Božena Ruk-Fočić

(Zagreb, 31. listopada 1931. – 21. travna 2010.)

• Božena Ruk-Fočić pripadala je onoj generaciji umjetnika koji su snagom vlastite umjetnosti nosili umjetničko djelo. Činili su to cjelokupnošću svih komponenata koje čine veliku umjetničku ličnost, neki iznimno snažnim scenskim izrazom, drugi nesvakidašnjom glasovnom ljepotom i vrhunskim pjevačkim umijećem. Svima je bilo zajedničko – imali su snažan pečat vlastite osobnosti, bili su prepoznatljivi i nezamjenjivi. Božena Ruk-Fočić je to bila sa svojim nebeskim Kopfonovima, velikom muzikalnošću i ljepotom scenske pojave. Bili su to i umjetnici koji su trajali. Obilježavali su 30. godišnjice umjetničkog djelovanja nastupima u glavnim ulogama, nepomućene glasovne ljepote i iste vokalne privlačnosti. Tako je i Božena Ruk-Fočić u veljači 1990. s Đulom u Eri s onoga svijeta Jakova Gotovca proslavila trideset godina karijere koja je počela 1960. u Baselu. Pripadala je umjetnicima starije generacije koji su njegovali hrvatski operni i koncertni repertoar i s jednakom radošću pjevali Đulu i Desdemonu, Dalmaro i Toscu, Jelenu i Mimì, Evu i Aidu, Moranu i Leonoru.
  
  Božena Ruk-Fočić rođena je u Zagrebu 31. listopada 1931. godine. Pjevanje je učila na Muzičkoj školi Vatroslav Lisinski kod profesora Zlatka Šira a usavršavala se na salzburškom Mozarteumu kod profesora Miroslava Lunzera. Prvi put na sceni nastupila je 1954. u sarajevskoj Operi kao Jelena u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana pl. Zajca. No za nju u njezinoj domovini nije bilo mjesta pa je profesionalnu karijeru počela 1960. u Baselu, nakon što je te godine na natjecanju Mozarteuma dobila prvu nagradu za sopran. Debitirala je u ulozi Micaële u Bizetovoj Carmen. Naslovnu ulogu pjevala je dobitnica prve nagrade za mezzosopran, poznata Grace Bumbry. Kritičare je više zanimala mlada debitantica, i najljepšim su riječima ocijenili njezinu „prirodnu muzikalnost, lijep glas i visoku kulturu pjevanja“. Slijedila je uloga Marice (izvorno Mařenke) u Smetaninoj Prodanoj nevjesti pa je na molbu dirigenta i ravnatelja Opere Silvija Varvisa uskočila u Tatjanu u Evgeniju Onjeginu bez prethodnog orkestralnog i režijskog pokusa.
  
  Za Tatjanom je slijedilo deset predstava Else u Wagnerovu Lohengrinu u Ujedinjenim pozornicama Krefelda i Mönchengladbacha. I naposljetku Desdemona u Verdijevu Otellu, jedna od njezinih najljepših kreacija, koju je poslije upoznala i zagrebačka publika. „Vidjeti i čuti pjevačicu u ulozi koja joj očigledno leži – pravo je veselje za onoga tko je uvijek vjerovao u njezinu iznadprosječnu nadarenost“, zaključio je opširan osvrt jedan baselski kritičar 13. prosinca 1961. u novinama National Zeitung. A kad je istu ulogu 1963. pjevala u svom novom angažmanu u Grazu novine Südost Tagespost pisale su 19. siječnja 1963.: „Od izvođača najdublji dojam ostvarila je Božena Ruk-Fočić kao Desdemona. Izgledala je kao slika iz Cinquecenta, dražesno ljupka s nježnim izražajem i harmoničnim pokretima; mlada pjevačica će neko vrijeme djelovati u našoj kući. Ona ima pun, zvučan, lijep glas i svim je zahtjevima ove teške uloge već sada u najvišoj mjeri odgovorila.“
  
