Tugomir Franc

(Zagreb, 8. veljače 1935. – Beč, 5. siječnja 1983.)

• Zagrebački Večernji list objavio je 3. veljače 1970. iz pera autora koji se potpisuje s „(a)” članak s naslovom Tugomir Franc i dalje internacionalan u kojem pišr: „U svojoj matičnoj kući (Bečkoj državnoj operi, op. a.) nastupio je na premijeri Smetanina Dalibora, a uz to pjeva u Beču i svoj standardni repertoar. Izvanredan uspjeh donio je mladom zagrebačkom basu njegov bečki recital sa Schubertovim pjesmama koje je izvodio uz pratnju poznatog austrijskog pijanista Erika Werbe. Dok Express’ piše o „značajnoj večeri”, Kurier ističe u svojoj kritici „plemeniti, meki zvuk i fleksibilnost”, a Volksstimme „punoću i sjaj njegova glasa” koji Volksblatt naziva „sposobnim za dramatiku i liriku”. Tugomir Franc zaista dijeli svoje uspjehe između operne scene i koncertnog podija. U izvedbi Telemannove Muke po Mateju i Bachovog Uskršnjeg oratorija pokazao je „izvanredan glas i veoma rafiniranu muzikalnost” a kao Mefisto u Berliozovu Faustovu prokletstvu kojim je u Zapadnom Berlinu dirigirao Igor Markevič dobio je mnoga priznanja za „ekspanzivnu dramatiku svoje kreacije” (Die Welt) i svoj „izvanredni bas” (Telegraf). Kao interpret vokalne lirike Tugomir Franc se nedavno uspješno predstavio i publici Pariza.”
  
  Bio je to zacijelo prvi napis o Tugomiru Francu u hrvatskom tisku nakon što je debitirao, otpjevao dvije male uloge i nestao iz Zagreba. Kad je stigla vijest o njegovoj preranoj smrti vjerojatno su se samo neki stariji posjetitelji zagrebačke Opere sjetili daleke 1959. godine i predstave Krabuljnog plesa 10. listopada kada je u ulozi urotnika Samuela nastupio mladi bas stasite scenske pojave i impresivna glasa. U osvrtu na predstavu ugledni zagrebački kritičar Andrija Tomašek napisao je u Vjesniku 15. listopada da je „glasom i pojavom potpuno odgovorio zahtjevima uloge”.
  
  Tugomir Franc rođen je u Zagrebu 8. veljače 1935. Još kao dječak počeo je svirati klavir. Poslije se otkrilo da ima glasa, pa je počeo učiti pjevanje kod profesora Zlatka Šira (1911-1997). Nakon završene srednje škole paralelno je studirao klasičnu filologiju i pjevanje na Muzičkoj akademiji kod profesora Lava Vrbanića (1904-1983). Još za vrijeme studija 27. lipnja 1958. godine prvi put je nastupio na sceni u Operi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku tumačeći sve četiri uloge demona u Offenbachovim Hoffmannovim pričama.
  
  Nakon toga slijedile su manje uloge u zagrebačkoj Operi, nekoliko koncerata i sudjelovanje u snimkama opera Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog i Vesele žene windsorske Otta Nicolaia za Radio Zagreb. Godine 1959. osvojio je prvu nagradu na Međunarodnom natjecanju pjevača belkanta u Bruxellesu. Godinu dana poslije u Beču je uspješno položio audiciju pred Herbertom von Karajanom, postao stalnim članom Bečke državne opere. U njoj je prvi put nastupio 1. listopada 1960. kao Kralj u Aidi kojom je dirigirao Lovro pl. Matačić, a pjevali Birgit Nilsson i Christa Ludwig. Verdi je tijekom više od dva desetljeća ostao jedan od temeljnih skladatelja u njegovu repertoaru.
  
