Štefica Petrušić

(Tivat, 27. studenoga 1933.)

• Štefica Milina rođena je 27. studenoga 1933. u Tivtu u Boki Kotorskoj ali je vrlo rano došla u Zagreb i tu se školovala. Ljubav prema pjevanju stekla je u roditeljskoj kući ali se tek, razmjerno kasno, kao devetnaestogodišnjakinja, upisala u Muzičku školu Vatroslav Lisinski kod profesora Miroslava Lunzera (1896-1970). Lunzer je bio njezini jedini pjevački pedagog a poslije njegove smrti sa svojim je suprugom dirigentom Antunom Petrušićem (1935.) nastavila raditi na temeljima Lunzerove pjevačke škole i izrađivati uloge. Smatrala je da je kasno da se s 25 godina upiše na Muzičku akademiju i radije se u upisala u Operni studio Hrvatskoga narodnog kazališta koji je vodio dirigent Milan Sachs (1884-1968). Kao članica Opernog studija prvi put je nastupila na sceni kao Oscar u Krabuljnom plesu 12. listopada 1959. Debitirala je u Narodnom kazalištu „Ivan Zajc“ u Rijeci 30. listopada 1960. kao Jelena u Nikoli Šubiću Zrinjskom pod ravnanjem Borisa Papandopula s velikim Milanom Pichlerom u naslovnoj ulozi. Dva mjeseca kasnije, na Staru godinu 1960. pjevala je Malu Floramye Ive Tijardovića a zatim Frasquitu u Carmen. Nakon jedne sezone provedene u Rijeci, 1. rujna 1961. ušla je u angažman u Operu HNK-a u Osijeku. Usavršavala na ljetnim tečajevima u Mozarteumu u Salzburgu.
  
  Tada se u osječkoj Operi pod ravnateljstvom Dragutina Savina (1915-1996) radilo vrlo temeljito i pjevač je dolazio na scenu potpuno spreman. Velika se pozornost posvećivala osmišljenom predavanju teksta što je uključivalo ne samo logičnu muzičku frazu nego i dobru dikciju. Štefica Milina udala se za dirigenta Antuna Petrušića i počela nizati uloge. Prva je bila Adina u Donizettijevu Ljubavnom napitku, a kritičar koji se potpisuje (s-k) pisao je 20. siječnja 1962. u Glasu Slavonije:„Vjerovatno najviše zanimanja pobudio je debut novoangažiranog soprana Štefice Miline-Petrušić, mlade pjevačice, koja se našla u muzički prilično teškoj, iako glumački ne naročito razrađenoj ulozi Adine, ulozi u kojoj se predstavila osječkoj publici. Prvi susret prošao je povoljno po mladu umjetnicu, koja je – kao i ostali protagonisti – požnjela burno odobravanje. Ljepota glasovnog materijala (koji, uostalom, još nije posve sazreo, ali ima sve uvjete za napredak), dobra škola i iskrenost muziciranja pridružili su se ugodnoj pojavi, glumačkom nervu i osjećaju za pozornicu.“ Slijedile su Rosina u Seviljskom brijaču, Musette u La Bohème, Oscar, Fiammetta u Boccacciu, Susanna u Figarovu piru. Na samome početku, u pet mjeseci nastupila je na pet premijera. U prosjeku je ostvarivala tri nove uloge u sezoni i imala četrdesetak nastupa.
  
