Mirjana Bohanec (Bohanec-Vidović)

(Zagreb, 2. listopada 1939.)

• 
  
  Mirjana Bohanec bila je jedna od najinteligentnijih hrvatskih opernih pjevačica. Znala je mogućnosti svoga nevelika glasa i nije se nikada upuštala u repertoar za koji nije imala vokalne mogućnosti. Ali se zato obilato koristila svojom izvanrednom muzikalnošću i izrazitom sceničnošću. Bila je atraktivna i znala je donijeti lik.
  
  Mirjana Bohanec rođena je 2. listopada 1939. u Zagrebu. Prvu pjevačku poduku dobila je od Nade Pirnat (1909-1985) koja je vrlo dobro znala postaviti i voditi glas. Radila je u Fonoteci tadašnjeg Radija Zagreb a zatim u Redakciji ozbiljne glazbe što je znatno proširilo njezine umjetničke horizonte. Za razliku od mnogih opernih pjevača koji uglavnom nemaju pojma o svojim prethodnicima i pjevačkim velikanima prošlosti, ona je slušala njihove snimke i upijala pjevačko znanje. Studirala je pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Ive Lhotke Kalinskog (1913-1987) i diplomirala 1968. Na opernoj sceni, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, debitirala je još kao studentica 16. travnja 1966. u scenskoj izvedbi kantate Carmina burana Carla Orffa u režiji, kako kaže, „idola svih nas koji smo redovito odlazili u kazalište i na koncerte“ Vladimira Ruždjaka, koji joj je bio i partner, pod ravnanjem Nikše Bareze. Nema sumnje da su ta dvojica istaknutih umjetnika umnogome odredili pjevačku karijeru mlade debitantice. Njezina karijera razvijala se u lirsko-koloraturnom repertoaru, a iskustvo je stjecala u Opernom studiju zagrebačke Opere koji je vodio dirigent Milan Sachs (1884-1968), jedan od najzaslužnijih za visok domet Opere. Šteta, da nije više nastupala u opereti jer je za nju imala osobit talent što je pokazala kao Lidija u Barunu Trenku Srećka Albinija (1869-1933).
  
  Još kao studentica Mirjana Bohanec nastupila je u 1. travnja 1967. u već glasovitoj produkciji Muzičke akademije – Mozartovu Figarovu piru – i ostvarila ulogu koja će biti jedna od najboljih u njezinu repertoaru – Susannu. Prigodom jednog njezinog kasnijeg nastupa u toj ulozi Jagoda Martinčević-Lipovčan pisala je u Vjesniku 31. siječnja 1980.: „Mozartovskoj lakoći najbliži su bili od cijeloga solističkog ansambla jedino Mirjana Bohanec, u svakom pogledu privlačna, duhovita, glasom primjerena a igrom produhovljena Susanna, lik koji i opsegom uloge zahtijeva najviše, te Zlatko Foglar, zvučan i raspjevan, uvjerljivo raznolik u nizu detalja grof Almaviva.“
  Nakon diplome Mirjana Bohanec dobila je stipendiju Austrijskog kulturnog instituta za usavršavanje u Salzburgu i Beču. Usavršavala se kod austrijske sopranistice Emmy Loose (1914-1987). U sezoni 1968./1969. bila je članica Bečke komorne opere, ali se vratila u Zagreb i od 1969. solistica je zagrebačke Opere. Udala se za redatelja Vladana Švacova (1930-2004). Usporedo je započela koncertnu karijeru. Često je nastupala s komornim ansamblom Collegium musicum, osnovanim 1971., koji je njegovao glazbu baroka i rokokoa te 20. stoljeća te s njim nastupala u zemlji i inozemstvu. Priređivala je i solističke koncertne turneje po Španjolskoj, Italiji i Sjedinjenim Američkim Državama.
  
  No u hrvatskom kulturnom životu zablistala je 1970. kao Ana Šafranek u kultnom filmu Kreše Golika Tko pjeva, zlo ne misli.
  
