Nada Siriščević / Nada Ruždjak
(Zagreb, 26. studenoga 1934. – 27. listopada 2012.)
-
Koloraturni sopran uvijek je rijetkost a možda i zbog toga omiljen kod publike a kritičari često upravo prema vladanju koloraturama ocjenjuju ovladavanje pjevačkom tehnikom. A kad je taj slavuj k tome i lijepe scenske pojave, obdaren prirodnom muzikalnošću, izrazitom kreativnošću i istančanim osjećajem za stil – onda je to kompletna umjetnica. Takva je bila Nada Ruždjak koja je karijeru počela kao Nada Siriščević,
Nada Ruždjak rođena je u Zagrebu 26. studenoga 1934. Kao dijete je s roditeljima otišla u Sušak. U Rijeci se školovala i radila kao daktilografkinja u tvornici Torpedo. Od najranijeg djetinjstva, kao sve rođene ptice pjevice, pjevačice kojima je, kako se običava reći, od prirode bilo dano sve, ili gotovo sve, oponašala je slavujev pjev i, budući da je imala glas visokog soprana, posve prirodno, svladala je kolorature, trillere, staccata. Onda je, tada još Nada Volčanšek, nastupila na Radiju Rijeka i pjevala svojedobno vrlo popularnu pjesmu Konjuh planinom. Vodila je emisiju i u njoj pjevala uz pratnju gitare. Poslije su je pozvali da pjeva uz profesionalni Tamburaški orkestar. Kad je jedanput na radio-postaji u Rijeci snimala neke pjesme, čula ju je naša velika koloraturna sopranistica Mica Glavačević (1916-1974) i predložila joj da se školuje. Počela je učiti pjevanje s poznatom riječkom opernom umjetnicom Nadom Auer (1908-1987).
I onda je kao udana gospođa Nada Siriščević, majka trogodišnjeg sina Dražena, debitirala na Staru godinu 1961. kao Marica u Splitskom akvarelu Ive Tijardovića (1895-1976). Dvije godine djelovala je u operi Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ u Rijeci, u kojoj je između ostaloga pjevala Vragoljanku na praizvedbi operne priče Pčelica Maja Brune Bjelinskog (1909-1992) i naslovnu ulogu u opereti Clivija austrijskog skladatelja Nice Dostala (1895-1981).
Nada Siriščević vratila se u Zagreb 1963. i od 1964. dvije je sezone bila članica Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija. Stasala je u operetnu primadonu. Pjevala je Tijardovićevu Malu Floramye, cvjećaricu Gabrielle u Pariškom životu Jacquesa Offenbacha, Josephu u opereti Kod bijelog konja austrijskog skladatelja češkog podrijetla Ralpha Benatzkog (1884-1967), Isabellu u Boccacciu Franza von Suppéa i Lidiju u Barunu Trenku Srećka Albinija. Usporedo s vrlo aktivnim angažmanom u kazalištu nastavila se pjevački usavršavati kod Lava Vrbanića i Zlatka Šira.
Nakon uspješno položene audicije u Hrvatskome narodnom kazalištu pred ravnateljem Opere Nikšom Barezom i dirigentom Milanom Sachsom, pod Barezinim je vodstvom prvi put nastupila u opernoj ulozi – kao Gilda u Rigolettu. Bilo je to 24. listopada 1965. godine. Uvjerljivost scenske igre koja je činila privlačnima njezine operetne kreacije, u interpretaciji Verdijeve junakinje dobila je drugu, dublju, novu dimenziju. Kad ju je ponovno pjevala četiri mjeseca poslije, glazbeni kritičar Đorđe Šaula rekao je na Prvom programu Radija Zagreb 3. ožujka 1966.: „Mlada umjetnica Nada Siriščević privukla je više pažnje od poznatih umjetnika Michelea Molesea i Vladimira Ruždjaka. No to je s druge strane i razumljivo kad se ima u vidu da je Nada Siriščević na početku svoje karijere. Mlada pjevačica ima lijep glas, koji svojom bojom podsjeća na glas Mice Glavačević, skladan izgled i neusiljenost na sceni, uopće uzevši sve dobro od prirode, pa sada ostaje da se radom i dobrim pedagoškim vođenjem dalje usavršava.“
Gilda je bila njezina velika uloga i dugo godina ona je bila njezina sjajna interpretkinja. Instinktom rođene umjetnice znala je izraziti ne samo scenskom igrom nego i glasom golemu promjenu koja se događa u liku nesretne djevojke. Njezina je Gilda bila lik a ne samo virtuozno pjevanje, i to ju je činilo toliko različitom od većine koloraturki. Ona je glas stavljala u službu lika a ne lik u službu virtuoznosti. Kad je u veljači 1974. gostovao Ferdinand Radovan u naslovnoj ulozi i naišao na oduševljeni prijem, Jagoda Martinčević napisala je u Vjesniku 26. veljače: „Zagrebačku ekipu pjevača predvodila je u svakom pogledu nenadmašna Nada Siriščević, pjevačica koja se očito natječe sama sa sobom jer je iz predstave u predstavu sve bolja.“ Njezin najčešći partner u naslovnoj ulozi bio je njezin budući suprug Vladimir Ruždjak.
