Krunoslav Cigoj

(Zagreb, 30. ožujka 1949. – 27. kolovoza 2015.)

• Premijera Hoffmannovih priča u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu 27. prosinca 1975. bila je definitivna potvrda jednog izvanserijskog talenta kojega je okrutna bolest spriječila da se ostvari i u svjetskim razmjerima. Krunoslav Cigoj pjevao je svog velikog Hoffmanna u antologijskoj režiji Božidara Violića pod ravnanjem Jovana Šajnovića. Imao je tek 26 godina! Mladi čovjek nije bio samo pjevač, nego inteligentan tumač lika. Sagledavao ga je u njegovoj cjelovitosti i što je lik bio složeniji, pružao mu je više mogućnosti da iskaže svu snagu svog umjetničkog bića.
  
  Bio je to Krunoslav Cigoj čija je kratka ali sjajna karijera počela prvom pločom, koju je gramofonska tvrtka Metronom izdala 1969. s naslovom Der Welt jüngster Operntenor (Najmlađi svjetski operni tenor). Ljepota glasa, njegov veliki raspon, zvonke i blistave visine, elementarna muzikalnost i osjećaj za interpretaciju već su tada dali naslutiti kakvo se bogatstvo krije u mladom početniku.
  
  Krunoslav Cigoj rođen je u Zagrebu 30. ožujka 1949. godine. Njegov prirodno postavljen zvonki tenorski glas, lijepe boje, lakih i sigurnih visina i naglašenu muzikalnost prvi je otkrio njegov profesor glazbe u Prvoj zagrebačkoj gimnaziji Vladimir Kranjčević. Tako nešto ne događa se svaki dan, i profesor Kranjčević pobrinuo se naučiti s njim vrlo zahtjevnu ulogu Ernesta u Don Pasqualeu Gaetana Donizettija. A onda je 6. travnja 1967., jedva navršivši osamnaest godina, Cigoj debitirao u splitskoj Operi kao Ernesto pod ravnanjem svojega profesora. Mladi pjevač imao je glas i muzikalnost i nevjerojatan urođen osjećaj za interpretaciju. Takav dragulj trebalo je izbrusiti i dotjerati, od golemog prirodnog talenta učiniti rasnog tenora kojemu se smiješi i međunarodna karijera. Ernesta je poslije, 1985., pjevao i u zagrebačkoj Operi.
  
  Karijera Krunoslava Cigoja razvijala se vrtoglavo. Počeo je učiti pjevanje kod profesora Miroslava Lunzera (1896-1970) u Zagrebu. Na njegov nagovor otišao je na audiciju u Beč da bi pokušao dobiti stipendiju za studij na tamošnjem Konzervatoriju. Audicija je uspjela i ne samo da je dobio austrijsku stipendiju, nego i angažman u bečkoj Volksoperi. U njoj je pjevao Abu Hassana u istoimenoj operi Carla Marije von Webera i nastupio u opereti Noć u Veneciji Johanna Straussa.
  
  Glas o novome mladom tenoru ubrzo se proširio. Njemačka gramofonska tvrtka Metronom šalje mu brzojav s riječima: „Neka mladi Caruso odmah dođe u Hamburg.“ Teško je bilo odoljeti toj primamljivoj ponudi i Krunoslav Cigoj počinje put zvijezde. Snima televizijske emisije, iznenađujuće kvalitetnu, zrelu long-play ploču s opernim arijama i single ploče, putuje Europom i pjeva na koncertima. U Hrvatskoj najprije sudjeluje na festivalima u Krapini 1968. i 1970. Ali njegova je ljubav opera i poslije nastupa u opernom studiju Opere u Hamburgu kao Rodolfo, 14. ožujka 1971. došla je premijera Verdijeve Traviate u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, rijetko uspjele predstave u svim svojim segmentima, pod ravnanjem Mire Belamarića u režiji Vladimira Ruždjaka i s Nadom Siriščević u naslovnoj ulozi. Ruždjak je bio poznat i slavan, a dvoje mladih protagonista priredili su najugodnije iznenađenje. Bilo je jasno da je pred Cigojem sjajna operna karijera. U osvrtu na Cigojevu kreaciju Alfreda glazbeni kritičar Večernjeg lista Nenad Turkalj napisao je: „Krunoslav Cigoj bio je onakav Alfredo kakvog smo i očekivali poslije njegova solističkog koncerta: raskošan po ljepoti glasa, raspjevan u sigurno i muzikalno svladanoj ulozi i – za tako mladog umjetnika – iznenađujuće izražajan na sceni.“
  
