Branka Galić

(Zagreb, 8. veljače 1928. – Osijek, 27. listopada 2010.)

• Rođena u Zagrebu 8. veljače 1928., Branka Galić u svom je rodnom gradu 1952. završila studij pjevanja na Državnoj muzičkoj školi kod profesora Zlatka Šira. Debitirala je 1953. ulogom Micaele u Bizetovoj Carmen u tadašnjem riječkom Narodnom kazalištu na Rijeci. Nakon audicijskog nastupa u ulozi Mimi u Puccinijevoj La Bohème angažirana je 1955. u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Osječkoj Operi ostala je vjerna do umirovljenja 1981. Na gostovanju sa solistima osječke Opere u Rijeci u siječnju 1958. u Eri s onoga svijeta upisana je kao Branka Galić-Knežić. Svojim lijepim i snažnim glasom široka ujednačena raspona i snažna volumena te smislom za pjevačko-glumački produbljene kreacije ostvarila je velik broj zahtjevnih uloga dramskog soprana od standardnog opernog repertoara do suvremenog.
  
  Njezina velika kreacija bila je Magda u Konzulu Giana Carla Menottija u ožujku 1964. Dr. K.[rešimir] Kovačević pisao je u Borbi, 7. ožujka: „Glavni teret predstave ponijela je Branka Galić. Lik nesretne Magde Sorel živio je u njezinoj interpretaciji intenzivnim unutrašnjim životom, izazivajući i sućut i revolt. Psihološki opravdani postupci, naročito su se uvjerljivo odražavali u glumi, što je posebna odlika njezine kreacije. Iako se u glasu Branke Galić osjećao izvjestan umor, ona je iskrenim muzičkim uživljavanjem svojoj ulozi podala biljeg umjetničkog doživljaja.“ „Sa svojim raskošnim impozantnim i sonornim glasom, izrazite dramatske snage“, pisao je Đorđe Šaula u Glasu Slavonije 4. travnja 1966., ostvarila je ulogu Eve u Nikoli Šubiću Zrinjskom.
  
  Igor Mandić, pobornik suvremenog repertoara, našao je riječi pohvale za nju na premijeri opere Pogled s mosta talijanskog skladatelja Renza Rosselinija (1908-1982). Pisao je u Vjesniku 16. veljače 1968. u osvrtu pod zanimljivim naslovom Križanac između slavuja i potočića: „Branka Galić kao Eddieva žena, iskusno je riješila i glumačke i pjevačke nesretne probleme svoje uloge.“ Na premijeri Lukrecije Ottorina Respighija 1969., prema Đorđu Šauli na Radiju Zagreb 24. travnja, „vrhunac izvedbe bili su moćni i sonorni 'glas i, neka vrsta zamjene za antički korus, Slavice Pfaf, i potresna, plemenito dramatična Lukrecija Branke Galić, pjevačice koja po ljepoti glasa i dramatskoj izražajnosti zaslužuje pažnju svake i najveće naše opere.“
  
  No naravno, izleti u suvremeni repertoar nisu bili okosnica umjetničkog djelovanja Branke Galić. Svojim zvučnim ali mekim i podatnim dramskim sopranom ona je bila nositeljica upravo tog repertoara. Kao Donna Anna na premijeri Don Juana, prema Đorđu Šauli u Dnevniku Radija Zagreb 25. ožujka 1968. bila je „dramatično impozantna sa sugestivnim odzvucima velikog opernog pjevanja.“ Također, prema Šauli u Dnevniku Radija Zagreb od 27. prosinca 1968. na premijeri Krabuljnog plesa „na vrhunskom je nivou bila kreacija Branke Galić, i po impozantnom vanjskom djelovanju, a pogotovo po ljepoti, ujednačenosti, dramatskoj širini i snazi, a prije svega plemenitosti njezinog posve talijanskog načina pjevanja.“ Njezina vrhunska kreacija bila je Puccinijeva Tosca s kojom se proslavila na gostovanjima u zemlji i u inozemstvu. Pjevala ju je više od dva desetljeća. Puccini i Verdi bili su njezini autori. Mirjana Škunca u osvrtu na premijerno postavljenog Trubadura u Glasu Slavonije 30. listopada 1969. napisala je: „Bitne odlike Leonore koju je dala Branka Galić su dostojanstvo i ponos koje podsjećaju na njenu odličnu kreaciju Tosce, dok je Božena Čubra svojoj verziji tog lika dala više topline i neposrednosti. U pjevačkom pogledu obje umjetnice raspolažu vrlo lijepo obojenim glasom, solidnom tehnikom i muzikalnošću te su slušaocima pružile i nekoliko zaista izvanrednih trenutaka.“
  
  U veljači 1970. Branka Galić uvrstila je novu ulogu u repertoar – Lizu u Pikovoj dami. Dr. K. Kovačević pisao je u Borbi 4. ožujka: „U središtu pažnje bili su, dakako, Branka Galić kao Liza i Marijan Bručić kao Herman, dvoje umjetnika različitih temperamenta i sklonosti, ali oboje potpuno jasne predodžbe o cilju koji treba dostići. Branka Galić se pri tom više poslužila svojim pjevačkim umijećem, a Bručić glumom, ali to nije bilo nauštrb psihološkom ocrtavanju likova na sceni.“
  
  Osijek je uvijek njegovao hrvatski repertoar pa se tako u prosincu 1974. našao na repertoaru i Porin. U osvrtu na predstavu Siniša Hrestak je 16. prosinca u Večernjem listu istaknuo „kreacije Branke Galić-Kloc i Božene Čubre, koje su svojim velikim glasovnim potencijalom i proživljenom glumom stvorile dva lika koja ćemo dugo pamtiti.“
  
  Repertoar Branke Galić bio je vrlo raznovrstan, od grofice Rosine i donne Elvire u Mozartovim operama Figarov pir i Don Juan do Jele u Ekvinociju Ivana Brkanovića, od Desdemone u Verdijevu Otellu i Tatjane u Evgeniju Onjeginu Čajkovskog do Santuzze u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani i Madeleine u Giordanovu Andréu Chénieru, od Đule u Gotovčevu Eri s onoga svijeta do karakternih likova u operama suvremenih skladatelja poput Majke u Zatočeniku talijanskog skladatelja Luigija Dallapiccole (1904-1975), Žene u Ljudskom glasu francuskoga skladatelja Francisa Poulenca (1899-1963), Penelope u istoimenoj operi švicarskoga skladatelja Rolfa Liebermanna (1910-1999) i Lady Billows u Albertu Herringu Benjamina Brittena za koje je nagrađena na Annalu komorne opere i baleta u Osijeku 1972. i 1974. Gostovala je u Bugarskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Češkoj i Njemačkoj. Dobila je 1969. Nagradu Milka Trnina.
  
  Branka Galić, udana Knežić i preudana Kloc umrla je 27. listopada 2010. u Osijeku uz koji je vezala svoju umjetničku karijeru. Njezino posljednje počivalište je na Groblju sv. Ane.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.
  

Piše:

Marija
Barbieri