Božena Glavak

(Čakovec, 23. listopada 1931. - Varaždin, 11. studenog 2022.)

• Božena Glavak, ili Glavakova, kako su je zvali u Ljubljani, u čijoj je Operi ostvarila pedesetogodišnju karijeru , „pjevala je uvijek i sve”, kako je jedanput netko rekao. Ubrajala se u onu danas pomalo zaboravljenu generaciju umjetnika koji su nosili repertoar u opernim kućama. Punih trideset i pet godina bila je neupitan prvi mezzosopran ljubljanske Opere u kojoj je i po nekoliko puta na tjedan pjevala sve uloge pisane za taj glas – a njih je bilo više od stotinu – u približno dvije i pol tisuća predstava. I nikada nijednu nije otkazala! Obdarena zdravim glasom opsega dvije i pol oktave s jednako raskošnim dubokim položajima, snažnim i izražajnim srednjima te lakim i sigurnim visinama, nepogrešive muzikalnosti, odlične pjevačke tehnike, s prekrasnim pianima, a k tome i razvijenim smislom za interpretaciju i karakterizaciju lika oblikovala ih je u bogatom nizu. Bili su to lirski, komični, dramski živi operni karakteri zavodnica, vještica, princeza, ciganki, djevojaka iz naroda, rastuženih majki, cijela paleta zanimljivih opernih junakinja kojima skladatelji opskrbljuju mezzosoprane. I pritom nije joj bilo važno je li to glavna ili sporedna uloga – svakoj je prilazila s jednakim zauzimanjem.
  
  Božena Glavak rođena je u Čakovcu 23. listopada 1931. Pohađala je Učiteljsku školu. Njezin lijep glas zapazio je njezin profesor, skladatelj Miroslav Magdalenić (1906-1969) i počeo je podučavati pjevanju. Pod njegovim je nadzorom naučila romancu Pauline iz Pikove dame. Nedugo zatim cijeli je razred otišao na izlet u Ljubljanu koja je bila poznata po vrsnim pjevačkim pedagozima na čelu sa slavnim basom, dugogodišnjim članom Bečke državne opere, Julijem Betettom (1885-1963). Otišla je k njemu da je posluša, ocijeni glas i savjetuje ima li smisla da studira pjevanje. Razred je s nestrpljenjem očekivao ishod.
  
  Iskusnim uhom Betetto je odmah ocijenio da se u mladoj Boženi krije velika nadarenost koju bi vrijedilo razvijati. Odmah je pisao njezinu ocu da joj dopusti školovanje u Ljubljani. Položila je prijamni ispit za Akademiji za glasbo i primljena je na drugu godinu pjevanja kod samog Betetta. Nastavila je studij kod Ksenije Kušej Novak (1914-2008) s kojom je radila i kad je završila Akademiju. Istodobno je pjevala u zboru Slovenske filharmonije da bi pokrila troškove života i studija.
  
  U ožujku 1954. Opera Narodnog pozorišta u Sarajevu uvrstila je u repertoar operu Krste Odaka (1888-1965) Dorica pleše sa sadržajem iz međimurskog života i međimurskim narodnim melosom i pozvala je Boženu Glavak za manju ulogu jedne od triju žena. I 10. ožujka 1954. 23-ogodišnja Božena prvi je put nastupila na sceni. Osokoljena dobrim početkom vratila se u Ljubljanu, položila audiciju za Operu Slovenskoga narodnog gledališča i od sljedeće godine postala njezina solistica. Dana 15. siječnja 1955. prvi put je stupila na scenu kao vrlo atraktivna Maddalena u Verdijevu Rigolettu.
  
  

  Božena Glavak došla je u zlatno doba ljubljanske Opere kad se u njoj mnogo radilo s vrsnim dirigentima i ostvarivale lijepe predstave. Došla je u Ljubljanu bez igdje ičega, ali s puno želje da radi. S veseljem je učila nove uloge, a one su se jednostavno nizale, najprije manje pa sve veće. Nakon Maddalene već je u prvoj sezoni otpjevala još pet uloga. Velike su došle ubrzo. Imala je tek 25 godina kad je uskočila u Aidu. Amneris je naučila za svoj gušt, kako bismo sada rekli, i kad su se druge mezzosopranistice razboljele odvažila se prihvatiti izazov. Radamesa je pjevao naš veliki tenor Josip Gostič koji je uvijek bio potpora mladim pjevačima. Ohrabrio ju je riječima: „Ništa se ne boj, djevojko, ulogu znaš i sve će biti dobro.” A nakon predstave kao da joj je prorekao budućnost kad joj je rekao: „Pjevaš pametno, ne farbaš, i ako tako nastaviš, dugo ćeš pjevati i zadržati svjež glas.” I to se ostvarilo. Amneris je pjevala puno puta i gostovala u Zagrebu. Azucena u Trubaduru bila je jedna od njezinih velikih interpretacija, koju je također upoznala i zagrebačka publika. Preziosillu u operi Moć sudbine ostvarila je 1980. blizu pedesete godine i za sobom više od četvrt stoljeća karijere. Mnogi će se složiti da je vrhunac umjetničkog djelovanja Božene Glavak bila uloga Eboli na premijeri Verdijeva Don Carlosa u sezoni 1981./1982. Tu je ulogu već pjevala desetak godina, a pjevala ju je još toliko. U njoj je došlo do punog izražaja sve što je krasilo umjetnost Božene Glavak. Za nju je 1982. dobila visoko slovensko priznanje – Župančičevu nagradu. U obrazloženju je pisalo: „Tu je ulogu oblikovala glazbenom i tehničkom dorečenošću, te produbljenom zrelom glumom. U interpretaciji te Verdijeve glazbe nisu došle do izražaja samo njezine velike pjevačke mogućnosti nego i izvanredna sposobnost da se potpuno podredi interpretiranom liku. Ta je njezina uloga odjeknula kao dotjerana i zaokružena umjetnička kreacija, koju je osjetila i publika i na koju je upozorila stručna glazbena kritika.”
  