  Nakon Traviate u zagrebačkoj Operi te iste, 1971. godine, na Splitskom ljetu pod ravnanjem Mladena Bašića Cigoj ostvaruje vrlo lijepu kreaciju Belmontea u Mozartovoj operi Otmica iz saraja. Svojega prvog Nemorina, jednu od svojih vrhunskih kreacija, pjevao je već 1972. na premijeri Ljubavnog napitka u Splitu. Predstavio ga je 1974. i zagrebačkoj publici u rijetko uspjeloj realizaciji te omiljene Donizettijeve opere pod ravnanjem Mire Belamarića i u njegovoj režiji, u scenografiji Ivana Lackovića-Croate. Dr. Krešimir Kovačević pisao je 23. svibnja, u Borbi: „Popularnost Donizettijevih arija predstavljala je veliku obavezu za nosioce glavnih uloga koji nisu smjeli iznevjeriti ni svoje osobne domete od ranije, ni ostvarenja znamenitih umjetnika poznata sa gramofonskih ploča, i tu valja sa zadovoljstvom istaknuti da su Branka Beretovac i Krunoslav Cigoj upravo onakvi Adina i Nemorino kakove je publika očekivala. Mladi partneri efektnih scenskih pojava, dobri glumci i nadasve pouzdani pjevači koji su muzikalno rješavali postavljene zadatke. Možda je u njihovim kreacijama lirska strana ostala ponešto prikraćena na račun većeg glasovnog volumena, karakterističnog za teži fah, ali te nijanse nisu utjecale na cjelovitost likova koje su predstavljali.“
  
  Godinu dana kasnije Nenad Turkalj je u Večernjem listu 17. veljače 1975. tu njegovu kreaciju ocijenio kao „biser opernog umijeća“. Na obnovi Ljubavnog napitka 1981. „Neodoljivi kao Adina i Nemorino bili su Branka Beretovac i Krunoslav Cigoj“, pisala je Jagoda Martinčević-Lipovčan u Vjesniku 26. veljače, „ona – izgledom idealna, igrom toliko mlada, šarmantna, lucidna, on raskošan i duhovit u pravoj maloj studiji scenske dovitljivosti. I još k tome oboje s mladim, lijepim glasovima.“ Nemorina je još pjevao i potkraj 1988. godine u sarajevskoj Operi, kad se okušao i kao redatelj.
  
  No Krunoslav Cigoj već je imao iza sebe nekoliko vrlo zapaženih uloga koje su odjeknule i izvan naše zemlje. Tako je u prigodi gostovanja zagrebačke Opere u Trstu sa Smetaninom Prodanom nevjestom Jagoda Martinčević napisala 29. studenog 1973. u Vjesniku: „Mladi tenor Krunoslav Cigoj nastupio je prvi put u svojoj karijeri u ulozi Janka, koju je zahvaljujući velikoj muzikalnosti, blistavim visinama te svom poznatom ležernom stilu igre apsorbirao u svim njezinim značajkama.“
  
  Željan slave i popularnosti Cigoj je znao da to najbolje može steći nastupima u lakšem žanru. Prihvaćao je pozive za nastupe na festivalima zabavne glazbe i snimao evergreene lakšeg žanra. Na Festivalu kajkavske popevke u Krapini 1972. osvojio je prvu nagradu publike pjesmom Zvon zvoni Marije Radić (1939.) na tekst Margit Antauer (1950.) u aranžmanu Stjepana Mihaljinca (1935-2014) koji je godinama bio njegov pratilac za klavirom.
  
