Branka Beretovac (Beretovac-Vondraček)

(Zagreb, 17. lipnja 1944.)

• Branka Beretovac bila je više od trideset godina apsolutni prvi lirski sopran zagrebačke Opere. Utjelovila je mnoge lirske operne junakinje za što je imala sve predispozicije: krasan topao lirski glas, iznimnu muzikalnost i sjajan scenski izgled a s vremenom je produbila umijeće interpretacije i postala njihov nezamjenjiv tumač. Nekih je uloga postala pojam kao npr. Jelene u Nikoli Šubiću Zrinjskom. Kad ju je pjevala na svojoj posljednjoj premijeri opere 5. studenoga 1994. Davor Schopf napisao je u Kolu Matice Hrvatske, br. 9-10, 1994.: „Dvije sopranistice (druga je bila Ivanka Boljkovac u ulozi Eve, op. a.) unijele su uz veliko iskustvo, i glasovni sjaj u svoje uloge. Branka Beretovac-Vondraček debitirala je prije tri desetljeća kao Jelena u predstavi Vlade Habuneka, tako da joj je ovo peta produkcija Zrinjskog na pozornici matične kuće, što najbolje potvrđuje njezinu vrijednost u zagrebačkom opernom ansamblu. Branka Beretovac bila je i ostat će Jelena iz snova – umilna, uvijek nova, mladenačka i svježa.“
  
  U premijerama opere koje su slijedile poslije njezina prvog nastupa u toj ulozi 1964. u Operi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu mijenjali su se neki izvođači, ona je uvijek bila prvi izbor za Jelenu. Njezina Jelena u Zrinjskom već ulazi u povijest kao i antologijska režija Koste Spaića. Jagoda Martinčević-Lipovčan pisala je u Vjesniku 15. travnja 1982. u osvrtu pod naslovom Zvučno čudo: „I scenski i muzički sasvim nov lik Jelene, kreirala je Branka Beretovac. Zamijenila je s punim opravdanjem i uspjehom plačljivu i plašljivu fizionomiju operne naivke za mladu heroinu, što joj je, doduše, ponekad oduzelo glasovnu mekoću, ali joj je istodobno obogatio interpretaciju osmišljenom igrom i najcjelovitijim karakterom u operi.“ Za tu svoju antologijsku i, usuđujemo se reći, nenadmašenu interpretaciju dobila je 1983. nagradu Josip Slavenski. S njom je 1995. proslavila tridesetu obljetnicu umjetničkog rada.
  
  Branka Beretovac rođena je 17. lipnja 1944. u Zagrebu. Još kao djevojčica lijepo je pjevala i nastupala na školskim priredbama. Posve prirodno, počela je studirati pjevanje i diplomirala je 1969. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod profesora Zlatka Šira. Kao odličan diplomant dobila je nagradu Franjo Kuhač. No na sceni je počela nastupati već s dvadeset godina kao studentica i stipendistica zagrebačke Opere (od 1963. do 1969.). I 1964. debitirala je ulozi koje će postati kultna interpretkinja – kao Jelena u Nikoli Šubiću Zrinjskom. Kad je Hrvatsko narodno kazalište zbog obnove smanjilo svoju djelatnost i preselilo se u Dom JNA, Branka Beretovac provela je sezonu 1967./1968. u Gradskom kazalištu u Bonnu. Tamo je došao do izražaja njezin afinitet prema Mozartovu opusu, Ostvarila je ulogu Ilije u Idomeneu, za koju je dobila vrijedna priznanja. Već prije, na scenskoj produkciji Muzičke akademije pjevala je Groficu u Figarovu piru.
  
  Karijera Branke Beretovac razvijala se bez zastoja. Nakon nekoliko manjih uloga kao što su Pastir u Tosci i Svećenica u Aidi, u obnovljenoj zgradi kazališta 1969. pjevala je Zorku na premijeri Porina Vatroslava Lisinskog. Igor Mandić napisao je 5. prosinca u Vjesniku da je „zablistala kao Zorka, osvojivši sjajnim visinama i uglađenim prelivima svoga glasa.“ Dr. Krešimir Kovačević u Borbi istoga dana dodao je da je „posebno iznenadila ljepotom svog soprana i sigurnošću“, navodeći da nam je „ranije poznata samo iz epizodnih uloga, bila prava heroina“.
  
