Viktor Bušljeta

(Rijeka 27. veljače 1932. – 26. listopada 2020.)

• Viktor Bušljeta bio je dva desetljeća uzor talijanskog tenorskog pjevanja na hrvatskim i jugoslavenskim pozornicama. Bio je pravi, rasni, prirodno postavljen, ujednačen u svim registrima, belkantistički tenor sigurnih i blistavih visina, nepogrešive intonacije, meke zaobljene fraze, pouzdane muzikalnosti i impresivnog nastupa. Pjevački suveren, bez tehničkog problema koji bi ga sputavao u izrazu, glasom je mogao izraziti sve, od gipke kantilene u Riccardovu nastupu u drugoj slici Krabuljnog plesa, lirskih akcenata u ulogama Puccinijevih junaka do dramatike Radamesa u Aidi i Hermana u Pikovoj dami. Imponirale su sigurnost i lakoća u njegovu pjevanju. Njegov bogat, blistav glas ispunjao je gledalište nosivošću i sjajem, a operni junaci koje je utjelovljavao živjeli su na sceni intenzivno, iskreno i uvjerljivo.
  
  U današnjoj našoj posvemašnjoj oskudici tenora, pogotovo lirico-spinto i dramskih, a i u ne osobito brojnoj ponudi takvih glasova u svijetu, čini nam se gotovo nestvarnim da smo sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća imali takvog pjevača kao što je bio Viktor Bušljeta. Usput, tada smo imali još jednog dramskog tenora, Stojana Stojanova. Danas – nezamislivo, a bojim se i u budućnosti.
  
  Viktor Bušljeta rođen je 27. veljače 1932., u Rijeci u kojoj je završio Muzičku školu. Pjevanje je učio kod istaknute sopranistice Zlate Butković (1914-1995). Godine 1962. postao je član zbora. Na Staru godinu 1963. pjevao je malu ulogu ciganina Palyja na premijeri operete Barun ciganin Johanna Straussa, na Ljetnoj pozornici u Opatiji 1964. Ovlura u Borodinovu Knezu Igoru, u ožujku 1965. Vašeka u Smetaninoj Prodanoj nevjesti. Dok je još bio član zbora debitirao je potkraj studenoga 1965. kao Rodolfo u obnovljenoj Puccinijevoj La Bohème i odmah je svojim iznimnim mogućnostima na sebe skrenuo pozornost. Ostvario je naslovnu ulogu u Gounodovu Faustu i 1966. postao solist Opere Narodnog kazališta „Ivan Zajc“.
  
  Sve je češće nastupao i ostvario prilično širok repertoar. U siječnju 1966. nastupio je u kantati Te Deum mađarskoga skladatelja Zoltána Kodályja (1882-1967). Na hrvatskoj premijeri rijetko izvođene Mozartove opere Lucius Sulla (Lucio Sulla) 1967. tumačio je rimskog patricija Luciusa Cinnu. Pjevao je u skladbi Stabat Mater Antonina Dvořáka (1841-1904) i manju ulogu Šumara u njegovoj Rusalki. Naposljetku, u prosincu 1967. nastupio je u Verdijevu Requiemu. S vremenom će postati jedan od najboljih hrvatskih tumača te iznimno zahtjevne tenorske dionice.
  
  Bušljeta pokazuje i smisao za karakterizaciju komičnih likova pa pjeva ulogu Don Jeroma u operi Vjenčanje u samostanu Sergeja Prokofjeva (1891-1953). Dr. Krešimir Kovačević u Borbi 7. svibnja 1968. piše: „Središnji likovi radnje, Don Žerom i Mendoza, u svakom su pogledu došli do punog izražaja u interpretaciji Viktora Bušljete i Franje Godeca, pjevača zvučnih glasova i razvijena smisla za scensku komiku.“

  Slijedila su i gostovanja. U Barceloni je 1969. s ansamblom Riječke opere nastupio u Ivanu Susanjinu Mihaila Glinke uz Tomislava Neralića i Nadu Puttar-Gold. Iste je godine pjevao Rodolfa u prvome izravnom prijenosu iz Narodnog kazališta u Splitu. Operom La Bohème dirigirao je ravnatelj Opere Mladen Bašić. Uhom iskusnog muzičara, odličnoga poznavatelja opere, prepoznao je talent mladoga tenora i sljedeće, 1970., pozvao ga da preuzme ulogu Tamina u Mozartovoj Čarobnoj fruli na Splitskom ljetu. Opera je i snimljena za tadašnju Radioteleviziju Zagreb. Sljedeće godine pjevao je komičnu ulogu gospe Pasque u operi Mića placa (Il campiello) Ermanna Wolf-Ferrarija (1876-1948) koju je također snimila Radiotelevizija Zagreb.
  