  U zagrebačkoj Operi nastavljao je nizati uloge: Vladimira u Borodinovu Knezu Igoru, već spomenute Nemorina u Ljubavnom napitku, u kojemu nije uvijek lako pronaći pravu ravnotežu između one tajne suze i naivne komike a što je on nepogrešivim instinktom rasnog scenskog umjetnika tako uspješno činio, Offenbachovog Hoffmanna, Vojvodu od Mantove u Rigolettu, Pinkertona u Madame Butterfly, Juranića u Nikoli Šubiću Zrinjskom. Počeo je gostovati u inozemstvu. U Barceloni je pjevao Ferranda u Mozartovoj operi Così fan tutte, a na povratku u Zagreb čekao ga je Tamino u Čarobnoj fruli. Jagoda Martinčević je njegovog Tamina u Vjesniku 21. lipnja 1974. proglasila „neodoljivo duhovitim“ i ocijenila „velikim glazbeno-scenskim dostignućem“, a dr. Kovačević je u Borbi 26. lipnja oduševljen parom Pamina – Tamino pisao: „Branka Beretovac i Krunoslav Cigoj izazivali su svojim kreacijama živo odobravanje publike, jer su se istinski unijeli u likove koji se bore za vlastitu ljubav. U njihovoj interpretaciji bilo je mnogo iskrenosti i svježine, pjevačkih dometa i uvjerljive neposrednosti, što su redom odlike zrele umjetnosti.“
  
  Krunoslav Cigoj postao je prava operna zvijezda i, šteta, da je prerano počeo ulaziti u teži repertoar. Dok je Almaviva u Seviljskom brijaču u Rijeci bio za njega prikladan, Edgardo u Luciji di Lammermoor i Rodolfo u La Bohéme bili su već na granici, ma kako za sebe bili vrlo lijepo doneseni. Tako je Jagoda Martinčević kasnije, 23. siječnja 1981., pisala u Vjesniku: „Kruno Cigoj odigrao je svoju do sada nedvojbeno najbolju ulogu u svom kazalištu. Glasovno u izvrsnoj formi, ležeran, vrlo muzikalan, blistavih visina i finih piana, bez imalo nasilnoga dramatiziranja, oblikovao je Rodolpha u maksimalnom intenzitetu svojih zamjernih mogućnosti. U glumačkom pogledu ovaj je mladi tenor bez sumnje jedan od naših najvećih scenskih talenata, umjetnik koji zna što pjeva i svakoj frazi, ariji ili ansambl-sceni daje svoj uvjerljiv osobni pečat. U trećem činu njegov ariozo i duet s Mimì bili su svakako nesvakidašnji, iskreno proživljeni, najuspjeliji trenuci večeri.“
  
  Krunoslav Cigoj bio je rasprodan. U siječnju 1977. zajedno s Brankom Beretovac, Biserkom Cvejić i Franjom Petrušancem pod ravnanjem Nikše Bareze uz zbor Francuske radiotelevizije i Novi filharmonijski orkestar ostvaruje lik Sobinjina u koncertnoj izvedbi opere Život za cara Mihaila Glinke, u nas poznatoj kao Ivan Susanjin. Nastavlja nizati kreacije koje nećemo zaboraviti. Njegovi Riccardo u Krabuljnom plesu i Don Carlos, oba ostvarena 1978., osvajali su plemenitom ljepotom lika i verdijanske fraze. Pamtit ćemo njegova pjevački besprijekornoga Gabrielea Adorna u jednoj od najboljih realizacija Verdija u nas – Simonu Boccanegri na Splitskom ljetu 1978. i 1979. Pod strogim vodstvom Nikše Bareze uspio je obuzdati svoj bujan temperament i potpuno se posvetiti pjevačkim zahtjevima uloge. Radeći na predstavi nekoliko tjedana Mo Bareza je od svih izvođača, Cigoja pogotovo, postigao njihov maksimum. Cigoj je ponekad znao pjevati intonativno nečisto ali njegov Gabriele bio je besprijekoran. To, naravno, ne znači da nije bio, kao i uvijek, scenski iznimno uvjerljiv i atraktivan. U sjajnoj realizaciji omiljene Puccinijeve La Bohème potkraj 1979. u režiji Petera Bussea kao Rodolfo blistao je u punoći glazbeno-scenskog ostvarenja predvodeći neponovljiv kvartet boema uz svjetsku divu Ljiljanu Molnar-Talajić kao Mimì.
  