  Godine 1970. Branka Beretovac pjevala je jednu od najljepših uloga u svom repertoaru, još jednu nezaboravnu kreaciju u povijesti hrvatske opere – Paminu u Čarobnoj fruli. Njezin svjež glas, ujednačen u svim položajima, čist i zvonak, te urođena muzikalnost, pa lijepa scenska pojava, toplina kojom je zračio cijeli njezin nastup i neka posebna usrdnost kao da su je predodredili za tumačenje nježnih likova mladih djevojaka kakva je i Pamina. Prvi put pjevala ju je na Peristilu na Splitskom ljetu 1970. pod ravnanjem Mladena Bašića i oduševila svojom profinjenom i stilski čistom interpretacijom Mozartove glazbe. Tada je nastala kompletna snimka opere za tadašnju Radioteleviziju Zagreb. Iste godine na Dubrovačkim ljetnim igrama još je jedanput pokazala da je vrstan interpret djela bečke klasike. Pjevala je Marzellinu u Beethovenovu Fideliju pod ravnanjem Lovre Matačića sa Senom Jurinac u naslovnoj ulozi. Opet je došla do izražaja ljepota njezina glasa, mekog i podatnog, s lijepim pianima i sigurnim visinama, te vrlo dobra vokalna tehnika, naglašena muzikalnost i osjećaj za frazu i stil njemačke opere. Poslije je, također pod Matačićevim ravnanjem istu ulogu ostvarila i na premijeri opere u novoj sezoni i u zagrebačkoj Operi i kasnijoj premijeri opere 1977. u Monte Carlu.
  
  Afinitet prema glazbi njemačkih autora Branka Beretovac potvrdila je izvanrednom kreacijom Zdenke u lirskoj komediji Arabella Richarda Straussa na premijeri u HNK-u u Zagrebu 6. veljače 1973. godine. Njezina Zdenka zračila je ljepotom i plemenitošću; glasovno, pjevački i glumački bilo je to jedno od najljepših ostvarenja u zagrebačkoj Operi. U suradnji s dirigentom Jovanom Šajnovićem i redateljem Vladom Habunekom mlada je umjetnica postigla rijetko visoku razinu svih komponenata koje čine cjelovito glazbeno-scensko dostignuće. Nenad Turkalj pisao je 8. veljače u Večernjem listu: „Bilo je to pomalo iznenađujuće, ali utoliko više spontano sa strane publike, koja je već u prvom činu aplauzom prekinula glazbeni tok predstave, da bi sopranisticama Boženi Ruk-Fočić i Branki Beretovac odala priznanje na izvrsno otpjevanom duetu, finog transparentnog ugođaja.“ Upućujući pohvale cijeloj predstavi Turkalj je dalje pisao: „Izvedbu su zaokružili dobri solisti na čelu sa spomenutim sopranisticama koje su se odlično uklopile u profil Straussovih junakinja, Ruk-Fočićeva kao scenski suzdržana i decentna, a po potrebi raspjevana Arabella i Beretovčeva kao zbunjena i nadasve srdačna Zdenka.“ I dr. Kovačević u Borbi 15. veljače hvali sopranistice i piše da je Boženi Ruk-Fočić u naslovnoj ulozi „sretan kontrast izražen više glazbeno nego dramski bila Branka Beretovac kao Zdenka, koja je u lirsku kantilenu unijela fine glasovne modulacije.“
  
  Zdenka u Arabelli označila je početak pune interpretativne zrelosti Branke Beretovac. Njezina urođena muzikalnost i sceničnost dobile su u toj interpretaciji nadgradnju. Postala je neupitni prvi lirski sopran zagrebačke Opere, protagonistica premijera. U svibnju 1974. uvrstila je u repertoar novu ulogu, pomalo različitu od onih koje je do tada pjevala, s komičnim akcentima i s mnogo koloratura – Adinu na premijeri Donizettijeva Ljubavnog napitka. To je primijetio i Nenad Turkalj u osvrtu u Večernjem listu 27. svibnja. Pisao je: „Branka Beretovac predstavila se u novom svjetlu, jednako delikatnošću kojom je razradila u osnovi koloraturnu partiju Adine, kao i ležernošću i šarmom scenske igre, napuštajući, očigledno zaslugom redatelja, standardnu opernu maniru, kojom se služila u dosadašnjim nastupima.“ Dr. Krešimir Kovačević pisao je još ranije, 23. svibnja, u Borbi: „Popularnost Donizettijevih arija predstavljala je veliku obavezu za nosioce glavnih uloga koji nisu smjeli iznevjeriti ni svoje osobne domete od ranije, ni ostvarenja znamenitih umjetnika poznata sa gramofonskih ploča, i tu valja sa zadovoljstvom istaknuti da su Branka Beretovac i Krunoslav Cigoj upravo onakvi Adina i Nemorino kakove je publika očekivala. Mladi partneri efektnih scenskih pojava, dobri glumci i nadasve pouzdani pjevači koji su muzikalno rješavali postavljene zadatke. Možda je u njihovim kreacijama lirska strana ostala ponešto prikraćena na račun većeg glasovnog volumena, karakterističnog za teži fah, ali te nijanse nisu utjecale na cjelovitost likova koje su predstavljali.“ Bila je to vrlo lijepa predstava u režiji Mire Belamarića i pod njegovim ravnanjem u prelijepom scenskom okviru Ivana Lackovića Croate. Uspješni partneri bili su im Zlatko Foglar, Tugomir Alaupović i Gordana Marić.
  
