Zlatko Foglar

(Tuzla, 5. listopada 1935)

• Zlatko Foglar rođen je 5. listopada 1935. u Tuzli, ali ubrzo se preselio u Zagreb i 1954. maturirao na zagrebačkoj IV. gimnaziji. Pjevanje je učio u Zagrebu kod Miroslava Lunzera na Muzičkoj školi Vatroslav Lisinski i privatno kod Zlatka Šira. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1960. hrvatski jezik i književnost. U pjevanju se usavršavao u Mozarteumu u Salzburgu. Prvi put nastupio je na opernoj pozornici 26. srpnja 1958. u Salzburgu epizodnom ulogom Flamanskog poslanika u operi Don Carlos (tada su se talijanske opere izvodile u njemačkom prijevodu) pod ravnanjem Herberta von Karajana. Solističku karijeru započeo je 1961. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Osijeku kao Figaro u Rossinijevu Seviljskom brijaču i od 1961. do 1968. bio je angažiran u osječkoj Operi. Kritičar novina Glas Slavonije koji se potpisuje (S-k) kratko je 25. listopada 1961 ustvrdio da je na osječkoj premijeri Seviljskog brijača „u naslovnoj ulozi nastupio prvi put novoangažirani bariton Zlatko Foglar koji je osvojio simpatije publike i u priličnoj mjeri pridonio uspjehu predstave“.
  
  Mladi lirski bariton ugodna glasa, pouzdane muzikalnosti, atraktivne scenske pojave, dobre glume, visoke inteligencije i naobrazbe nizao je uloge. Isti kritičar Glasa Slavonije ocijenio je njegova Belcorea u Donizettijevom Ljubavnom napitku 20. siječnja 1962.: „Zlatko Foglar u ulozi koja nije naročito zahvalna uglavnom se svidio: možda bi bila poželjna veća nosivost glasa u toj ulozi, no on je to nadoknadio gipkošću – glasovnom kao i fizičkom.“ Slijedio je grof Luna na premijeri Trubadura u listopadu 1963. pa grof Almaviva u Mozartovu Figarovu piru.
  
  Zahtjevi su postajali sve veći i za Foglara su se zainteresirali i zagrebački kritičari. U osvrtu na premijeru Konzula talijansko-američkog skladatelja Gian Carla Menottija (1911-2007) dr. K.[rešimir] Kovačević pisao je u Borbi 7. ožujka 1964.: „Vrijedan domet dosegli su Zlatko Foglar u ulozi Džona Sorela i Velimir Zgrablić koji je nastupio u dvostrukoj ulozi agenta i Mr. Kofnera. Zamjernih pjevačkih kvaliteta i sigurna nastupa, oni sigurno kriju još mnoge neiskorištene odlike.“ Sljedeće godine Foglar je nastupio i na premijeri Konzula u Splitu. Josip Mirošević na Radiju Split rekao je 27. siječnja 1965. da je „ s uspjehom izveo Johna Sorela, ostvarivši uvjerljivo taj lik i glasovno i glumački.“
  
  Uskoro je Foglar pjevao krunsku ulogu u svojemu repertoaru – Nikolu Šubića Zrinjskog Ivana pl. Zajca. Kritičar Glasa Slavonije N. K. u osvrtu na premijeru opere napisao je 4. listopada 1964.: „U prvi plan ove zanimljive, uzbudljive i fine predstave iskočili su Zlatko Foglar, Božena Čubra [Jelena], Ivan Feher [Levi] i Velimir Zgrablić.“ Kada su na predstavi opere u ožujku 1966. gostovali Tomislav Neralić i Piero Filippi u ulogama turskih moćnika Đorđe Šaula je u Glasu Slavonije 5. travnja 1966. napisao da je Zlatko Foglar po prirodnoj ljepoti glasa, po istančanom vođenju melodijske linije napokon i po potrebnoj punoći dramatskih akcenata i pjevno efektnih završetaka, muzički djelovao u duhu Zajčeve partiture.
  
