Ljiljana Molnar-Talajić
(Bosanski Brod, 30. prosinca 1937. – Zagreb, 17. rujna 2007.)
-
Ljiljana Molnar-Talajić bila je jedna od najvećih opernih umjetnica koje je dalo ovo podneblje. Njezina blistava svjetska karijera trajala je petnaestak godina – ali u to je vrijeme bila apsolutna zvijezda, poglavito Arene u Veroni i Bečke državne opere. „Blistava zvijezda večeri bila je Ljiljana Molnar-Talajić. Njezina Leonora živi u svim nijansama zahvaljujući njezinu jednostavno neopisivo lijepom glasu, uz koji čovjek sve zaboravlja. Jedva da bismo se mogli sjetiti kojeg drugog glasa koji bi s tolikom lakoćom ispunjao golem prostor, i to u svim položajima tako ujednačen, toliko izražajan, tako čiste intonacije, beskrajno suptilan, a u isto vrijeme robustan, prozračan i milozvučan – glas kakav je Verdi mogao samo poželjeti.“ – pisala je kritičarka njemačkog časopisa Opernwelt u osvrtu na izvedbe Verdijeve opere Moć sudbine u Areni u Veroni 1975. godine.
Ljiljana Molnar-Talajić rođena je 30. prosinca 1938. u Bosanskom Brodu. U Sarajevo je došla kao djevojčica s glasom opsega od tri oktave, s velikom muzikalnošću i čvrstom željom da uspije. Ni loše početno školovanje nije ju pokolebalo u tom htijenju i upisala se na Muzičku akademiju. Zahvaljujući znanju i upornosti profesorice Brune Špiler, čije je zasluge u oblikovanju svojega glasa uvijek isticala, raskošni dar prirode zablistao je u svoj svojoj ljepoti već 25. svibnja 1959. godine. Bila je još studentica druge godine Akademije a debitirala je u zahtjevnoj ulozi Grofice na premijeri Mozartova Figarova pira. Kao redateljica na scenu ga je fragmentarno postavila nekadašnja omiljena članica zagrebačke Opere Erika Druzovič. Bilo je odmah jasno da je to bogodani talent. Sljedeće godine Ljiljana Molnar već je angažirana u Operi Narodnog pozorišta Sarajevo i u toj svojoj prvoj matičnoj kući ostvarila je mnoge vrlo zapažene uloge.
Prva je bila Micaela u Carmen na predstavi s Bademom Sokolović u naslovnoj ulozi, gostom iz Zagreba Josipom Šutejem kao Don Joséom pod ravnanjem dirigenta koji je također došao iz Zagreba, Mladena Pozajića. Sarajevsko Oslobođenje pisalo je 15. travnja 1961.: „Mladu debitantkinju Ljiljanu Molnar sarajevska publika primila je sa simpatijama toplo pozdravljajući njen diplomski nastup. Ona posjeduje izvanredne glasovne mogućnosti, lijepo obojen ton, ali u tehničkom pogledu, interpretirajući prilično nezahvalnu ulogu Mikaele, nije pokazala potrebnu zrelost. Muzikalno je vodila melodijske linije, iako joj u fraziranju dinamika tona nije bila uvijek ujednačena. Sticajem pjevačkog i scenskog iskustva ona će, nesumnjivo, svoj izraziti talent ispoljiti u potpunijem opsegu.“ Slijedila je Margareta u Faustu (u alternaciji s Vandom Zistler), Mary Foster u operi Allamistakeo talijanskoga skladatelja Giulija Viozzija (1912-1984) i iste večeri Žoržeta (izvorno Giorgetta, op. a.) u Puccinijevu Plaštu.