Zatim je Nada Siriščević otpjevala Frasquitu u Carmen, prvi put na sam Božić 1965. kad je i Ruža Pospiš-Baldani otpjevala svoju prvu Carmen. U ožujku 1966. nastupila je na svojoj prvoj premijeri – pjevala je Adelu u Šišmišu Johanna Sraussa ml. pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji austrijskog redatelja Andréa Diehla (1900-1987) i ostvarila kreaciju svjetskog formata.
Druga premijera bila je scenska postava djela Carmina burana Carla Orffa, također pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Vladimira Ruždjaka. Nakon Musette na premijeri Puccinijeve La Bohème u travnju 1967., Zorke u koncertnoj izvedbi Porina Vatroslava Lisinskog u listopadu iste godine, koji je snimljen za tadašnju Radioteleviziju Zagreb, te Rosine u Seviljskom brijaču u siječnju 1968., mlada se umjetnica susrela s opusom Wolfganga Amadeusa Mozarta, koji će biti jedan od stožernih autora u njezinu bogatom repertoaru. Najprije je koncertno pjevala Bastienne u igrokazu Bastien i Bastienne i Gospođu Milozvuk u Kazališnom ravnatelju, a prva Mozartova uloga na sceni bila joj je Suzana u antologijskoj realizaciji Figarova pira na Dubrovačkim ljetnim igrama 1967. i 1968. godine pod ravnanjem Milana Horvata u režiji Vlade Habuneka. Slijedila je Kraljica noći u Čarobnoj fruli pod ravnanjem Mladena Bašića na Peristilu u Splitu u sklopu Splitskog ljeta 1970.
Kristalno bistar sopran, s lakoćom svladavane kolorature, čistoća intonacije i poseban osjećaj za stilski besprijekornu izvedbu Mozartove glazbe – došli su do izražaja i sljedeće godine kad je, također u sklopu Splitskog ljeta, pjevala Konstanzu u Otmici iz saraja. Kraljicu noći pjevala je i na premijeri u Zagrebu 1974. i na gostovanju u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu 1976., a Konstanzu u Klagenfurtu. Čarobna frula i Otmica iz saraja pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Daniela Marušića uz sudjelovanje Zbora i Simfonijskog orkestra tadašnje Radiotelevizije Zagreb u cijelosti su audio i vizualno snimljene. U Klagenfurtu je za vrijeme jednogodišnjeg angažmana 1969./1970. ostvarila i Martu u istoimenoj operi Friedricha von Flotowa. Bila je toliko pjevačko-tehnički superiorna da je Konstanzu u Klagenfurtu u mjesec i pol otpjevala 28 puta, ponekad i dva puta na dan. A opera se tada davala bez skokova!
