Stojan Stojanov
(Ajtos, 28. prosinca 1929. – Zagreb, 25. prosinca 2018.)
-
Stojan Stojanov bio je pjevač koji je nosio repertoar i mogao pjevati širok raspon najzahtjevnijih uloga od Edgarda u Donizettijevoj Luciji di Lammermoor do Verdijeva Otella. U nešto više od dva desetljeća koliko je djelovao na zagrebačkoj sceni, a i gostovao u drugim gradovima, repertoar zagrebačke Opere obilovao je zahtjevnim naslovima kakvih danas više nema, a ne može ni biti, jer nema dramskih tenora, a ni lirico-spinto, nema Otella, ali nema ni Don Joséa.
Stojan Stojanov Gančev, kako se u početku nazivao, došao je u zagrebačku Operu kad je ona upravo vapila za tenorom. Došao je popuniti onaj fah koji od vremena Josipa Gostiča nije bio pokriven. Bio je to pravi dramski tenor snažna ujednačena glasa, sigurnih blistavih visina i snažnoga scenskog izraza. Vrlo muzikalan, široke glazbene i opće kulture, atraktivne scenske pojave i naglašenog smisla za interpretaciju i karakterizaciju lika, uvjerljivo je glasovno i scenski dočaravao mlade operne heroje. Predstavio se na premijeri Porina u obnovljenoj zgradi HNK-a u prosincu 1969. i odmah dao naslutiti da je došao tenor koji će nositi repertoar i dati velik doprinos hrvatskoj operi. O tome svjedoče samo u zagrebačkoj Operi 34 otpjevane uloge (u karijeri ih je otpjevao 82), među njima deset iz djela hrvatskih autora, i samo u Zagrebu gotovo pet stotina nastupa. Bez njega bi bilo teško zamisliti dva desetljeća djelovanja zagrebačke Opere koje je obilježilo mnogo opernih uzleta, a nerijetko je njihov sudionik bio upravo Stojan Stojanov. Pjevao je praktički sve, rijetko je otkazivao, uvijek je bio spreman i uvijek scenski zanimljiv i uvjerljiv. Bio je član zagrebačke Opere, ali je istodobno bio stalni gost beogradske, skopske, ljubljanske, osječke, sarajevske i novosadske Opere s kojima je realizirao niz premijernih projekata i odlazio na gostovanja izvan granica tadašnje Jugoslavije.
Stojan Stojanov rođen je 28. prosinca 1929. u Ajtosu. Po zanimanju trener lake atletike, nakon odsluženja vojnog roka zaposlio se na brodu kao mornar. Na jednom izletu slučajno je pjevao pred skupinom poljskih opernih umjetnika i oni su ga nagovorili da počne učiti pjevanje. Tako je i počeo 1955. u Sofiji kod glasovitog bugarskog pjevačkog pedagoga Hrista Brmbarova i nastavio na Muzičkoj akademiji na kojoj je 1960. diplomirao. Zatim je počeo studirati opernu režiju. Još kao student treće godine Akademije debitirao je 1957. u sofijskom Državnom muzikalnom teatru kao Caramello u opereti Jedna noć u Veneciji Johanna Straussa i odmah je angažiran. U tom kazalištu koje njeguje vrlo širok repertoar svladao je niz uloga u operetama. Odlično bugarsko glazbeno školovanje i rad u opereti stvorili su od njega izvrsnog majstora glazbeno-scenskog izričaja. Prvi put je na opernoj sceni nastupio 1961. u Varni kao Rodolfo u Puccinijevoj La Bohème. Od 1960. do 1963. bio je solist sofijske Opere. U međuvremenu je osvajao prva mjesta na međunarodnim pjevačkim natjecanjima. Godine 1957. dobio je zlatnu medalju na Omladinskom festivalu u Moskvi, godine 1959. prvu nagradu na natjecanju Ferenc Erkel u Budimpešti i 1961. prvu nagradu za herojski repertoar u Sofiji. Od 1964. do 1969. bio je član Opere u Skoplju.
Najavljujući popune ansambla u obnovljenoj zgradi HNK-a Večernji list ovako ga je 14. lipnja 1969. predstavio u članku s njegovom slikom u ulozi Don Joséa u Carmen: „Jedna od najznačajnijih prinova svakako je mladi bugarski tenor Stojan Gančev koji je posljednjih sezona djelovao u Skopskoj operi, no isto tako uspješno gostovao u Francuskoj, Austriji, Sovjetskom Savezu, Čehoslovačkoj i drugim evropskim zemljama. Taj dramski tenor dobitnik je, između ostalog, nagrada na pjevačkim natjecanjima u Moskvi, Beču i Budimpešti.“
Kritika nije njegov prvi nastup dočekala hvalospjevima, ali je odmah uočila njegove glasovne kvalitete. Iznimno oštar književni i glazbeni kritičar Igor Mandić nakon premijere Porina napisao je u Vjesniku 5. prosinca 1969. da je bio „glumački pretjerano shematičan i krut i pjevački preforsiran“, ali je ustvrdio da se „na kvalitetu njegova glasa, za ovu ulogu, nema tko požaliti“. Glazbeni kritičar Borbe dr. Krešimir Kovačević smatrao je istoga dana da je „pokazao da se radi o muzikalnom pjevaču, koji će imati prilike da pokaže svoje odlike“, dok je glazbeni kritičar Nenad Turkalj napisao 6. prosinca u Večernjem listu da se „predstavio dobrim, nosivim i u visinama sigurnim glasovnim materijalom i decentnom igrom; na žalost, nepotrebno i dosta nespretno izveden plač poslije visokog A na kraju romance stajao ga je slabijeg pljeska publike.“
U ožujku 1970. Stojanov je bio jedan od sudionika glazbeno i scenski raskošne premijere Gioconde. Nenad Turkalj napisao je u Večernjem listu 16. ožujka da su za uspjeh predstave zaslužni „i od reda odlični protagonisti na čelu s raspjevanom i scenski izražajnom Giocondom Branke Stilinović i tenorom Stojanom Stojanovim Gančevom, koji je poslije nedavnog uspjeha u ulozi Radamesa, i kao Ponchiellijev Enzo potvrdio, glasovnim kvalitetama sa sigurnim visinama i izražajnom igrom, da je umjetnik izrazitog formata.“
Blistave visine, uvjerljivost i polet došle su do punog izražaja i u Stojanovljevoj interpretaciji iznimno pjevački i glumački zahtjevne uloge Gotovčeva Era. Sam Jakov Gotovac rekao je za njega da je rođen za tu ulogu. Poslije je sudjelovao u nekoliko realizacija Ere s onoga svijeta, diljem Hrvatske, samo u Zagrebu pedesetak puta. Pjevao ga je u većini opernih kuća tadašnje Jugoslavije i s njim odlazio s njihovim ansamblima na međunarodna gostovanja.
Stojanov je doista bio umjetnik izrazitog formata, pogotovo u ulogama koje su mu pjevački i scenski bolje odgovarale, ali je visoko profesionalno svladavao i one koje mu nisu bile po mjeri, kao npr. Florestan u Beethovenovu Fideliju ili Edgardo u Luciji di Lammermoor. ali je zato kao Radames u Aidi bio u svom elementu. Jagoda Martinčević napisala je u Vjesniku 3. studenoga 1971. da je „igrao svoju svakako najbolju zagrebačku ulogu. Pjevački vrlo muzikalan i ležeran bio je to izgledom i glumom napokon jedan Radames kojem se može vjerovati.“ S dirigentom Nikšom Barezom i solistima Ružom Pospiš-Baldani i Duškom Kukovcem u toj se ulozi (te i kao Don José) predstavio publici Teatra Kirov u Lenjingradu (danas Marijinski u Petrogradu).
U prosincu 1976. pjevao je Radamesa na jednoj od dviju predstava Aide što ih je zagrebačka Opera izvela na gostovanju u praškom Národnom divadlu. Pjevao ga je uz Ljiljanu Molnar-Talajić i Biserku Cvejić. Njegov Radames bio je pomno izrađena kreacija. Nije se usredotočio samo na iznimno tešku pjevačku komponentu uloge koju je s lakoćom svladavao, nego je suptilno razrađivao scensku igru ističući se logičnim reakcijama na radnju i partnere.
Kritika nije najbolje ocijenila premijeru Tosce u veljači 1972., ali već sama činjenica da se ta realizacija održala na repertoaru puna tri desetljeća svjedoči da je to bila dobra predstava. Tonski zapis pohranjen u fonoteci Hrvatskoga radija može samo potvrditi njezinu visoku kvalitetu za koju su uz dirigenta Lamberta Gardellija zaslužni protagonisti Branka Stilinović, Stojan Stojanov i Ferdinand Radovan. Mnogo je bolje primljen njegov Don José na premijeri Carmen s Ružom Pospiš-Baldani i na sljedećim predstavama opere. Jedna od njih snimljena je za tadašnju Radioteleviziju Zagreb pa je visoki glazbeno-scenski domet njegove kreacije bio dostupan i znatno širem krugu slušatelja i gledatelja. Don José je bio jedna od najboljih uloga u njegovu bogatom i raznovrsnom repertoaru, kojemu je tada dodao i srednje veliku ulogu Mattea na prvoj hrvatskoj izvedbi Arabelle Richarda Straussa te Turiddua u Cavalleriji rusticani, koji je, prema Nenadu Turkalju u Večernjem listu 19. ožujka 1973. bio „pjevački i glumački razigran do potrebne mjere“.
Prvi vrhunac u svojemu djelovanju u zagrebačkom HNK-u Stojanov je postigao 1974. u Trubaduru. Dramski tenor koji pjeva cabalettu (ili strettu) u C-duru bila je senzacija. Jagoda Martinčević napisala je u Vjesniku 24. travnja: „Pravo otkriće bio je na obje izvedbe [na pretpremijeri je Nada Puttar-Gold slavila 25. godišnjicu umjetničkog djelovanja, op. a.] Stojan Stojanov u kojem je bučno raspoložena publika otkrila novog zagrebačkog Manrica. Od svih likova koje je dosad tumačio na našoj sceni Stojanovu je Manrico kudikamo najbolja interpretacija, podjednako sugestivna i živa u izvanredno izražajnom pjevanju kao i u toploj, prirodnoj glumi. Svog je Manrica Stojanov oblikovao, bar do sada, nepoznatim, tamno obojenim glasom koji je u briljantnim visinama poprimao bravuroznost i zvon vrhunskog tenora.“ Predstave Trubadura tih godina, kojima je dirigirao Nikša Bareza a nositelji ostalih uloga uz Stojanova bili: dvije umjetnice svjetskoga glasa – Ljiljana Molnar-Talajić i Biserka Cvejić, te izvrstan bariton Ferdinand Radovan i bas Franjo Petrušanec, bile su zvjezdani trenuci zagrebačke Opere.
Stojanov je sudjelovao na koncertnoj izvedbi Krabuljnog plesa za Radioteleviziju Zagreb i nešto kasnije u izvedbi opere u HNK-u te kao Omer na koncertnoj izvedbi opere Adel i Mara Josipa Hatzea koja je diskografski objavljena. Jagoda Martinčević pisala je u Vjesniku 18. svibnja 1974. da je donio Riccarda u Krabuljnom plesu „možda odveć forsirano (nešto slabije od svog nedavnog izvrsnog Manrica) ali kao i uvijek zanosan u lijepim visinama“.
Erik u Wagnerovu Ukletom Holandezu, Janko u Smetaninoj Prodanoj nevjesti, Bojan u Gotovčevoj Morani doveli su ga u svibnju 1976. do Otella. Nenad Turkalj, kojemu je uvijek pred očima bio veličanstveni Otello Josipa Gostiča, nije štedio priznanja za njegova novog interpreta. Pisao je u Borbi 25. svibnja: „Ulogom Otella tenor Stojan Stojanov ostvario je vrhunac svog dosadašnjeg djelovanja na zagrebačkoj opernoj sceni. Glasovno svjež i dovoljno majestozan, skoncentriran na glazbeno-misaonu frazu teksta, bio je izgledom i glumom pravi Verdijev Otello.“ I u dvotjedniku Oko 3.-17. svibnja 1976.: „Otello Stojana Stojanova njegova je do danas najzrelija uloga na Zagrebačkoj pozornici. Glasovno joj je dorastao, a interpretativno je u nju uronio jednako svojom sposobnošću da emotivno artikulira tekst, kao i da se scenom kreće i glumi na način krajnje saživljen opernom pjevanju, ali uvijek dovoljno decentan.“
Sve Stojanovljeve kvalitete: snažan glas dramskog tenora, interpretativno umijeće, muzikalnost i sceničnost, kao i visoka glazbena i opća kultura (bez kojih se Otella ne može interpretirati) došle su do punog izražaja. S dirigentom Barezom, redateljem Vladom Habunekom (1906-1994), Ljiljanom Molnar-Talajić, Radovanom i cijelim ansamblom sudjelovao je u stvaranju još jedne od zagrebačkih predstava koje se pamte, a da je tako, stigla je potvrda iz Europske radijske unije jer je snimku izvedbe dva puta uvrstila u međunarodni i međukontinentalni program Euroclassic Notturno. Za Otella je Stojanov 1977. dobio Nagradu Milka Trnina.
Godine 1976. Stojanov je sudjelovao u izvedbi odlomaka iz Wagnerova Tannhäusera u produkciji RTZ-a, na gostovanju ansambla beogradske Opere predstavio se kao izvrstan Laca u Janáčekovoj Jenůfi, u prigodi proslave stote godišnjice praizvedbe Nikole Šubića Zrinjskog Ivana pl. Zajca u raskošnoj produkciji opere u Areni u Puli tumačio je velikog vezira Mehmeda Sokolovića, Na premijeri iste opere u Zagrebu na sam dan praizvedbe, 4. studenoga, pjevao je Juranića, i, kako je pisala Marija Barbieri-Jelača u Vjesniku 10. studenoga 1976. „dajući ulozi dramske akcente učinio je taj lik ravnopravnijim sudionikom u operi, osobito u ansamblima, i uzdigao ga na protagonističku razinu“. Juranića je pjevao i na koncertnim izvedbama opere u Koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ koje su prethodile premijeri, te na sljedećim obnovama, među kojima se ističe ona u antologijskoj režiji Koste Spaića (1923-1994) pod ravnanjem Lovre Matačića u travnju 1982. Juranića je u Zagrebu pjevao šezdesetak puta. U međuvremenu je u beogradskoj Operi nizao uspjehe kao izvrstan Calaf u Puccinijevoj Turandot.
U Zagrebu je tumačio Baka na prvoj hrvatskoj izvedbi Straussove Arijadne na Naxosu i hrabro se uhvatio ukoštac s ulogom posebnih pjevačkih zahtjeva. U zagrebački je repertoar uvrstio Don Carlosa u istoimenoj Verdijevoj operi te Vukosava u operi Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog. Nastupao je u još jednoj ulozi u operi hrvatskog autora: bio je Jan u Postolaru od Delfta Blagoja Berse. Pollione u Bellinijevoj Normi i Herman u Pikovoj dami Čajkovskog bile su nove vrlo zahtjevne uloge u njegovu repertoaru. Pollione je bio njegova dvadeset i drugu uloga na sceni zagrebačke Opere kojega je, prema Slobodanu Elezoviću u Večernjem listu od 29. listopada 1980., „ostvario svježim, odmornim glasom, što je omogućavalo da jače istakne već provjerene scensko-glumačke atribute i sposobnost da stvori odgovarajuću atmosferu svih prizora u kojima sudjeluje“. Za njegova Hermana Jagoda Martnčević pisala je u Vjesniku 16. veljače 1981.:„U trolistu ključnih likova najbliži složenosti zadaće bio je Stojan Stojanov kao Herman, u optimalnom dosegu svojih vokalnih mogućnosti, premda ne onako razigran i do kraja u liku kakvim ga poznajemo u njegovim najboljim ulogama.“
Za Hermanom su slijedili Samson u Saint-Saënsovoj operi Samson i Dalila, Canio u Pagliaccima, opet uloga u operi hrvatskog skladatelja – Dalion u Gotovčevu Dalmaru te u lipnju 1985. vrlo zahtjevan Sobinjin u Ivanu Susanjinu Mihaila Glinke. Na jednoj od brojnih obnova Ere s onoga svijeta, 500. predstavi djela u zagrebačkoj Operi, navedenoj kao premijera, upriličenoj 1985. u povodu pedesete obljetnice praizvedbe opere i devedesetog rođendana skladatelja, u novoj režiji Vladana Švacova (1930-2004), „likovi i njihovi međusobni odnosi zaživjeli su“, prema Nenadu Turkalju u Večernjem listu 18. studenoga, „zahvaljujući dakako i protagonistima, srdačnom i razigranom Mići Stojana Stojanova“.
Kruna tadašnjeg repertoara Stojana Stojanova bio je Siegmund na premijeri Wagnerove Walküre 21. ožujka 1987. Bila je to još jedna potvrda visokog dometa cjelovite umjetničke ličnosti zagrebačkoga opernog prvaka. Slijedivši upute redatelja Hans-Petera Lehmanna (1934.) izvrsno je realizirao osebujnu koncepciju lika i glasovno je obogatio svojim impresivnim dramskim tenorom. „Nosio se Stojan Stojanov doslovce junački, kao nikad dosad, sa svojom ulogom, nadišao je svoje stvarne mogućnosti do te mjere da je Siegmunda čak raspjevao, a zna se što to znači kad je posrijedi tumačenje Wagnerovih likova. Himnu proljeću u 1. činu (u kojoj se ingeniozno prepleću i sukobljavaju 'motiv proljeća' i 'motiv ljubavi s 'motivom Walhalle' i 'motivom herojstva' koji slušatelja podsjećaju na ključna zbivanja u Rajninu zlatu) otpjevao je Stojanov na najbolji način Lieda, ne opterećujući nas pritom vokalnim preponama koje je morao savladati. U nizu otkrića vagnerijanaca u nas danas, Stojanov je zacijelo najveće i najneočekivanije!“ Tako je pisao Nedjeljko Fabrio u svojoj knjizi Maestro i njegov šegrt (izdanje Matica Hrvatska, 1997., str. 154 i 155.).
Siegmunda je Stojanov pjevao na gostovanju zagrebačkog opernog ansambla u Boljšoj teatru u Moskvi i u Kijevu u rujnu i listopadu 1989. godine. Na tadašnjem stupnju karijere mogao je i trebao pristupiti Wagneru i vjerojatno bi to bio i učinio da nije nakon 1990. Wagner nestao s repertoara zagrebačke Opere.
U sklopu Kulturnog programa zagrebačke Opere za Univerzijadu u ljeto godine 1987. Stojanov je bio jedan od najzaposlenijih solista. Pjevao je Cavaradossija, Juranića, Otella, Eru i Siegmunda. Pjevao je sa svojom slavnom sunarodnjakinjom Rajnom Kabaivanskom (1934.) u Tosci i bio „vrlo dobar Cavaradossi, srdačan i točan partner uglednoj gošći, u pojedinačnim pak nastupima s dvije lirske arije i s efektnom „Victoriom“ na tragu svojih ponajboljih tumačenja“, pisala je Jagoda Martinčević u Vjesniku 15. lipnja 1987. U Tosci je pjevao i s tada vrlo cijenjenom armenskom sopranisticom Luisom Bosabalian (1936-1998).
Stojanov je nastavljao nizati nove uloge. Kao i većina dramskih tenora, nakon velikih dramskih likova romantičnih opernih junaka prihvatio se karakternih Straussovih uloga: Heroda u Salomi i Aegistha u Elektri te još jedne uloge u hrvatskom repertoaru: Jožeka u koncertnoj izvedbi opere Dorica pleše Krste Odaka. S Mauriziom u Adriani Lecouvreur vratio se 1990. romantičnom opernom junaku. Zanimljivo je da je te posljednje tri godine karijere Stojanov pjevao i Manrica i Eru i Radamesa. Posljednji put nastupio je na sceni u ožujku 1992. kao Sokolović. Zatim se posvetio pedagoškom radu. Bio je mentor za pjevače osječke, skopske i beogradske Opere, a bavio se i opernom režijom. Godine 1996. u Osijeku je bio redatelj i scenograf Trubadura.
Stojan Stojanov Gančev bio je pjevač i umjetnik kakvog zagrebačka Opera u tom fahu nije imala poslije njega, a teško da će ga više uopće i imati. Dovoljno je spomenuti da je pjevao Otella, što je dostupno samo malobrojnim tenorima. Premda mu se ponekad zamjeralo da pjeva preglasno, a to se redovito zamjera dramskim tenorima, nesporna je činjenica da nikad nije imao pjevačkih problema i da se uvijek suvereno nosio sa zahtjevima uloge. Scenski je bio iznimno zanimljiv i atraktivan. Bio je rijetko cjelovita glazbeno-scenska umjetnička osobnost, pravi stup ansambla. Umro je u Zagrebu 25. prosinca 2018. godine.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.
Piše:
MarijaBarbieri