  Na žalost, Krunoslav Cigoj nije potpuno ispunio naše nade i naša očekivanja jer ga je u tome spriječila opaka bolest. Borio se s njom više od tri desetljeća, hrabro je podnosio zdravstvene uspone i padove, i unatoč tome darivao nam svoje kreacije, koje možda i nisu bile uvijek savršene, ali su bile odraz istinske umjetničke osobnosti koja glazbu i sve oko nje upija cijelim svojim bićem.
  
  Godine 1979. Cigoj je ostvario tri uloge iz francuskog opernog repertoara i pokazao istančan osjećaj za francuski vokalni idiom. Faust u Zagrebu i Des Grieuxa u Manon u Sarajevu bili su prikladni za njegov, prema prirodnoj predispoziciji, lirski glas. Premijera Fausta u Zagrebu 1979. izazvala je kontroverzna mišljenja, ali nisu izostale pohvale za Cigojevu interpretaciju naslovnog lika. Srdačnost i toplina njegova nastupa, profinjenost interpretacije, stilska čistoća, mekoća lirskih fraza i ljepota zvučnog, svijetlog visokog C u ariji dali su njegovu Faustu posebnu uvjerljivost i privlačnost. Ali on ulazi u teži fah i prepušta se svom dramatskom instinktu pa prihvaća Don Joséa u Carmen u Splitu. Za svoju potresnu interpretaciju Don Joséa godine 1985. dobiva Nagradu Milka Trnina i 1987. Nagradu grada Zagreba. Tu je nagradu dobio i za ulogu Pinkertona kojega je 1986. ostvario na premijeri u zagrebačkoj Operi. On i Blaženka Milić u naslovnoj ulozi bili su vrlo sugestivni tumači Puccinijevih junaka, kako je Jagoda Martinčevič napisala 3. ožujka u Vjesniku; „Butterfly ipak u krajnjoj liniji ‚drže‘ glavni protagonisti, par Cio-Cio-San i Pinkerton, kojima i zahvaljujemo na lijepoj, osjećajnoj i proživljenoj igri i pjevu.“
  
  Godine 1981. Cigoj se otisnuo u Sjedinjene Američke Države. U Philadelphiji je nastupio u ulozi Dicka Johnsona u Puccinijevu Čedu zapada, zatim je pjevao Elisera u Rossinijevu Mojsiju i Luigija u Puccinijevu Plaštu. U travnju 1982. u Carnegie Hallu pjevao je Nerona Arriga Boita koji će sedam godina poslije na Splitskom ljetu 1989. postati njegovo glasovito glazbeno-scensko ostvarenje. U Connecticut Grand Operi u Bridgeportu pjevao je Rodolfa, Don Joséa, Cavaradossija i Fausta te nastupio u Verdijevu Requiemu. Vraća se u Europu i u Teatru São Carlos u Lisabonu pjeva Husara u operi Mavra Igora Stravinskog.
  
  U Zagrebu 1984. na premijeri Nabucca, prema Inoslavu Beškeru u Vjesniku 26. lipnja, Cigoj je bio „razumno suzdržan Ismael“. Iste godine na sjajnoj obnovi Norme, koju je četiri godine ranije postavio na scenu Vlado Habunek, pod ravnanjem Mire Belamarića Krunoslav Cigoj s Venetom Janevom Iveljić, Dunjom Vejzović i Franjom Petrušancem član je kvarteta idealnih tumača Bellinijeve belkantističke glazbe. Vraća se ranom belkantu koji traži vrhunsku glasovnu i pjevačku kontrolu. Potvrđuje se to i na sjajnom gostovanju zagrebačke Opere u Istočnom Berlinu gdje ga uspoređuju s Mariom Del Monacom iz mladih dana. U članku s naslovom Ovacije kakve se ne pamte Jagoda Martinčević-Lipovčan u Vjesniku 14. listopada 1984. piše: „Krunoslav Cigoj kao Pollione bio je u vrhunskoj formi, koja mu je bez obzira na nezahvalnost uloge u procjepu između dviju ženskih likova, pribavila golema priznanja. „Za kreaciju Pollionea dobio je 1987. Nagradu Vladimir Nazor. Kad je ljeti 1984. pjevao u Traviati na Križankama u Ljubljani. Inoslav Bešker je 2. srpnja u Vjesniku napisao: „Vrlo siguran je bio i gost iz Zagreba Krunoslav Cigoj koji je uskočio u ulogu Alfreda umjesto oboljelog Branka Robinšaka. S pravom odabravši za tu priliku dramatskiji, čak robusniji pristup toj ulozi nego inače Cigoj je nekoliko puta uspio zagrijati promrzle gledaoce, osobito izvanredno izvedenom arijom 'De' miei bollenti spiriti'.“ Početkom 1985. ponovno je pjevao Ernesta u Don Pasqualeu.
  
