Blanka Zec

(Zagreb, 18. studenoga 1924. – Rijeka, 4. studenoga 2012.)

• Blanka Zec trajno je obilježila riječki operni život mnogim ulogama koje je tijekom gotovo trideset godina karijere uspješno stvarala na pozornici Narodnog kazališta „Ivana Zajca”. Bilo ih je četrdesetak. Osim u matičnoj kući, nastupala je u Zagrebu, Beogradu, Mariboru, Skoplju, Splitu, Osijeku, a ostvarila je zavidnu karijeru i kao koncertna solistica. Nastupala je na mnogim koncertnim podijima u zemlji i inozemstvu.
  
  Blanka Zec rođena je 18. studenoga 1924. u Zagrebu, u kojemu je i započela glazbenu naobrazbu učeći najprije violinu a zatim i solo pjevanje u klasi profesorice Zlate Špehar. Diplomirala je 1947. na Muzičkoj akademiji. Odmah nakon diplome održala je prvi samostalni koncert u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu. Put ju je zatim na preporuku profesora Krešimira Benića, oca dirigenta Vladimira Benića, odveo u Rijeku i na riječkoj opernoj sceni debitirala je 1952. kao Mercedes u Bizetovoj Carmen. Godine 1955. ušla je u stalni angažman tadašnje Opere i baleta Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ i u njemu ostala do umirovljenja 1979. Do angažmana u Operi bila je zaposlena i kao nastavnica solo pjevanja u riječkoj Srednjoj muzičkoj školi. „Sve uloge dala je glasovno i glumački na visokoj razini, iako je često puta uskakivala u pojedine uloge, pa je nastupala i bez dovoljnog broja muzičkih i režijskih pokusa. Pjevačica s krasno obojenim altom, izjednačenim u svim registrima. Istaknula se i na mnogobrojnim solističkim koncertima. Kritika ju je odlično ocijenila kako na pozornici, tako i na koncertnom podiju“, napisao je tim povodom 1955. godine tadašnji direktor riječke Opere Boris Papandopulo.
  
  Iste, 1955. godine, Blanku Zec upoznala je i zagrebačka operna publika na već glasovitom gostovanju ansambla riječke Opere. Pišući o trijumfu Mice Glavačević u Luciji di Lammermoor kritičar koji se potpisuje (lž) [Lovro Županović] naveo je u Vjesniku 17. veljače da je „Blanka Zec još jedno otkriće: kao Alisa ona je djelovala i glasovno i glumački veoma skladno, plemenito i muzikalno.“ U osvrtu na predstavu opere Miljenko i Dobrila Milivoja Koludrovića (1881-1959), koju je skladao na vlastiti libreto prema istinitom događaju koji se 1676. dogodio u Kaštel Lukšiću (Opera je praizvedena u Splitu 26. veljače 1952., op.a.), napisao je da „treba ponovo spomenuti Blanku Zec, koja je kao njena [Dobrilina, op.a.] povjerljiva dvorkinja mnogo pridonijela onom posebnom lirskom ugođaju, stvaranom od glavne protagonistice [Jane Puleve, op.a.]“. U Narodnom listu 18. veljače Janko Žganjer je napisao da je na predstavi opere Miljenko i Dobrila „u ulozi Dobriline pouzdanice Anice nastupila mlada altistica Blanka Zec (poznata s koncerata u Zagrebu)“.
  
  Kao mlada mezzosopranistica Blanka Zec je karijeru počela manjim ulogama, Florom u Traviati, Maddalenom u Rigolettu, pa većom Ulricom u Krabuljnom plesu. Slijedile su Miss Bentson na premijeri opere Lakmé Léa Delibesa, Šoba na praizvedbi Rone Borisa Papandopula 25. svibnja 1955. I godinu dana poslije Dalila u operi Samson i Dalila Camillea Saint-Saënsa. Dalje su slijedile uloge na premijerama: u svibnju 1956. Nicklausse u Hoffmannovim pričama, u listopada 1956. Ciganka u Đerdanu Jakova Gotovca, u listopadu 1957. Olga u Evgeniju Onjeginu Čajkovskog, u studenome 1957. Mercedes u Carmen, u siječnju 1958. Lucia u Cavalleriji rusticani, u studenome 1958. Laura u Ponchiellijevoj Giocondi, u međuvremenu Suzuki u Madame Butterfly, te u travnju 1959. prvi nastup kao Amneris u Aidi i u veljači 1960. Eboli u Don Carlosu. Opet je u listopadu 1960. pjevala na premijeri – Luce u Istarskoj svadbi Antonija Smareglie (1854-1929).
  
