Blanka Zec

(Zagreb, 18. studenoga 1924. – Rijeka, 4. studenoga 2012.)

  • Blanka ZecBlanka Zec trajno je obilježila riječki operni život mnogim ulogama koje je tijekom gotovo trideset godina karijere uspješno stvarala na pozornici Narodnog kazališta „Ivana Zajca”. Bilo ih je četrdesetak. Osim u matičnoj kući, nastupala je u Zagrebu, Beogradu, Mariboru, Skoplju, Splitu, Osijeku, a ostvarila je zavidnu karijeru i kao koncertna solistica. Nastupala je na mnogim koncertnim podijima u zemlji i inozemstvu.

    Blanka Zec rođena je 18. studenoga 1924. u Zagrebu, u kojemu je i započela glazbenu naobrazbu učeći najprije violinu a zatim i solo pjevanje u klasi profesorice Zlate Špehar. Diplomirala je 1947. na Muzičkoj akademiji. Odmah nakon diplome održala je prvi samostalni koncert u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu. Put ju je zatim na preporuku profesora Krešimira Benića, oca dirigenta Vladimira Benića, odveo u Rijeku i na riječkoj opernoj sceni debitirala je 1952. kao Mercedes u Bizetovoj Carmen. Godine 1955. ušla je u stalni angažman tadašnje Opere i baleta Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ i u njemu ostala do umirovljenja 1979. Do angažmana u Operi bila je zaposlena i kao nastavnica solo pjevanja u riječkoj Srednjoj muzičkoj školi. „Sve uloge dala je glasovno i glumački na visokoj razini, iako je često puta uskakivala u pojedine uloge, pa je nastupala i bez dovoljnog broja muzičkih i režijskih pokusa. Pjevačica s krasno obojenim altom, izjednačenim u svim registrima. Istaknula se i na mnogobrojnim solističkim koncertima. Kritika ju je odlično ocijenila kako na pozornici, tako i na koncertnom podiju“, napisao je tim povodom 1955. godine tadašnji direktor riječke Opere Boris Papandopulo.

    Blanka Zec (Anica) - Milivoj Koludrović, Miljenko i Dobrila, Narodno kazalište "Ivan Zajc", Rijeka, 1954.Iste, 1955. godine, Blanku Zec upoznala je i zagrebačka operna publika na već glasovitom gostovanju ansambla riječke Opere. Pišući o trijumfu Mice Glavačević u Luciji di Lammermoor kritičar koji se potpisuje (lž) [Lovro Županović] naveo je u Vjesniku 17. veljače da je „Blanka Zec još jedno otkriće: kao Alisa ona je djelovala i glasovno i glumački veoma skladno, plemenito i muzikalno.“ U osvrtu na predstavu opere Miljenko i Dobrila Milivoja Koludrovića (1881-1959), koju je skladao na vlastiti libreto prema istinitom događaju koji se 1676. dogodio u Kaštel Lukšiću (Opera je praizvedena u Splitu 26. veljače 1952., op.a.), napisao je da „treba ponovo spomenuti Blanku Zec, koja je kao njena [Dobrilina, op.a.] povjerljiva dvorkinja mnogo pridonijela onom posebnom lirskom ugođaju, stvaranom od glavne protagonistice [Jane Puleve, op.a.]“. U Narodnom listu 18. veljače Janko Žganjer je napisao da je na predstavi opere Miljenko i Dobrila „u ulozi Dobriline pouzdanice Anice nastupila mlada altistica Blanka Zec (poznata s koncerata u Zagrebu)“.

    Blanka Zec (Carmen) - Georges Bizet, Carmen, Narodno kazalište "Ivan Zajc", Rijeka, 1961.Kao mlada mezzosopranistica Blanka Zec je karijeru počela manjim ulogama, Florom u Traviati, Maddalenom u Rigolettu, pa većom Ulricom u Krabuljnom plesu. Slijedile su Miss Bentson na premijeri opere Lakmé Léa Delibesa, Šoba na praizvedbi Rone Borisa Papandopula 25. svibnja 1955. I godinu dana poslije Dalila u operi Samson i Dalila Camillea Saint-Saënsa. Dalje su slijedile uloge na premijerama: u svibnju 1956. Nicklausse u Hoffmannovim pričama, u listopada 1956. Ciganka u Đerdanu Jakova Gotovca, u listopadu 1957. Olga u Evgeniju Onjeginu Čajkovskog, u studenome 1957. Mercedes u Carmen, u siječnju 1958. Lucia u Cavalleriji rusticani, u studenome 1958. Laura u Ponchiellijevoj Giocondi, u međuvremenu Suzuki u Madame Butterfly, te u travnju 1959. prvi nastup kao Amneris u Aidi i u veljači 1960. Eboli u Don Carlosu. Opet je u listopadu 1960. pjevala na premijeri – Luce u Istarskoj svadbi Antonija Smareglie (1854-1929).

