Mila Kirinčić-Degan

(Dobrinj na Krku, 3. ožujka 1931. – Crikvenica, 15. kolovoza 2021.)

• „U svojoj raskošnoj snazi, u čudesnom zamahu, u odlučnom i gotovo okrutnom intenzitetu njezin glas izvanredno oblikuje sve zahtjeve interpretacije. To je glas koji obuzima slušatelja već od prvih tonova i koji nećemo lako zaboraviti.“ – osvrt je iz talijanskog tiska za izvedbu arije Amelije u interpretaciji Mile Kirinčić na koncertu u Sieni. I doista to je bio čudesan glas pravog, toliko rijetkog, dramskog soprana, ujednačenog u cijelom velikom opsegu, jednako snažnog u dubokim i srednjim položajima kao i u visinama u kojima je mogla ostvariti neke od najljepših piano tonova koji su se čuli na zagrebačkoj sceni.
  
  Mila Kirinčić rođena je 3. ožujka 1931. u drevnom gradu Dobrinju na Krku, jednom od središta glagoljaštva, odakle potječu neki od najstarijih pisanih dokumenata hrvatske kulturne baštine. I to podrijetlo uvelike je utjecalo na oblikovanje ponosne osobnosti hrvatske operne prvakinje. Završila je Učiteljsku školu u Rijeci. Pjevanje je počela učiti kod nekadašnje mezzosopranistice Opere Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ u Rijeci, Blanke Zec (1924-2012). Državnu muzičku školu završila je u Zagrebu kod profesora Zlatka Šira (1911-1997). Usavršavala se na Accademia Musicale Chigiana u Sieni kod slavnog talijanskog baritona Gina Bechija (1913-1993) i dobila Diploma di merito, te u Sofiji kod Hrista Brmbarova. Debitirala je 1961. u Rijeci u mezzosopranskoj ulozi Mercedes u Bizetovoj Carmen. U repertoar dramskog soprana uputio ju je pijanist i korepetitor Alessandro Petterin (1902-1967). Odmah je postala solistica riječke Opere i nakon godinu dana pjevala je svoju prvu veliku ulogu – Santuzzu u premijernoj realizaciji Mascagnijeve Cavallerije rusticane koja je na određen način postala simbolom njezine umjetničke osobnosti. Likom, glasom, pjevanjem, glumom bila je gotovo idealno oličenje lika napuštene sicilijanske djevojke.
  
  Toliko je ta njezina kreacija bila divna u svojoj cjelovitosti da ju je poslije zagrebačke premijere opere godine 1973. glazbeni kritičar tadašnjeg Radija Zagreb Đorđe Šaula (1921-2006) nadahnuto poetski opisao: „I u zagrebačkom sicilijanskom selu s operne scene lik Santuzze glavni je i središnji, najsnažniji i najpotresniji lik, s nekim sasvim osebujnim crtama koje pripadaju izuzetno snažnoj ličnosti nositeljice te uloge Mili Kirinčić. Njen tamni kostim, glava koju krasi samo teška crna pletenica, visoka vitka pojava, nešto sudbonosno tragično što zrači već iz same pojave, nešto čak prijeteće, kao u antičkim tragedijama, kao predodređena da bude žrtva i da povuče drugoga u propast – to se jasno naziralo i u glumačkoj postavi lika koji Mila Kirinčić očito nosi u sebi. Na zagrebačkoj je premijeri dosegnula razinu velike operne kraljice, glumom, i još više, svojim velikim, snažnim i izvanredno dramatski prodornim glasom sudbonosne snage pjevanja te gorkog, samouništavajući strasnoga i snažnog u provali bola i ljubavi. Ima u snazi i golemoj prodornosti toga glasa nešto što se može usporediti s potresnom, neizbježnom, pa čak i nužnom patetikom velikih tragetkinja.“ Santuzza ju je te 1973. godine definitivno potvrdila i u angažmanu u zagrebačkoj Operi.
  
