Filka Dimitrova-Pletikosić

(Kozloduj, 2. studenoga 1925. – Split, 2. ožujka 1995.)

• Godine 1963. u sklopu međudržavnog sporazuma o razmjeni umjetnika, u Hrvatsku je došla sopranistica Filka Dimitrova. Došla je u Split o kojemu je znala samo to da se nalazi u Dalmaciji na obali Jadranskog mora i da se u njemu održavaju Splitske ljetne priredbe. O tome joj je pričao slavni bugarski tenor Dimitar Uzunov koji je 1956. gostovao u Aidi.
  
  Filka Dimitrova rođena je u Kozloduju 2. studenoga 1925. Pjevanje je učila kod Lazara Maksimova i 1955. diplomirala na Muzičkoj akademiji u Sofiji. Debitirala je kao Marica u Prodanoj nevjesti. U gradu Vraca, stotinu kilometara udaljenom od Sofije, ubrzo je pjevala nekoliko velikih i zahtjevnih uloga u repertoaru lirskog i lirico spinto soprana – Violettu, Gildu, Neddu i Mimì – i za izvanredne umjetničke rezultate odlikovana je Odličjem Ćirila i Metoda. Nakon dolaska u Split preuzela je gotovo cijeli sopranski repertoar i postala prvakinja Opere Narodnog kazališta u Splitu. Bila je jedan od njezinih najmuzikalnijih i najbolje obrazovanih članova, pjevačica koja je svakim nastupom jamčila kvalitetu. Njezin odlično školovan, dobro postavljen i pravilno vođen lijep i ujednačen lirski sopran s godinama je postajao sve snažniji i veći pa se tako i njezin repertoar bogatio dramski zahtjevnijim ulogama. Imala je istančan osjećaj za interpretaciju pa su njezine kreacije uvijek bile pomno izrađene i dorađene. Ostvarila je glavne uloge u tridesetak opera. Godine 1974. udala se za Solinjanina Antu Pletikosića i njezina je povezanost s glavnim gradom Dalmacije postala još čvršća.
  
  Filka Dimitrova predstavila se splitskoj publici kao Nedda u Pagliaccima. Tekstovni dio uloge na hrvatskom naučila je u sedam dana uz svesrdnu pomoć cijelog ansambla. I publika i kritika lijepo su je primile. Nedda je bila jedna od njezinih najuspjelijih uloga. Godine 1969. dirigent Mladen Bašić i redatelj Daniel Marušić izabrali su je da interpretira Neddu na snimci Leoncavallove opere za Radio i Televiziju Zagreb. Partneri su joj bili Attilio Planinšek, slovenski tenor velike glasovne ljepote, član splitske Opere, i glasoviti Vladimir Ruždjak. Videozapis je nastao na ruševinama stare Salone. Neddu je pjevala na Splitskom ljetu 1973. i poslije.
  
  U prvim godinama svoje splitske karijere Filka Dimitrova često je nastupala na Splitskom ljetu. Godine 1964. pjevala je Glauku na premijeri Medeje Luigija Cherubninija pod ravnanjem Borisa Papandopula u režiji Tita Strozzija. Godine 1965.ostvarila je pet novih uloge: Strankinju na premijeri Konzula Gian Carla Menottija, Laurettu u Gianniju Schicchiju, Jelenu u Nikoli Šubiću Zrinjskom, Mary Foster u Allamistakeu talijanskog skladatelja Giulija Viozzija (1912-1984) i potkraj godine Gildu u Rigolettu. Kad je 1967. pjevala Gildu u Rigolettu u Meštrovićevu Kašteletu pod ravnanjem direktora Opere Silvija Bombardellija, izvjestitelj Vjesnika A.[ntun] Celio-Cega: napisao je 22. srpnja da je „u prvom nastupu pjevala laganim načinom, ali je ubrzo to napustila i prešla na pjevanje čvrstim tonovima kojih se do kraja nije mogla osloboditi, pa je već kadenca u ariji zvučila preteško, uobičajene visine u 3. i 4. činu nije pjevala, a i muzički je postala jednolična.“ Šest godina poslije izvjestitelj Slobodne Dalmacije i ugledni glazbeni kritičar Ž.[eljko] R.[apanić] napisao je da je „lik Gilde donijela s više lakoće i svježine nego dosad, što ukazuje da ona postaje sve spremnija za značajne uloge. Dimitrova se dobro snašla u jednom kritičnom momentu izvedbe, a kao i solidan operni zbor držala je nit što je povezala tok predstave.“
  
  Godinu 1966. Filka Dimitrova počela je Puccinijevom Manon Lescaut, nastavila Danicom u opernom scherzu Stanac Jakova Gotovca i Annom u Nabuccu na Splitskom ljetu te završila Margaretom na premijeri Fausta pod Bombardellijevim ravnanjem u režiji Tomislava Kuljiša. Godinu dana poslije pjevala je Cho-Cho-San u Puccinijevoj Madame Butterfly pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji poznatoga slovenskog redatelja Hinka Leskovšeka (1919-1976). Bila joj je to posebno draga uloga. Kad ju je pjevala na novoj premijeri u veljači 1973. partner joj je bio mladi i vrlo talentirani zagrebački tenor Krunoslav Cigoj. Željko Rapanić napisao je u Slobodnoj Dalmaciji 13. veljače da je „Dimitrova uz renomiranog partnera Cigoja bila osoba koja je učinila da predstava bude operni događaj. Unijela je onu standardnost igre, raspjevanost, dekor, sve operne atribute, koji uz ispravnu muzičku izvedbu i uredan glas predstavlja njezino vrlo uspjelo ostvarenje.“
  