Već je 15. prosinca 1963. nastupila na prvoj obnovi Madame Butterfly. U toj ju je ulozi 31. siječnja 1964. upoznala i zagrebačka publika. Večernji list je 4. veljače kratko zabilježio: „Naslovnu ulogu Madame Butterfly pjevala je mlada sopranistica iz Sarajeva Ljiljana Molnar, pjevačica dobro školovanog glasovnog materijala, sa solidno nastudiranom i izrađenom ulogom, kojoj međutim nije uspjela dati prisnije topline.“ Naravno, to su bili tek počeci njezina kreiranja gospođe leptirice, jedva je navršila 25 godina! S vremenom ju je tako usvojila, tako duboko proniknula u dramatski lik male japanske gejše, koja tijekom opere doživljava transformaciju od djevojačke zaljubljenosti do tragedije majčinstva kojega se mora odreći, da joj je ta uloga donijela prva veća priznanja: 1965. Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva i 1967. nagradu na natjecanju u Tokiju.
Slijedila je u ožujku 1964. Jenůfa na premijeri istoimene opere Leoša Janáčeka pa Jelena u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana Zajca, u siječnju 1966. Fiordiligi na premijeri Mozartove opere Così fan tutte, u rujnu 1967. Amelija u manje poznatoj Donizettijevoj operi Vojvoda od Albe. Interpretaciju je razrađivala kod nekad glasovite hrvatske operne prvakinje Zlate Gjungjenac-Gavella. U međuvremenu je završila redoviti i poslijediplomski studij na Akademiji i dvije godine nakon angažmana počela sudjelovati na raznim međunarodnim natjecanjima, u Sofiji, Münchenu, Ženevi, na kojima je redovito osvajala nagrade, među njima 1967. na spomenutom natjecanju u Tokiju za Cio-Cio-San u Madame Butterfly. U sarajevskoj Operi ostvarila je još: 1971. Mimì u Puccinijevoj La Bohème i Donnu Annu na premijeri Mozartova Don Giovannija ili, kako se ranije u nas nazivao, Don Juan, 1973. Ameliju u Krabuljnome plesu, 1974. Elviru u Verdijevu Ernaniju te Leonoru u Trubaduru.
Godina 1968. bila je prijelomna u karijeri Ljiljane Molnar-Talajić. Uvrstila je u repertoar ulogu koja će joj donijeti najveća svjetska priznanja – Verdijevu Aidu. Godinu dana poslije, 1969., na festivalu Maggio Musicale Fiorentino pjevala je Aidu pod ravnanjem Zubina Mehte sa slavnom Shirley Verrett u ulozi Amneris. Mehta je s njom bio toliko oduševljen da ju je zamolio da nauči sopransku dionicu u Verdijevu Requiemu. To je učinila u petnaest dana. Nije joj bilo teško jer joj je verdijanska fraza bila urođena. S Aidom je krenula u osvajanja svjetskih kazališnih dvorana i festivala. Smatrali su je najboljom Aidom na svijetu, bila su joj otvorena vrata najvećih svjetskih hramova opere – Bečke državne opere, milanske Scale, njujorškog Metropolitana, londonskog Covent Gardena i Arene u Veroni. U trolistu svjetski poznatih hrvatskih interpretkinja Aide, koji je činila zajedno sa Zinkom Kunc Milanov i Dragicom Martinis, jedino ju je ona pjevala u sve te četiri operne kuće i u Areni u Veroni.