  Iznimno muzikalna i scenski atraktivna mlada sopranistica lijepa glasa nastavila je nizati uloge u svojoj novoj matičnoj opernoj kući. U Grazu je svladala opsežan repertoar i postala prvakinja Opere. Rado su je nazivali „slavenski slavuj“ zbog ljepote njezina „krasnoga glasa, lakoće u visinama i za njezin fah neobično meko timbriranog dubokog registra“. Uloge su se nizale: Grofica u Mozartovu Figarovu piru, Agatha u Strijelcu vilenjaku Carla Marije von Webera, Gutruna u Wagnerovu Sumraku bogova pa prvi susret s autorom u čijim će djelima u Zagrebu ostvariti velike kreacije – Richardom Straussom. Najprije je bila Semela u operi Ljubav Danaje pa Arijadna na Naxosu, koju je već 1965. pjevala na Međunarodnom festivalu u Gentu.
  
  U Grazu se Božena Ruk-Fočić susrela i s likovima u Verdijevim i Puccinijevim operama – Leonorama u operama Moć sudbine i Trubadur, Aidom, Elizabetom u Don Carlosu, Mimì u operi La Bohème i Manon Lescaut. Na Salzburškim svečanim igrama nastupila je u manjoj ulozi Komorkinje Lady Macbeth u Verdijevu Macbethu. Onda je bez dopuštenja intendanta otišla u Trst na snimanje Trubadura, i uslijedio je trenutni otkaz. Publika je prosvjedovala, ali intendant je ostao neumoljiv, i Božena Ruk-Fočić vratila se kući u Zagreb.
  
  Prvi put u Zagrebu Božena Ruk-Fočić nastupila je 1965. u ulozi Aide. Pjevala ju je na reprizi opere [na premijeri je pjevala Branka Stilinović, op. a.] i odmah osvojila zagrebačku publiku ulogom Verdijeve heroine koja je postala jedna od njezinih najljepših interpretacija. Andrija Tomašek pisao je 8. prosinca 1965. u Vjesniku: „Konačno Aida koju je pjevala Božena Ruk-Fočić također nije u potpunosti odgovorila zahtjevima uloge. Veoma efektna kao scenska pojava Božena Ruk-Fočić je igranu ulogu glumački ostvarila tek u glavnim potezima, dok je u pjevačkom pogledu ostavila veoma povoljan dojam sigurnošću u izvođenju dionice, svježinom glasovnog materijala u karakteru prikladnog za tu ulogu, koja muzički ipak još nije sasvim dorečena. Osim toga uz veoma lijepe tonove srednjeg registra, duboki registar joj je u volumenu tona suviše neizdašan, a visoki registar ostavlja dojam stanovitog forsiranja osim u piano i mezzo dinamici. Unatoč tome prvi nastup na sceni Zagrebačke opere predstavio je Boženu Ruk-Fočić kao pjevačicu s kojom bi se u budućnosti moglo ozbiljno računati, a i kao perspektivnu interpretkinju uloge Aide ukoliko bi joj duboki registar s vremenom dobio na volumenu i izražajnosti, a visoki ne bi stradao od forsiranja.“ Istoga dana u Večernjem listu Koraljka Kos napisala je: „Iako glumački ponešto statična i nejednakog intenziteta u pojedinim registrima glasa (blijede dubine), ona je dala impresivnu interpretaciju 'Aide': nije joj nedostajalo ni sjaja ni tonskog volumena, ni specifično verdijevskog bria, ni finoće pianissima.“ Kad je poslije kao Aida gostovala u Washingtonu, američka je kritika ustvrdila da je pjevom i glumom „obuhvatila svu emociju ljudske drame u Verdijevu remek-djelu“ te da je „takva Aida bila doista idealan uvod u opernu sezonu“.
  