  Kad je, prvi put u Splitu, postavio na scenu Borisa Godunova u svibnju 1968. u režiji Koste Spaića Nikša Bareza odabrao je Filku Dimitrovu za Kseniju. U studenome 1968. pjevala je Maricu na premijeri Smetanine Prodane nevjeste pod ravnanjem Borisa Papandopula u režiji Tita Strozzija. I onda je u studenome 1969. došla njezina omiljena Đula.
  
  Usporedo s glavnim ulogama Filka Dimitrova pjevala je i malu kad su to prilike zahtijevale. I od male je uloge znala dati velik doprinos predstavi. Njezina Svećenica u Aidi bila je niz godina nezamjenjiva na Splitskom ljetu. Bila je zapažena i na onim sjajnim i nezaboravnim Aidama sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada su trijumfirale hrvatske operne zvijezde svjetskoga glasa: Ljiljana Molnar-Talajić i Biserka Cvejić pa možemo u osvrtu u Vjesniku 20. kolovoza 1974. pročitati: „Istaknimo i ovom prilikom uvijek vrlo korektan i muzikalan nastup Filke Dimitrove-Pletikosić.“
  
  Na Splitskom ljetu 1969. u koncertnoj izvedbi Porina Vatroslava Lisinskog na Peristilu Boris Papandopulo povjerio je Filki Dimitrovoj Zorku, a na koncertnoj izvedbi Fidelija Ludwiga van Beethovena u ožujku 1970. Mladen Bašić namijenio joj je Marzellinu. Na izvedbi Mozartove Čarobne frule na Splitskom ljetu 1970. u suradnji s tadašnjom Radiotelevizijom Zagreb pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Daniela Marušića pjevala je Prvog dječaka.
  
  Na Splitskom ljetu 1972. Filka Dimitrova pjevala je Violettu. Trebala ju je pjevati Nada Siriščević iz zagrebačke Opere, ali je zbog bolesti otkazala nastup pa je pjevala Filka Dimitrova koja je, „uskočivši ovako neočekivano u festivalsku podjelu, iznenadila serioznošću pjevačke i glumačke razrade te teške uloge. Njezinu zrelu kreaciju publika je pozdravila spontanim odobravanjem“, pisao je Nenad Turkalj u Slobodnoj Dalmaciji 28. srpnja 1972. U Večernjem listu 2. kolovoza Turkalj je kratko ustvrdio da je „ostvarila pjevački siguran i scenski lijepo izrađen nastup.“ Violettu je pjevala i na Splitskom ljetu 1976. Toliko je bila dojmljiva u toj ulozi da se i devet godina nakon njezine smrti o njoj pisalo. U Slobodnoj Dalmaciji objavljen je 25. veljače 2004. tekst Tonćija Šitina s naslovom Traviata – ljubav naših dana, u kojemu piše: „Sredinom sedamdesetih ulogu Violette preuzela je Filka Dimitrova-Pletikosić i u najtežim uvjetima preko deset godina toplinom istinske pjevačke dive živi tragediju nesretne heroine. Njezin glas sjajno sugerira kompleksnost osjećaja, od uvodne radosti, napete tenzije dijaloga do ekstaze koja smrt prihvaća kao oslobođenje.“
  
  Kad je Mladen Bašić došao na čelo splitske Opere, odmah je uočio umjetničke kvalitete Filke Dimitrove i počeo joj je povjeravati ulogu za ulogom. Spoznao je i njezine ljudske kvalitete: toplinu i neposrednost kojima je ubrzo pridobila svoje suradnike i publiku. Naći u likovima poetsko, lirsko i nježno i to izraziti glasom i glumom bio je životni i umjetnički credo te, nažalost, prerano umrle umjetnice. To je našla u liku Puccinijeve Mimì, što je moglo čuti i brojno radijsko slušateljstvo jer je Radio Zagreb godine 1969. izravno prenosio La Bohème iz splitskog kazališta. Rado je tumačila i druge Puccinijeve likove – Manon i Cho-Cho-San, ali i Đulu u Eri i Maru u operi Adel i Mara Josipa Hatzea za koju je 1978. dobila Nagradu Milka Trnina. U osvrtu na jednu reprizu opere Vjesnik je 15. lipnja pisao: „U svom petnaestogodišnjem djelovanju u splitskom kazalištu Filka Dimitrova je ostvarila nekoliko vrlo uspjelih uloga. Njezin glas lirskog soprana dobro školovan i sigurno vođen, naglašena muzikalnost i istančan glazbeni senzibilitet, krajnje profesionalan odnos prema radu, bogatstvo nijansiranja te smisao za karakterizaciju lika – kvalitete su koje rese i njezino najnovije ostvarenje. Njezina Mara bogata je u psihološkom doživljajnom svijetu mlade zaljubljene djevojke, topla i neposredna u pjevačkom i scenskom izrazu.“
  