U Zagrebu ju je prvi put pjevala 5. veljače 1970. Večernji list je 7. veljače u članku s naslovom Ovacije novoj Aidi, u kojemu navodi da je u svijetu – Americi – dobila epitet nasljednice Zinke Kunc, pisao: „Svojim zagrebačkim debijem u toj ulozi Ljiljana Molnar-Talajić potvrdila je opravdanost takvog uspjeha. Njen mladodramski sopran toliko je voluminozan za ulogu Aide, a osobito svijetla boja daje mu upravo za tu partiju posebnu draž. Glas joj je izvanredno ujednačen u svim položajima s nezamjetljivim prelazima između registara, i posve iznimno nosiv i zvučan i u najsuptilnijem pianu. Ono što, međutim, Aidu Ljiljane Molnar-Talajić čini vrhunskim ostvarenjem, to je muzikalnost i efikasnost njene pjevačke interpretacije, u kojoj je vokalna fraza stopljena s tekstovnom interpretacijom do intenziteta kakav se rijetko čuje; osim toga pjevačica igra ulogu jednostavnim, ali neobično proživljenim načinom i u mimici i u gesti, nalazeći tako nefaljeno put do auditorija, koji ju je i u Zagrebu pozdravio ovacijama.“
U Bečkoj državnoj operi, pozornici njezinih najvećih uspjeha, Ljiljana Molnar-Talajić nastupila je prvi put 12. prosinca 1969. kao Aida. Ovacijama nije bilo kraja, osvojila je publiku i kritiku. Slijedile su Leonora u Trubaduru, Cio-Cio-San u Madame Butterfly, Amelija u Krabuljnom plesu, Leonora u operi Moć sudbine i najteža uloga u talijanskom repertoaru – Bellinijeva Norma, ukupno šest uloga i 58 nastupa. U travnju 1981. otpjevala je svoju dvadeset osmu Leonoru u Trubaduru, ulogu u kojoj je najčešće nastupila. U Beču je postala Die Molnar, čiji su se nastupi očekivali i najavljivali.
Kritičari su se raspisali o njezinoj jedinstvenoj Aidi. Marija Barbieri-Jelača pisala je u Večernjem listu 6. kolovoza 1973. o Aidi na Splitskom ljetu: „Slušaoci su i ovoga puta mogli uživati u neponovljivoj Aidi Ljiljane Molnar-Talajić. Ljiljana Molnar-Talajić, sasvim sigurno jedna od najvećih umjetnica jugoslavenske glazbene reprodukcije koju smo ikada imali, još je jednom oduševila svojim jedinstvenim kvalitetama. Njezin izrazito verdijanski glas nevjerojatne topline i zvučnosti, jednako lijep i zaobljen u svim položajima, nadasve muzikalno fraziranje, sposobnost da svaku frazu oboji najadekvatnijom nijansom u širokom spektru mogućnosti, lakoća kojom iz najtananijeg pianissima prelazi u forte i obrnuto, maksimalna izražajnost i duboko proživljena gluma – sve su to kvalitete koje ovu umjetnicu svrstavaju u red istinskih primadona suvremene glazbeno-scenske reprodukcije.“
Aide na Peristilu 1974. i 1975. s Ljiljanom Molnar-Talajić i Biserkom Cvejić pod ravnanjem Nikše Bareze neponovljivi su zvjezdani trenuci Splitskog ljeta. Ona i Biserka Cvejić kao Amneris bile su i neponovljivi biseri zagrebačkih izvedaba opere. Koraljka Kos pisala je za Aidu na Ljetnoj pozornici u Opatiji u Vjesniku 23. kolovoza 1973. da je „bila obilježena jedinstvenom kreacijom gošće Ljiljane Molnar-Talajić. Tehničko savršenstvo i snaga izraza stopili su se u njenoj interpretaciji Aide u savršen sklad. Čudesno plemenit glas ove umjetnice koji blješti i kroz puni fortissimo ansambla, poznaje i najsuptilnije preljeve piana i podatljivo, poput savršenog instrumenta, gradi liniju fraze. Zvjezdani trenutak te kreacije predstavljao je njen veliki prizor na Nilu.“ Aidu je pjevala više od dvije stotine puta. Kritičar njemačkog časopisa Orpheus za njezinu izvedbu Aide u Veroni 1977. godine pisao je: „Središnja ličnost izvedbe, kao uostalom i prigodom gostovanja u Berlinu, bila je Ljiljana Molnar-Talajić. Izazvala je pravo oduševljenje golemog auditorija, i upravo je zapanjujuće kako i njezina najtananija piana ispunjaju golem prostor Arene. Zadivljuju njezina tehnika, muzikalnost i profinjeno pjevanje.“
Nakon Beča slijedili su napuljski San Carlo i Lisabon te 1973. milanska Scala i u njoj Aida. Borba je 20. travnja 1973. pisala o ovacijama Ljiljani Molnar-Talajić u Beču u Trubaduru. Slijedila je 1974. Arena u Veroni, 1975. Covent Garden s Leonorom u Trubaduru. Svojim nastupom u petoj predstavi opere postigla je takav uspjeh da je proslavljena Montserrat Caballé odustala od toga da otpjeva još četiri svoje predviđene predstave. Covent Garden širom joj je otvorio vrata i ponudio premijeru Aide s Plácidom Domingom i Fiorenzom Cossotto. Godine 1976. došao je Metropolitan, u kojemu je tijekom nekoliko godina otpjevala osamnaest Aida, pa opet Scala u kojoj je pjevala u premijernoj realizaciji Aide u režiji Franca Zeffirellija, pa 1978. Dôme des Invalides u Parizu, Berlin, Hamburg, München...
