opsadnom stanju Milka Kelemena, ostvario je tri vrhunske: ranije spomenutog Rodolfa u La Bohème, Vojvodu od Mantove u Rigolettu i Alfreda u Traviati. Naša velika umjetnica Biserka Cvejić bila je nazočna jednoj predstavi Traviate i izjavila da bi ne samo svojim pjevanjem nego i cjelokupnim scenskim držanjem i izgledom mogao nastupiti u Bečkoj državnoj operi. Naglasila je i njegov besprijekoran izgovor talijanskog jezika, kao i uopće onu italianità koja odlikuje istinski velike talijanske pjevače. A za njegovog Vojvodu Jagoda Martinčević napisala je 25. travnja 1973. u Vjesniku: „Najveći interes izazvao je svakako tenor Berto Matešić koji je u relativno kratkom razdoblju sjajnom kreacijom Rodolpha u 'Bohemima' i Alfredom u 'Traviatti', postao miljenik zagrebačke publike. I ovom je prilikom mladi pjevač izvanredno ispunio svoj do sada možda najteži zadatak. Njegov glas, izvanredno lijepe boje i velike zvučnosti, mekan i podatljiv a uza to i fenomenalno zvonak u visokom registru, prava je rijetkost u današnjoj oskudici kvalitetnih tenora, a muzikalnost interpretacije i cjelovitost glumačke igre kojom je crtao svoga Vojvodu, uvjerili su nas u velik glazbeno-scenski napredak ovoga talentiranog umjetnika. Premda još neke teže fragmente uloge, poput dramatske arije u trećem činu, Berto Matešić nije apsolvirao u punom dometu svojih mogućnosti, ovaj najnoviji nastup potvrdio je da u mladom tenoru zagrebački operni ansambl ima jednog od svojih najperspektivnijih članova.“
  
  Velik uspjeh Berta Matešića dogodio se još prije – jedne siječanjske večeri 1971. kad je nastupio u La Bohème uz Radmilu Bakočević. Bio je to njegov tek četvrti nastup u ulozi Rodolfa, a nakon otpjevane arije u prvom činu pljesku nije bilo kraja. Nova tenorska zvijezda potpuno je zasjenila svoju slavnu partnericu, a Radmila Bakočević, i sama oduševljena svojim partnerom, ponudila mu je da svlada nekoliko uloga koje bi s njom tumačio na njezinim brojnim nastupima u nas i u svijetu. No to se nije dogodilo. Zašto? To je samo on znao. To sigurno nisu bili ni vokalni ni muzički problemi. Nije mogao izdržati pritisak odgovornosti? Uglavnom, nakon nekoliko godina operne karijere, otišao je u zbor tadašnje Radiotelevizije Zagreb. No nastavio je snimati operne arije.
  
  Berto Matešić umro je, na žalost, zaboravljen 10. studenoga 2015. u Zagrebu.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.

Piše:

Marija
Barbieri