  U doba kad je splitsko kazalište uništeno požarom godine 1970. bilo prisiljeno djelovati na posve neprikladnoj pozornici Doma brodogradilišta Split, Filka Dimitrova je ostvarila niz vrlo lijepih uloga. U prosincu 1971. bila je protagonistica suvremenoga opernog djela – Marije Golovin Gian Carla Menottija i uz partnera Franu Lovrića, velikoga dramskog baritona zagrebačke Opere, „pjevala je dosta lako, tečno i muzikalno”, kako je pisao Ž. R. u Slobodnoj Dalmaciji, 21. prosinca. U prosincu 1973. Filka Dimitrova pjevala je Euridiku u Gluckovom Orfeju, Od Jelene u Zrinjskom prešla je 1977. na Evu na premijeri pod Papandopulovim ravnanjem. I ponovila na premijeri u Rijeci u režiji Koste Spaića.
  
  Vrlo uspjela premijera opere Didona i Eneja Henryja Purcella na Splitskom ljetu 1978. pod ravnanjem Nikolaja Žličara u režiji Vladimira Ruždjaka istaknula je visoku kvalitetu splitskoga opernog zbora, što je potaknulo tadašnji Radio Zagreb da to i tonski snimi, što je i realizirano u veljači 1979. godine. Naslovnu je ulogu tumačila Dunja Vejzović, Filka Dimitrova-Pletikosić pjevala je Prvu ženu i Prvu vješticu.
  
  Godine 1981. Filka Dimitrova-Pletikosić uvrstila je u repertoar ulogu Santuzze u Cavalleriji rusticani. „Obradovao je njezin ponovni nastup. Nakon gotovo dvogodišnje pauze pojavila se u novom fahu dramskog soprana, ali s jednakom ljepotom i toplinom u glasu i prirodnom jednostavnošću scenskog nastupa,“ pisala je Mirjana Škunca.
  
  Filka Dimitrova-Pletikosić nastupala je i na koncertima. Mladen Bašić se oslanjao na njezin muzikalitet i glazbenu profinjenost kad je 1970. i 1971. izveo Mozartov Requiem i Krunidbenu misu te Rossinijevo djelo Stabat Mater. Na koncertima je izvodila i djela hrvatskih autora pa je tako na jubilarnom 20. Splitskom ljetu 1974. u čast 50. obljetnice umjetničkog rada Borisa Papandopula bila jedan od solista njegova djela Oranje Kraljevića Marka.
  
  U Narodnom kazalištu „Ivan Zajc“ u Rijeci i na gostovanjima s ansamblom Filka Dimitrova-Pletikosić pjevala je Đulu na premijeri Ere s onoga svijeta pod ravnanjem Vladimira Benića u režiji Dinka Svobode i Maricu u Prodanoj nevjesti. Na premijeri opere Il Campiello (Mića placa) Ermanna Wolf-Ferrarija u ožujku 1971. pod ravnanjem Davorina Hauptfelda u režiji Daniela Marušića pjevala je Gnezu. I, naravno, pjevala je svoju omiljenu Neddu.
  
  U ostavštini Filke Dimitrove-Pletikosić sačuvano je pismo kroničara splitskog kazališta Tonćija Šitina upućeno umjetnici kad je umro Jakov Gotovac u listopadu 1982.: „Baš u sumrak bogatog i plodnog života maestra Gotovca, toplim i plemenitim glasom Đule pratili ste posljednje akorde njegova života. Teško da bi i on sam mogao odabrati bolji ispraćaj...“
  
  Podmukla bolest počinjala je nagrizati umjetničin organizam. I kad je već bila teško bolesna, zamolili su je da zamijeni oboljelu sopranisticu u koncertnoj praizvedbi opere Vestalka Saverija Mercadantea. Ona je to s uspjehom učinila. Opera je 1987. izvedena i snimljena. Bio je to pothvat ansambla splitske Opere u kojemu je pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja uz Dunju Vejzović i talijanske goste, među kojima je bio i tenor Gianfranco Cecchele, sudjelovalo troje splitskih opernih prvaka: Filka Dimitrova-Pletikosić, Constantin Cepraga i Ratomir Kliškić.
  
  Filka Dimitrova, udana Pletikosić umrla je u Splitu 22. ožujka 1995. godine. Dugo je odolijevala bolesti, ali je nije uspjela pobijediti. Bila je voljena i cijenjena zbog svojih ljudskih i umjetničkih kvaliteta. Svoje veliko znanje rado je prenosila mladima – jedan od njezinih učenika bio je talentirani tenor Ante Ivić. Njezina su ostvarenja, muzički besprijekorno realizirana, imala i ono nešto što djeluje na slušatelja i gledatelja i ostaje u sjećanju. Bila su na visokoj profesionalnoj razini i imala su dubinu tople ljudske emotivnosti.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.

Piše:

Marija
Barbieri