Posve je razumljivo da su partneri Ljiljani Molnar-Talajić bili najveći pjevači vremena i da su joj dirigirali najveći dirigenti. Njezin glas opalne ljepote, posebne zvučnosti i sjaja, jednako zanosan u orguljski zaobljenom forteu kao i u suptilnim prozračnim pianima, vibrantna belkantistička fraza u širokom luku dugoga daha, vrhunska muzikalnost i profinjeno umijeće interpretacije, toplina i strastveno predanje glazbi, čime je odmah uspostavljala kontakt sa slušateljem, i ono nešto što vrsnog pjevača uzdiže do velikog umjetnika karakteriziralo je svaki njezin nastup, bila to velika operna uloga, dionica u vokalno-orkestralnim djelima ili mala koncertna popijevka. Sjećamo se njezinih vrhunskih zagrebačkih nastupa u Beethovenovoj Missi solemnis i Devetoj simfoniji i, poglavito, u Verdijevu Requiemu. To velebno djelo, jednu od svojih najvećih i u svijetu najpoznatijih interpretacija, snimila je i za gramofonsku tvrtku ETERNA pod ravnanjem Giuseppea Patanéa. Često ga je pjevala pod ravnanjem Lovre pl. Matačića i Milana Horvata, širom Europe i na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Ljiljana Molnar-Talajić bila je operna diva u najplemenitijem smislu te riječi, vrhunska pjevačica i duboko iskrena umjetnica. Tijekom karijere dobila je mnogo nagrada, ali možda je za nju verdijanku, pjevačicu belkanta, ipak najdragocjenija nagrada Zlatni Verdi (Verdi d' oro), koju dodjeljuje grad Parma za interpretaciju glazbe majstora iz Busseta, a dobila ju je 1974. godine. No možda su joj osobno najviše značili ljubav i poštovanje publike koju je osvajala bez zadrške.
Tadašnja Radiotelevizija Zagreb realizirala je 1974. koncertnu izvedbu Verdijeva Krabuljnog plesa pod ravnanjem Nikše Bareze s Ljiljanom Molnar-Talajić, Biserkom Cvejić, Stojanom Stojanovim i Ferdinandom Radovanom u glavnim ulogama. Pišući o vrhunskom dometu ekipe međunarodnih ali naših solista kojima treba tražiti konkurenciju i vani, Jagoda Martinčević napisala je 18. svibnja u Vjesniku: „To dakako u prvom redu vrijedi za troje senzacionalnih pjevača Ljiljanu Molnar-Talajić, Ferdinanda Radovana i Biserku Cvejić, koji su svoje dionice otpjevali u maksimalnom dometu vrhunskih opernih kreacija. Iako su naši stari ljubitelji opere često govorili – šteta je da niste čuli Zinku Kunc – naša će generacija jednom moći sa sigurnošću i ponosom to isto govoriti za pjevačko čudo koje se zove Ljiljana Molnar-Talajić! O njenom doista neusporedivom glasu, visinama i pijanima, toplini interpretacije, sugestivnosti izraza rečeno je gotovo sve u toliko prilika – stoga istaknimo samo to da će muzički Zagreb biti i te kako ponosan kada će (nadajmo se što prije) ova genijalna pjevačica doći na čelo naše operne reproduktive.“ 