  HNK u Osijeku počeo je u repertoaru njegovati jednočinke i suvremeno operno stvaralaštvo. Tako su iste večeri izvedene tri jednočinke – Serafina švicarskog skladatelja Heinricha Sutermeistera (1910-1995), Diktator austrijsko-američkog skladatelja češkog podrijetla Ernsta Kreneka (1900-1991) i Donizettijeva Rita. Štefica Petrušić pjevala je Serafinu i Ritu. Zagrebački glazbeni kritičar Đorđe Šaula pisao je u Glasu Slavonije 9. siječnja 1966.: „Naprosto zadivljuje […] kako je Štefica Petrušić, čas belkantističkom mekoćom arioza, a čas tipičnom brbljavošću buffo-opere uobličila zajedno sa svojim partnerima jednu raspjevanu, talijanski lijepo poletno pjevanu komičnu operu.“ Koraljka Kos u Vjesniku, 4. siječnja napisala je: „Treći član duhovitog trija u Riti bila je Štefica Petrušić, šarmantna i temperamentna u glumi, kristalno čista i prozračna u pjevanju – ukratko idealan tumač onog tipa ženskog lika u talijanskoj komičnoj operi koji je tako dobro ostvaren Rossinijevom Rosinom i Donizettijevom Norinom.“ S koncertnom izvedbom Rite uz klavir osječki umjetnici oduševili su na gostovanju u Vukovaru pa je Branko Mrkušić u Vukovarskim novinama 5. ožujka 1966. pisao: „Sopran Štefica Petrušić već nastupnom arijom Rite, izvedenom muzički besprijekorno, poletno i lepršavo sa minimalnom ali efektnom mimičkom pratnjom, izazvala je nekurtoazni dugački pljesak razdragane omladine. Bili smo ugodno iznenađeni ovim lijepim i nosivim sopranom, koji u svim registrima suvereno vlada bogatim potencijalom. To je briljantan i čisti glas kojim ćemo se u buduće još dugo oduševljavati.“
  
  U studenome 1966. prvi put u Hrvatskoj izvedena je opera Marija Golovin talijansko-američkog skladatelja Gian Carla Menottija (1911-2007). Prema Branku Poliću u Tjednom komentaru Trećega programa na Radiju Zagreb 21. studenoga, Štefica Petrušić „ostvarila je veoma sugestivnu interpretaciju naslovne uloge i bila posve suverena u vokalnom pogledu, a na sceni je znala ostvariti golemi dijapazon čuvstva od naivnih poigravanja do intenzivnih tumačenja osjećaja žene i majke.“ Kad je u veljači 1967. pjevala Conception u Satu Španije Mauricea Ravela, Đorđe Šaula je 24. veljače u zagrebačkom Telegramu izrazio „svaku čast Štefici Petrušić za tako čiste intonacije i izražajnost teških muzičkih replika, koje je pratila sigurna i ležerna gluma.“
  
  Štefica Petrušić bila je lirsko-koloraturni sopran s lakim i čvrstim visinama i finim pianima, čiste intonacije i tečne muzikalne fraze pa se u tom smjeru razvijao njezin daljnji repertoar. Godine 1967. pjevala je Gildu na premijeri Rigoletta, i Mirjana Škunca pisala je 4. listopada u Glasu Slavonije da je „imponirala tehničkom i muzičkom dotjeranošću svog parta, oduševivši publiku posebno lijepo izvedenom koloraturnom arijom u prvom činu.“ A Branko Polić je u Kulturnoj kronici Radija Zagreb 14. listopada 1967. jednostavno ustvrdio da je „bez sumnje bila najsvjetlija tačka večeri. Ona je ulogom potpuno ovladala u svim nijansama, a posebno se isticala muzikalnošću vokalne fraze.“
  
  U HNK-u u Osijeku praizvedena je 6. prosinca 1967. muzička balada Tena Dragutina Savina nastala prema istoimenoj pripovijetki slikara života u Slavoniji Josipa Kozarca (1858-1906). Violinist i glazbeni pisac Milan Graf (1892-1975) svoj je prikaz u novinama Basler Nachrichten 15. veljače 1968. naslovio Slavonski folklor i serijelna glazba. A Branko Polić je na Radiju Zagreb 11. prosinca 1967. u prikazu Tjedni osvrti na kulturna zbivanja rekao: „Možda uloga Tene od protagonistkinje iziskuje nešto snažniji, prodorniji glas od izrazito lirskog, profinjenog soprana Štefice Petrušić, no ona je i ovoga puta toliko neposredno i do te mjere umjetnički skladno oblikovala svoju kreaciju, da joj nitko nije mogao ozbiljnije zamjeriti mjestimičnu naviknutost ulogama koje iziskuju zacijelo nešto robustniji pristup. Njezina je gluma, međutim, uvijek usklađena s vokalnom komponentom, a to je u suštini za svaku pjevačicu samo prednost.“ Za Tenu je Štefica Petrušić nagrađena Nagradom grada Osijeka. Da bi izbjegla forsiranje glasa do čega često dovode uloge iz djela suvremenijeg datuma, njegovala je koncertnu djelatnost i Mozarta pa je na premijeri Don Juana, prema Đorđu Šauli u Dnevniku Radija Zagreb. 25. ožujka 1968., bila Donna Elvira „otmjena, suzdržana i mozatorvski čista u melodijskim linijama“. Mirjana Škunca u Glasu Slavonije 31. ožujka 1968. smatrala je da „minucioznom pjevačkom razradom dosiže nivo serioznih ostvarenja ove umjetnice ali joj je u scenskoj realizaciji manjkalo ponešto tipične španske osjećajnosti i uzburkanosti koje prožimaju taj lik.“
  
