Ruža Pospiš-Baldani
(Varaždinske Toplice, 25. srpnja 1942.)
-
Pjevački debiji vrlo su zanimljivi. Neki prođu neprimijećeni, na nekima se predstavi već oblikovan umjetnik, a kod devetnaestogodišnje Varaždinke samo je jedna fraza pokazala upravo fenomenalan glas. Na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Rat i mir Sergeja Prokofjeva 20. studenoga 1961. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu pod ravnanjem Milana Horvata u režiji Koste Spaića u maloj ulozi Muratova ađutanta začuo se glas rijetke, neponovljive ljepote. Dr. Krešimir Kovačević zabilježio je 22. studenoga 1961. u Borbi: „Ruža Pospiš i Franjo Petrušanec iznenadili su i muzikalnošću i ležernošću, kojima su donijeli epizodne uloge Muratova ađutanta i generala Benigsena. Ljepota njihova glasa prednost je, koja će im dobro doći u daljnjoj opernoj karijeri.“ I karijera Ruže Pospiš krenula je uzlaznom putanjom koja nije poznavala glasovne krize ni umjetničko sustajanje.
Ruža Pospiš rođena je 25. srpnja 1942. u Varaždinskim Toplicama. U osnovnoj školi učila je svirati harmoniku, ritmiku i ples. Nastavila je pohađati sate glasovira kod profesora Marijana Zubera (1913-2008). On je uočio nesvakidašnju ljepotu njezina glasa i poslao je profesorici Ankici Opolski (1913-1997) koja je taj glas prva počela sustavno njegovati. Solistički nastupi u zboru Glazbene škole u Varaždinu prirodno su je doveli do studija pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Marije Borčić (1909-2005). Bila je pobjednica natjecanja Pokaži kaj znaš u Ljubljani i Mikrofon je vaš u Zagrebu. Vrlo brzo slijedio je debi.
Nesvakidašnja glasovna ljepota, uzorna muzikalnost, a k tome i lijepa scenska pojava bili su zalog za ostvarenje velike karijere. I krenulo je postupno. Ruža Pospiš, tada još studentica Muzičke akademije u Zagrebu, počela je nizati ulogu za ulogom. U osvrtu na novu Carmen Majdu Radić, Nenad Turkalj je 17. rujna 1962. pisao u Večernjem listu: „Novo ime je mlada solistica Ruža Pospiš, pjevačica izvanredno lijepog, tamno obojenog glasa, koja je pjevala ulogu Mercedes.“ Slijedile su Paulina u Pikovoj dami, Maddalena u Rigolettu, Suzuki u Madame Butterfly i naposljetku Končakovna na premijeri Kneza Igora u kojoj je upravo očarala svojim nastupom. Kritike su bile sjajne. Nenad Turkalj pisao je 4. studenoga 1963. u Večernjem listu: „Noni Žunec dobio je novu partnericu mladu altisticu Ružu Pospiš, koja je ljepotom svog opsežnog i voluminoznog u boji pastoznog glasovnog materijala oduševila gledalište i primila aplauz na otvorenoj sceni.“ Isto je ustvrdio i Andrija Tomašek 5. studenoga 1963. u Vjesniku: „Nastup Ruže Pospiš, u ulozi Končakovne, predstavljao je nesumnjivo afirmaciju mlade pjevačice, očito izvanredno perspektivne, koja je na ovoj predstavi osvojila gledalište zahvaljujući svom izvrsnom glasovnom materijalu, muzikalnosti, očiglednom afinitetu za muzičku scenu, ali i efektnom izgledu.“
Dvije godine poslije debija, u veljači 1963., Ruža Pospiš već je u Teatru di San Carlo u Napulju pjevala Veneru u Orfeju u podzemlju Jacquesa Offenbacha. U izvješću iz Salzburga o velikom uspjehu gostovanja ansambla zagrebačke Opere u Rigolettu, zagrebački tjednik Telegram 5. lipnja 1964. citira: „Dr. Hans Georg Bonte izjavio je na Austrijskom radiju da je Ruža Pospiš jedna od najboljih Maddalena koju je u svojoj bogatoj kritičarskoj praksi ikada doživio.“ Slijedila je Marina u Borisu Godunovu u Amsterdamu na Holland festivalu također na gostovanju zagrebačke Opere i taj nastup umjetnica smatra osobito važnim za razvoj karijere. Marini se vraćala i poslije kad je nastupala po svijetu, pa tako i 1980. na otvorenju sezone u Lyric Opera (Lirskoj operi) u Chicagu kad se Boris Godunov izvodio u redakciji Dimitrija Šostakoviča, s Nikolajem Gjaurovim (1929-2004) u naslovnoj ulozi.