  Božena Glavak nije se ni poslije bojala iznenadnih nastupa i uskakivanja. Tako je uskočila i u Adalgisu u Normi i Azucenu u Trubaduru. Svaki je dan vježbala i uvijek bila u formi. Naviku svakodnevnih tehničkih vježbi zadržala je do zadnjega dana karijere pa je s lakoćom mogla otpjevati visoki C u pianu, što i neki soprani ne uspijevaju. Svjetski operni leksikon Najljepši glasovi 20. stoljeća na vodećim svjetskim opernim scenama (Die schönsten Stimmen des 20. Jahrhunderts auf führenden Opernbühnen der Welt), objavljen prije tridesetak godina u Švicarskoj, uvrstio je Boženu Glavak u 120 najljepših glasova u prošlom stoljeću.
  
  U svojoj iznimno dugoj karijeri Božena Glavak ostvarila je 114 uloga u rasponu od Kornelije u Händelovu Juliju Cezaru, Dorabelle u Mozartovoj operi Così fan tutte koju je pjevala 1980. u operi Narodnog kazališta “Ivan Zajc” u Rijeci i Donne Elvire u Don Giovanniju do uloga u suvremenim operama Romeo, Julija i tama češkoga skladatelja Jana Franka Fischera (1921-2006), Serafini švicarskoga skladatelja Heinricha Sutermeistera (1910-1995) ili Krpanovoj kobili slovenskoga skladatelja Janija Goloba (1948.) na praizvedbi 1992. godine. Bila je izvrsna Crkvenjarka u Jenůfi Leoša Janáčeka. Pozvali su je u Prag, ali tada nije bilo jednostavno da mjesec dana bude odsutna iz Opere i nije mogla prihvatiti poziv. Nastupala je u kultnoj slovenskoj operi Crne maske Marija Kogoja (1892-1956) i bila je sjajna, neponovljiva Doma u Eri s onoga svijeta Jakova Gotovca koje se sjećamo s izvrsne predstave opere prigodom proslave 35. godišnjice umjetničkog djelovanja Franje Petrušanca 1997. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Zagreb i Hrvatska upoznali su je u mnogo uloga, među ostalima na gostovanju ansambla ljubljanske Opere kao Ljubašu u operi Rimski-Korsakova Carska nevjesta i kao Ježibabu u Rusalki Antonina Dvořáka. U Hrvatskom narodnom kazalištu pjevala je Erdu na premijeri Rajnina zlata Richarda Wagnera 1989. godine. Pod ravnanjem Lovre Matačića pjevala je 1961. u prvoj koncertnoj izvedbi u Sloveniji izvorne verzije Borisa Godunova.
  
  Repertoar Božene Glavak obuhvaćao je i uloge u francuskim operama. Osim nezaobilazne Carmen, koju nije osobito voljela ali ju je pjevala puno i s mnogo uspjeha, rado je pjevala Charlottu u Massenetovu Wertheru, a još pri početku karijere bila je Dulcineja u njegovu Don Quijoteu. Ulogu je čak u cijelosti snimila nekoliko godina prije nego što ju je ostvarila na sceni.
  
  Božena Glavak njegovala je i koncertnu djelatnost. Nastupali je u 26 vokalno-orkestralnih djela, a njegovala je i koncertnu popijevku. Ciklus Pjesme mrtvoj djeci Gustava Mahlera i Verdijev Requiem bila su njezina omiljena koncertna dostignuća. Requiem je pjevala i u Splitu 1984. godine uz sudjelovanje zbora i orkestra Opere Narodnog kazališta pod ravnanjem Nikše Bareze sa solistima Ljiljanom Molnar-Talajić, Viktorom Bušljetom i Ivanom Sancinom. Tada je kritika pisala da je „u solističkom kvartetu dominirala Božena Glavakova prve večeri ujednačenošću glasa, pianima što su se stapala sa sopranskim, sugestivnošću interpretacije i posvemašnjom sigurnošću.“
  
  Božena Glavak bila je mnogo godina trajno nazočna u hrvatskom opernom, a možda još i više koncertnom životu. Za tadašnju Radioteleviziju Zagreb sudjelovala je kao Vornićeva žena na snimci opere Adelova pjesma Ive Paraća (1890-1954). S ansamblom ljubljanske Opere gostovala je u Italiji, Njemačkoj i Parizu s antologijskom predstavom Zaljubljen u tri naranče Sergeja Prokofjeva, sa zagrebačkom Operom u Luxemburgu i Rusiji. U Italiji je šesnaest puta pjevala u Bachovoj Muci po Mateju. Posljednji put nastupila je na sceni 16. prosinca 2005. u dvjema ulogama: Grofice de Coigny i Madelon u operi André Chénier Umberta Giordana. Punih pedeset godina pjevala je na pozornici ljubljanske Opere. Rekla joj je zbogom kad je Opera zatvorila vrata prije obnove zgrade.
  
  Dugogodišnja prvakinja ljubljanske Opere, hrvatska umjetnica Božena Glavak, dobitnica je najviših hrvatskih i slovenskih odličja: Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića i Častnog znaka slobode Republike Slovenije.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.

Piše:

Marija
Barbieri