Franjo Petrušanec

(Poljanec kraj Varaždina 27. siječnja 1938. – Zagreb, 27. studenoga 2005.)

• Franjo Petrušanec bio je jedan od najljepših glasova i najvećih majstora pjevačkog umijeća koji su se pojavili u hrvatskom glazbenom životu. Svojim prekrasnim ujednačenim glasom velikog opsega s lakoćom je pjevao dubine Mozartova Osmina u Otmici iz saraja kao i dramsko baritonsku ulogu Velikog Dagonovog svećenika u Samsonu i Dalili Camillea Saint-Saënsa, Händelove, Mozartove i Rossinijeve kolorature u oratorijima kao i najljepše belkantističke fraze Bellinija i Verdija.
  
  Franjo Petrušanec rođen je u Poljancu kraj Varaždina 27. siječnja 1938. godine. Kao učenik varaždinske tekstilne škole pristupio je 1953. amaterskom Zboru „Vilko Jurec“ i povremeno nastupao u opereti. Onda je prigodom gostovanja ansambla zagrebačke Opere uskočio u epizodu stražara u Seviljskom brijaču – i njegova je pjevačka karijera bila određena. Slijedila je Glazbena škola u Varaždinu i rad s istaknutom pjevačkom pedagoginjom Ankicom Opolski (1913-1997), pa Muzička akademija u Zagrebu, na kojoj je 1965. diplomirao u klasi skladatelja Ive Lhotke Kalinskog (1913-1987). U međuvremenu je 1960. na premijeri Borisa Godunova nastupio u maloj ulozi pristava Nikitiča, i počela je njegova suradnja sa zagrebačkom Operom kojoj je ostao vjeran do odlaska u mirovinu 1998. godine.
  
  Petrušančev glas zabljesnuo je svojom ljepotom već na premijeri opere Rat i mir Sergeja Prokofjeva u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 20. studenoga 1961., kad je dr. Krešimir Kovačević napisao u Borbi 22. studenoga da su Ruža Pospiš i Franjo Petrušanec „iznenadili i muzikalnošću i ležernošću, kojima su donijeli epizodne uloge Muratova ađutanta i generala Benigsena. Ljepota njihova glasa prednost je koja će im dobro doći u daljnjoj opernoj karijeri.“ Već mu je na reprizama opere povjerena uloga feldmaršala Kutuzova i Nenad Turkalj je u Večernjem listu 25. prosinca ustvrdio kako je „ta uloga dala mogućnost i jednom posve mladom pjevaču da odjednom zablista svojim odličnim glasovnim materijalom kojim je oduševio publiku“. Godinu dana poslije Globus je 24. prosinca 1962. prenio kako je londonski Times napisao: „Pazite, to je pjevač o kojem će se još čuti.!“ A nije imao još 24 godine!
  
  Slijedio je Redovnik na premijeri Verdijeva Don Carlosa u siječnju 1962., a ubrzo i Veliki inkvizitor. Turkalj je 2. veljače 1962. pisao u Večernjem listu da je „mladi pjevač u glasovno veoma eksponiranoj ulozi Inkvizitora, i pored pomanjkanja iskustva, pokazao očiglednu prednost velikog raspona, dobrih dubina i zvonke nosivosti glasa u visokom položaju.“ U studenome iste godine ostvario je jednu od svojih osobito pamtljivih kreacija koju će desetljećima zadržati u repertoaru – Sulejmana u Nikoli Šubiću Zrinjskome. Nizale su se obnove opere a konstanta su bili Branka Beretovac kao Jelena i Franjo Petrušanec, što je 1976. zabilježeno i na snimci tadašnje Radiotelevizije Zagreb. Bila je to stogodišnjica praizvedbe opere pa se ona premijerno izvodila ne samo u kazalištima nego i u Areni u Puli. Marija Barbieri-Jelača pisala je 10. studenoga 1976. u Vjesniku da je bio uz bok Branki Beretovac i da mu je „uloga Sulejmana sigurno najzrelije ostvarenje u bogatom repertoaru. Ljepota njegova glasa spojena je ovdje s umjetnošću interpretacije, koja vrhunac dostiže u prizoru smrti.“ Kad ga je pjevao na obnovi 1982. dr. Kovačević napisao je u Borbi 10. travnja da je „iskoristio šanse koje mu je pružala ta partija i nametnuo se kao prvi protagonist večeri.“
  