Godina 1964. bila je uopće vrlo važna u razvoju karijere Ruže Pospiš. Njezina Ottavia u Monteverdijevoj operi Krunidba Popeje pod ravnanjem Lovre pl. Matačića na Dubrovačkim ljetnim igrama izmamila je oduševljenu kritiku u časopisu Opera News. Američka novinarka Trudy Goth napisala je da je „dvadesetdvogodišnja ljepotica sa scenskim iskustvom i moćnim mezzom učinila svoju kreaciju Ottavije atrakcijom večeri“.
U listopadu 1964. prvi je put pjevala Azucenu u Trubaduru. U Vjesniku 22. prosinca Andrija Tomašek je prokomentirao taj nastup: „Ruža Pospiš je svojim dosadašnjim nastupima pokazala zamjernu perspektivnost baziranu u prvom redu na bogatom i izrazito privlačnom glasovnom materijalu. Način na koji je svladala ulogu Azucene, jednu od najtežih partija mezzosopranskog faha, dokazuje da su i njene muzikalne sposobnosti toliko razvijene da može s uspjehom realizirati i tako složene zadatke. No iako za taj nastup zaslužuje čestitke, njezin uspjeh postignut u ulozi Azucene ne može se prihvatiti bez svake rezerve. Budući da je u toj predstavi prvi put realizirala tu tako kompleksnu ulogu, ne bi bilo opravdano očekivati da će ta realizacija biti u svemu dorečena. Produbljivanje uloge, detalji, finese svakako će doći s vremenom. Za sada međutim valja konstatirati da unatoč ostvarenom vanjskom efektu pjevačka strana realizacije uloge može dovesti do izvjesne dileme. Njeno pjevanje, naime pokazuje, da Ruža Pospiš još nije definitivno formirala svoj glas u tehničkom pogledu, da njen glasovni dijapazon nije još dovoljno ujednačen i izbalansiran pa visoki i duboki registar nisu adekvatni odličnom srednjem. Stoga možda ne bi bilo sasvim deplasirano pitanje je li doista bilo oportuno da joj se povjeri ta uloga, jer svaka žurba i forsiranje mogu rezultirati neugodnim posljedicama. Na to će pitanje, dakako, najbolji odgovor dati vrijeme.“
I dalo je. Ruža Pospiš nezaustavljivo je kročila prema velikoj karijeri. Godine 1968. pjevala je Azucenu s partnerima Plácidom Domingom, Montserrat Caballé i Enzom Sordellom u Operi u New Orleansu. Kritika je pisala: „Ljubitelji opere došli su čuti poznatu Montserrat Caballé, ali ih je isto tako oduševilo i izvanredno pjevanje debitantice Ruze Pospinov Baldani. Njezine glasovne mogućnosti i smisao za dramsko oblikovanje lika iskazali su se već u prvoj ariji. Tijekom cijele predstave ona nam se pokazala kao zvijezda.” Snimka predstave objavljena je na CD-u.
Godina 1965. donijela je Ruži Pospiš nove uspjehe. U zajedničkoj produkciji Holland festivala i festivala u Edinburghu pjevala je ulogu Eurilde u modernoj praizvedbi opere Le pescatrici (Ribarice) Josepha Haydna pod ravnanjem Alberta Eredea. Slijedila je turneja s ansamblom zagrebačke Opere u Japanu, a na sam Božić 1965. uvrstila je u repertoar Carmen. Veliki dan Ruže Pospiš bio je 16. veljače 1966. Prvi put nastupila je u njujorškom Metropolitanu kao Maddalena u Verdijevu Rigolettu. Njezina Maddalena, ocijenjena „iznad prosjeka“, navela je intendanta Rudolfa Binga (1902-1997) da angažira našu tada ni 24-godišnju umjetnicu kao jednu od najmlađih solistica Meta. Nakon nekoliko manjih uloga došla je Slijepa žena u Giocondi Amilcarea Ponchiellija. Od 1966. do 1972. Ruža Pospiš-Baldani, točnije Ruza Baldani, ostvarila je u Metropolitanu 57 nastupa. Osim Maddalene koju je pjevala tri puta i Slijepe žene koju je pjevala četiri puta, pjevala je četiri puta Amneris u Aidi, devet puta Ulricu u Krabuljnom plesu, dva puta Gluckova Orfeja, četiri puta Glas u Parsifalu, jednom Madelon u Andrei Chenieru, deset puta Treću damu u Čarobnoj fruli te po dva puta Erdu u Siegfriedu i Fricku u Walküri. 