Hrvatsko narodno kazalište uvrstilo je sljedeće sezone u repertoar Krabuljni ples. Jagoda Martinčević pisala je 4. veljače u Vjesniku: „Tako je Amelija Ljiljane Molnar-Talajić otkrila nekoliko novih pojedinosti u izražaju i dramatici kojima ova umjetnica crta svoje operne likove. Dodajući naime svom nenadmašno lijepom glasu (koji u srednjoj lagi i dubinama postaje sve tamniji i puniji), vrsnoj tehnici, dinamici i dahovima vrijednim divljenja još i bogatu paletu interpretativnih nijansi, ova nas umjetnica sve više uvjerava da imamo rijetku sreću pozdraviti je kao stalnog člana Zagrebačke opere. Dakako, ona je pravu paradu svojih visina i pianissima ponovila i u Aidi zasigurno danas najvećem svjetskom vokalno-scenskom dometu u tumačenju te uloge, naglašavamo i scenskom, jer Ljiljana Molnar-Talajić i kad ne pjeva, oduševljava logikom svoje prisutnosti na sceni, onako kako je to učinila u finalu treće slike 'Krabuljnog plesa' ili povučena gotovo u portal, u trijumf-sceni gdje je zaokupila pažnju više no itko drugi.“
Njezinu Ameliju u Krabuljnom plesu berlinski tisak prigodom njezina gostovanja proglasio je „događajem mjeseca“. U izvješću s njezina nastupa u toj ulozi u londonskom Covent Gardenu s Nikolajem Geddom kao Riccardom i Jurijem Mazurokom kao Renatom, Marijan Novak je, navodeći da je Ljiljana Molnar-Talajić „svoj londonski debi imala 1975. kad je pjevala Leonoru u 'Trubaduru'“, 26. veljače 1977. u Vjesniku pisao: „Nesumnjivo da je naša sopranistica ovom prilikom učvrstila svoju reputaciju te je pozvana da kasnije u sezoni pjeva 'Aidu' u Covent Gardenu, dakle ulogu koja joj je donijela slavu u mnogim svjetskim opernim kućama. Strogi i ponekad hiroviti londonski glazbeni kritičari su u svojim osvrtima na izvedbu puni priznanja. U poduljem članku u Timesu kritičar William Mann kaže da Ljiljana Molnar-Talajić „raspolaže snažnim glasom velikog raspona koji umije izvanredno oblikovati i modulirati. I u najvišem registru timbar njena glasa je čist i topao i u stanju je vjerno izraziti uzbuđena 'stanja duše'.“ Mann je inače manje zadovoljan sa glumom naše pjevačice.
List Guardian kaže u svojem osvrtu da Molnar-Talajić suvereno vlada glasom koji je snažan i zaobljen u sve tri oktave. Kritičar ističe da jugoslavenska pjevačica „ima mnogo osjećaja za veliku dramsku frazu t.j. da umije određenu ariju izražajno interpretirati“. Daily Telegraph – kritičar Peter Sladjen – piše da „iako u nekim aspektima jugoslavenska pjevačica nije idealna Amelija, njenim glasovnim mogućnostima se ne može prigovoriti“ i dodaje „da je u trećem činu opere dokazala da umije izvesti odličan crescendo“. Sunday Telegraph smatra da Molnar-Talajić „posjeduje snagu jedne Izolde i nije za ovakvog Geddu bila najsretnije izabrana partnerica“
Unatoč brojnim pozivima iz najvećih svjetskih opernih kuća, Ljiljana Molnar-Talajić prihvatila je 1975. angažman u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. U zagrebačkoj je Operi pet godina, do 1980.,bila nezamjenjiva prvakinja i ostvarila nekoliko premijera. Pjevala je Desdemonu u Otellu, Elizabetu u Don Carlosu, Mimì u La Bohème, Madeleine u Giordanovu Andréu Chénieru i svoju posljednju ulogu, 1980., Bellinijevu Normu.
