Gertruda Munitić

(Omiš, 30. srpnja 1939.)

• Jedan od najvećih vokalnih i scenskih talenata na našim prostorima bila je Gertruda Munitić, ili kako je svi poznaju – Bebi. Bila je čudo od djeteta, lijepa djevojčica s lijepim glasom kojim je s lakoćom izvodila pjesme i arije koje pjevači pjevaju najranije u dvadesetim godinama.
  
  Gertruda Marija Magdalena Munitić rođena je 30. srpnja 1939. u Omišu kao drugo dijete Hrvata Ante Munitića i Njemice, preciznije Volksdeutscherice, Magdalene Schmidt. Ime je dobila po majčinoj najstarijoj sestri. Pjevala je već kao trogodišnja djevojčica. Glazba joj je bila u genima s očeve i majčine strane. Otac je bio tenor i 45 godina pjevao u zboru splitske Opere. Preselili su se u Split, stanovali blizu Katedrale sv. Duje i posve prirodno počela je pjevati u crkvi. S devet godina postala je članica Dječjeg kazališta Titovi mornari, gdje je učila glumu i balet. Imala je jedanaest godina kad ju je u osnovnoj školi čula nastavnica klavira Dora Bakotić, povjerovala je u njezinu pjevačku budućnost i poslala pjevačkom pedagogu Petru Markoviću Šilanu. Djevojčica je bez problema pjevala kolorature, do f ³, imala prirodan appoggio i bila besprijekorno muzikalna. Čuo ju je i Lovro Matačić i savjetovao da se uvijek drži svoga lirsko-koloraturnog faha i nikada ne forsira i širi ton.
  
  Poslušala ga je, uvijek pjevala svojim prirodnim glasom, doživljavala scenu kao svoje prirodno stanište, pjevala je i glumila iskreno i sa zadivljujućom lakoćom pa je ostvarila dugu karijeru koja je trajala više od četrdeset godina. Njezina je nadarenost bila ne samo prepoznata nego i opće poznata pa je s petnaest godina, 1954. debitirala kao Čobanče na premijernoj izvedbi Ere s onoga svijeta Jakova Gotovca. Odigrala je malu ulogu u drami i nije navršila ni osamnaest godina kad je prvi put pjevala Malu Floramye. Tijekom karijere usavršavala ju je, istraživala i dorađivala i postala njezina nenadmašena interpretkinja. Skladatelj Ivo Tijardović bio je oduševljen njome i to je ostao cijeloga života. Likom, glasom i scenskom igrom bila je upravo onakva kakvom je zamišljao svoju već povijesnu junakinju. To se može doživjeti i na snimci operete za tadašnju Radioteleviziju Zagreb pod ravnanjem Mire Belamarića u režiji Vlade Seljana u kojoj joj je partner bio odličan operni tenor Zvonimir Krnetić.
  
  Gertruda Munitić nastupala je u dramskim predstavama, naravno u manjim ulogama, među ostalima u Shakespeareovoj komediji Mjera za mjeru u režiji Vlade Habuneka, zatim 1959. u Ribarskim svađama Carla Goldonija te u komediji Put oko sveta srpskog komediografa Branislava Nušića (1864-1938). Bili su tu i nastupi u opereti Havajski cvijet mađarskog skladatelja Pála Ábraháma (1892-1960); pjevala je glavnu ulogu Petrice u Gotovčevu igrokazu Đerdan, u Straussovu Šišmišu bila je sjajna Adela i u Kneginji čardaša (koja se tada izvodila kao Sylva) Emericha Kálmána contesa Stasi. U studenome 1960. u obnovljenoj opereti Zemlja smiješka Franza Lehára pjevala je Mi, a potkraj 1961. na reprizi La Bohème Musettu koje će postati neodoljiva interpretkinja. Nastavila ju je izrađivati s dirigentom Ivanom Štajcerom i kad ju je 1978. pjevala u svojemu sarajevskom angažmanu Divna Pervan napisala je u Oslobođenju 9. ožujka: „Partiju Musette Gertruda Munitić izvela je u stilu vrhunske primadone. U pjevačkom smislu ona je ovu rolu donijela sa zapanjujućom lakoćom. Posebno u drugom činu suvereno je vladala scenom da bi u posljednjem doživjela upečatljivu transformaciju.“ A o njenoj Musetti na gostovanju u zagrebačkom HNK-u Marija Barbieri napisala je 5. svibnja 1978. u Večernjem listu: „Raspjevana, razigrana, mladenački svježa i lijepa Gertruda Munitić došla je u drugom činu Puccinijeve La Bohème i obasjala predstavu sjajem kojim sjaje autentični umjetnici operne scene. Fluid što u izobilju struji iz čitave njene pojave u trenutku je dopro do gledališta i onaj čvrsti kontakt između izvođača i publike odmah je uspostavljen. Jednom riječju, to je rođena Musetta!“ Ništa manje nije bilo ni oduševljenje na njezinom gostovanju u Rhode Islandu u Sjedinjenim Državama. Edwin Staford napisao je u bostonskim novinama Opera Providence 13. prosinca 1980.: „Musettu iz opere La Bohème pjevala je Gertruda Munitić, sopran iz Sarajeva na svom američkom debiju. Iako to nije uloga koja dominira, Miss Munitić je izvanrednim koloraturnim sopranom širokog dijapazona prikazala taj lik vatreno u dva srednja čina, pokazujući i komičarske mogućnosti, i toplu suosjećajnost u zadnjem činu.“
  