  Franjo Petrušanec nastavio je nastupati na reprizama, među ostalima pjevao je Monteronea u Rigolettu i Komtura u Don Giovanniju, a 20. prosinca 1964. na praizvedbi operne legende Dalmara Jakova Gotovca bio je Senon. Kako je pisao Petar Selem u Telegramu 1. siječnja 1965., „njegov lijepi tembar odzvanjao je u ulozi svećenika Senona“. Nizali su se Ferrando u Trubaduru, Veliki Dagonov svećenik u Samsonu i Dalili, Drvosječa na premijeri Krvave svadbe suvremenog mađarskoga skladatelja Sándora Szokolaya (1931-2013), dvije godine nakon njezine budimpeštanske praizvedbe, pa Sveslav u koncertnoj izvedbi Porina Vatroslava Lisinskog koji je zabilježen na nekoliko snimaka tadašnje Radiotelevizije Zagreb, Alidoro na prvoj hrvatskoj izvedbi Pepeljuge Gioachina Rossinija i Raimondo na premijeri Donizettijeve Lucije di Lammermoor. Sveslava je pjevao i na premijeri u obnovljenoj zgradi kazališta 1969., a poslovično strogi Igor Mandić napisao je u Vjesniku 5. prosinca 1969. da je „efektnu rolu Sveslava uspješno otpjevao Franjo Petrušanec, mladi basist koji već mnogo znači našoj operskoj vokalnoj sceni“. Vrlo zadovoljan njegovim nastupom bio je i dr. Kovačević u Borbi istoga dana i napisao da je „fiksirao u ulozi Sveslava jedan novi domet u svojem umjetničkom razvoju. Više zauzet interpretacijom lika nego pojedinih istaknutih pjevačkih fraza, on je postigao daljnju artističku dimenziju, što svjedoči da njegov umjetnički potencijal još ni izdaleka nije iskorišten.“
  
  Zahvaljujući instinktu kojim je znao razlikovati lijepo i dobro pjevanje od lošeg te sreći da je na samome početku karijere imao od koga što naučiti Franjo Petrušanec je vrlo brzo napredovao. Od Ankice Opolski naučio je kako pronaći sebe u glazbenom izričaju, od Ive Lhotke Kalinskog naučio je što je glazba, u radu sa skladateljem i dirigentom Slavkom Zlatićem (1910-1993) usvojio je pristup pjevanju u oratoriju, s Milanom Sachsom (1884-1968) do savršenstva je izbrusio opernu interpretaciju naučivši jednaku važnost glazbe i teksta, razliku između zaobljenog luka fraze u tzv. zatvorenom obliku cavatine i težišta na vrijednosti riječi u recitativu, imajući uvijek pritom na umu da svaka nota treba biti jasno i razgovjetno izvedena, kao na instrumentu. Tim je kvalitetama ubrzo stekao svjetsko priznanje. Interpretacijom monologa kralja Filipa iz Verdijeva Don Carlosa i virtuozne koloraturne arije iz Händelovog Mesije godine 1968. premoćno je osvojio prvu nagradu na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Ženevi.
  