  

  Godine 1971. Viktor Bušljeta pjeva Vojvodu od Mantove u Rigolettu, a u studenome iste godine na premijeri Cavallerije rusticane ostvaruje Turiddua. Glazbeni kritičar riječkih novina La voce del popolo Lavio di Lapo piše 1. prosinca da je „dovoljno zašao u duhovno stanje Turiddua i dao neprijepornu snagu napornoj ulozi“.
  
  Godine 1973. Bušljeta je postigao punu afirmaciju na hrvatskom prostoru. Na Ljetnoj pozornici u Opatiji pjeva Vojvodu od Mantove i ugledna muzikologinja Koraljka Kos (1934.) napisala je u Vjesniku 19. srpnja 1973.: „S nemilosrdnim akustičkim zahtjevima otvorene pozornice nosio se suvereno jedino voluminozni tamni tenor Viktora Bušljete. Njegov robusni Vojvoda od Mantove možda i nije bio posve u skladu s već uobičajenim modelom lakomislenoga, gracilnoga zavodnika (za ovu je ulogu zapravo predviđen tenor spinto), ali je bio pjevački i glumački u detalje dorađen i zato uvjerljiv.“ I Nenad Turkalj ne štedi riječima hvale. Prema njemu u Večernjem listu istoga dana, „Tenor Viktor Bušljeta s lakoćom je otpjevao dionicu Vojvode oduševivši auditorij sočnim glasom i bezbrižno postavljenim visokim tonovima.“ Koraljka Kos je u osvrtu na Toscu u Vjesniku 3. kolovoza napisala da je „dostojan partner“ Boženi Ruk-Fočić u naslovnoj ulozi „bio Viktor Bušljeta, koji je izgradio pjevački raskošnog Cavaradossija izrazito dramatičnog nerva i temperamenta.“
  
  Nakon što se uhvatio ukoštac s jednom od najtežih uloga u repertoaru talijanskog lirico spinto tenora – Vojvodom, Bušljeta se okušao i u izuzetno zahtjevnoj dramskoj ulozi Radamesa u Aidi. Prema Koraljki Kos u Vjesniku 23. kolovoza 1973. bio je dostojan partner velikoj Aidi, Ljiljani Molnar-Talajić i „već je nastupnom arijom 'Celeste Aida' osvojio auditorij, da bi svakom novom frazom potvrdio suverene mogućnosti svog osebujnog, snažnog tenora; tek prateći ovog i suviše univerzalnog pjevača iz predstave u predstavu ne možemo se oteti dojmu, da daljnji njegov razvoj (za koji on posjeduje briljantne mogućnosti) sputava izvjesna glumačka ukalupljenost koja proizlazi iz niza manira što i posve različitim likovima u njegovoj interpretaciji daju zajedničku boju.“ Takav je bio Viktor Bušljeta, osebujna, snažna glasa, tehnički izvrsno postavljenog, sigurnih i briljantnih visina, nepogrešive intonacije, što je sve stvaralo dojam da pjeva s lakoćom, prirodno. Ne bi se moglo reći da je bio baš veliki glumac, ali je svojim suverenim nastupom čvrsto klesao svoje likove. Ukratko, tenor o kojemu danas mi ne možemo ni sanjati, a nema ih baš u obilju ni u svijetu. Inače, Radames je bio njegova sjajna uloga koju je samo u zagrebačkoj Operi pjevao više od dvadeset puta, a da ne govorimo koliko još puta na Splitskom ljetu te na pozornicama bivše države.
  