  Amor u Gluckovu Orfeju, Clivija u istoimenoj opereti austrijskog skladatelja Nica Dostala (1895-1981) pod ravnanjem Borisa Papandopula, Belinda u operi Didona i Eneja Henryja Purcella, Rosina u Seviljskom brijaču, Anka u Ljubovnicima Dragutina Savina, Marica u Tijardovićevu Splitskom akvarelu među ulogama su koje je pjevala u Splitu u stalnom angažmanu i na gostovanjima. A onda je u sezoni 1962./1963. otišla u HNK u Osijeku i do sezone 1970. /1971., kad je otišla u Operu Narodnog pozorišta u Sarajevu, proširila je repertoar ulogama u operetama, mjuziklima i u operi. U Mozartovu Figarovu piru pjevala je najprije Cherubina a poslije u Sarajevu Susannu, u Rossinijevoj Bračnoj mjenici Fanny, u Don Giovannniju Zerlinu, u Offenbachovim Hoffmannovim pričama Olimpiju, u Verdijevu Krabuljnom plesu Oscara, u Donizettijevu Don Pasqualeu Norinu te Adinu u Ljubavnom napitku i Mirandolinu češkog skladatelja Bohuslava Martinůa (1890-1959). Oscara je spremala 1974. u svom jednogodišnjem boravku u studiju milanske Scale u kojemu je radila i na Gildi u Rigolettu i Donizettijevoj Luciji di Lammermoor.
  
  Devetogodišnje osječko razdoblje djelovanja Gertrude Munitić donijelo je zahvaljujući upravo njoj uzlet osječke operete i mjuzikla. Kao kompletna glazbeno-scenska umjetnica, k tome lijepa i mlada, bila je idealna interpretkinja toga žanra i u tom se smjeru uspješno razvijala. U Narodnom kazalištu „Ivana Zajca“ u Rijeci u sezoni 1971./1972. pjevala je Kate u mjuziklu Kiss me, Kate (Poljubi me, Kato) američkog skladatelja Colea Portera (1891-1964). Na Jugoslavenskoj smotri mjuzikala u Rijeci 1972. dobila je nagrade za tu ulogu kao i za ulogu Elise u mjuziklu My Fair Lady (Moja ljupka damo) austrijsko-američkog skladatelja Fredericka Loewea (1901-1988). U Osijeku se udala i dobila kćer. Publika ju je obožavala, kritika također, i njezin odlazak u Sarajevo teško su prihvatili. No trebala je srediti svoj privatni život, sama odgajati dijete, a Sarajevo joj je to omogućilo. Pri kraju svog osječkog razdoblja pjevala je sa zborom i orkestrom tadašnje Radiotelevizije Zagreb pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Daniela Marušića 1970. u sklopu Splitskog ljeta Papagenu u Mozartovoj Čarobnoj fruli i 1971. na Hvarskom ljetu Blondu u Otmici iz saraja pokazavši urođen osjećaj za stil Mozartove glazbe. Godine 1980. sudjelovala je u televizijskoj obradi opere Doma i u buži Williama Shielda, Ivana Mane Jarnovića i Andréa Modesta Grétryja koju je muzički priredio Igor Kuljerić a libreto prilagodio dijalektu Luko Paljetak.
  