U osvrtu na premijeru Otella, te iznimno zahtjevne partiture, pod ravnanjem Nikše Bareze sa Stojanom Stojanovim u naslovnoj ulozi i Ferdinandom Radovanom kao Jagom, Nenad Turkalj stavio je Ljiljanu Molnar-Talajić na prvo mjesto. Pisao je u časopisu Oko 3. lipnja 1976.: „Na premijeri i prvoj reprizi pao je jedan jedini aplauz (zapravo na jedinom mjestu, koje u toj operi aplauz upravo izazivlje), poslije Desdemonine 'Ave Marije', koju je kao i prije toga pjesmu o vrbi, Ljiljana Molnar-Talajić pjevala magistralno. Inače je njezina Desdemona ostala na pojednostavnjenim pozicijama prostosrdačne naivnosti, usredotočena na toplinu kantilene, s onim čarobnim pianima koja naša umjetnica tako suvereno rasprostire gledalištem, da je razumljiv urnebes kojim ju je publika pozdravila.“ Snimka premijere, emitirana u noćnom programu Euroclassic Notturno Europske radijske unije izazvala je golemo zanimanje.
Slijedila je u listopadu iste godine premijera Giordanovog Andréa Chéniera, s Viktorom Bušljetom u naslovnoj ulozi i Ferdinandom Radovanom kao Gérardom. Dr. K.[rešimir] Kovačević istaknuo je 21. listopada 1976. u Borbi da se „na zagrebačkoj premijeri našlo troje umjetnika velikih mogućnosti koji su pridonijeli da se predstava pretvori u pravu pjevačku svečanost. Ljiljana Molnar-Talajić bila je divna Madlena. Blistave visine, zvukovna punoća, profinjen izraz, uzorno fraziranje i sve druge glazbene odlike učinile su ulogu nesretne žene bliskom svima koji su kadri uživjeti se u događaje na pozornici.“
Godine 1977. Ljiljana Molnar-Talajić dodala je svojemu repertoaru zacijelo najzahtjevniju ulogu u talijanskome sopranskom repertoaru – Bellinijevu Normu. Nije je pjevala na premijeri u Beču – jer je premijerna protagonistica bila Montserat Caballé – ali kad ju je otpjevala, samo s jednim orkestralnim pokusom ispred zastora, kritika ju je nazvala „spasiteljicom kojoj se klicalo“, a publika obasipala cvijećem.
Velika Norma nije se ustručavala pjevati Puccinijevu Mimì na nezaboravnoj premijeri La Bohème potkraj 1979. u Zagrebu u režiji Petera Bussea. Kvartet razigranih boema činili su Krunoslav Cigoj, Bojan Šober. Zlatko Foglar i Gianni Sancin a pridružila im se Mirjana Bohanec. Ljiljana Molnar-Talajić kao da je pod krilima svjetske dive dala nov polet mladenačkoj autorovoj partituri. U listopadu 1980. pjevala je Normu i na premijeri u Zagrebu. Dueti između nje i Dunje Vejzović u ulozi Adalgise bili su najljepši primjeri najljepšeg ranog belkanta u zagrebačkoj Operi koji su dovodili publiku u delirij. A onda je prihvatila mjesto profesorice pjevanja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Željela je svojim studentima usaditi ljubav prema glazbi i odgovornost prema pozivu kojemu se namjeravaju posvetiti. Sama je uvijek osjećala svojom ljudskom i životnom obvezom da glas koji joj je priroda dala izbrusi u najsavršeniji mogući instrument s kojim bi ljepotu umjetnosti prenosila njezinim uživateljima.
Ljiljana Molnar-Talajić pripadala je onim velikanima operne scene koji su je obasjavali karizmom svoje osobnosti i bogatstvom svojega pjevačkog umijeća. Išlo se u kazalište da bi se slušalo nju, opera se za nju uvrštavala u repertoar. Njezinim odlaskom s operne je scene nestao, kako je rekao urednik operne glazbe na austrijskom radiju Gottfried Cervenka (1947-2015), posljednji veliki verdijanski glas. Umrla je 17. rujna 2007. u Zagrebu kao jedna od posljednjih velikih umjetnica koje su svijetom pronosile slavu hrvatskoga pjevačkog umijeća.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.
Piše:
MarijaBarbieri