  Naposljetku je u siječnju 1961. došla Carmen, koju je smatrala svojom najboljom ulogom, pa Emilija u Otellu i konačno u svibnju 1962. premijera Don Carlosa i na Staru godinu 1963. izlet u operetni repertoar – Czipra u Barunu ciganinu Johanna Straussa. U travnju 1964. pjevala je Mabel na praizvedbi opere Paučina makedonskog skladatelja, zagrebačkog đaka, Tome Proševa (1931-1996). Na ljetnoj pozornici u Opatiji repertoar je obogatila Končakovnom u Knezu Igoru i Domom u Eri s onoga svijeta, koje je bila jedna od najboljih interpretkinja u nas. Bila je i izvrsna Govedarka u Gotovčevoj Morani što je potvrdila i na gostovanju riječkog opernog ansambla u studenome 1974. u Zagrebu. Jagoda Martinčević napisala je 6. studenoga u Vjesniku da riječki ansambl ima nekoliko izvrsnih vokalnih interpreta a to se odnosilo i na Blanku Zec, „zrelu i prokušanu umjetnicu, čija je Govedarka usprkos mekoći njena baršunasta mezzosoprana djelovala dramatski impresivno“
  
  Zvjezdani trenuci Blanke Zec još su bili pred njom – Judith na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Modrobradov dvorac Béle Bartóka 5. veljače 1966. pod ravnanjem Vladimira Benića u režiji Dinka Svobode za koju je 1967. dobila Nagradu grada Rijeke i Octavijan u Kavaliru s ružom Richarda Straussa u istoj dirigentsko-redateljskoj postavi s Tomislavom Neralićem u ulozi Baruna Ochsa, za kojega je 1969. dobila Nagradu Vladimir Nazor. Godine 1968. nagrađena je Nagradom Milka Trnina za ulogu Azucene u operi Trubadur Giuseppea Verdija. „Priznanja i nagrade okrunile su moje uspjehe. Međutim, najdraža mi je nagrada onaj spontani aplauz publike koji podržava umjetnika da istraje, bez kojeg ne bih postigla ono što jesam.“, rekla je u razgovoru za Novi list 1973. godine.
  
  Valja zabilježiti i suradnju Blanke Zec s dirigentom Lovrom pl. Matačićem i Zagrebačkom filharmonijom godine 1975. U veljači je pjevala Dadilju u koncertnoj izvedbi izvornog Borisa Godunova (u tom je djelu ranije pjevala i Marinu) te u listopadu Herodijadu u Salomi.
  
  Posljednju ulogu na premijeri Blanka Zec otpjevala je 1976. – bila je Grofica u Pikovoj dami Čajkovskog. Godine 2006. dobila je Nagradu grada Rijeke za životno djelo. Tada je rekla u intervjuu za Novi list: „Tijekom karijere dobila sam sve moguće nagrade, ali Nagrada za životno djelo, u gradu u kojemu sam provela najveći dio života, gdje su odrastali i stasali moji sinovi, i gdje sam bila primadona – to je priznanje koje ima posebnu težinu.“
  
  Blanka Zec pripadala je onoj generaciji pjevača velikih vokalno-dramskih kvaliteta koji su tjedno imali i po tri nastupa u ulogama različitih zahtjeva, naravno, uz redovite pokuse, i nikada nisu otkazivali predstave.
  
  Blanka Zec, udana za skladatelja i muzikologa Huberta Pettana, umrla je 4. studenoga 2012. u Rijeci.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.

Piše:

Marija
Barbieri