  Već prvih godina svojega riječkog angažmana Mila Kirinčić pjevala je u studenom 1963. Toscu na premijeri istoimene Puccinijeve opere uz sjajnog riječkog tenora Gina Bonellija (1917-1997), malu ulogu Kate u Puccinijevoj Madame Butterfly uz Viktora Bušljetu (1932.) koji je također bio na početku karijere, i dalje Santuzzu i Mercedes. Tosca je postala jedna od ključnih uloga u njezinu repertoaru koju je pjevala na mnogim pozornicama, a molitva Tosce bila je i njezina prva snimka za tadašnji Radio Zagreb. Ostvarila ju je 1972. na prijedlog maestra Jovana Šajnovića (1924-2004) koji je bio oduševljen njezinim glasom dramskog soprana i s njome izradio nekoliko uloga. Tada je prvi put taj sjajan, bogat, osebujan glas radiovalovima dopro do širokog kruga slušatelja.
  
  U veljači 1964. u premijernoj realizaciji Nikole Šubića Zrinjskog Mila Kirinčić bila je Eva uz Vladimira Ruždjaka (1922-1987) a u Rijeci je pjevala i dvije Verdijeve Leonore, u operama Trubadur i Moć sudbine te pri kraju angažmana Kneginju u Rusalki Antonina Dvořâka.
  
  U sezoni 1968./1969. Mila Kirinčić otišla je u angažman u Operu u Novom Sadu i repertoaru dodala Tatjanu u Evgeniju Onjeginu Čajkovskog. a 1969. došla je u Operu HNK-a u Zagrebu i ostala do odlaska u mirovinu 1991., s izuzetkom sezone 1972./1973. koju je provela u Kielu. Repertoaru je dodala Ameliju u Simonu Boccanegri i oduševila njemačku publiku glasom „koji svojim metalnim sjajem bez muke blista nad pjevačkim ansamblom i orkestrom“, kako je njezine nastupe ocijenio kritičar časopisa Opernwelt.
  
  Prvi nastupi Mile Kirinčić u zagrebačkom angažmanu nisu joj donijeli priznanje. Nastupivši u Aidi, Giocondi i Fideliju bez prethodnog orkestralnog pokusa tek je mogla dati naslutiti svoje mogućnosti, ali nikako ne i domete. Tek su, najprije Santuzza a zatim Senta u Ukletom Holandezu, potvrdile iznimnost snažnoga glasa Mile Kirinčić koji je svojim metalnim sjajem bez muke blistao u gustoj Wagnerovoj partituri. Izgledalo je da se njezina budućnost krije upravo u tom repertoaru, ali ona je ostala vjerna belkantu i doprla do njegova vrhunca – Bellinijeve Norme.
  
  Ugledni zagrebački glazbeni kritičar Nenad Turkalj (1923-2007) pisao je u Večernjem listu 19. ožujka 1973.: „Iznenađenje večeri bila je Mila Kirinčić kao Santuzza u 'Cavalleriji': glasovno sigurna, pjevački izražajna a interpretativno skoncentrirana na suzdržani, moderno koncipirani scenski nastup.“ Ta je premijera Cavallerije rusticane i Pagliaccija dobro primljena poglavito zbog dobrih pjevača. I Jagoda Martinčević u Vjesniku 20. ožujka bila je iznimno zadovoljna ostvarenjem mlade sopranistice, koju, kako piše, „nažalost tako rijetko viđamo u predstavama Zagrebačke opere.“ I dalje: „predstavila je Santuzzu u velikom stilu, muzikalno i profinjeno s prekrasnim pijanima i izražajnom glasovnom dramatikom (na žalost ne i dovoljno prodornim i koncentriranim visinama) a scenski logično i uvjerljivo." Njezina Santuzza stigla je sljedeće godine i na Splitsko ljeto pa je Marija Barbieri-Jelača (1939.) napisala 14. kolovoza u Vjesniku: „Najveća vrijednost 'Cavallerije' koja se prilično sretno, iako ne i idealno, uklopila u ambijent Peristila bilo je vrhunsko pjevačko, glasovno i scensko ostvarenje zagrebačke primadone Mile Kirinčić u ulozi Santuzze. Njezina kreacija Mascagnijeva lika sasvim sigurno ide u red antologijskih ostvarenja naše operne repodukcije.“
  