  
  
  
  Božena Ruk-Fočić odmah je angažirana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Pjevala je između ostalog Micaelu u Carmen, Leonoru u Trubaduru i Cho-Cho-San u Madame Butterfly. S ansamblom Opere otišla je na gostovanje na Međunarodnim svibanjskim svečanim igrama u Wiesbadenu kao Liza u Pikovoj dami Čajkovskog. Kazalište je trebalo temeljito obnoviti i ansambli su se preselili u privremeni smještaj u nekadašnjem Domu JNA pa je Božena Ruk-Fočić do punog izražaja došla tek 17. prosinca 1969. na otvorenju obnovljen zgrade zagrebačkog HNK-a u antologijskoj premijeri Wagnerovih Majstora pjevača pod ravnanjem Otmara Suitnera u režiji Petera Lehmanna. Vjesnik je 19. prosinca zapisao da je „djelovala decentno i prezentirala očit muzikalni senzibilitet“. Evu je iste godine pjevala i u Covent Gardenu pod ravnanjem Georga Soltija s poznatim američkim tenorom Jessom Thomasom u ulozi Stolzinga. Kritika je napisala: „Sjajna prirodna ljepota glasa!“. Kako je na samom koncertu na otvorenju zgrade pjevala skladbu suvremenog talijanskog skladatelja Luigija Dallapiccole, pozvana je u Scalu da 13. siječnja 1970. nastupi na prvoj talijanskoj izvedbi njegove opere Odisej. Pjevala je uloge Kalipso i Penelope i snimila ih za RAI. Novine L' unità nazivaju je „prvorazrednom umjetnicom“, a Corriere della sera smatra „dostojnom štovanja“, kako prenosi Večernji list 5. veljače 1970.
  
  Wagner i Richard Strauss postali su skladatelji u čijim je djelima Božena Ruk-Fočić postizala najveće uspjehe. Glas, pjevačko umijeće, stil interpretacije, posvemašnja muzikalnost i pouzdana intonacija posebno su dolazili do izražaja u Straussovu opusu. Bila je sjajna Arabella na prvoj hrvatskoj izvedbi opere 6. veljače 1973. pod ravnanjem Jovana Šajnovića u režiji Vlade Habuneka. Nenad Turkalj pisao je 7. veljače u Večernjem listu: „Bilo je to pomalo iznenađujuće, ali utoliko više spontano sa strane publike, koja je već u prvom činu aplauzom prekinula glazbeni tok predstave, da bi sopranisticama Boženi Ruk-Fočić i Branki Beretovac odala priznanje na izvrsno otpjevanom duetu, finog transparentnog ugođaja.“ Dr. Krešimir Kovačević u Borbi 15. veljače 1973. napisao je da je “Božena Ruk-Fočić decentno oblikovala sanjarsku djevojku na pragu ženstva, zaokupljenu mislima o budućem životu. Pjevački sigurna i uvjerljiva, osobito u dinamički naglašenim epizodama, ona je i svojom pojavom potpuno odgovarala skladateljevoj predodžbi naslovne uloge.“ Sljedeće godine za to je svoje ostvarenje dobila Nagradu Milka Trnina.
  
  Sljedeći susret Božene Ruk-Fočić sa Straussom bio je u studenome 1976. Pjevala je Krizotemidu u koncertnoj izvedbi Elektre u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu sa Zagrebačkom filharmonijom. Izradila ju je pod vodstvom Lovre pl. Matačića, prema Vjesniku 17. studenoga, „dokazavši još jednom (kao ranije u 'Arabelli') da njezine glasovne kvalitete i muzikalnost najviše dolaze do izražaja u tumačenju Straussove glazbe. Ona se najviše približila štrausovskom stilu pjevanja i bila je najsigurnija u svojoj ulozi.“ Ponovilo se to i na Dubrovačkim ljetnim igrama sljedeće godine kada je, prema Branku Poliću u Vjesniku 20. srpnja 1977. „blago pomirbenom karakteru Hrisotemide znala pružiti posvemašnju scensku uvjerljivost ne samo ljepotom i stasitošću svoje scenske pojave, već u podjednakoj mjeri zapanjujućim intenzitetom štrausovskih melizama u najvišem sopranskom registru.“ Definitivnu potvrdu vladanja opusom Richarda Sraussa dala je na prvoj hrvatskoj izvedbi Arijadne na Naxosu 2. listopada 1977. kada je, prema Vjesniku 5. listopada, „i ovoga puta imala lijepih trenutaka u visokom registru, u pianima. No, ova je uloga za nju malo 'preduboka' i to se osjećalo u njezinu glasu. Ali, bila je vrlo lijepa i atraktivna, što je za ulogu Arijadne veoma važno.“
  