  Za razliku od mnogih pjevača koji vrlo profesionalno obavljaju svoju zadaću ali nas ostavljaju praznima, Cigoj nas je uvijek ispunjao. Nepoštedno se davao, ponekad i više nego što je trebalo, ali – ostao je u sjećanju. Bio je zavodljiv kao Maurizio u svojoj posljednjoj zagrebačkoj premijeri 1990. – Adriani Lecouvreur Francesca Cilee, ali i profinjen interpret koncertne popijevke.
  
  Iako teško bolestan Krunoslav Cigoj nastavio je opernu karijeru i širio repertoar. Cavaradossija u Tosci zadržao je u repertoaru do 1996., a u sarajevskoj Operi poslije je obnovio djelo kao redatelj. Već je 1977. pjevao Verdijeve Cassija u Otellu, i 1986. Macduffa u Macbethu, koji su pristajali njegovu glasu, ali se nepotrebno upustio u Manrica u Trubaduru 1979. i Radamesa u Aidi 1993. godine.
  
  Opaka bolest, kojoj će nakon uporne i teške borbe ipak podleći, uzela je maha i Krunoslav Cigoj počinje se baviti režijom, povremeno nastupajući u opereti. U zagrebačkoj izvedbi Vesele udovice Franza Lehára 1994. pojavljuje se kao redatelj i kao tumač Danila. Režijom i operetom nastavlja se baviti u sarajevskoj Operi. Još je u veljači 1994. u osječkoj Operi pjevao svoju početničku ulogu Ernesta. Davor Schopf pisao je u Kolu Matice Hrvatske 3 – 4 1994.: „Nakon predstave intendant osječkog HNK Željko Čagalj zahvalio je tenoru Krunoslavu Cigoju, što je, uskočivši u posljednji trenutak i unatoč vlastitim zdravstvenim tegobama, spasio predstavu i omogućio njezinu izvedbu. Cigoj je odgovorio da njegov glas nije više prikladan za ulogu Ernesta, kojom je debitirao prije 26 godina, ali da je rado pomogao osječkom kazalištu. Doista, bila je to rijetka i lijepa samokritičnost omiljenoga tenora, posve na mjestu.“
  
  U bosanskoj nacionalnoj operi Hasanaginica Asima Horozića (1958.), praizvedenoj 2000., Cigoj je pjevao Imotskog kadiju. Počeo se baviti i diplomatskim radom kao kulturni ataše u Hrvatskom veleposlanstvu u Sarajevu. Zanimalo ga je sve što se događa u opernom svijetu i zadivljujuće je kako je uvijek zračio optimizmom.
  
  Krunoslav Cigoj bio je jedna od posljednjih rijetkih pravih zvijezda koje su se pojavile na našem opernom nebu. Nije zasjao kao komet i nestao, ali je prekratko trajao u punoći svoje stvaralačke moći. Njegov lirski glas nije po prirodi bio dovoljno snažan za uloge koje su zahtijevale jake dramske akcente, a on je volio upravo takve. Kako se uvijek bespoštedno davao, počele su se osjećati posljedice. K tome je došla opaka bolest. A mogao je još puno dati! Jer, imao je onu svetu vatru koja uzdiže u sfere umjetnosti. I imao je karizmu.
  
  Krunoslav Cigoj umro je 27. kolovoza 2015. godine u Zagrebu.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.
  

Piše:

Marija
Barbieri