  Štefica Petrušić nije odoljela privlačnosti Puccinijeve glazbe i na premijeri La Bohème, prema Đorđu Šauli u Dnevniku Radija Zagreb 18. studenoga1968. „mješavinom lirske topline i odmjerenih dramskih akcenata, plemenitom širinom i raspjevanošću i decentnom osjećajnošću glume ostvarila je rijetko lijep i potresan lik Mimi.“ A u lipnju 1969. ostvarila je, možda ipak krunsku ulogu u svojemu repertoaru – Cho-Cho-San u Madame Butterfly.s kojom je gostovala izvan Osijeka i izvan granica tadašnje države, u Pečuhu. Prigodom njezina gostovanja u Zagrebu ugledna kritičarka Jagoda Martinčević je u osvrtu u Vjesniku 4. srpnja 1986. u članku s naslovom Suptilna Čo-Čo-San najprije napomenula da je s njom proslavila 25-godišnjicu umjetničkog rada. Napisala je: „I danas začudno svježa glasa koji, unatoč lirsku karakteru, ima dovoljno nosivosti i snage za Puccinijevu popularnu junakinju, Štefica Petrušić ostvarila je rijetko uspjeli lik bogatom i proživljenom interpretacijom. Figurom idealno krhka Butterfly, vrlo delikatna, odmjerena, ali i uvjerljiva u dramskoj igri, s nadasve muzikalno oblikovanom frazom, osječka je umjetnica imponirala sigurnošću svog nastupa.“
  
  Štefica Petrušić pjevala je još mnogo uloga. Bila je, između ostalih, 1971. Amina u prvoj hrvatskoj izvedbi opere Mjesečarka Vincenza Bellinija, 1972. Donizettijeva Lucia di Lammermoor, Marica u Smetaninoj Prodanoj nevjesti i u svibnju 1973. Djevica Orleanska na prvoj hrvatskoj izvedbi Verdijeve opere Giovanna d' Arco. Jagoda Martinčević pisala je 31. svibnja 1973. u Vjesniku da je „pjevački tešku partiju svladala u punom rasponu svojih glasovno-interpretativnih mogućnosti. Tehnički vrlo sigurna s lirskim ali ujednačenim glasom, umjetnica je realizirala svoju Giovannu u vrlo komornoj, gotovo oltarskoj glumačkoj koncepciji.“ Slijedile su Nedda u Leoncavallovim Pagliaccima, 1974. Rosaura u prvoj hrvatskoj izvedbi opere Dovitljiva udovica Ermanna Wolf-Ferrarija (1876-1948), vrlo zahtjevna uloga Marije u Donizettijevoj operi Kći pukovnije, Violetta u Traviati, Morana i Dalmaro Jakova Gotovca, Tatjana u Evgeniju Onjeginu Čajkovskog, Massenetova Manon, Rosalinda u Šišmišu, Ljubica u operi Ljubav i zloba Lisinskog i mnogo drugih uloga, njih više od šezdeset. Bila je jedna od vrsnih sudionica manifestacije Annale komorne opere i baleta, koja na žalost nije dugo trajala, od 1970. do 1983.
  
  Štefica Petrušić, rođena Milina, bila je jedna od onih cjelovitih umjetnica glazbene scene čija je vokalna tehnika bila uzorna, glas ugodan i podatljiv, odnos prema radu primjeren, koje su temelj svakog visoko profesionalnog ansambla i na koje se može osloniti i sa sigurnošću znati da će uvijek biti na visokoj razini.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.

Piše:

Marija
Barbieri