  Uspoređujući visoki domet realizacije Trubadura i neujednačenu interpretaciju Krabuljnog plesa, ugledna glazbena kritičarka Jagoda Martinčević (1946.) pisala je 14. siječnja 1975. u Vjesniku: „Čak ni prekrasna Leonora, Mila Kirinčić nije mogla do kraja osvijetliti glazbeni lik svoje Amelije, premda mnoštvo delikatno riješenih detalja, prije svega njena uzbudljiva piana i bogatstvo scenske igre, ukazuju na buduće mogućnosti u osvajanju ove kompleksne uloge.“
  A onda je došla Senta, najveće iznenađenje premijere Ukletog Holandeza. Tomislav Neralić (1917-2016) u naslovnoj ulozi bio je poznat i očekivan ali za potvrđenu interpretkinju talijanskog opernog repertoara Senta je bila drukčiji izazov. Nakon što je pohvalila izbor Stojana Stojanova i Franje Petrušanca za uloge Erika i Dalanda, Jagoda Martinčević naglasila je u Vjesniku 25. veljače 1975. da je „izvrstan bio i izbor Mile Kirinčić za Sentu koju je ova darovita umjetnica doživjela kao i sve svoje uloge nekonvencionalno, s mnogo ekspresije i nijansiranja,, ali na žalost ne i s dovoljno glasovne snage tokom nekoliko vrhunaca Sentine uzbudljive vokalne linije“. Kad je tu ulogu pjevala iste godine sa zagrebačkim ansamblom na Beogradskim muzičkim svečanostima (BEMUS), upravo je zapanjila snaga i prodornost njezina dramskoga glasa i ponudili su joj Puccinijevu Turandot. Nije je prihvatila, a možda je trebala. Kao što je zagrebačka Opera tada mogla uvrstiti u repertoar tu Puccinijevu operu za koju je u vlastitom ansamblu imala idealne protagoniste – Milu Kirinčić, Stojana Stojanova, Branku Beretovac i Franju Petrušanca. Senta Mile Kirinčić ostat će zabilježena kao jedna od najvećih kreacija ostvarenih na zagrebačkoj sceni. Ukleti Holandez definitivno ju je afirmirao i potvrdio da u njoj zagrebačka Opera ima pravi dramski sopran s čvrstim i prirodno tamno obojenim srednjim i dubokim položajima, čistih i sigurnih visina u kojima pjevačica s urođenom lakoćom raspolaže širokom skalom dinamičkih gradacija.
  
  Ali Mila Kirinčić držala se svoga Verdija. Za njezinu Aidu još jedan ugledni glazbeni kritičar Andrija Tomašek (1919-2019) napisao je u Vjesniku 4. lipnja 1976. da je „ispoljila dovoljno glasovnih i interpretativnih preduvjeta potrebnih da od uloge Aide jednom ostvari veliku scensku kreaciju.“ Nešto prije, 16. ožujka, Marija Barbieri-Jelača napisala je u Vjesniku da je na gostovanju mađarske mezzosopranistice Margit Ercze u Aidi, „u ansamblu dobrih solista dominirala Mila Kirinčić. Premda njezin pravi veliki dramski sopran nije najidealniji za ulogu Aide, ona iz njega izvlači sve potrebne nijanse, sva piana i svu mekoću u lirskim trenucima, a u dramatskima s lakoćom dominira nad cijelim ansamblom.“ I Jagoda Martinčević bila je istoga mišljenja. Pisala je: „Golemo iznenađenje priredila je Mila Kirinčić, topla, neodoljiva, iskrena i u pjevačkom pogledu neobično vrijedna Aida. Ova u punom smislu riječi antioperna zvijezda, s manirama, gestama i mimikom posve oprečnima ustaljenoj opernoj tradiciji, kleše svoje uloge intuicijom i logikom oštroumnog majstora detalja, a kao pjevačica sve se više razvija u pravi dramski sopran dalekosežnih mogućnosti.“ Za Aidu je 1982. dobila Nagradu Milka Trnina.
  