  Sarajevsko razdoblje djelovanja Gertrude Munitić bilo je umjetnički vrlo plodno. Iako je još uvijek nastupala u opereti, sve se više posvećivala operi i nastupala uglavnom na obnovama, tj. novim produkcijama. Nakon obnove La Bohème u siječnju 1971., Lize u Zemlji smiješka i Hanerl u opereti Tri djevojčice u travnju 1971., došla je u listopadu 1972. željena Gilda. Ta joj je uloga donijela mnogo uspjeha. Beogradski kritičar Slobodan Turlakov pisao je poslije, 1. travnja 1978., u Borbi: „Prvakinja Sarajevske opere i jedan od vodećih soprana Jugoslavije Gertruda Munitić, gostovala je na sceni Beogradske opere kao Gilda u operi Rigoletto. Jedna kreacija za pamćenje. Jedno ostvarenje koje može da bude primer mladim operskim umetnicima kako se i u standardnom repertoaru može biti nov i plodotvoran.“ Zagrebački Večernji list prenosi 17. srpnja 1981. osvrt novina El Universal 24. lipnja na njezino gostovanje u Mexico Cityju: „Mnogo smo slušali o Gertrudi Munitić kao o lijepoj ženi, ali što je za ovu priliku još važnije, o njoj kao o izuzetnoj pjevačici. I zaista, uvjerili smo se u ljepotu ovog soprana, u izvanredne glasovne kvalitete, uvjerili smo se u mladost i ljepotu zemlje koju ona predstavlja. Prisustvovali smo izvođenju Rigoletta u palači lijepih umjetnosti Bellas Artes. Gertruda Munitić ne samo da ima veliki sopran, neusporedivo vrjedniji od njenih prethodnica koje smo na ovoj sceni slušali, nego ima i čudesnu scensku ljepotu, sposobnost da duboko osjeća dramu koju predstavlja, i doista je zna predstaviti. Taj njezin osjećaj za dramu i njen glas, sjedinjeni u jedno, neodoljivo privlači pažnju publike. Gledalište odmah osjeti da se ovdje radi o ogromnim vokalnim kvalitetama, izrazito muzičkoj nadarenosti. Pjevajući ariju Caro nome u potpunosti je idealizirala lik, te nam na kraju poklonila duh kristalno čiste arije koja je doslovno potresla i naelektrizirala publiku. Publika joj se zahvalila do te mjere da su potpuno zaboravili kako na pozornici stoje jedan bariton, tenor i bas. Od tog trenutka publika se počela diviti Gertrudi Munitić i neprekidno joj aplaudirati. U drugom činu publika je uspjela otkriti veliku dramatičnost i suze su joj se pojavile dovodeći publiku do delirija, i tada su se čule ovacije do tada nezabilježene u Mexicu. U kvartetu u četvrtom [trećem, op. a.] jedini glas koji se čuo, jedini čisti i izuzetno lijepo zaobljeni glas je bio onaj neusporedivog soprana Gertrude Munitić!“ Nastupe u Mexico Cityju 21. i 23. lipnja 1981. Gertruda Munitić smatra najvećim uspjesima u svojoj karijeri – polusatne ovacije i dvadeset izlazaka pred zastor u prepunom najvećem kazalištu Latinske Amerike Bellas Artes s 1396 sjedišta – neizbrisivi su.
  
  Slijedili su Oscar u listopadu 1973. i Susanna u prosincu 1974., već spomenute glavne uloge u mjuziklima Poljubi me, Kato u ožujku 1974. i Moja ljupka damo u travnju 1976. i Norina u Donizettijevom Don Pasqualeu u ožujku 1977. Divna Pervan napisala je 8. ožujka u novinama Oslobođenje: „Norina Gertrude Munitić mogla bi da bude jedna od najuspješnijih partija ove muzički i scenski izuzetno nadarene umjetnice. Bez većih problema vokalne prirode, lako, u koloraturama do savršenstva čisto, ona je izvela svoju nimalo jednostavnu ulogu.“
  