  Te, 1974. godine, Branka Beretovac je i zagrebačkoj publici predstavila svoju prekrasnu Paminu na premijeri Čarobne frule. Jagoda Martinčević napisala je u Vjesniku 21. lipnja: „Kraljica predstave bez sumnje je Branka Beretovac, idealna Pamina koja likom a naročito senzacionalnom glasovnom interpretacijom daje kreaciju svjetske razine.“ Oduševila je, zajedno sa svojim partnerom Krunoslavom Cigojem, i dr. Kovačevića koji je 26. lipnja napisao u Borbi da su „izazivali svojim kreacijama živo odobravanje publike, jer su se istinski unijeli u likove koji se bore za vlastitu ljubav. U njihovoj interpretaciji bilo je mnogo iskrenosti i svježine, pjevačkih dometa i uvjerljive neposrednosti, što su redom odlike zrele umjetnosti.“ Godine 1975. dobila je nagradu Milka Trnina za Paminu u Čarobnoj fruli i Adinu u Ljubavnom napitku. Afinitet prema Mozartu iskazala je i 1983. kao Servilija u koncertnoj izvedbi Titusa, izvorno La clemenza di Tito (Titovo milosrđe) u produkciji tadašnje Radio-televizije Zagreb, pod ravnanjem Uroša Lajovica, i poslije, 1986., kao Donna Elvira na premijeri Don Giovannija.
  
  Mlada je umjetnica postala spremna i za tumačenje složenijih likova. Jedan od takvih bila je Margareta u Faustu, koja joj je tako idealno pristajala da je jedan kritičar to njezino ostvarenje nazvao „Margaretom iz snova“. Osjećaj za stil francuske opere pokazala je Branka Beretovac u nekoliko svojih ostvarenja. Bila je uvjerljiva Antonija u Offenbachovim Hoffmannovim pričama, koju je tumačila i na gostovanju u Beču, i nadasve autentična Micaela u Bizetovoj Carmen. I to je još jedna od njezinih interpretacija koja će ostati u trajnom sjećanju zagrebačke publike. Njezina je Micaela unosila onu njoj svojstvenu toplinu i plemenitost obogaćenu vrhunskim pjevačkim umijećem. Tako smo u jednoj recenziji Carmen u kojoj je naslovnu ulogu pjevala Ruža Pospiš-Baldani, mogli pročitati da je to ostvarenje „kristalno i čisto poput bisera“, a Erika Krpan pisala je u Vjesniku 21. siječnja 1976.: „Njezin lik ove jednostavne, pomalo sentimentalne i kreposne seljačke djevojke, ostvaren je u besprijekornom skladu i ravnoteži profesionalnih glasovnih i pjevačkih sposobnosti. Taj sklad iz uloge u ulogu prati u posljednje vrijeme ovu izvanredno pouzdanu pjevačicu koja kao da dokazuje da u onome što radi ne može pogriješiti. I ovoga puta je u tome uspjela.“ Još godine 1972. dobila je Nagradu SKOJ-a za Maricu u Prodanoj nevjesti i Micaelu u Carmen.
  