  Tugomir Franc došao je u Beč u zlatno doba Bečke državne opere kad je imao prilike izravno surađivati s vrhunskim umjetnicima operne scene. Sena Jurinac, Ettore Bastianini, Giulietta Simionato, Leonie Rysanek, Cesare Siepi, Hans Hotter, Giuseppe di Stefano, Franco Corelli samo su najpoznatiji među njima. Mladi je pjevač radu prišao s velikom ozbiljnošću i skromnošću, kakva baš ne resi početnike. Znao je da još mnogo toga treba naučiti i nastavio je studij pjevanja na bečkoj Muzičkoj akademiji kod jedne od najslavnijih vokalnih pedagoginja Elisabeth Radó (1899-1986), a umjetnost popijevke kod Erika Werbe (1918-1992). Neobično marljiv, uporan i svjestan svojih mogućnosti, polako je ulazio u operni i koncertni repertoar, pokazujući, osim impresivna glasa i velike muzikalnosti, i zavidno umijeće interpretacije jednako razvidno na njegovim opernim i koncertnim nastupima.
  
  Tugomir Franc je vrlo brzo počeo nastupati na koncertima u Beču. Slijedila su gostovanja u Njemačkoj, Italiji, Hrvatskoj, Švicarskoj, Francuskoj, Španjolskoj i Velikoj Britaniji. Godine 1962. dobio je poziv Teatra Regio u Torinu da sudjeluje u izvedbi Majstora pjevača, 1964. nastupio je na Salzburškim svečanim igrama u Straussovoj Elektri i Mozartovu Luciju Silli. Godinu dana poslije Herbert von Karajan opet ga je pozvao u Salzburg, ovaj put da sudjeluje u Borisu Godunovu. Iste je godine u Bečkoj državnoj operi postigao velik uspjeh kao Timur u Turandot. Sve su to početne stepenice u karijeri mladoga basa koje su pomalo dovele do novih i sve odgovornijih uloga i angažmana.
  
  Tugomir Franc je tek navršio 31. godinu kada ga je 1966. Wieland Wagner pozvao u Bayreuth za ulogu Landgrafa – zemaljskog grofa – Hermanna u Tannhäuseru kojim je dirigirao Berislav Klobučar (1924-2014). Franc je bio najmlađi Landgraf na Bayreuthskim svečanim igrama i u toj ulozi došla je do punog izražaja njegova muzikalnost i izrazit smisao za interpretaciju.
  
  Erik Werba, jedan od najglasovitijih koncertnih pratilaca, osnovao je 1968. ansambl pod nazivom Bečki vokalni solisti a tvorili ga mladi solisti Bečke državne opere. Tugomir Franc bio je među njima. Ansambl je priređivao turneje po europskim zemljama, a Franc je proširio svoj koncertni repertoar. No istodobno je usavršavao i svoje operne kreacije. Talijanski radio pozvao ga je za ulogu Arkela u Debussyjevoj operi Pelleas i Melisanda, a s Berlinskom filharmonijom pjevao je Mefistofelea u Berliozovu Faustovu prokletstvu. Slijedila su i studijska snimanja. Na snimci Mozartova Titusa (La clemenza di Tito) pod ravnanjem Istvana Kertesza 1967. pjevao je Publija.
  
  Karijera Tugomira Franca polako je počela dobivati međunarodne razmjere. Pjevački suveren, široke glazbene kulture, izrazito snažne osobnosti sa sugestivnim glasom, postao je interpret velikih basovskih uloga poput Mefista u Gounodovu Faustu, Kralja Filipa u Don Carlu, Hundinga u Walküri, Rocca u Fideliju i Don Basilija u Seviljskom brijaču.
  
  Godine 1972. prihvatio se iznimno teške zadaće – da u Beču, u kojem su pjevali najveći umjetnici popijevke, izvede Zimsko putovanje (Winterreise) Franza Schuberta, naravno uz pratnju Erika Werbe. Svi su osvrti na taj koncert bili iznimno povoljni. Pod naslovom Dramatskom snagom, novine Kronen Zeitung pisale su: „U dvorani 'Brahms' pjevao je Tugomir Franc sa snažnim basom, bogatim modulacijama i dubokom proživljenošću Schubertovo ‘Zimsko putovanje’. Bilo je uistinu zadivljujuće kako taj inteligentan, nadasve muzikalan umjetnik s pomoću pjevačke kulture koja imponira, preobražava dramatsku snagu svojega teškoga glasa u topli zvonki mezzavoce i još dalje u meki piano." Takve kvalitete Tugomira Franca kao koncertnog pjevača imala je prilike čuti i publika Dubrovačkih ljetnih igara 15. kolovoza 1973. u Kneževu dvoru, kad je uz pratnju svog stalnog pratioca Erika Werbe priredio recital s djelima starih Talijana, zatim Schuberta, Kunca, Musorgskog i Ravela.
  