  Božena Ruk-Fočić nizala je uloge. Još prije zagrebačkih scenskih susreta s opusom Richarda Straussa bila je 1972. jedan od sudionika izvrsne realizacije Puccinijeve Tosce pod ravnanjem Lamberta Gardellija i poslije Mire Belamarića. Prema mišljenju Nenada Turkalja njezina je zagrebačka Tosca „bila oplemenjena sočnom, raspjevanom frazom u srednjem i visokom registru“ pa je „arijom „Vissi d' arte“ opravdano pobrala oduševljeni aplauz prepunog gledališta.“ U Vjesniku 3. kolovoza 1973. u osvrtu na izvedbu Tosce na Ljetnoj pozornici u Opatiji Koraljka Kos napisala je da je „u naslovnoj ulozi ostvarila gošća Božena Ruk-Fočić (Zagreb) lik izrazite vlastitosti kako u stilu glume tako i u načinu vokalne interpretacije. Voluminozni sopran blještavih visina i lijepih pijanisima osigurao je njenoj Toski najljepše trenutke u lirskim i kantabilnim scenama. Manje uvjerljiva ostala je dramatično-recitativna sfera uloge, možda i zbog manje izdašnosti umjetničina glasa u dubokim registrima.“
  
  Vjesnik 17. rujna 1974. prenosi Stuttgarter Zeitung od 13. rujna koji piše: „Istaknimo topli i srdačan lirsko dramatski sopran Božene Ruk-Fočić; ne čuje se svakoga dan! Ta simpatična pjevačica, koja podsjeća na Senu Jurinac, već je dugo izvan Jugoslavije pojam.“ Pjevala je tada svoju omiljenu Đulu. Godinu dana poslije uvrstila je u repertoar Gotovčevu Moranu i „imala je prilike da pokaže odlike svojega soprana, osobito u trećem činu“ (Dr.K.Kovačević u Borbi 8. listopada 1975.) A prema Turkalju u Večernjem listu istoga dana: „Od solista zavređuje priznanje u prvom redu Božena Ruk-Fočić sa glasovno sigurno i scenski toplo donesenim naslovnim likom Morane.“
  
  Godine 1976. Božena Ruk-Fočić osvojila je i zagrebačku publiku svojom krasnom Desdemonom. Branko Polić pisao je 26. lipnja u Vjesniku: „Desdemona Božene Ruk-Fočić zračila je pravom šekspirovskom poezijom u Verdijevim pretežno lirskim kantilenama. Iz prizora u prizor rastao je intenzitet njene kreacije da bi u posljednjem činu (nadasve ganutjiva izvedba 'Pjesme o vrbi' i molitve) dosegla svoj možda dosad vrhunski umjetnički domet na našoj sceni, i to bez i najmanje natruhe patetične ishitrenosti. Ta uživljenost i glasovna svježina sretno su se podudarali i s inače visokim dometom izvedbe pod Barezinim vodstvom.“ Prema Vjesniku 26.siječnja 1977. „bila je lijepa Leonora i publika, koja nije neosjetljiva na fizički izgled pjevača, primila ju je vrlo toplo. Međutim, tko zna zbog kojeg razloga, pjevala je s premalo glasa, s mnogo pianissima, muzicirala je na način koji bi bio primjereniji Straussovoj muzici, na primjer, nego Verdijevoj. U trenucima kada je pjevala prirodno i s punim glasom kao u duetu Lune i Leonore, bila je bolja, autentičnija i sugestivnija.“
  
  Bili su to vrhunci u zagrebačkom opernom i koncertnom životu u glazbeno iznimno bogatom desetljeću kojemu su obnova kazališne zgrade i otvorenje Koncertne dvorane dali neslućen i dosad neponovljen i nedosegnut zamah.
  