  U studenome 1979. Gertruda Munitić pjevala je Massenetovu Manon. Miljenko Grgić napisao je 18. studenoga u Oslobođenju: „Miljenica publike Gertruda Munitić pokazala se kao vrsna Manon, slijedeći dosljedno notni tekst. Dramatski, ona je u potpunosti sugerisala djevojački šarm i koketnu prirodu Manon, ali i svijest da se u koketnoj Manon krije stvarna i osjećajna žena. Naslovnu ulogu pjevala je Gertruda Munitić i ovoga puta na način svojih uspjelih kreacija. Uz ispravnost u intonativnom i ritmičkom pogledu, razigranost u razvijanju arija i fraza, ono što je kod Gertrude Munitić najviše dojmilo jest cjelovito ostvarenje scenskog, vizualnog dijela uloge.“ U siječnju 1980. pjevala je svoju prvu Violettu u Traviati koju će izvesti i na obnovi 1987. Miljenko Grgić pisao je u sarajevskom Odjeku od 1.-15. ožujka 1981.: „Rijetki su umjetnici koji tako plastično mogu ocrtati nježno i plemenito prirodu naslovne ličnosti. Violetta Gertrude Munitić u Travijati to je u najboljem smislu te riječi. Njen lik u efektnim kostimima neprestano evoluira, obogaćen predivnim arijama i blještavim koloraturama. Gluma prerasta u muziku, Gertruda u Travijatu.“
  
  Gertruda Munitić vratila se u listopadu 1981. svojoj Maloj Floramye. Miljenko Grgić pisao je u Odjeku od 15.-30. studenoga: „Naslovnu ulogu Floramye tumačila je Gertruda Munitić s puno žara i stvaralačkog duha i nadahnuća. Primjerenom sposobnošću stiliziranja vokalno-scenskog izraza sentimentalne prirode djevojke s mora, utisnula je lični pečat. I nije čudo što je uspjela vezati pažnju auditorija tokom cijele priredbe pobravši gromoglasne aplauze, posebno u popularnoj ariji Daleko m' e biser mora dokazujući da će dugo ostati nenadmašni tumač ove uloge.“
  
  Nakon godine dana, u listopadu 1982. došla je zacijelo najteža vokalna zadaća – Lucia di Lammermoor. Miljenko Grgić rekao je 7. listopada na Radiju Sarajevo: „Naslovnu ulogu tumačila je Gertruda Munitić punim sjajem vlastite izražajnosti i suptiliteta. Izvan bilo kakvih primadonskih pretenzija kreiranja uloge prema vlastitim afinitetima, već u skladu s likom vremena i stila, njena vokalno-scenska rješenja odisala su iskrenošću i jedinstvom predanja. Iskristalizirane kantilene, upotpunjene scenskim prizorima, neprestano su gradile magiju, dosegnuvši logičnu kulminaciju u čuvenoj sceni ludila, najsloženijem i najpopularnijem uporištu partiture.“
  
  Gertruda Munitić gostovala je u Bratislavi, Berlinu, Parizu. Za svoj rad nagrađena je mnogim nagradama (Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, Dvadesetsedmojulska nagrada BiH) a među njima je i veliko priznanje – nominacija za ambasadoricu UNICEF-a zbog izvanrednog umjetničkog djelovanja i humanitarnog doprinosa tokom rata u Sarajevu i BiH, posebno zbog borbe za prava djece. Mogla se vratiti u Hrvatsku jer je imala hrvatsko državljanstvo, mogla je dobiti i njemačko po majci Njemici no ona je u najtežim danima opsade Sarajeva ostala u opkoljenom gradu i svojim predanim radom i neponovljivom radošću i veseljem kojim odiše cijelo njezino biće pomagala najpotrebnijima, osobito djeci. I imala više od stotinu nastupa u raznim prigodama.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.
  

  Gertruda Munitić jedan je od najvećih vokalnih i scenskih talenata na našim prostorima Još kao djevojčica je bez problema pjevala kolorature, do f ³, imala prirodan appoggio i bila besprijekorno muzikalna. Doživljavala je scenu kao svoje prirodno stanište, pjevala je i glumila iskreno i sa zadivljujućom lakoćom pa je ostvarila dugu karijeru koja je trajala više od četrdeset godina

Piše:

Marija
Barbieri