  Viktor Bušljeta počeo je često gostovati i u Zagrebu. U osvrtu na, kako kaže, „šepavi“ Krabuljni ples, Jagoda Martinčević napisala je u Vjesniku 2. travnja 1975.: „Čest zagrebački gost tenor Viktor Bušljeta očito ulogu švedskog kralja ubraja u svoja najbolja ostvarenja. Raspjevan u duetima (koliko mu je to dopuštala nametljiva glasna partnerica (Branka Stilinović, op. a.)), dramatičan u finalu, a uz sve to i dovoljno ležeran i tehnički pokretljiv u drugoj slici, Bušljeta je svoga Gustava izgradio na vrlo precizno svladanom notnom tekstu s maksimalno diferenciranim detaljima.“
  
  Nizali su se sve ljepši i ljepši osvrti na nastupe sjajnog tenora kojeg je dobila zagrebačka Opera, makar samo kao gosta. O raspjevanoj premijeri Andrèa Cheniera dr. Krešimir Kovačević pisao je u Borbi 21. listopada 1976.: „Poznat u Zagrebu sa svojih ranijih gostovanja u operi i na koncertnom podiju, Riječanin Viktor Bušljeta od prve je osvojio publiku glasom zvonkih visina, muzikalnošću interpretacije i vještinom da se prilagodi partnerima. Njegova nastupna arija u prvom činu podigla je u gledalištu pravu temperaturu i premostila onaj jaz koji često ne dozvoljava da glazba s pozornice nađe direktan put do posjetioca. No, to je bio samo početak, da bi u toku večeri došlo do još snažnijeg povezivanja svih sudionika s ove i one strane rampe.“ Lik francuskog pjesnika revolucionara Bušljeta je tumačio i na nezaboravnoj premijeri opere prigodom svečanog otvorenja obnovljene zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu 1980. godine. Iste je godine bio jedan od nositelja naslovnih uloga u operi Josipa Hatzea Adel i Mara u izravnome prijenosu iz HNK-a Split u sklopu Splitskog ljeta. 
  
  Bušljeta je tumačio i uloge izvan talijanskog opernog repertoara. Tako je u Rijeci pjevao Werthera na premijeri istoimene opere Julesa Masseneta,  u Zagrebu Don Joséa na prvom nastupu Mirke Klarić u ulozi Carmen. Nakon opširnog osvrta na njezinu po svemu posebnu kreaciju Bizetove junakinje, Marija Barbieri-Jelača napisala je u Vjesniku 30. prosinca 1976. da joj je Bušljeta bio vrlo dobar partner i dodala: „On je u toj ulozi pokazao i smisao za oblikovanje dramskih likova (osobito u završnom duetu) no rekli bismo da njegove kvalitete više dolaze do izraza u pjevački eksponiranijim ulogama.“ A to se dogodilo mjesec dana poslije u Trubaduru. Ista kritičarka napisala je 26. siječnja 1977. u Vjesniku: „Bušljeta je sada u punoj snazi. Pjeva s lakoćom, sigurno i suvereno, i čini se da nema uloge koja bi mu u vokalnom pogledu predstavljala problem. Može se samo poželjeti da glas upotrebljava kao sredstvo za interpretaciju lika, a ne da mu uloga služi kao sredstvo za isticanje zamjernih glasovnih kvaliteta. No unatoč tome on je jedini pjevao punim plućima, pa je njegov raspjevani nastup nosio predstavu.“ Predstavu u kojoj su sudjelovale Božena Ruk-Fočić i Ruža Pospiš-Baldani! S Ružom Pospiš-Baldani Bušljeta je pjevao i Don Joséa. A okušao se i 1981. kao Herman u Pikovoj dami s Mirkom Klarić. Još prije, 1976., dobio je Nagradu Milka Trnina za ulogu Hermana u Pikovoj dami Čajkovskog u Operi Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ u Rijeci kojoj je ostao vjeran tijekom cijele bogate karijere i bio zalog visokog dometa njezinih produkcija.
  
  Premijera Norme u zagrebačkoj Operi u listopadu 1980. bila je još jedan događaj za sjećanje kojega je jedan od protagonista bio Viktor Bušljeta. Ljiljana Molnar-Talajić predstavila je zagrebačkoj publici svoju interpretaciju Bellinijeve junakinje kojom je osvojila publiku Bečke državne opere, Dunja Vejzović vratila se u Zagreb ovjenčana inozemnim wagnerijanskim uspjesima, operni ansambl pod vodstvom Mire Belamarića u režiji Vlade Habuneka ostvario je jednu od najboljih predstava u svojoj povijesti, a Viktor Bušljeta svojom se kreacijom Pollionea ravnopravno nosio sa slavnim partnericama. Pokazao je da s jednakim žarom i posvemašnjom glazbenom sigurnošću može tumačiti i glazbu ranog belkanta. „On imponira savršenim mirom i upravo europskim odnosom prema sceni, liku i partnerima. To je 'gospodin pjevač' u punom smislu riječi, čiji je pouzdan nastup siguran oslonac predstave“, pisalo je u jednom osvrtu. I to je točna karakteristika umjetničke osobnosti tog pjevača koja ga je uvrstila u vodeće operne umjetnike bivše države, što je potvrdila i Jagoda Martinčević-Lipovčan u Vjesniku 6. listopada 1980. napisavši da je „Viktor Bušljeta kao Pollione sigurnošću i muzikalitetom tečne fraze potvrdio svoj apsolutni primat među današnjim dramskim tenorima u zemji“. I Nenad Turkalj mu je istoga dana u Večernjem listu odao priznanje riječima da je „partiju Pollionea otpjevao u punoj glasovnoj kondiciji i maniri belkanta“ i dodao u dvotjedniku OKO 16. – 30. listopada 1980.: „Njegov Pollione sugestivno je vladao svim opasnim visinama, živio u punim zaobljenim belkanto frazama i u ansamblima prednjačio sjajem i ljepotom timbra.“
  