U lipnju 1970. bila je Carmen Metropolitana u režiji Jean-Louisa Barraulta (1910-1994) koju je upoznala i široka publika američkog kontinenta u dvama radijskim prijenosima „od obale do obale“ („from coast to coast“) i na gostovanjima ansambla u Bostonu, Clevelandu, Atlanti, Dallasu, Minneapolisu i Detroitu. Od 1970. do 1972. u Metropolitanu je šesnaest puta pjevala Carmen.
Orfej je postao jedna od njezinih najljepših uloga. Kad ga je poslije, 1976., pjevala u Zagrebu, Dr. K.[rešimir] Kovačević pisao je u Borbi 18. srpnja da je „palma pripala Ruži Pospiš-Baldani, izvanrednoj heroini klasičnog glazbenog kazališta. Oboružana glasom čudesne ljepote i zvonkosti, profinjenom glazbenom kulturom i smislom za scensko oblikovanje, ona je pokazala cijelu lepezu izražajnih mogućnosti, od kojih je tako reći svaka za sebe bila dovoljnom da dočara kako snaga tonova može ukrotiti zle duhove te svladati i samu smrt. Potpuno u skladu s Gluckovim nastojanjem da jednostavnim sredstvima prikaže duševna stanja svojih junaka i Ruža Baldani klonila se pretjeranog virtuozitea, osvojivši gledalište antičkom suzdržanošću i unutrašnjom veličinom.“ Orfeja, jednu od svojih najljepših uloga, radila je 1984. s glasovitim redateljem Jean-Pierreom Ponnelleom (1932-1988) u Gran Teatru del Liceu u Barceloni.
Večernji list 27. veljače 1970. prenio je Münchener Merkur koji je pisao o njezinu nastupu na premijeri Krabuljnog plesa: „Već je bilo vrijeme da altistica Ruža Pospiš-Baldani nastupi u jednoj premijeri. Bila je to prilika da u grandioznoj ulozi Ulrike pokaže što sve može njen čudesno zaobljen dramatski glas baršunasto plemenita zvuka. Zaglušnim pljeskom publika je pozdravila novu zvijezdu…“
Godina 1971. donijela je dvije sjajne kreacije Ruže Pospiš-Baldani u Zagrebu: Dalilu na premijeri Samsona i Dalile Camillea Saint-Saënsa i Amneris u Aidi. Bila je Dalila cijelim svojim bićem, glasovno i scenski. Kad ju je pjevala deset godina poslije Jagoda Martinčević pisala je 15. listopada 1981. u Vjesniku: „Nadogradivši fino cizeliranim pretapanjem prizore naslovnih likova statičnim i time ugođajno točno pogođenim smještajem zbora, Gašparović je prepustio dramskim senzibilitetima Ruže Pospiš-Baldani i Piera Filippija invidualna rješenja vlastitih odnosa. A oni su instinktom, emocijama, snagom vlastite doživljajnosti izgradili prave studije pjevačkog i scenskog umijeća. U metalnom mezzu Ruže Pospiš-Baldani, u svakoj gesti ili mimici njezine lijepe i prebogate Dalile bila je sadržana strast i zloća ovog, inače u akcentima, dosta plošnog lika, koji tek u imaginaciji pravog umjetnika doživljava puni preobražaj. A taj nedokučivi legato, zaobljena fraza i mekoća melodike idealni su temelj za Dalilu kakve danas gotovo i nema u svijetu, ali je imamo mi u Zagrebu.“ A njezina Amneris tek je počela uspon koji je rastao do kraja njezinih nastupa u toj ulozi kada je zacijelo postigla najveću zrelost u njoj. Već je Jagoda Martinčević 24. siječnja 1975. napisala u Vjesniku da je „gotovo nevjerojatno … koliko je svoje i tada izvrsne kreacije produbila, osmislila i dovela do, rekli bismo, krajnjih točaka vokalno-dramskog izraza. Njen zvonki i perfektno ujednačen glas dobio je još više u bogatstvu boje i plemenitosti zvuka. Koncentrirana emisija tona i vođenje glasa (idealni za Verdija) čine njeno pjevanje imanentnim instrumentalnom izrazu, a kao glumica sazrela je u potpunosti noseći se suvereno sa slojevitim likovima Azucene i Amneris. Danas Ruža Pospiš-Baldani istinski uzbuđuje ne samo čuvenom ljepotom glasa već i golemim personalitetom, ličnošću koja zrači inteligencijom i šarmom, a prije svega zrelošću scenskog pokreta koji se u najfinijem kontrapunktu prepleće s vokalnim slogom.“
