Majda Radić

(Šibenik, 17. svibnja 1933. – Zagreb, 14. studenoga 1984.)

• Majda Radić bila je posebnim glasom te privlačnim i uvjerljivim scenskim nastupom jedna od najatraktivnijih umjetnica hrvatske glazbene scene. Pjevala je vrlo raznolik operni i koncertni repertoar, ali u djelima Gioachina Rossinija razlikovala se od drugih pjevačica. Glas kao što je njezin ne bilježi bogata tradicija hrvatskoga pjevačkog umijeća, pogotovo ženskog, ni prije ni poslije nje. Bio je to koloraturni mezzosopran, raskošan, pastozan, bogat bojama, vibrantan, topao i podatan, ujednačen u velikom opsegu od dvije i pol oktave, od malog G do visokog C, kojim je suvereno vladala. S lakoćom je mogla izvoditi najteže koloraturne ukrase i izraziti cijelu paletu dinamičkih nijansi od dramatskog fortea do suptilnog lirskog piana. Tom su se glasu divili na mnogim gostovanjima zagrebačke Opere, u Salzburgu, Parizu, Kijevu, Berlinu, dalekom Japanu
  
  Majda Radić rođena je u Šibeniku 17. svibnja 1933. Svirala je glasovir, pjevušila i učila glazbu kod profesora Brune Belamarića. Nakon završetka Učiteljske škole 1952. došla je u Zagreb i počela učiti pjevanje, najprije kod profesora Miroslava Lunzera, a zatim na Muzičkoj akademiji kod profesora Lava Vrbanića u čijoj je klasi diplomirala. Još kao studentica nastupila je 30. prosinca 1954. prvi put na sceni u ulozi Polovjecke djevojke u Borodinovu Knezu Igoru, a skrenula je pozornost na sebe nastupom u studentskoj produkciji Opernog studija Muzičke akademije kao Cherubino u Mozartovu Figarovu piru. Nenad Turkalj napisao je u Narodnom listu 17. svibnja 1957.: „Na mezzosopranisticu Majdu Radić upozorili smo već kod njenog nedavnog nastupa u izvođenju Brittenove Simfonije proljeća s Filharmonijom. Na sceni ona je pokazala u ulozi Cherubina okretnost i srdačnost koja je za prvi nastup bila zaista iznenađujuća. Interpretacijom čitave uloge, a osobito izvanredno otpjevanom arijom, ona je stekla nepodijeljene simpatije publike.“
  
  Majda Radić bila je doista savršen interpret Cherubina, najbolji dotad, a teško da će takvog biti u budućnosti. Bila je uz nenadmašnu Senu Jurinac pojam Cherubina. Potvrdilo se to i u onoj znamenitoj produkciji Mozartove opere na Dubrovačkim ljetnim igrama 1967. i 1968. uz Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Milana Horvata u režiji Vlade Habuneka. Solistički ansambl činili su još Mary O'Brien, Nada Ruždjak, Herbert Lackner, Vladimir Ruždjak, Tomislav Neralić i Đurđa Milinković. Petar Selem pisao je u zagrebačkom Telegramu: „Pjevajući prvu ariju tog čudnog lika, u kojem se možda najviše zacaklila Mozartova ličnost, struje njezinih nemirnih i neobjašnjivih emocionalnih komešanja, ono čudno razmeđe između dječaka i muškarca, s kojeg Mozart nikada nije sasvim odvratio pogled, toga lika što kaže onako naivno i čarobno „...un desio, un desio ch' io non posso spiegar...“ Majda Radić je ostvarila jedan od najljepših trenutaka cijele večeri. Što se sve nije moglo naći u toj ariji! I čista muzička linija, ni časa poremećena bilo kakvim emocionalnim naglašavanjem, sasvim mirna i opet do kraja ispunjena dahom osjećaja što ih 'Cherubin ni sam sebi objasniti ne može'.“
  
  Poput svih mladih mezzosoprana Majda Radić postupno je ulazila u repertoar zagrebačke Opere. U studenome 1957. pjevala je Trećeg dječaka u Mozartovoj Čarobnoj fruli, u rujnu 1958. Pjevača u Puccinijevoj Manon Lescaut. Kao Flora na obnovljenoj izvedbi Traviate 15. studenoga 1958. prvi se put susrela s opusom Giuseppea Verdija, a nakon diplome 1959. postala je članica zagrebačke Opere. Slijedile su uloge na reprizama: Dona Clara d' Almanza u antologijskoj produkciji opere Vjenčanje u samostanu Sergeja Prokofjeva pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Koste Spaića, scenografiji Vjenceslava Richtera s kostimima Inge Kostinčer koja je zagrebačkoj Operi donijela velik uspjeh na gostovanju u Parizu godine 1961., a pariški list Combat pisao je da je „gledateljstvo bilo posebno oduševljeno interpretacijom gospođe Radić-Dešpalj u ulozi Done Clare“.
  