  Rijetko je koja premijera opera talijanskog repertoara prolazila bez njega. Takva je bila i premijera Cavallerije rusticane Pietra Mascagnija 16. veljače 1982. u režiji Giancarla Del Monaca pod ravnanjem Mire Belamarića moderno koncipirana s nekim rješenjima koja se nisu odmah svakome svidjela ali danas ulaze u antologiju opernih režija u nas. Ta je predstava značila i punu afirmaciju mlade Ivanke Boljkovac i trijumf Viktora Bušljete. Svi su osvrti bili sjajni. „Pravi veristički Turiddu, sjajan glasovno i razigraniji scenski no ikad ranije bio je Viktor Bušjeta“, pisala je Jagoda Martinčević-Lipovčan u Vjesniku 18. veljače, a Nenad Turkalj u Večernjiem listu 19. veljače: „U Cavalleriji valja svakako na prvome mjestu istaći tenora Viktora Bušljetu, scenski, glasovno i pjevački izvrsnog Turiddua.“ U opširnijem osvrtu u emisiji Sedam dana muzike na Drugom programu tadašnjeg Radija Zagreb 21. veljače Marija Barbieri pisala je: „Viktor Bušljeta, sada na vrhuncu karijere, idealan je Turiddu. Glasovno, pjevački, interpretativno on maksimalno ispunja zahtjeve ove uloge. Od 'Siciliane', koju je virtuozno otpjevao s pravim sicilijanskim 'štihom', kako se to kaže, preko potresnog dueta sa Santuzzom, naizgled lepršave napitnice do oproštaja od majke, sve je Bušljeta otpjevao besprijekorno, interpretirao razigranije nego što smo ga navikli gledati, a k tome je sve bilo doneseno s mnogo ukusa i bez pretjerivanja u koja lako upadaju manje dobri pjevači kad pjevaju u verističkim operama.“ Turkalj je u dvotjedniku OKO od 4. – 18. ožujka 1982. dopunio svoj osvrt: „S Turidduom nije bilo problema. Viktor Bušljeta s punom prezentacijom svog sočnog tenora, rafinirano je dočarao lik veoma blizak Verginoj noveli po kojoj je nastao libreto Cavallerije: mangup i samoživi seoski ljepotan koji olako srlja u propast.“
  
  Nova potvrda Bušljete u talijanskom belkantističkom repertoaru bio je Riccardo na premijeri Krabuljnog plesa u švedskoj verziji, u kojoj je opera u Splitu izvedena – Gustavo 20. svibnja 1983. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Tamása Ferkaia, jedne od najboljih realizacija Verdija u nas. „Solistička podjela bila je gotovo idealna“, pisala je Marija Barbieri u emisiji Sedam dana muzike na Drugom programu Radija Zagreb 29. svibnja i nastavila: „Viktor Bušljeta, danas vodeći jugoslavenski tenor, izvrstan je interpret lika Gustava. Njegov raskošan glas, primjerena tehnika, lake i sigurne visine i posvemašnja pjevačka sigurnost čine ga odličnim tumačem Verdija, a u bogatom kompozitorovu opusu upravo mu Gustav sjajno leži. Bušljeta s lakoćom svladava sve složene zahtjeve uloge, od ležerno izvedene barkarole i prizora 'Ě scherzo od ê follia' u drugoj slici, preko blistavog ljubavnog dueta do vrlo teške arije u posljednjoj slici i prizora smrti.“
  