  Mila Kirinčić ostvarila je i nekoliko likova u operama hrvatskih autora. Osobito su joj drage bile tri: Irmengarda u Porinu Vatroslava Lisinskog, koju je tumačila u riječkoj Operi, Eva u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana pl. Zajca koju je pjevala bezbroj puta u raznim produkcijama u svim hrvatskim opernim kućama kojoj je „svojim raskošnim dramskim sopranom dala toliko potrebne herojske akcente“, te lik ilirske kneginje Dalmaro Jakova Gotovca koju je ostvarila na premijeri opere u Zagrebu 1983. godine. U osvrtu na premijeru Marija Barbieri je u emisiji Sedam dana muzike na Drugom programu Radija Zagreb 10. siječnja 1983. rekla: „Na čelu ovog rijetko uspjelo složenog ansambla bila je Mila Kirinčić-Degan u naslovnoj ulozi. Lijepe pojave i adekvatnoga dramskog glasa udovoljila je svim zahtjevima lika. S mjerom i ukusom ostvarila je cijeli niz nijansi u razvoju Dalmaro, od razigrane mlade djevojke u početku preko zaljubljene žene do heroine na kraju opere. Suvereno je pjevački izgradila ovu veoma zahtjevnu ulogu, a njezina prelijepa piana i mezzavoce dali su traženi kolorit dvama posebno upečatljivim odlomcima.“
  
  Na zagrebačkoj sceni Mila Kirinčić ostvarila je uz spomenute još nekoliko uloga: Prvu damu Kraljice noći u Čarobnoj fruli, Desdemonu u Otellu, Elizabetu u Don Carlosu, Madeleine u Andréu Chénieru i 1981 zacijelo najzahtjevniju ulogu u talijanskom sopranskom repertoaru – Bellinijevu Normu. Jagoda Martinčević-Lipovčan pisala je u Vjesniku 30. ožujka: „Kao tumač naslovnog lika Norme pojavila se Mila Kirinčić, jedna od zagrebačkih sopranistica koje, tko zna zbog čega, viđamo u novim ulogama na ovoj sceni svake prestupne godine! Svakako ne s pravom, jer je ovaj put predstavila obilje svojih vokalnih i interpretativnih mogućnosti koje su upravo u Normi tako izrazito izbile u prvi plan. Njen sugestivni dramski sopran goleme nosivosti upravo je idealan za Normine dramske situacije. Manje je doduše pogodan za grlene vratolomije Norminih koloratura i ukrasa, no ukus i muzička inteligencija kojima je Mila Kirinčić oblikovala ovu iznimno tešku ulogu, vrlo moderna a time i nadahnuta scenska igra i sjajan scenski izgled, učinili su da ćemo je pamtiti upravo po ovoj ulozi.“
  
  Mila Kirinčić nastupala je i na koncertima u zemlji i inozemstvu, poglavito u talijanskim gradovima. Na manifestaciji Serate musicali u Milanu nastupila je na koncertu u čast Giulietti Simionato. Pjevala je u Rimu, Peruggii, Sieni, Bologni, Reggiu Emiliji, Gorici zatim u Segedinu u Mađarskoj, s ansamblom riječke, novosadske i zagrebačke Opere u Luksemburgu, Pečuhu i Pragu te individualno u gradovima bivše Jugoslavije i u Donjecku u bivšem Sovjetskom Savezu. Koncertnu ariju Ah! Perfido Ludwiga van Beethovena ostvarila je pod vodstvom za Beethovena vrlo meritornog dirigenta Milana Horvata (1919-2014) i pokazala kako za razliku od uobičajenih prilično sladunjavih interpretacija tog odlomka jasno razlikuje sastavne dijelove trodijelne arije te je donosi gradacijom dinamike i osmišljenim koloraturama.
  
  Mila Kirinčić, udana za stručnjaka za međunarodno pravo profesora Vladimira Degana (1935.), bila je posljednji pravi hrvatski dramski sopran. Svojim bogatim i snažnim sugestivnim dramskim sopranom s osobito lijepim pianima u visokim položajima, s belkantistički zasvođenim lukovima fraze, s istančanom muzikalnošću i ukusom donosila je iskrenu i uvjerljivu vokalnu interpretaciju. Cjelovitosti glazbeno-scenskog djelovanja njezinih interpretacija pridonosila je neposredna i uvjerljiva scenska igra te stasita scenska pojava.
  
  Mila Kirinčić, udana Degan, umrla je 15. kolovoza 2021. u Crikvenici.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.

Piše:

Marija
Barbieri