  Franjo Petrušanec stalno je težio pjevačkoj perfekciji i tijekom cijele karijere svakodnevno je izvodio vokalne vježbe. Raspolažući glasom velikog opsega, od basovskih dubina do baritonskih visina, toliko je razvio svoje pjevačko umijeće, da mu se, kao npr. u virtuoznom vladanju koloraturnom tehnikom, teško može naći premca. On je jednostavno mogao izvesti sve onako kako je autor zamislio. Nezaboravni su bili njegovi nastupi u vokalno-orkestralnim opusima Händela, Rossinija, Mozarta, Verdija, Monteverdija, Beethovena, Dvořáka, Stravinskog, najčešće pod ravnanjem Lovre pl. Matačića (1899-1985) i Milana Horvata (1919-2014). Njegove je koncertne nastupe uz virtuozno vladanje koloraturama, dugi legato i savršenu ujednačenost glasa karakterizirala i besprijekorna intonacija, i u djelovima a cappella. Mnogo godina bio je nezamjenljiv u Beethovenovoj Devetoj simfoniji i Verdijevu Requiemu pa već u jednoj kritici Requiema iz 1970., točnije 7. ožujka, čitamo u osvrtu Nenada Turkalja da je „zagrebački basist Franjo Petrušanec pridonio ljepotom svoga glasa i plemenito moduliranom frazom najvrjednijim komponentama ove izvedbe, ostvarivši jedan od svojih do sada najuspjelijih koncertnih nastupa.“
  
  Nakon osvojene prve nagrade u Ženevi Franjo Petrušanec dobio je talijansku stipendiju za mlade umjetnike i godinu dana usavršavao se u Palermu kod znamenitog baritona Carla Tagliabuea (1898-1978). Ondje je brusio svojega Verdija, svojeg nezaboravnog Ramfisa u Aidi, Ferranda u Trubaduru i poglavito najtežeg među njima, kamen kušnje u talijanskom basovskom repertoaru, Zahariju u Nabuccu.
  
  Kad je godine 1969. ansambl Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu uselio u obnovljenu zgradu Franjo Petrušanec postao je jednim od nositelja repertoara. Veit Pogner u antologijskoj predstavi Wagnerovih Majstora pjevača bio je pravo otkriće koje je oduševilo i američku izvjestiteljicu kad je zagrebačka Opera 1970. gostovala u Bergamu. Bio je „mladi bas krasna ujednačena glasa“. Na premijeri Aide u siječnju 1970. pjevao je Kralja, ali već u travnju bio je Ramfis, koji će obilježiti buduće zagrebačke Aide ali i Aide na splitskom Peristilu.
  
  Premijera također izvozne predstave zagrebačke Opere – Borodinova Kneza Igora – godine 1973. pod ravnanjem Nikše Bareze uvrstila je Franju Petrušanca u vodeće hrvatske operne umjetnike. Bio je, prema Jagodi Martinčević u Vjesniku 11. prosinca, „impresivan Končak, koji pokazuje sve više dara za karakterne uloge. Isto je smatrao i Nenad Turkalj 16. prosinca u Večernjem listu i napisao da je „sonornošću svog basa i razigranim temperamentom dao vrlo dobro ostvarenog kana Končaka“. Nešto ranije, Jagoda Martinčević ustvrdivši da je „zagrebačka nevjesta očarala Tršćane“, napisala je u Vjesniku 29. studenoga 1973. da se „bas Franjo Petrušanec ogledao prvi put s Kecalom, jednim od najkompleksnijih opernih likova uopće, rješavajući iznenađujuće duhovito sve zakučaste niti ove velike buffo-uloge koja ujedno zahtijeva i goleme glasovne mogućnosti.“
  
  Petrušanec je nizao ulogu za ulogom. Bili su tu likovi iz talijanskih, francuskih, ruskih, čeških, njemačkih, a posebno hrvatskih opera. Njegov Marko u Eri s onoga svijeta, s kojim je 13. siječnja 1997. proslavio 35. obljetnicu umjetničkog djelovanja, uz Sulejmana u Nikoli Šubiću Zrinjskom i Sveslava u Porinu temeljni su kameni hrvatske operne reprodukcije. Kad je nastupio kao Marko u beogradskoj Operi Slobodan Turlakov napisao je 26. svibnja 1977. u Borbi: „Gazda Marko Franje Petrušanca nama je još otprije poznat. No, na ovoj predstavi kao da je bio raspoloženiji za igru, valjda i zato što je bio manje vezan za dirigenta, i njegova dobroćudna prgavost najednom je dobila razmjere neslućene komike, naročito u scenama s Bredom Kalef, koja je znala inspirirati cijelo zbivanje jednom, naprosto zagonetnom neodoljivošću. Jedva da ima smisla da spominjemo sve one raskošne osobine toplog i izražajnog Petrušančeva basa, od ranije već širom poznate, koje su i ovaj put zračile scenom i gledalištem.“
  