  Ujednačen, svjež, kristalno čist lirico-spinto sopran Božene Ruk-Fočić s osobito lijepo razrađenim Kopftonovima pokazao se predodređenim za uloge Wagnerovih lirskih junakinja kakva je bila i Sieglinda u Walküri. Predstavila ju je Zagrebu godine 1974. u također nezaboravnoj koncertnoj izvedbi opere pod Matačićevim ravnanjem. Sieglinda koju je prvi put ostvarila 1968. u Ženevi pod ravnanjem Georgesa Sebastiana u režiji Herberta Grafa, otvorila joj je put na velike svjetske scene od Scale te iste godine pod ravnanjem Georgesa Prêtrea u režiji Petera Lehmanna, do Teatra Massimo u Palermu gdje su je uspoređivali s glasovitom Leonie Rysanek i nakon pohvala njezinom „snažnom i podatnom glasu i načinu kako njime vlada, lakoći kojom rješava sve probleme govorne melodije i naposljetku privlačnosti scenske igre“ zaključili da je „sve u svemu kompletna umjetnica naglašene emotivnosti u trenucima najsuptilnije lirike i najsnažnije dramatike“. Tu svoju krunsku ulogu Božena Ruk-Fočić je pjevala i u Seattleu u režiji Georgea Londona s Jessom Thomasom kao Siegmundom, kad su njezin nastup opet ispratili odlični kritički osvrti, pa u Genovi, Washingtonu, Bečkoj državnoj operi i na drugim pozornicama.
  
  
  
  Na svečanom koncertu u povodu proslave 125. obljetnice Teatra del Liceo u Barceloni pjevala je ariju Elizabete iz Wagnerova Tannhäusera. Na Splitskom ljetu 1978. bila je prekrasna Amelija u Verdijevu Simonu Boccanegri pod ravnanjem Nikše Bareze, u predstavi koja je, prema mnogim mišljenjima, jedna od najboljih realizacija Verdija u nas. S ansamblom zagrebačke Opere gostovala je u Ateni kao Jaroslavna u Borodinovu Knezu Igoru. koju je, prema Nenadu Turkalju u Večernjem listu od 16. prosinca 1973. „pjevala u raskošnoj primadonskoj maniri“. Po nizozemskim gradovima od Den Haaga do Enshedea otpjevala je petnaest puta Desdemonu. I uz taj bogat operni repertoar njegovala je i koncertni u kojemu je često surađivala s Lovrom Matačićem. Poznata je njihova suradnja u Te Deumu Antona Brucknera.
  
  Nakon umjetničke karijere Božena Ruk-Fočić posvetila se društvenom djelovanju pa je u listopadu 1991. zajedno s još sedam žena i 82 tone hrane i sanitetskog materijala na brodu Balkanija pod neprekidnom uzbunom uz granatiranje Dubrovnika i upade jugovojske na brod povela prvi konvoj humanitarne pomoći koja je stigla u Dubrovnik. Nastavila je aktivno sudjelovati u pozadinskoj pomoći. Bila je kulturni ataše u hrvatskom veleposlanstvu u Budimpešti.
  
  Godine 2002. dobila je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.
  
  Božena Ruk, udana Fočić, umrla je 21. travna 2010. u svojemu rodnom Zagrebu.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.

  Wagner i Richard Strauss skladatelji su u čijim je djelima Božena Ruk-Fočić postizala najveće uspjehe. Glas, pjevačko umijeće, stil interpretacije, posvemašnja muzikalnost i pouzdana intonacija dolazili su do izražaja u Straussovu opusu, a njezin ujednačen, svjež, kristalno čist lirico-spinto sopran s osobito lijepim Kopftonovima bio je idealan za uloge Wagnerovih junakinja

Piše:

Marija
Barbieri