  Još je jedna uloga Branke Beretovac ušla u hrvatsku opernu povijest, Bila je to Euridika u Gluckovu Orfeju. Ruža Pospiš-Baldani bila je i ostala pojam Orfeja, a Branka Beretovac Euridike. Bilo je to u režiji Lovre pl. Matačića i pod njegovim ravnanjem. Branka Beretovac u ulozi Euridike i Nada Siriščević kao Amor, prema Jagodi Martinčević-Lipovčan u Vjesniku 17. srpnja 1976., „u svemu su se znale prilagoditi i podrediti koliko postavkama djela, toliko i volji Matačića. Naročito Branka Beretovac, nježna i suptilna a glasovno izrazito dobro pogođena Euridika.“
  
  Te iste, 1976. godine, kad se obilježavala stota obljetnica praizvedbe Zrinjskog u osvježenoj izvedbi opere, prema Vjesniku 10. studenoga, „isticala se idealna Jelena Branke Beretovac, koja je imponirala sigurnošću nastupa i osvajala svojim zvonkim, kristalno čistim glasom i ljepotom glazbenog predanja.“
  
  Nešto ranije, potkraj 1975. Branka Beretovac približila se opusu Jakova Gotovca. Pjevala je Moranu na premijeri istoimene opere. Erika Krpan pisala je u Vjesniku 11. listopada 1975.: „Iz ovog općenitog dojma (pozitivnog, op.a.) o cjelini valja izdvojiti neka pojedinačna ostvarenja. Najprije i prije svih to zaslužuje Branka Beretovac, jer njezina Morana je ne samo lijepa i sugestivna, odmjerena i živa u svome kretanju pozornicom, pjevački besprijekorna u poimanju ovakvog glazbenog izričaja, njezina Morana čini se, naime, upravo onakvom kakvom smo je oduvijek zamišljali.“ Njezina Đula na obnovi Ere 1981. bila je pravo otkriće. Jagoda Martinčević-Lipovčan pisala je u Vjesniku 19. rujna „…dok je Đulu po prvi put u svojoj pjevačkoj karijeri tumačila Branka Beretovac. I treba reći da od vremena legendarnih zagrebačkih Đula Nade Tončić i Vere Grozaj ovaj lirski lik nije imao ljepšeg tumačenja. Bogatu paletu osjećaja, glazbenih i interpretativnih koje je Gotovac tako neštedimice poklonio svojoj Đuli, Branka Beretovac je ostvarila upravo idealno, osvojivši auditorij u potpunosti.“ Za Dan državnosti 30. svibnja 1992. Hrvatska radiotelevizija priredila je praizvedbu opere-oratorija Jakova Gotovca Petar Svačić. Ratomir Kliškić je bio prirodni odabir za naslovni lik. No preživio je tešku obiteljsku tragediju – smrt sina na bojištu. Trebao je smoći upravo nadljudsku snagu i svladati duboku bol. U tome mu je pomogla u ulozi Tihomile Branka Beretovac.
  
  Godine 1981. Branka Beretovac vratila se svojoj ljupkoj Adini na obnovi Ljubavnog napitka. „Neodoljivi kao Adina i Nemorino bili su Branka Beretovac i Krunoslav Cigoj“, pisala je Jagoda Martinčević-Lipovčan u Vjesniku 26. veljače. „Ona – izgledom idealna, igrom toliko mlada, šarmantna, lucidna, on raskošan i duhovit u pravoj maloj studiji scenske dovitljivosti. I još k tome oboje s mladim, lijepim glasovima. Branka Beretovac s bistrim, zvonkim visinama, delikatnim pijanima, mekom frazom, koja se tek mjestimice zaoštri u prijelazima…“
  
  Branka Beretovac dobila je, kao što je navedeno, Nagradu Josip Slavenski za doprinos hrvatskoj glazbi za interpretaciju Jelene u Nikoli Šubiću Zrinjskom. No, ona je pjevala još mnoge uloge u operama naših autora. Uz navedenu Zorku u Porinu Lisinskog, te Moranu i Đulu, pjevala je i Danicu u Gotovčevu Stancu; Anicu u Brkanovićevu Ekvinociju, te Viktoriju u Opsadnom stanju Milka Kelemena na hrvatskoj premijeri djela na zagrebačkome Muzičkom biennalu 1971. te Lady Anu na praizvedbi opere Richard III. Igora Kuljerića na 14. Muzičkom biennalu 16. travnja 1987. Jagoda Martinčević pisala je u Vjesniku: „Zacijelo je redateljeva zasluga otkrića uzburkane sceničnosti Branke Beretovac, čija Lady Ana konačno zatvara krug opernih plačljivica i naivka koje ova pjevačica najčešće tumači. Još ne do kraja oslobođenja grča koji je pogledom uporno veže za dirigentove znakove, Branka Beretovac ipak ostvaruje najznačajniju žensku ulogu u operi.“ Snimila je još Doru u Matiji Gupcu Ive Lhotke-Kalinskog. Naravno, u njezinu repertoaru bio je i cijeli niz popijevki naših autora. Sve to čini je jednom od najistaknutijih interpreta djela hrvatskih autora uopće.
  