Milanska Scala bila je jedna od pozornica na kojima je Ruža Pospiš-Baldani postizala najveće uspjehe. U njoj je pjevala u nekoliko premijernih produkcija: u ožujku 1974. Fricku u Walküri pod ravnanjem Wolfganga Sawallischa (1923-2013) u režiji Luce Ronconija (1933-2015) s prvim Wotanom toga doba Donaldom McIntyreom; u veljači 1975. Ulricu u Krabuljnom plesu pod ravnanjem Francesca Molinari Pradellija u režiji Franca Zeffirellija s Joséom Carrerasom, Renatom Brusonom i Montserrat Caballé; u travnju 1978. Brangänu u Tristanu i Izoldi pod ravnanjem Carlosa Kleibera (1930-2004) u režiji Wolfganga Wagnera s tada prvim svjetskim interpretima naslovnih uloga Spasom Venkovim i Caterinom Ligendzom. U Borisu Godunovu s kojim je otvorena sezona 1979./1980. pod ravnanjem Claudija Abbada u režiji Jurija Ljubimova pjevala je Marinu nakon Lucije Valentini Terrani. A kako je osobito važno pjevati u Scali Verdija, valja posebice istaknuti njezin nastup u njegovu Requiemu 4. studenoga 1974. u prigodi stogodišnjice praizvedbe pod ravnanjem Claudija Abbada s Mirellom Freni, Vladimirom Atlantovim i Joséom van Dammom. Koncert se izravno prenosio na trgu pred Scalom i u glasovitoj milanskoj Galeriji. U Requiema je često pjevala pod ravnanjem Lovre pl. Matačića s kojim je često i rado surađivala. U Bečkoj državnoj operi prvi put je nastupila 1973. kao Brangäna na obnovi Tristana i Izolde pod ravnanjem Carlosa Kleibera i tu je ulogu pjevala deset puta. Pjevala je još četiri puta Carmen i četiri puta Azucenu u Trubaduru.
„Maestro, kako se pjeva Bach?“, poznato je pitanje koje je Ruža Pospiš-Baldani postavila glasovitom dirigentu Hansu Richteru (1926-1981), pod čijim je ravnanjem često nastupala. „Ja to ne znam“, odgovorio joj je. Ali pod njegovim ravnanjem ostvarila je nekoliko najljepših interpretacija opusa velikog skladatelja, pjevala je glavninu Bachova repertoara, a nastupala je i u djelima Georga Friedricha Händela i Felixa Mendelssohna. Na koncertu njemu u sjećanje 1981. u Münchenu pjevala je pod ravnanjem Leonarda Bernsteina (1918-1990).
Ruža Pospiš-Baldani ostvarila je veliku svjetsku karijeru u operi i na koncertnom podiju. Pjevala je u svim velikim hramovima opere i uglednim koncertnim dvoranama, pod ravnanjem najvećih dirigenata, u režiji glasovitih redatelja, partneri su joj bili najveći pjevači vremena. Pjevala je na Salzburškim svečanim igrama i na Uskrsnim svečanim igrama u Salzburgu, u Bečkoj državnoj operi, milanskoj Scali, s Bečkom i Berlinskom filharmonijom. Često je nastupala u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu, među ostalim pjevala je u Prstenu Nibelunga pod ravnanjem Ericha Kleibera (1890-1956), i pod ravnanjem Wolfganga Sawallischa nastupila u cijelome wagnerijanskom repertoaru. Nastupila je u šezdeset kazališta devetnaest zemalja, dobila mnoge nagrade i priznanja.