  Tugomir Franc je mnogo surađivao s Lovrom pl Matačićem. Pod njegovim ravnanjem pjevao je Rocca u Fideliju u Monte Carlu 1977. i kritičari su ga proglasili „savršenim Roccom". S Matačićem i uz suradnju Zagrebačke filharmonije, Akademskog zbora Branko Krsmanović, Radmilu Bakočević, Róberta Ilosfalvyja i Ružu Pospiš-Baldani nastupio je 1974. u Verdijevu Requiemu u Zagrebu i ta je izvedba objavljena na ploči. Tugomir Franc gostovao je i izvan Europe. U Teheranu je pod ravnanjem velškog dirigenta Aluna Francisa (1943.) pjevao Zahariju u Nabuccu.
  
  Krajem sedamdesetih godina Tugomir Franc postao je jedan od vodećih članova Bečke državne opere. U njegovu repertoaru bili su pored ostalih Sarastro i Drugi oklopnik u Čarobnoj fruli, Komtur u Don Giovanniju, Colline u La Bohème, Don Fernando i Rocco u Fideliju, Daland u Ukletom Holandezu, Fafner u Rajninu zlatu i Siegfriedu, Hunding u Walküri, Titurel u Parsifalu, Knez Gremin u Evgeniju Onjeginu, Basilio u Seviljskom brijaču, Gvardijan u operi Moć sudbine, Kralj i Ramfis u Aidi, Grof Walther u Luisi Miller, Banquo u Macbethu, Sparafucile u Rigolettu, Ferrando u Trubaduru i – san svih basova – Filip u Don Carlu. Nakon prvog nastupa u toj ulozi u Beču 1972. nakon što je u Grazu godinu dana prije s njom postigao pravi trijumf, u bečkom Kurieru objavljen je osvrt uglednog bečkog kritičara Karla Löbla (1930-2014) pod naslovom Redovnik je postao kralj. Löbl je pisao: „On ima za tu ulogu odgovarajući blijedi, taman tembar, potrebnu snagu i glasovno-tehničku suverenost. Optički je za tu ulogu predodređen, bio je sjajno maskiran i našminkan, ima markantno lice s prodornim pogledom. Donio je ulogu inteligentno, uzorno je artikulirao, frazirao je isto tako osmišljeno i primjereno glazbi, ima volumena i širine, kako to uloga zahtijeva, akustički je potpuno uvjerljiv, a intenzitetom pjevanja je kralj koji naprosto mora zgrabiti svakog slušatelja." U Bečkoj državnoj operi Tugomir Franc ostvario je 53 uloge i više od 800 nastupa. Najviše – 79 puta – pjevao je Redovnika u Don Carlu.
  
  Godine 1980. njegova matična kuća dodijelila je Tugomiru Francu naslov Kammersängera – Komornog pjevača. Bio je jedan od najmlađih nositelja te titule. Bila je to nagrada za postignute uspjehe, priznanje za iznimnu ozbiljnost i predanost poslu, ali i poticaj za budućnost. Na žalost ta je budućnost trajala samo tri godine!
  
  Bio je jedan od onih hrvatskih umjetnika koji su karijeru stvarali izvan domovine i u inozemstvu stekli zavidna priznanja. U Hrvatskoj je povremeno nastupao na koncertima ali ne u operi. Tugomir Franc umro je u Beču 5. siječnja 1983. godine, mjesec dana prije svog 48. rođendana.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.

Piše:

Marija
Barbieri