  S vremenom je Branka Beretovac počela ulaziti u tzv. teži repertoar. „Bila je Desdemona iz snova, premda njezin glas nema karakteristike verdijanskog mlado-dramskog soprana potrebnog za tu ulogu. Međutim, ona je pjevala s predanjem i uvjerljivošću, muzikalno i sigurno. Prekrasne scenske pojave, mladenačkog izraza, topla i samozatajna, jedina je uspijevala izazvati emocije pa su njezini prizori bili svjetla točka izvedbe.“ – rekla je Marija Barbieri 4. listopada 1987. u emisiji Sedam dana muzike na Drugom programu tadašnjeg Radija Zagreb. Dotaknula se i opusa Richarda Wagnera. Bila je uvjerljiva božica ljubavi i ljepote Freia u njegovu Rajninu zlatu, najprije 1984. u polukoncertnoj izvedbi djela pod ravnanjem Lovre Matačića a zatim na scenskoj premijeri 1989. Godine 1990. opet je pristupila opusu Richarda Straussa, ali onom ranijem i pjevački zahtjevnijem – Elektri. Pjevala je Krizotemidu i u tu dramu opsjednutosti osvetom unijela dašak topline.
  
  Umjetnica profinjene muzikalnosti i smisla za interpretaciju Branka Beretovac bila je i istaknuti solist u mnogim izvedbama vokalno-orkestralnih djela kao što je Rossinijevo djelo Stabat mater, Bachova Muka po Mateju, Njemački Requiem Johannesa Brahmsa, Stabat mater Karola Szymanovskog. Bila je sopran solo u manje poznatoj i rijetko izvođenoj Nelsonmesse Josepha Haydna na koncertu u bečkome Musikvereinu uz Marjanu Lipovšek, Thomasa Mosera i Roberta Holla pod ravnanjem Lovre Matačića. Nakon koncerta nastala je snimka, ali je zbog spriječenosti Mo Matačića dirigentsko vodstvo preuzeo Friedrich Wolf. Snimku je objavila tvrtka Preiser Records. U siječnju 1977. zajedno s Krunoslavom Cigojem, Biserkom Cvejić i Franjom Petrušancem pod ravnanjem Nikše Bareze uz zbor Francuske radiotelevizije i Novi filharmonijski orkestar ostvarila je lik Antonide u koncertnoj izvedbi opere Život za cara, u nas poznatoj kao Ivan Susanjin Mihaila Glinke. Sudjelovala je i u izvedbama Händelova Mesije i njegove pastorale Acis i Galateja pod ravnanjem Milana Horvata u suradnji zbora i Zagrebačkih simfoničara tadašnje Radiotelevizije Zagreb, najprije na Varaždinskim baroknim večerima 1976., a zatim u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Osim pljeska publike i redovito pohvalnih kritika Branka Beretovac dobila je nekoliko službenih priznanja. Još kao studentica osvojila je treću nagradu na pjevačkom natjecanju u Hertogenboschu u Nizozemskoj.
  
  Branka Beretovac bila je idealan lirski sopran. Lijepa, zvučna glasa i toplinom koja je zračila iz svake njezine interpretacije, lijepim izgledom, nenametljivom ali uvjerljivom scenskom igrom, suptilnim tumačenjem glazbe i posvemašnjim predanjem njoj svoje je kreacije uvijek činila uvjerljivima i istinitima. Vjerovali smo bolesti njezine Antonije, usrdnoj Micaelinoj ljubavi, sjetnom Maričinu veselju, prpošnosti njezine Adine, života željnoj Neddi u Pagliaccima a poglavito njezinoj nježnoj Mimì. Za mnoge posjetitelje zagrebačke Opere bila je glasovno i likom i idealna Mimì. Bile su to predstave La Bohème kada su Branka Beretovac i Berto Matešić bili rijetko nadahnuti interpreti Puccinijevih likova, zanosnog pjesnika Rodolfa i bolesne male vezilje Mimì.
  
  Branka Beretovac, rođena Gregorić, preudana Vondraček, bila je jedan od malobrojnih najljepših lirskih soprana zagrebačke Opere u njezinoj 150 godina dugoj povijesti, Iako smo skloni reći da je od stotinu soprana, devedeset lirskih, lirski soprani koji imaju u optimalnoj mjeri ama baš sve kvalitete potrebne za taj fah vrlo su rijetki. A Branka Beretovac je bila jedan od takvih..
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.

Piše:

Marija
Barbieri