  Monterone u Rigolettu prethodio je Intrigalu na premijeri jednočinke Ljubovnici Dragutina Savina (1915-1996). Dr. K. Kovačević pisao je u Borbi 21. siječnja 1965.: „Iz ansambla solista posebno treba istaknuti Zlatka Foglara, mladodramskog baritona izrazitih glasovnih i muzičkih sposobnosti, i Almasa Tudakovića čiji su studiozno izrađeni karakterni likovi prerastali u jedinstvene umjetničke kreacije.“ Slijedio je Ferdinand na premijeri Vjenčanja u samostanu Sergeja Prokofjeva pa Bill na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Mahagonny Kurta Weilla – Bertolda Brechta, naslovni lik u Diktatoru austrijsko-američkog skladatelja češkog podrijetla Ernsta Kreneka (1900-1991), Gasparo u Donizettijevoj Riti (kojega je pjevao tristo puta), Ramiro u Satu Španije Maricea Ravela.
  
  Osječki umjetnici često su nastupali na koncertima u bližim gradovima pa ćemo citirati osvrt mađarskog tiska iz Subotice iz lista 7 NAP [7 dana], 5 ožujka 1965. iz pera S. Révai Gabrielle: „Bariton Zlatko Foglar, savršen u poznavanju stila, muzikalitetu i čistoj intonaciji, jednom riječju u svim elementima pjevačkog umijeća, mogao bi se u svakom času staviti uz bok i takmičiti se sa pjevačima iz bilo koje velike operne kuće. Sa velikom sigurnošću i iskreno proživljeno interpretirao je najljepše pjesme Schuberta i Schumanna, te arije glavnih junaka iz Zajčeve opere 'Nikola Šubić Zrinjski' i Borodinova 'Kneza Igora'. Davno nismo čuli tako uvjerljivu, iskrenu i proživljenu interpretaciju Schumannove pjesme 'Widmung' (Posveta).“
  
  Naposljetku na premijeri Traviate u svibnju 1967. Zlatko Foglar bio je „sugestivan i cjelovit lik Georges Germont, koji je imponirao glasom, pojavom, te ležernošću glume i kretanja na sceni na čemu bi mu i neki pjevači s dužim scenskim stažom mogli pozavidjeti“, kako je napisala 12. svibnja Mirjana Škunca u Glasu Slavonije. Za Germontom je slijedio Rigoletto, prema mišljenju njegovih interpreta iznimno teška uloga fizički i psihički a ne samo vokalno. Mirjana Škunca bila je u Glasu Slavonije 4. listopada 1967. mišljenja da je Foglar „dao vrhunsko ostvarenje večeri. Glasovno disponiran on je svoju ulogu gradio nesvakidašnjom snagom i glumačkim žarom kreirajući postepeno izvrsnim scenama poput monologa, dueta s Gildom, kobnog prizora s dvorjanima i posljednjeg očajnog dijaloga s umirućom kćerkom kompleksni lik Rigoletta nesretnog oca i lakrdijaša protiv koga se urotilo i društvo i priroda.“
  
  Ansambl osječke Opere praizveo je 6. prosinca 1967. „muzičku baladu“ Tena Dragutina Savina u kojoj je „Zlatko Foglar u ulozi Leona Jungmana“, prema Branku Poliću na Trećem programu Radija Zagreb 11. prosinca, „dao uz Tenu najzaokruženiji lik večeri, proniknuvši u kompleksni lik tuđina, koji i u svojim nagonima nazire ideal. Foglar, u ovoj ne suviše zahvalnoj ulozi pokazao je mnogo smisla za stilske kontraste i razvijen scenski ukus.“
  
  Nakon odvjetnika Alfierija na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Pogled s mosta Renza Rossellinija (1908-1982) za kojega je Branko Polić na Radiju Zagreb 21. veljače 1968. rekao da se „dobro snašao u nezahvalnoj ulozi komentatora dramskih zbivanja“ došao je Mozartov Don Giovanni, ili Don Juan, kako se tada nazivao. Bio je to pothvat osječkog opernog ansambla u kojemu su, prema A.[ndriji] Tomašeku u Vjesniku 28. ožujka 1968., „vokalni solisti ostavili povoljan dojam i […] ostvarili kreacije uravnotežene u odnosu pjevanje – gluma, bili su seriozni u solo-partijama i izbalansirani u ansambl scenama.“ Đorđe Šaula u Dnevniku Radija Zagreb 25. ožujka 1968. rekao je da je Foglar bio „ležeran, elegantan i na gotovo talijanski način meko raspjevan“. Mirjana Škunca posebno je 31. ožujka u Glasu Slavonije istaknula da je „dominirao Zlatko Foglar“, i dodala: „Lakoća i muzikalnost kojom je pjevao te vitalnost i dinamika njegove igre stavljaju cjelovitošću kreacije Don Juana na vrh liste njegovih dosadašnjih ostvarenja.“
  