U svibnju 1968. Nada Siriščević uvrstila je u repertoar svoju prvu veliku dramsku ulogu – Donizettijevu Luciju di Lammermoor. Posve neshvatljivo nije je pjevala na premijeri nego na reprizi, ali odjek tog ostvarenja bio je tolik da joj je Lucia donijela Nagradu Milka Trnina. Đurđe Šaula rekao je 12. svibnja 1968. na Prvom programu Radija Zagreb: „Lucia je predstavljala pravi trijumf u kratkoj ali blistavoj karijeri Nade Siriščević. Ljepota glasa, njegova nježna prelijevanja, izvanredna lakoća kolorature i čistoća intonacije, uvjerljivost pjevanog pa i glumačkog dijela te kreacije, sve je to s punim pravom i punom sugestivnošću osvojilo auditorij. To nisu više Adela i Suzana, ma kako za sebe bile lijepe, to je sad već Lucia, jedna od prekretnica u opernim karijerama, i to tako lijepa i tako impresivna Lucia.“
Luciju je s mnogo uspjeha pjevala i u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani i Mariboru a s njom je počelo novo razdoblje u karijeri Nade Siriščević. Još je pjevala Amora u koncertnoj izvedbi Gluckova Orfeju s ansamblom Opere u Hrvatskome glazbenom zavodu a 14. ožujka 1971. došla je premijera Traviate u HNK-u u Zagrebu. Od tada je uvijek nastupala na premijerama. Pod vrlo dobrim dirigentskim vodstvom Mire Belamarića, u dorađenoj režiji Vladimira Ruždjaka, u elegantnoj scenografiji Zvonka Agbabe i s kostimima Inge Kostinčer te cjelovitim pjevačkim ostvarenjima, uz samoga Ruždjaka i mladoga Krunoslava Cigoja, doživjela je nepodijeljena priznanja svih kritičara i naišla na neobično topao prijam publike pa se vrlo dugo, više od dva desetljeća, ta predstava održala u repertoaru. Dr. Krešimir Kovačević istaknuo je 16. ožujka u Borbi da je Nada Siriščević „na zenitu svoje umjetnosti ostvarila kreaciju dostojnu najvećih hrvatskih uzora“ te je „briljirala pjevački, izvodeći koloraturne ornamente, girlande, pasaže i trilere, u frazama dala duha i profinjene muzikalnosti“, a Nenad Turkalj u Večernjem listu primijetio je da je „mlada umjetnica iznenadila upravo u najtežim dramskim prizorima, gdje je ostvarila potresne, duboko proživljene akcente, postižući potpun sklad i duboku sugestivnost pjevačke i glumačke interpretacije“. Ocijenio je da je „Violetta njezin do sada najveći domet na zagrebačkoj sceni“, pa je zaključio da „joj je ta uloga sigurna viza za internacionalni uspjeh“.
I doista je tako bilo. Najprije je svojom Violettom oduševila publiku u Luksemburgu a zatim je dobila poziv iz Berlina i 5. lipnja 1971. na sceni Njemačke opere pjevala je Violettu pod ravnanjem glasovitog američkog dirigenta Lorina Maazela (1930-2014). Uspjeh je bio tolik da je u okviru Berlinskih svečanih tjedana 8. listopada iste godine ponovno nastupila u toj ulozi pod ravnanjem još jednog poznatog dirigenta, Talijana Giuseppea Patanéa (1932-1989). Violetta ju je odvela i na gostovanje u moskovski Boljšoj teater pod ravnanjem također poznatog ruskog dirigenta židovskog podrijetla Borisa Hajkina (1904-1978) koju je prenosio Radio Moskva, i u mnoge druge gradove. Često je u toj ulozi gostovala s ansamblom Opere Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ u Rijeci pa je 31. srpnja 1973. muzikologinja Koraljka Kos pisala u Vjesniku: „Violetta Nade Siriščević (Zagreb) osvajala je svojom neposrednošću i sigurnom pjevačkom tehnikom te u detalje dorađenom interpretacijom, iako lirski karakter umjetničina glasa onemogućava pun razvoj tragične dimenzije u liku Verdijeve junakinje.“
Poslije Traviate Nada Ruždjak nastavila je nizati premijere. Prva je bila Arabella na hrvatskoj premijeri opere Richarda Straussa u veljači 1973. Nenad Turkalj napisao je 8. veljače u Večernjem listu da je „uspješno apsolvirala nemoguće kolorature kojima je bila zadužena u ispraznom liku popularne bečke Fiakermili.“ Zatim je pjevala Toninu u operi Antonija Salierija (1750-1825) Prima la musica, poi le parole i Serpinu u Služavki gospodarici Giovannija Battiste Pergolesija (1710-1736) na Dubrovačkim ljetnim igrama 1973. U travnju 1974. bila je Polly u Prosjačkoj operi Johna Gaya (1685-1732) i Johanna Christopha Pepuscha (1667-1752) a u lipnju Kraljica noći. Dr. Kovačević pisao je u Borbi 26. lipnja: „Visoki koloraturni zahtjevi koje je Mozart ugradio u ulogu Kraljice noći našli su u Nadi Siriščević majstorskog interpreta, koji se s lakoćom penjao u najviše sopranske registre dočaravajući doista nestvaran lik iz mračnog podzemlja.“
U siječnju 1975. Nada Siriščević pjevala je Oscara u Krabuljnome plesu, i prema Jagodi Martinčević u Vjesniku 14. siječnja „ i pjevala i igrala ga je na svoj poznato šarmantan, lepršav i duhovit način“. Nakon dječačkog Oscara došla je Belisina majka na praizvedbi opere Mire Belamarića Ljubav Don Perlimplina 14. studenoga 1975. U prosincu je bila apsolutno u svemu briljantna Olimpija na premijeri Offenbachovih Hoffmmannovih priča, jednoj od najzanimljivijih realizacija zagrebačke Opere u režiji Božidara Violića (1931.) pod ravnanjem Jovana Šajnovića. Predstavila se ne samo kao pjevačica koja suvereno vlada koloraturnom tehnikom nego i kao umjetnica izrazite privlačnosti. Naposljetku je pjevala Amora u scenskoj izvedbi Orfeja s Ružom Pospiš-Baldani u naslovnoj ulozi u režiji Lovre pl. Matačića i pod njegovim ravnanjem. Branka Beretovac u ulozi Euridike i ona, prema Jagodi Martinčević-Lipovčan u Vjesniku 17. srpnja 1976., „u svemu su se znale prilagoditi i podrediti koliko postavkama djela, toliko i volji Matačića.“
I onda je opet došla premijera Figarova pira s idealnim grofovskim parom Vladimir Ruždjak – Blaženka Milić i parom slugu Ferdinand Radovan – Nada Siriščević. Nenad Turkalj pisao je 13. travnja 1977. u Večernjem listu: „Nada Siriščević kao Suzana u idealnoj ulozi svoga faha, svoj visok domet potvrdila je činjenicom da smo vidjeli jednu drukčiju Suzanu od one što ju je svojedobno igrala na Dubrovačkim ljetnim igrama.“ Potvrdila je svoj urođeni osjećaj za mocartovski stil pjevanja i interpretacije te šarm scenske igre. Bila je uistinu duša izvedbe.
Vrhunski domet u svome koloraturnom fahu Nada Siriščević postigla je u listopadu 1977. u izrazito teškoj ulozi – Zerbinetti u Arijadni na Naxosu Richarda Straussa na prvoj hrvatskoj izvedbi opere. I ta realizacija zagrebačkog opernog ansambla pod ravnanjem Jovana Šajnovića u režiji Vlade Habuneka ulazi u njegova posebno vrijedna dostignuća, a sama Nada Siriščević potvrdila se kao umjetnica koja savršeno spaja pjevačko majstorstvo s interpretativnim izrazom. Marija Barbieri-Jelača pisala je 5. listopada 1977. u Vjesniku: „Nada Siriščević našla je u ulozi Zerbinette lik koji odgovara njezinim pjevačkim predispozicijama ali izmiče njezinom sadašnjem pravcu umjetničkog razvoja. Vladajući tehnikom pjevanja ona je iskoristila sve prednosti svog svježeg, zvonkog glasa i s lakoćom je otpjevala ovu beskrajno tešku ulogu. No, osjećalo se da joj uloga nije u potpunosti sjela , točnije, ona joj se nije u potpunosti predala kao što to radi u ulogama koje osjeća bližima. A kod takvih izrazito kreativnih scenskih ličnosti kao što je Nada Siriščević, to ostavlja dojam kao da je mogla biti još bolja, još veći gospodar situacije.“
I doista Nada Siriščević, tad već udana Ruždjak, težila je novom repertoaru. Potkraj 1978. ona ostvaruje još jednu lijepu ulogu pretežito lirskog ugođaja – Ljubicu u operi Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog pod ravnanjem Borisa Papandopula u režiji Vladana Švacova (1950-2004). Želja za proširenjem repertoara ulogama koje traže snažnije dramske akcente i mnogo legata postajala je sve snažnija i 1980. prihvatila je angažman u Operi Slovenskoga narodnog gledališča u Mariboru, s kojim je i prije surađivala. U njemu su tada djelovali istaknuti redatelji, češki František Preisler i slovenski Franjo Potočnik (1927-1997) a dirigirali Samo Hubad (1917-2016) i Boris Švara (1933.).
U Mariboru nezamjenjiva zagrebačka Musette u La Bohème postaje Mimì. U repertoar uvrštava Margaretu u Gounodovu Faustu, koje su zabilježili ljubljanski i mariborski radio. Objavljen je CD La Bohème i Fausta. Partner joj je bio Jurij Reja (1936.), a dirigirao Švara. U Mariboru je pjevala i Micaëlu u Bizetovoj Carmen te Cio-Cio-San u Madame Butterfly koju je poslije tumačila i u zagrebačkoj Operi. Bila je to posve nova Madame Butterfly, glasovno nešto lirskija od tadašnjih njezinih interpretkinja, a scenski izvanredno prostudirana, u najsitnijim pojedinostima izrađena u skladu s japanskom tradicijom. Njezina je gejša imala posebnu, na svoj način neponovljivu scensku privlačnost. Za vrijeme mariborskog angažmana Nada Ruždjak je u zagrebačkoj Operi u veljači 1982. sudjelovala u još jednoj produkciji koja će zlatnim slovima ostati zabilježena u njezinoj povijesti – premijeri Mascagnijeve Cavallerije rusticane i Leoncavallovih Pagliaccija u režiji Giancarla Del Monaca pod ravnanjem Mire Belamarića. Njezina Nedda u fellinijevskom stilu, likom poput Gavrochea, bila je posebno zanimljivo ostvarenje te vrhunske glazbeno-scenske umjetnice.
Nada Ruždjak vratila se 1984. u Zagreb, najprije kao slobodna umjetnica, a od sezone 1986./1987. do 1993. kao prvakinja zagrebačke Opere. Željela je pjevati i uloge koje ne zahtijevaju samo pjevačku virtuoznost nego su prvenstveno usmjerene na snagu interpretacije. Takva je bila Adriana Lecouvreur Francesca Cilee, koju je ostvarila po povratku u Zagreb. Pjevala je još Norinu na premijeri Donizettijeva Don Pasqualea i Groficu u Figarovu piru. U kazalištu Komedija pjevala je Euridiku u Offenbachovoj opereti Orfej u podzemlju.
Ta umjetnica izraženih scenskih kvaliteta koja je u cijelosti prihvatila suvremen pristup opernoj umjetnosti i na sceni doživljavala zvjezdane trenutke u potpunom stapanju glazbenog i scenskog, zahvaljujući visokoj muzikalnosti bila je isto tako i iznimno pouzdana koncertna pjevačica. Bila je i ostala jedan od najboljih hrvatskih tumača Mozartove glazbe. Pjevala je i djela Johanna Sebastiana Bacha i sudjelovala u izvedbama oratorija Georga Friedricha Händela te u oratoriju Jeanne d' Arc Arthura Honeggera. Često je pjevala djela Borisa Papandopula. Bila je nenadmašiva interpretkinja njegova Concerta da camera, koji je skladao za svoju majku sopranisticu vrhunskog pjevačkog virtuoziteta – Maju de Strozzi. Pjevala je prekrasnu vokalizu u stavku Rađanje dana u suiti iz baleta Zlato te sopransku dionicu u njegovoj Hrvatskoj misi. Već pri kraju karijere s netaknutim virtuozitetom izvela je Papandopulovu obradbu skladbe Domenica Cimarose In petto degli amanti. Održavala je solističke koncerte u zemlji i inozemstvu.
Godine 2008. dobila je Nagradu hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje.
Nada Siriščević, rođena Volčanšek i preudana Ruždjak umrla je u svom rodnom Zagrebu 27. listopada 2012. godine. Nakon kratke i teške bolesti zauvijek je utihnuo zvonki glas umjetnice koja je svojim blistavim koloraturama ali i cjelovitošću glazbeno-scenske osobnosti obilježila više od tri desetljeća hrvatske opere i zlatnim će se slovima upisati u njezinu povijest.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.
Piše:
MarijaBarbieri