  Godine 1985. u Zagrebu je bila premijera Trubadura u dvostrukoj podjeli uloga. Gost dirigent Edoardo Müller bio je oduševljen da dramski tenor pjeva cabalettu (strettu) u C-duru i povjerio je premijeru Bušljeti. Bušljetini Verdijevi junaci – Vojvoda od Mantove, Riccardo, Manrico u Trubaduru i Radames u Aidi dva su desetljeća bili hrvatski dragulji belkanta. A to su bili i Puccinijevi Rodolfo u La Bohème, kojega je, prema izvjestiteljici Novoga lista Ljerki Žic 15. siječnja 1980. „efektno interpretirao zanosnim arijama i pjevnim melodijskim lukovima“, Cavaradossi u Tosci, Pinkerton u Madame Butterfly i Calaf u Turandot. Des Grieuxa u Manon Lescaut na žalost nije tumačio na sceni, ali nekoliko odlomaka iz opere koje je snimio je za tadašnju Radioteleviziju Zagreb pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja daju naslutiti kakav bi to Des Grieux bio. Don Alvara u Verdijevoj operi Moć sudbine nije, nažalost, ostvario u Zagrebu ali ga je pjevao u Rijeci 1983.
  
  Bušljeta se 1984. i na Splitskom ljetu kao Radames u Aidi „pokazao u svojoj staroj formi zanosnog belkanto pjeva“ (Jagoda Martinčević-Lipovčan u Vjesniku 20. srpnja 1984.). Kao stalni član riječke Opere u svojoj je matičnoj kući ostvario lik Gabrielea Adorna u Verdijevoj operi Simon Boccanegra. Inoslav Bešker pisao je u Vjesniku 15. listopada 1984.: „Pouzdani Viktor Bušljeta uložio je u ulogu Adorna sasvim dovoljno strasti, propustivši, međutim, da svoj herojski i impostiran tenor prilagodi i onim dijelovima lika koji iziskuju ljubav ili kajanje.“
  
  Istaknuto mjesto u repertoaru Viktora Bušljete zauzimalo je i hrvatsko operno stvaralaštvo. Sokolovića u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana pl. Zajca pjevao je na sceni, a sudjelovao je u koncertnoj praizvedbi njegove opere Rudari ili Planinska boginja 1983. godine. Adela u operi Adel i Mara Josipa Hatzea pjevao je na Splitskom ljetu 1980. Sudjelovao je u koncertnoj izvedbi Porina Vatroslava Lisinskog i odlomaka iz opere Oganj Blagoja Berse. Snimio je nekoliko odlomaka iz opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca. Studijske snimke Porina i Rudara zacijelo su među najboljima u Fonoteci Hrvatskoga radija. Pjevao je i na praizvedbi skladbe Credo, legenda o mojoj zemlji Borisa Papandopula 20. lipnja 1979. u Zagrebu te iste godine na Dubrovačkim ljetnim igrama.
  
  Viktor Bušljeta nije bio samo operni pjevač, nego je često nastupao na koncertima. U sjećanju su njegovi nastupi u Verdijevu Requiemu u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku. „Tenor Viktor Bušljeta interpretativno je ponovio prijašnje uspjehe u tumačenju svoje dionice, bio je raspjevan i srdačan, možda ipak za nijansu odveć dramski nastrojen u ulomcima koji traže mekši glas.“ – pisala je Jagoda Martinčević-Lipovčan u Vjesniku 8. lipnja 1983. godine.
  
  U Milanu je godine 1982. Bušljeta pjevao na koncertu kojim se obilježavala stota godišnjica smrti velikoga talijanskoga nacionalnog junaka Giuseppea Garibaldija (1807-1882). U monumentalnom zdanju dvorca obitelji Sforza pjevao je ariju Macduffa iz Verdijeva Macbetha i sudjelovao u prizoru molitve iz Rossinijeva Mojsija. Sudjelovao je u važnim manifestacijama kao što je 1978. bio svečani koncert u povodu 35. godišnjice sjedinjenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka s maticom zemljom.
  
  Bušljetin glas lirico-spinto prema dramskom tenoru velikog raspona s ujednačenim položajima, osobito sigurnih i blistavih visina, kao i urođena visoka muzikalnost i lakoća u pjevanju te visoko profesionalan odnos prema postavljenim mu zadaćama dva je desetljeća bio jedan od temelja hrvatske glazbene reprodukcije.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.
  

Piše:

Marija
Barbieri