  Mirjana Bohanec skrenula je na sebe pozornost kao „vrlo lijepa Papagena“ na premijeri Čarobne frule (Jagoda Martinčević u Vjesniku 21. lipnja 1974.). Dr. Krešimir Kovačević posebno je pohvalio par Papageno – Papagena. Pisao je: „Pjevački i glumački dovršenu rolu Papagena dao je Zlatko Foglar, što je u tu fantastičnu priču o čarobnoj fruli unijelo živost. On sam i u duetu s Mirjanom Bohanec (Papagena) osvojio je simpatije gledalaca, pridonoseći visokoj glazbenoj razini predstave.“ U veljači 1975. Mirjana Bohanec ostvarila je glavnu ulogu. Nenad Turkalj pisao je 17. veljače u Večernjem listu: „Valja zabilježiti i uspjeli debi: članica Opere, sopranistica Mirjana Bohanec, po prvi je put nastupila u jednoj velikoj ulozi – kao Adina u 'Ljubavnom napitku'. Glasovno sigurna, s nosivim i zvonkim visokim tonovima, kultiviranom koloraturnom frazom i izrazito muzikalnom interpretacijom, zaokružila je ulogu i svojim veoma sigurnim i izražajnim scenskim nastupom, uklopivši se potpuno u tu šarmantnu predstavu dirigenta i režisera Mira Belamarića, u kojoj je inače uvijek biser opernog umijeća Nemorino Krunoslava Cigoja.“ Njezina sljedeća velika uloga bila je Antonija u Offenbachovim Hoffmannovim pričama. Branko Polić pisao je 26. lipnja 1976. u Vjesniku da je repriza „predstavila i Mirjanu Bohanec kao novu Antoniju. Pjevački profinjena i glumački dovoljno uživljena, dala je svojim 'pastelnim' timbrom glasa čitavom liku ponešto lirskiji ugođaj, izražajnija u uvodnom napjevu i duetu s Hoffmannom s nešto manje intenziteta u kasnijim ansamblima, Mirjana Bohanec pokazala je i dovoljnu muzikalnost i scensku snalažljivost.“
  
  Konstanta u djelovanju Mirjane Bohanec bila je „vrlo muzikalna i interpretativno sugestivna Jelena“ u Nikoli Šubiću Zrinjskom.
  
  Potkraj 1984. Mirjana Bohanec ostvarila je premijeru u zagrebačkoj Operi – Norinu u Don Pasqualeu Gaetana Donizettija. Njezin repertoar, s obzirom na njezine mogućnosti i na repertoar Opere, bio je širok i zanimljiv. Pjevala je Oscara u Krabuljnom plesu, Musettu u Puccinijevoj La Bohème, Zdenku u Arabelli Richarda Straussa, Blondu u Mozartovoj Otmici iz saraja, Zerlinu u Don Giovanniju, Neddu u Pagliaccima, Sreću u scenskoj realizaciji opere Postolar od Delfta Blagoja Berse u HNK-u u Zagrebu 1980. Violettu u Traviati u Operi Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ u Rijeci. Za svoja je umjetnička ostvarenja u sezoni 1980./1981. dobila Nagradu Milka Trnina.
  
  Nastankom slobodne i neovisne Hrvatske Mirjana Bohanec, sada već udana za dr. Ivu Vidovića, posvetila se diplomatskom radu koji je obavljala s mnogo zauzimanja i s dobrim rezultatima. Bila je savjetnica za kulturu u hrvatskom Veleposlanstvu u Beču, generalna konzulica Republike Hrvatske u Hamburgu u Njemačkoj 1999. i 2000. godine te pomoćnica ministra vanjskih poslova i europskih integracija u Upravi za hrvatske manjine, iseljeništvo i useljeništvo od 2006. do 2008. godine. Organizirala je predstavljanja knjiga hrvatskih književnika, izložbe hrvatskih slikara te nastupe hrvatskih ansambala u Njemačkoj i Austriji.
  
  Mirjana Bohanec-Vidović uzor je inteligentne pjevačice koja je uvijek znala što hoće i što može te je maksimalno iskoristila svoje mogućnosti.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.

Piše:

Marija
Barbieri