    Blanka Zec (Octavijan) – Richard Strauss, Kavalir s ružom, Narodno kazalište „Ivana Zajca", Rijeka, 1966.Naposljetku je u siječnju 1961. došla Carmen, koju je smatrala svojom najboljom ulogom, pa Emilija u Otellu i konačno u svibnju 1962. premijera Don Carlosa i na Staru godinu 1963. izlet u operetni repertoar – Czipra u Barunu ciganinu Johanna Straussa. U travnju 1964. pjevala je Mabel na praizvedbi opere Paučina makedonskog skladatelja, zagrebačkog đaka, Tome Proševa (1931-1996). Na ljetnoj pozornici u Opatiji repertoar je obogatila Končakovnom u Knezu Igoru i Domom u Eri s onoga svijeta, koje je bila jedna od najboljih interpretkinja u nas. Bila je i izvrsna Govedarka u Gotovčevoj Morani što je potvrdila i na gostovanju riječkog opernog ansambla u studenome 1974. u Zagrebu. Jagoda Martinčević napisala je 6. studenoga u Vjesniku da riječki ansambl ima nekoliko izvrsnih vokalnih interpreta a to se odnosilo i na Blanku Zec, „zrelu i prokušanu umjetnicu, čija je Govedarka usprkos mekoći njena baršunasta mezzosoprana djelovala dramatski impresivno“

    Ivan Stefanov (Modrobradi) i Blanka Zec (Judith) – Bela Bartok, Modrobradov dvorac, Narodno kazalište „Ivana Zajca", Rijeka, 1966.Zvjezdani trenuci Blanke Zec još su bili pred njom – Judith na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Modrobradov dvorac Béle Bartóka 5. veljače 1966. pod ravnanjem Vladimira Benića u režiji Dinka Svobode za koju je 1967. dobila Nagradu grada Rijeke i Octavijan u Kavaliru s ružom Richarda Straussa u istoj dirigentsko-redateljskoj postavi s Tomislavom Neralićem u ulozi Baruna Ochsa, za kojega je 1969. dobila Nagradu Vladimir Nazor. Godine 1968. nagrađena je Nagradom Milka Trnina za ulogu Azucene u operi Trubadur Giuseppea Verdija. „Priznanja i nagrade okrunile su moje uspjehe. Međutim, najdraža mi je nagrada onaj spontani aplauz publike koji podržava umjetnika da istraje, bez kojeg ne bih postigla ono što jesam.“, rekla je u razgovoru za Novi list 1973. godine.

    Valja zabilježiti i suradnju Blanke Zec s dirigentom Lovrom pl. Matačićem i Zagrebačkom filharmonijom godine 1975. U veljači je pjevala Dadilju u koncertnoj izvedbi izvornog Borisa Godunova (u tom je djelu ranije pjevala i Marinu) te u listopadu Herodijadu u Salomi.

    Franjo Godec (Alvise) i Blanka Zec (Laura) - Amilcare Ponchielli, Gioconda, Narodno kazalište „Ivan Zajc“, Rijeka, 1958.Posljednju ulogu na premijeri Blanka Zec otpjevala je 1976. – bila je Grofica u Pikovoj dami Čajkovskog. Godine 2006. dobila je Nagradu grada Rijeke za životno djelo. Tada je rekla u intervjuu za Novi list: „Tijekom karijere dobila sam sve moguće nagrade, ali Nagrada za životno djelo, u gradu u kojemu sam provela najveći dio života, gdje su odrastali i stasali moji sinovi, i gdje sam bila primadona – to je priznanje koje ima posebnu težinu.“

    Blanka Zec pripadala je onoj generaciji pjevača velikih vokalno-dramskih kvaliteta koji su tjedno imali i po tri nastupa u ulogama različitih zahtjeva, naravno, uz redovite pokuse, i nikada nisu otkazivali predstave.

    Blanka Zec, udana za skladatelja i muzikologa Huberta Pettana, umrla je 4. studenoga 2012. u Rijeci.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti