Dunja Vejzović

(Zagreb, 20. listopada 1943.)

• Kad je 2013. Dunja Vejzović dobila Nagradu hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje, u obrazloženju žirija pisalo je: „Po svojemu znanju, obrazovanju, kulturi i širini, Dunja Vejzović iznimna je i kompleksna ličnost, koja zahvaljujući svojim životnim i umjetničkim postignućima, zaslužuje najveće poštovanje i ponos hrvatskog naroda kojemu pripada. Njezino životno opredjeljenje nije jednoznačno. Ono počiva, slikovito rečeno, na tri vrlo snažne vertikale, koje je desetljećima sustavno i pažljivo gradila.
  
  Prva i najvažnija vertikala je njezina operna karijera. Osim što dobiva epitet operne dive svjetskog ugleda, Dunja Vejzović se u svojoj drugoj vertikali istom snagom, produhovljenošću i raskošnim znanjem posvećuje popijevci – Liedu. I na tom području je nenadmašna. Nižu se recitali s popijevkama Schuberta, Schumanna, Čajkovskog, Rahmanjinova, Richarda Straussa, Brahmsa, Wolfa, Berga, Granadosa i de Falle, koji svaki put završavaju iskrenim čuđenjem i udivljenjem onih koji je slušaju.
  
  Treća vertikala koju je Dunja Vejzović stvorila, ona pedagoška, za nju je jednako vrijedna i svim svojim bićem joj se posvećuje. Sve je to za nju rad, rad iz prave potrebe da svoje široko znanje i iskustvo pretoči u mlade glave. A te mlade glave znaju je slušati i vjeruju joj. Od 1996./1997 radi u Grazu, potom od 1995. do 2000. u Zagrebu na Muzičkoj akademiji, naposljetku dobiva profesuru u Stuttgartu na Hochschule für Musik und darstellende Kunst (HMDK Stuttgart). S gostima profesorima od 2001. na Rabu drži majstorske tečajeve za Lied i opernu interpretaciju uz obavezne koncerte. Godine 1993. osnovala je glazbeno-scensku družinu VERO Vision koja realizira glazbeno-scenska djela, operu-oratorije u kojoj nastupaju mahom mladi i tako stječu dragocjena iskustva za buduću profesiju. Kroz tu tvrtku, uz suradnju s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, inicirala je i organizirala Hrvatsko natjecanje za stipendiranje mladih profesionalnih pjevača. Godine 1999. primila je nagradu Porin za poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi.”
  
  Dunja Vejzović rođena je 20. listopada 1943. u Zagrebu, gdje je diplomirala pjevanje na Muzičkoj akademiji kod Marije Borčić (1909-2005). Prvi put nastupila je na sceni u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija 1968., na drugoj godini studija, u zahtjevnoj ulozi Vještice u operi Ivica i Marica njemačkoga skladatelja Engelberta Humperdincka (1854-1921). Nakon nastupa u Svadbi Igora Stravinskog (1882-1971) sa Zborom tadašnje Radiotelevizije Zagreb pod ravnanjem istaknutoga hrvatskog suvremenog skladatelja Igora Kuljerića (1938-2006) i male uloge Klotilde u Porinu Vatroslava Lisinskog (1819-1854) u prosincu 1969., profesionalno je debitirala 28. siječnja 1970. u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu u ulozi zračnog duha Ariela na reprizi opere Oluja koju je skladatelj Stjepan Šulek (1914-1986) napisao za otvaranje tada obnovljene kazališne zgrade. Redatelj Vlado Habunek (1906-1994), s kojim će poslije surađivati u radu na Normi i Thérèse, izjavio je tada: „Kao slikarica ona je svojom maskom svoj lik učinila idealnim.” Izvanredna muzikalnost mlade pjevačice, njezino apsolutno vladanje glazbom, ali i težnja da lik adekvatno scenski uobliči te ga tako učini jednako glazbeno i vizualno uvjerljivim, bili su siguran znak da je riječ o posve osebujnoj umjetnici pred kojom bi, ako krene po dobru, mogla biti blistava karijera. I krenulo je po dobru. Doduše ne odmah silovito, nego postupno i temeljito.
  
  Osjećajući da u Zagrebu nema mogućnosti za daljnji razvoj, jer joj se nisu povjeravale nove i odgovornije zadaće, Dunja Vejzović prekinula je angažman u zagrebačkoj Operi i prihvatila njemačku stipendiju za usavršavanje u Stuttgartu. Stjecajem okolnosti poslije će u tome gradu biti profesorica pjevanja na toj istoj Visokoj školi za glazbu i dramsku umjetnost (HMDK Stuttgart) na kojoj se usavršavala. U Zagreb je došla u proljeće 1971. da bi na koncertu Simfonijskog orkestra tadašnje Radiotelevizije Zagreb pod ravnanjem Milana Horvata (1919-2016) pjevala ciklus pjesama na tekstove stare kineske lirike Bez povratka Brune Bjelinskog (1909-1992). Na jesen je dobila angažman u Nürnbergu i u tome se glazbenom središtu razvila u kompletnu glazbeno-scensku umjetnicu svjetskog formata. Već je potkraj 1972. pjevala Carmen a u ožujku 1973. kao Venera u Tannhäuseru postala je „otkriće wagnerijanske pjevačice“. Dnevne novine Nürnberger Nachrichten pisale su: „Malo je debitantica u ulozi Venere tako uvjerljivo i snažno uspjelo kao Dunja Vejzović. Iz punoće svojega lijepog alta ona u izvrsnoj tehnici razvija glas do ekstremnih mezzosopranskih visina, a prizvuci Kundrynih i Brünnhildinih tonova nagovješćuju put u visokodramatski fah.”
  
  Nakon Rosine u Seviljskom brijaću, nastupila je u prosincu 1974. u ulozi Azucene u novoj produkciji Trubadura. Rad s poznatim njemačkim redateljem, piscem i pjesnikom Hansom Neuenfelsom (1941.) otkrili su joj nove vidike i potvrdili je kao posve osebujnu umjetnicu pa je jedan od vodećih svjetskih opernih časopisa – Opernwelt – proglašava „Zvijezdom tjedna“. Slijedila je premijera Grofice u Pikovoj dami koja ju je donijela na naslovnicu Opernwelta, i 1976. Amneris na premijeri Aide.
  
  Još prije, u srpnju 1975. Dunja Vejzović uvrstila je u repertoar ulogu koja će joj postati, uz Kundry i Adalgisu, jedna od najdražih zbog snažnog libreta nastalog prema drami Woyzeck njemačkog dramatičara Georga Büchnera (1813-1837), i prvog redatelja s kojim ju je izradila – istaknutog predstavnika tzv. Regietheatera Hansa Güntera Heymea (1935.) – Marie u Wozzecku velikog austrijskog modernog skladatelja Albana Berga (1885-1935). Marie je pjevala u Bruxellesu, Bonnu i često u Beču, na premijeri i gostovanjima s ansamblom Bečke državne opere 1987. u Berlinu i Tokiju. Pjevala ju je pod ravnanjem dvojice među najistaknutijim dirigentima tog vremena, Talijana Claudija Abbada (1933-2014) i Austrijanca Carlosa Kleibera (1930-2004), pod Abbadovim ravnanjem na sceni i na koncertu u Londonu, a pod Kleiberom 1982. na koncertu s Bečkom filharmonijom. Samo u Bečkoj državnoj operi od 1981. do 1992. Marie je otpjevala dvadeset puta.
  
  Repertoar Dunje Vejzović postajao je sve zahtjevniji. Godine 1977. došla je prva Kundry u Parsifalu na premijeri u Baselu pod ravnanjem poznatog švicarskog dirigenta Armina Jordana (1932-2006) a zatim u Hamburgu pod ravnanjem velikog dirigenta starije generacije Eugena Jochuma (1902-1987) te Dalila na premijeri Samsona i Dalile u Nürnbergu 1977. i godine 1978. prva Brünnhilda u Walküri, također u Baselu pod Jordanovim ravnanjem. Suvremeno koncipirano, djelo je postiglo velik uspjeh i, prema pisanju kritike, svi su sudionici bez iznimke bili veličanstveni, ali „otkriće večeri bila je Dunja Vejzović. Svojim moćnim tankoćutnim licem, djetinje čistim zračenjem i krasnim pokretljivim glasom utjelovila je zanosnu Brünnhildu koja je zgrabila publiku.“

  Richard Wagner postao je temeljni skladatelj u repertoaru Dunje Vejzović a Kundry njezina uloga. Tri ju je sezone, 1978., 1979. i 1980., uzastopce pjevala na Bayreuthskim svečanim igrama, zatim na Uskrsnim svečanim igrama u Salzburgu, na mnogim drugim velikim scenama uključujući milansku Scalu, Bečku državnu operu i Teatro Colon u Buenos Airesu. Bila je izbor Herberta von Karajana (1908-1989) za studijsku snimku opere za DGG – Deutsche Grammophon, nastalu 1981. s tada velikom njemačkom opernom nadom Peterom Hofmannom (1944-2010) u naslovnoj ulozi uz Berlinsku filharmoniju. Snimka je dobila Grand prix du disque a Dunja Vejzović postala je jedna od vodećih svjetskih wagnerijanskih pjevačica. Godine 1979. proglašena je „najboljom Kundry na svijetu“, a za snimke Kundry 1981./1982. te Ortrud u Lohengrinu 1984. dobila je nagradu Orphée d'or – Fanny Heldy koja nosi ime po slavnoj belgijskoj sopranistici (1888-1973). Osamdesetih godina prošloga stoljeća bila je zacijelo vodeća svjetska interpretkinja Kundry. Posljednji ju je put pjevala 1990. u Hamburgu i 1992. u Houstonu u intrigantnoj režiji jednog od najvećih avangardnih ne samo redatelja nego i teatarskih stvaralaca uopće, Amerikanca Roberta Wilsona (1941.).

  
  Pod Karajanovim ravnanjem snimila je i treću Wagnerovu ulogu – Sentu u Ukletom Holandezu, a pjevala ju je, između ostalog, u Bečkoj državnoj operi i na premijeri 1984. u Bruxellesu pod ravnanjem tadašnjeg ravnatelja Opere francuskog dirigenta Sylvaina Cambrelinga (1948.). Ortrud je pjevala i 1990. na premijeri Lohengrina u Bečkoj državnoj operi pod Abbadovim ravnanjem s Plácidom Domingom (1934.) u naslovnoj ulozi.

  Pozornice njezinih uspjeha bile su sve veće i sjajnije: Metropolitan, Bečka državna opera, Uskrsne svečane igre u Salzburgu, milanska Scala, pariška Opéra i druga velika operna i koncertna središta.
  
  Pjevačica širokih umjetničkih zanimanja Dunja Vejzović željela je otkrivati nove svjetove i krenula je u talijanski repertoar, mezzosopranski i sopranski. U jesen 1980. vratila se u Zagreb da bi sudjelovala u vrlo uspjeloj premijeri Norme Vincenza Bellinija (1801-1835) pod ravnanjem Mire Belamarića (1935-2017) u režiji Vlade Habuneka s Ljiljanom Molnar-Talajić (1938-2007) u naslovnoj ulozi. I upravo ju je kreacija Adalgise približila talijanskome repertoaru. Spajajući u sebi mediteranski i germanski način promišljanja i doživljavanja željela je, kako je sama rekla, od Wagnera koji teži smrti prići Verdiju koji teži životu. A željela je krenuti i u nova vokalna istraživanja pa je iz mezzosopranskog repertoara počela prelaziti u sopranski. Prva uloga na tome putu bila je Abigaille na izvrsnoj premijeri Nabucca Giuseppea Verdija u zagrebačkoj Operi 1984., također pod ravnanjem Mire Belamarića s Ferdinandom Radovanom (1938-2009) u naslovnoj ulozi. Novinar i kritičar Vladimir Cvitan pisao je u časopisu Danas: „Sve zadane karakterne figure Dunja Vejzović izvela je besprijekorno, a sjajnom scenskom introdukcijom s „Prode, guerrier“, savršenom izmjenom glumačkog i pjevačkog naboja s partnerom u velikom duetu s Nabuccom iz trećeg čina te potresnom „Su me morente“ na kraju, Abigaillein lik razvila do neslućenih granica.“ Godine 1985. pjevala je Abigaille u rimskim Termama di Caracalla.
  
  
  
  Još jedna njezina verdijanska uloga – Eboli u Don Carlu koju je pjevala najprije na premijeri u Splitu u prosincu 1985. pa u Rimskoj operi 1987. pod ravnanjem svojedobno vrlo poznatog austrijskog dirigenta Gustava Kuhna (1945.) u režiji prema Luchinu Viscontiju (1906-1976) u počast tom velikom talijanskom redatelju. Poslije splitske premijere kritičarka Slobodne Dalmacije Vedrana Milin pisala je 24. prosinca: „Ipak lik princeze Eboli stoji sasvim u prvom planu. Fascinantno je na koji način Dunja Vejzović ostvaruje svoju ulogu, pri čemu se od prve do posljednje note može pratiti razvojni luk njenog nastupa. Dostojanstveno i profinjeno i s nevjerojatnom lakoćom ona nalazi pravu mjeru u doziranju dinamičke snage i kreativnosti. U zajedničkim točkama ona je ravnopravan, usklađen čak diskretan sudionik, koji postepeno, zrelo i smisleno raste u snazi i otvaranju da bi vrhunac dostigla u drugoj velikoj ariji (u III činu). Na taj su način njene izvanredne glasovne sposobnosti uz muzikalnost, snažnu izražajnost te čistoću zvučnosti rasle do jednog daha i spojile se gotovo u jednakoj točki i na taj način osmislile dramsko i interpretativno savršenstvo.“
  
  Spektar umjetničkih zanimanja Dunje Vejzović postajao je sve širi. Dok je u svijetu nizala uspjehe, poglavito u Wagnerovim ulogama, ali i kao vrhunski tumač jednoga suvremenog opernog lika – Marie u Bergovu Wozzecku – u Zagrebu se predstavljala kao interpretkinja klasike i baroka pokazujući u njima, osim savršene muzikalnosti, i virtuozno vladanje koloraturnom tehnikom. Njezin Sextus u Titusu (La clemenza di Tito) Wolfganga Amadeusa Mozarta bio je uistinu dostojan veličine svojega genijalnog autora! Isto vrijedi i za Xerxesa Georga Friedricha Händela (1685-1727). Oba lika ostvarila je u koncertnim izvedbama sa Zagrebačkim simfoničarima tadašnje Radio-televizije Zagreb pod ravnanjem Uroša Lajovica (1944.) 1983. i Vladimira Kranjčevića (1936-2020) 1985. godine.
  
  Širok spektar opernih zanimanja Dunje Vejzović obuhvaćao je i francuski repertoar za koji je imala poseban senzibilitet i u kojemu je pokazivala posebnu profinjenost interpretacije. Svjedoče o tome nastupi na premijeri opere Trojanci Hectora Berlioza (1803-1869) najprije u Frankfurtu 1979. pa u Bečkoj državnoj operi 1980. i naposljetku na premijeri u milanskoj Scali 1982. pod ravnanjem Georgesa Prêtrea (1924-2017); godine 1981. pjevala je Chimène u Le Cidu Julesa Masseneta (1842-1912) u koncertnoj verziji u Parizu, a zatim 1986. na sceni u Liègeu. Slijedili su nastupi u Teatru Del Liceu u Barceloni u naslovnoj ulozi Massenetove Herodijade na premijeri opere 1983. s Montserrat Caballé (1933-2018) i Joséom Carrerasom (1946.), te 1986. u pariškoj Opéri, gdje je bila rado viđen gost, u izvornoj francuskoj verziji Medée Luigija Cherubinija (1760-1842) pod ravnanjem dirigenta rođenog u Palestini Pinchasa Steinberga (1945.) u režiji talijanske filmske redateljice Liliane Cavani (1933.), te iste godine Salammbô Modesta Petroviča Musorgskog (1839-1881) na premijeri u Opéri pod ravnanjem mađarskog dirigenta Zoltana Peszka u režiji glasovitog ruskog redatelja Jurija Ljubimova (1917-2014). U HNK-u u Zagrebu izvodila se 1989. Massenetova Thérèse pod ravnanjem dirigenta stručnjaka za interpretaciju Massenetova opusa, Patricka Fourniliera (1954.) u Habunekovoj režiji. S njom se obilježavala dvjestota obljetnica Francuske revolucije. U liku francuske aristokratkinje koja sa suprugom hrabro odlazi u smrt Dunja Vejzović našla je još jednu ulogu sebi po mjeri.
  
  
  
  Premijera Alceste Christopha Willibalda Glucka (1714-1787) u Stuttgartu 1986. pod ravnanjem njemačkog pijanista i dirigenta Christopha Eschenbacha (1940.) u Wilsonovoj režiji osobito je važna u karijeri Dunje Vejzović. Alceste je prvi put pjevala na njemačkom na premijeri u Frankfurtu 1982. ali u radu s američkim redateljem eksperimentalnog teatra našla je novu dimenziju lika. Oduševljen kreacijom naše umjetnice Wilson je tada izjavio: „Dunja Vejzović briljira u svojoj ulozi. Ne sjećam se da sam ikada tako dobro surađivao s nekom glumicom. To je začudno! Rijetko sam na sceni doživio takvu vrstu umjetničke inteligencije. Kad joj dajem neki redateljski naputak, ona točno shvaća ono što mislim. Njezini pokreti nikad nisu isforsirani ili kruti, žudeći za efektima. A kada zastane, prostor je i dalje ispunjen pokretom. Taj pokret trajno ostaje u njoj. Ona poseže za njim kako bi zatim posve u skladu s glazbom, započela pjevati iz neke duboke nutrine. Javlja se osjećaj kao da je ona te događaje već jednom proživjela, da je još prije svega toga još jedanput sišla u taj podzemni svijet Hada, stekavši na taj način iskustvo umiranja i ponovnog rođenja. Ona sve gleda drugim očima, kad na početku dolazi iz palače. To, pak, stvara određenu distancu i posve je u skladu s formalnom strukturom opere. Gluck u predgovoru operi opisuje kako valja izvoditi to djelo. I to je u najistinskijem smislu riječi tajanstveno. Samo se mali broj dramatičara bavio četvrtom dimenzijom. Moglo bi se pomisliti da je Alceste karakter četvrte dimenzije. Romain Rolland kaže: 'U četvrtoj dimenziji tišina i moć vladaju nad divljim zvijerima…'“ (Romain Rolland (1866-1944) francuski je romanopisac, dramatičar i muzikolog, op. a.)
  