  Zlatko Foglar ostvario je zatim Sharplessa u Madame Butterfly, kako je pisao Đorđe Šaula u Glasu Slavonije 10. srpnja 1969., „dobrom i uvjerljivom glumom i odmjerenim plemenitim belkantističkim pjevanjem, i znao da svoju ulogu istakne u veoma lijep protagonistički plan“. Slijedio je grof Luna na premijeri Trubadura, a Mirjana Škunca u Glasu Slavonije 30. listopada 1969. napisala je: „Lik grofa Lune tumačio je sugestivno Zlatko Foglar uspjevši u svojoj kreaciji, naročito u glumačkom pogledu, dati i mnogo od one tipične španjolske patetične osjećajnosti i impulzivnosti.“ Slijedio je Marcello u La Bohème u kojemu je „u daljnjem stepenu sigurnog i poletnog uspona i sazrijevanja svog širokog i sonornog glasa. ostvario onu neusiljenu emfazu doživljaja temperamentnog Marcella.“ (Đorđe Šaula 8. prosinca 1968. u Glasu Slavonije). Na Prvom programu Radija Zagreb Šaula je u osvrtu na Krabuljni ples 27. prosinca iste godine rekao da je „u cjelini Foglar pjevački ostvario vrlo lijepu i kantabilno iznijansiranu kreaciju Renata, markantnog u smislu belkantističke raspjevanosti.“
  
  Zlatko Foglar je širio repertoar nizom uloga, poglavito u opernim jednočinkama novijega i starijega datuma, gostovao je s ansamblom osječke Opere i samostalno u Splitu, Rijeci i Sarajevu. Pjevao je 1969. na Splitskom ljetu u oratoriju Prenošenje svetoga. Dujma splitskoga skladatelja Julija Bajamontija (1744-1800). U Narodnom kazalištu „Ivan Zajc“ u Rijeci pjevao je na nekoliko premijera, među ostalima Germonta u Traviati, Figara u Mozartovu Figarovu piru i Anzoleta u operi Il Campiello (Mića placa) Ermanna Wolf-Ferrarija u ožujku 1971. pod ravnanjem Davorina Hauptfelda u režiji Daniela Marušića koja je i radijski snimljena. Pjevao je Alfija u Cavalleriji rusticani i Silvija u Pagliaccima na Kastavskom ljetu 1971. A na dočeku Nove godine 31. prosinca 1971. bio je Fred Greem u mjuziklu Kiss me, Kate (Poljubi me, Kato) američkog skladatelja Colea Portera (1891-1964). Sudjelovao je u izvedbama opera Nikola Šubić Zrinjski i Ero s onoga svijeta. U Operi Narodnog pozorišta u Sarajevu sudjelovao je na proslavi godišnjice umjetničkog rada zaslužnog basa Maksa Savina (1912-1998). Pjevao je Figara u Seviljskom brijaču i, prema Ziji Kučukaliću u novinama Oslobođenje od 30. prosinca 1972., „svojim pjevačkim i scenskim kvalitetama predstavio se kao iskusan operski umjetnik, koji vlada metijeom i koji živi sa scenom.“ S ansamblom sarajevske Opere gostovao je u siječnju 1973. u Dubrovniku.
  