  Svojim jedinstveno lijepim glasom udahnuo je Petrušanec život cijeloj paleti likova. Bili su to najčešće veliki svećenici i vladari ali i obični vojnici, šaljivčine, morski vuci, zlokobni demoni, knezovi, plaćeni ubojice, čarobnjaci. Navest ćemo samo još neke. U Rigolettu je kao Sparafucile, kako je pisala Jagoda Martinčević u Vjesniku 22. veljače 1974., „uz svoj izvanredni lijepi glas, ovaj put pokazao i veliku snalažljivost pjevajući i mijenjajući talijanski i hrvatski tekst već prema tekstovima svojih različitih partnera“. Na premijeri Ukletog Holandeza u veljači 1975., prema Jagodi Martinčević u Vjesniku 25. veljače, „naročito se istakao Franjo Petrušanec kao Daland, otkrivši nam neke posve nove kvalitete u scenskoj, a naročito glasovnoj karakterizaciji jednog Wagnerova lika“. Za Dalanda je 1975. dobio Nagradu Milka Trnina. Na premijeri Gotovčeve Morane u listopadu 1975., prema Eriki Krpan u Vjesniku 11. listopada, bio je „pjevački izvrstan kao Njegovan“.
  
  U Hoffmannovim pričama, premijerno realiziranima u lipnju 1976., kako je pisao Branko Polić u Vjesniku 26. lipnja 1976., na reprizi je „izvedba dobila na kvaliteti intenzivnijim scenskim uživljavanjem Franje Petrušanca u svoju četverostruku demonsku ulogu“. Dr. Kovačević napisao je 18. veljače 1981. u Borbi da je na premijeri Pikove dame Čajkovskog u ulozi grofa Tomskog „dominirao pozornicom“. Njegov sonorni bas bio je, prema Jagodi Martinčević-Lipovčan u Vjesniku 20. srpnja 1984., „besprijekorni Ramphis“ u Aidi na Peristilu. Zagrebačka Norma doživjela je ovacije kakve se ne pamte na gostovanju u Istočnom Berlinu, a prema Jagodi Martinčević-Lipovčan u Vjesniku 14. listopada 1984. „Franjo Petrušanec kao Oroveso osvajao je ljepotom glasa i fraze.“ Na jednom od brojnih nastupa kao Zaccaria u Nabuccu u onim večerima za sjećanje, prema Mariji Barbieri u Vjesniku 3. prosinca 1984., osvajao je „sa svojim lijepim glasom i fascinantnom lakoćom pjevanja“. Njegovom Zaccariji divila se 1988. i publika Teatra Kirov u Leningradu (Marijinskog teatra u Petrogradu).
  
  Dodajmo tim ulogama koje su se utkale u povijest zagrebačke Opere i Gremina u Evgeniju Onjeginu, Don Basilija u Seviljskom brijaču, maga Tchelija u još jednoj izvoznoj predstavi zagrebačke Opere kojom je osvajala Europu – operi Zaljubljen u tri naranče Sergeja Prokofjeva, Mozartove Sarastra u Čarobnoj fruli i Osmina u Otmici iz saraja te Simona Maga u Neronu Arriga Boita i Faraona u Rossinijevu Mojsiju na Splitskom ljetu, na kojemu je bio dugogodišnji gost, te koncertne Wagnerove likove Kralja Markea u Tristanu i Izoldi i Hundinga u Walküri. Imao je u repertoaru stotinjak samo velikih uloga i oratorijskih dionica. Sam je smatrao Borisa Godunova kojega je ostvario u beogradskoj Operi svojom najcjelovitijom glazbeno-scenskom kreacijom. Zagreb ga nije uspio doživjeti u toj ulozi.
  
  Prelijepi glas Franje Petrušanca utihnuo je mnogo prije smrti u 68. godini života. Umro u Zagrebu 27. studenoga 2005. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.

Piše:

Marija
Barbieri