  U nizu uloga i nastupa Dunje Vejzović spomenut ćemo barem još Brünnhildu u Wagnerovu Siegriedu u Firenzi 1981. pod ravnanjem slavnog indijskog dirigenta Zubina Mehte (1936.) u režiji istaknutog talijanskog redatelja Luce Ronconija (1933-2015), Judith u Dvorcu Modrobradog Béle Bartóka (1881-1945) koju je najprije pjevala u koncertnoj verziji u Zagrebu zatim u Beču i Ženevi 1981. te u Milanu 1985.,Veneru na premijeri Tannhäusera u Bečkoj državnoj operi 1982. pod ravnanjem glasovitog američkog dirigenta Lorina Maazela (1930-2014), Puccinijev Triptih na premijeri u Scali 1983. pod ravnanjem još jednog velikog dirigenta Gianandree Gavazzenija (1909-1996) te sljedeće godine Verdijeva Dva Foscarija u Teatru Regiu u Torinu. Pjevala je 1988. na premijeri malo poznate opere Fierrabras Franza Schuberta (1797-1828) u Theateru an der Wien u Beču pod ravnanjem Claudija Abbada, na koncertnoj izvedbi Fidelija u Zagrebu 1988. pod ravnanjem Milana Horvata te u Zagrebu i Ljubljani, u nizu predstava Cherubinijeve Medeje na talijanskom u grčko-rimskim teatrima na Siciliji, nastupila 1981. u Oedipusu Rexu Igora Stravinskog u Ženevi i 1995. u Zagrebu. Opernu karijeru završila je 2002. trima nastupima u ulozi Charlotte u Massenetovu Wertheru pod ravnanjem Mladena Tarbuka (1962.) u kazalištu u kojemu je i započela karijeru – zagrebačkom HNK-u.

  
  
  Majstorstvo interpretacije pokazivala je Dunja Vejzović i na sve češćim u kasnijoj karijeri koncertima Lieda, najčešće uz glasovirsku pratnju Đorđa Stanettija (1961.). Nizali su se recitali s popijevkama Schuberta, Schumanna, Čajkovskog, Rahmanjinova, Richarda Straussa, Brahmsa, Wolfa, Berga, Granadosa i de Falle. Naravno, priređivala je i koncerte operne glazbe. Vrhunac njezina zagrebačkoga koncertnog angažmana bila je Saloma. Završni pjev Wilde-Straussove junakinje otpjevala je prvi put 1986. prigodom proslave 60. obljetnice Radija i 30. obljetnice Televizije Zagreb sa Zagrebačkim simfoničarima tadašnje Radiotelevizije Zagreb pod ravnanjem Nikše Bareze (1936.) i time potvrdila svoj golem dramski potencijal. Poslije je pjevala Salomu u polukoncertnoj izvedbi opere u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, 1999. pod ravnanjem japanskog dirigenta, ranijeg ravnatelja Zagrebačke filharmonije, Kazushija Õnoa, i 2000. godine pod ravnanjem mađarskog dirigenta Jánosa Kovácsa (1951.).
  
  Dunja Vejzović ostvarila je na sceni 61 ulogu i sve su bile glavne osim nekoliko manjih koja je pjevala u Nürnbergu na samome početku karijere. U koncertnim izvedbama opera otpjevala ih je dvadeset, naravno, glavnih. Nastupila je u pedeset vokalno-orkestralnih djela i na mnogim solističkim recitalima otpjevala je nekoliko ciklusa za glas i klavir te popijevke tridesetak autora.
  
  Dunja Vejzović, rođena Crnković, posljednja je velika hrvatska umjetnica svjetskoga formata koja je nastupala u glavnim ulogama na premijerama u velikim svjetskim opernim kućama pod ravnanjem najvećih dirigenata svojega vremena u režiji najvećih redatelja svojega vremena i s najvećim pjevačima svojega vremena te realizirala mnoge komercijalne snimke za vodeće svjetske gramofonske tvrtke.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.

Piše:

Marija
Barbieri