  Foglarov osječki angažman bližio se kraju. Sezonu 1969./1970. završio je kao Malatesta na premijeri Donizettijeva Don Pasqualea, koji je, prema Mirjani Škunca u Glasu Slavonije 11. lipnja 1970. „imponirao lijepim pjevanjem i ležernom igrom.“ Zatim je prešao u slobodne umjetnike, a 1976. postao je solist opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. No gostovao je i prije. U osvrtu 10. srpnja 1972. u Vjesniku J.[agoda] M.[artinčević] je napisala: „U posljednjoj ovosezonskoj izvedbi Puccinijeve opere La Bohème imali smo prilike čuti još jednog novog interpreta lika Marcella – baritona Zlatka Foglara. Nastup ovog iskusnog, sigurnog i vrlo profesionalnog pjevača sasvim je sigurno osvježio već poprilično olinjalu režijsko-scensku koncepciju scenskog zbivanja tako da je cjelokupan solistički ansambl ovaj put znatno premašio svoj standardni nivo i pružio nekoliko autentično proživljenih i lepršavih sadržajnih nijansi. Glasovno je Foglar također bio posve disponiran te je sve zahtjeve uloge u potpunosti realizirao svojim ponešto svijetlim no lijepo obojenim i ujednačenim glasom, muzikalnom interpretacijom i pažljivom glazbenom suradnjom s dirigentom i kolegama. Sasvim sigurno Zlatko Foglar pokazao je vrlo dobre mogućnosti perspektivnog i upotrebljivog opernog umjetnika.”
  
  Foglar je i u zagrebačkoj Operi nastavio nizati uloge, usavršio neke koje je već pjevao i nastudirao nove. Na prvoj hrvatskoj izvedbi Prosjačke opere Gaya i Peppuscha 1974. pjevao je Macheatha. Doradio je 1974. svog uspjelog Belcorea na antologijskoj premijeri Ljubavnog napitka, na premijeri Čarobne frule iste godine dao je „pjevački i glumački dovršenu rolu Papagena, što je u fantastičnu priču o čarobnoj fruli unijelo živost. On sam i u duetu s Mirjanom Bohanec (Papagena) osvojio je simpatije gledalaca, pridonoseći visokoj glazbenoj razini predstave”, pisao je dr. K. Kovačević 26. lipnja 1976. u Borbi. Nenad Turkalj u Večernjem listu 27. lipnja 1977. predstavio ga je „kao izražajnog do točno opravdane mjere žovijalnog grofa Almavivu” na reprizi Figarova pira.
  
  U svojoj dugogodišnjoj karijeri Zlatko Foglar ostvario je više od pedeset uloga, od epizodnih do glavnih i naslovnih, u operi, mjuziklu i opereti, u standardnom, novijem i domaćem repertoaru. Bili su to uz spomenute i Dr. Falke u Šišmišu Johanna Straussa, Vlaho u Ekvinociju Ivana Brkanovića, Negromant u Tripčetu Dragutina Savina, Pintorović u Hasan-aginici Miroslava Miletića (1925-2018), Inspicijent-Rigoletto u Požaru u operi Borisa Papandopula. Bio je gospodstven, široko i plemenito raspjevan Nikola Šubić Zrinjski kojega je tumačio preko stotinu puta. Nastupao je često i u komornom repertoaru osječke Opere na Annaleu komorne opere i baleta interpretirajući likove u opernim djelima poglavito suvremenih autora, hrvatskih i stranih, uz navedene, Edwarda Sternea u operi Napoleon dolazi engleskoga skladatelja Richarda Rodneya Bennetta (1936-2012), Odiseja u Penelopi švicarskoga skladatelja Rolfa Liebermanna (1910-1991), Bena u Telefonu Gian Carla Menottija, Čubukova u Prosidbi talijanskog skladatelja francuskog podrijetla Luciana Chaillyja (1920-2002), Tarkvinija u Lukreciji Ottorina Respighija (1879-1936), Kuratora u Revizoru njemačkoga skladatelja Wernera Egka (1901-1983).
  
  Svojim ugodnim i nosivim glasom lirskog baritona, odnjegovanom muzikalnošću, visokom naobrazbom, urođenim scenskim temperamentom, ležernom glumom, smislom za stilske kontraste i posebnom uvjerljivošću Zlatko Foglar ostvario je sugestivne i cjelovite likove različitih stilskih i vremenskih odrednica, dramskog i komičnog karaktera.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.

Piše:

Marija
Barbieri