Tijekom cijele karijere Ruža Pospiš-Baldani uvijek je bila dio hrvatskoga glazbenog života, u operi i na koncertima i sustavno je njegovala hrvatski operni i koncertni repertoar. Milu Gojsalića Jakova Gotovca ostvarila je najprije u koncertnoj izvedbi odabranih odlomaka iz opere na Svečanom koncertu uz Dan hrvatske državnosti godine 1991. uz suradnju Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Poslije je cijelu ulogu tumačila na premijeri opere 1995. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Na prvoj hrvatskoj scenskoj izvedbi Elektre Richarda Straussa 1990. pjevala je Klytämnestru. Redovito je nastupala na Dubrovačkim ljetnim igrama i Varaždinskim baroknim večerima.
Godine 1975. kada se slavila stota obljetnica praizvedbe Bizetove Carmen bila je zacijelo najtraženija Carmen na velikim svjetskim pozornicama od premijere u Covent Gardenu do Beča i Madrida. Londonski glazbeni kritičar Peter Stadlen pisao je u The Dayly Telegraphu: „Od osobite je važnosti bio engleski debi mlade Jugoslavenke Ruze Baldani. Ona nam je, naime, odmah dokazala da je vrstan umjetnik, glasa izvanredne kvalitete, blistava, tamna, a vođena sigurno i lijepo, primjereno ulozi. Ni karakterizacija lika nije bila ništa manje zadivljujuća.“ Kad ju je u siječnju 1976. pjevala u Zagrebu, Erika Krpan napisala je u Vjesniku 21. siječnja: „Njezina Carmen je raskošna i živa, ona je bizarna i senzualna, ali nikada vulgarna. Jer Ruža Pospiš-Baldani, rukovođena istančanim osjećanjem i poznavanjem glazbe, nikad ne prekoračuje onu granicu, što je ta glazba sama postavlja. Besprijekorno vladajući ulogom u čisto glazbenom smislu savršeno oblikujući frazu, ne zaboravljajući nikada na neumoljiv red glazbenih odnosa, ova pjevačica neprekidno ostvaruje emocionalnu napetost sukladno cjelini operne predstave. Ta savršena prilagodba u intenzitetu, dinamici i osjećanju ritma, ne prijeći je, međutim, da upravo na spoznatim zakonima djela kao cjeline izgradi vlastito poimanje te uloge. U tome i jest veličina tog ostvarenja.“
Ruža Pospiš-Baldani ostvarila je mnogo nastupa za pamćenje. Teško da će se ponovno čuti tako duboko proživljena interpretacija ciklusa Pjesme mrtvoj djeci Gustava Mahlera kao što je bila njezina. Pod ravnanjem Herberta von Karajana s Berlinskom filharmonijom na Uskrsnim svečanim igrama u Salzburgu pjevala je u Bachovoj Muci po Mateju i u Beethovenovoj Missi solemnis. Pred papom Pavlom VI. pjevala je 1972. u Vatikanu u Te Deumu Antona Brucknera pod ravnanjem Zubina Mehte (1936.). Za briljantan jubilej njujorškog Carnegie Halla nastupila je kao Sinaida u izvedbi Rossinijeva Mojsija pod ravnanjem Lamberta Gardellija (1915-1998) s Nikolajem Gjaurovim u naslovnoj ulozi.
Jedna od njezinih najboljih kreacija bila je i Marfa u Hovanščini koju je pjevala do kraja karijere. Godine 2000. časopis Opernwelt uvrstio je njezinu interpretaciju Marfe u premijernoj izvedbi Hovanščine u zagrebačkoj Operi 1999. pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića u najbolje kreacije godine. Veliki Tomislav Neralić rekao je jednom prigodom da pjevač koji nije pjevao u Scali, Metropolitanu, Covent Gardenu i Bečkoj državnoj operi, podrazumijeva se u glavnim ulogama, i nije nastupao s Bečkom i Berlinskom filharmonijom nije svjetski. Ruža Pospiš-Baldani je to bila. Njezin čudesan glas, savršena muzikalnost, besprijekoran legato, snažna glazbeno-scenska osobnost ponos su i slava hrvatske glazbene reprodukcije.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.
Piše:
MarijaBarbieri