  Nakon ljupke Bersi u Giordanovu Andréu Chénieru na gostovanju slavne Lucille Udovich, došao je veliki izazov za mladu umjetnicu – Gluckov Orfej. Poslije velike Marijane Radev! Andrija Tomašek pisao je u Vjesniku 6. veljače 1960.: „Majda Radić koja je pjevala Orfeja na drugoj reprizi, očito je perspektivna pjevačica lijepog i solidnog školovanog glazbenog materijala, kome za sada nedostaje dramske izražajnosti.“ Dr. Krešimir Kovačević u Borbi istoga dana bio je rječitiji. Pisao je: „Premda bez većeg scenskog iskustva otpjevala je tešku ariju vrlo dobro te je potpuno opravdala povjerenje koje joj je pruženo. Njena muzikalnost i ugodno tembrirani glas dobro će doći u ostvarivanju niza uloga sličnoga faha.“ Opširnije o njoj pisao je Nenad Turkalj u Večernjem listu 5. veljače 1960.: „Po njenom nastupu u prvom činu mogli smo zaključiti, da joj je uloga povjerena potpuno zasluženo. U pjevačkom pogledu dala je savršeno čistu interpretaciju, s lijepo modeliranim melodičkim tonom, pri čemu je do punog izražaja došla ljepota njenog ponešto pastoznog, u svim registrima ujednačenog glasovnog materijala. U glumačkom pogledu prevazišla je simpatično početničku ukočenost, postigavši izvjesnu individualnost i apartnost u ostvarivanju lika Gluckovog Orfeja.“
  
  Jedna od manjih, ali neobično dojmljivih interpretacija mlade Majde Radić, bila je Paulina u Pikovoj dami Petra Iljiča Čajkovskog. Zatim je poslije Mercedes u Carmen došla Sonja na glasovitoj premijeri Rata i mira Sergeja Prokofjeva 20. studenoga 1961. u režiji Koste Spaića pod ravnanjem Milana Horvata a onda u veljači 1962. Eboli na reprizi Verdijeva Don Carlosa, krunska uloga u njezinu repertoaru. Nije imala ni 29 godina! Turkalj je pisao u Večernjem listu 9. veljače: „Najosjetljiviju ulogu, onu princeze Eboli, pjevala je mlada mezzosopranistica Majda Radić. I pored očigledne treme pred težinom partije, ona ju je otpjevala suvereno, položivši time jedan od najtežih ispita svoga faha.“
  
  Nizale su se Suzuki u Puccinijevoj Madame Butterfly i Lukrecija Benjamina Brittena na reprizama opere. Opet se trebala dokazivati poslije Marijane Radev. Na kasnijem gostovanju ansambla u Ljubljani za njezinu kreaciju Lukrecije ugledni slovenski dirigent, skladatelj i glazbeni kritičar Uroš Prevoršek napisao je u ljubljanskom Delu 25. siječnja 1963.: „Među solistima spomenimo na prvome mjestu mezzosopranisticu Majdu Radić kao Lukreciju, koja nas je osvojila svojim čudesno lijepim glasom, svojom izvanrednom pjevačkom kulturom i psihološki savršeno produbljenom igrom.“
  
  Naposljetku je došla Carmen, opet veliki izazov poslije Marijane Radev i Biserke Cvejić. Turkalj je pisao u Večernjem listu 17. rujna 1962.: „Majda Radić uspjela je da da jedan u detaljima nov, neobično svjež scenski lik. Bez glasovnog zamora, u finom vođenju pjevačke linije, bila je u glumačkom pogledu ponešto suzdržana samo u prvom činu, da bi se u nastavku predstave potpuno oslobodila do efektne, temperamentne interpretacije, kojom je opravdala dobivanje te teške uloge i postigla i poslije uloge princeze Eboli u 'Don Carlosu' dosad najsnažniji uspjeh.“
  
  Slijedila je Rosina u Seviljskom brijaču, još jedna kultna uloga Majde Radić, zatim Hermija na reprizi opere San ljetne noći Benjamina Brittena. U Ratu i miru je od Sonje prešla na Helenu Bezuhovu. Naposljetku su došle dvije premijere: Rigoletto, u kojemu je, prema Andriji Tomašeku u Vjesniku 27. lipnja 1963. „cjelovito i zaokruženo fiksirala lik mlade i strastvene Maddalene“ te Knez Igor, u kojemu je pjevala Polovjecku djevojku.
  
  Majda Radić, udana za dirigenta Pavla Dešpalja, nastavljala je nizati uloge: nekoliko manjih, pa Marinu u Borisu Godunovu, koju je tumačila i na gostovanju Opere u Istočnom Berlinu. Na gostovanju gruzijskog tenora Zuraba Andžaparidzea, prema dr. Kovačeviću u Borbi 4. prosinca 1964. „bila je pjevački i glumački izvrsna Carmen, prototip zanosne ciganke koja se prepušta svojim osjećanjima. Čas u skladu s postupcima svoga partnera, čas u sukobu s njegovim karakterom, ona je ostvarila kreaciju, koja ide u njena dosadašnja najviša dostignuća. Pri tome posebno treba ukazati na temperamentnu glumu, koja je skladnost njezine scenske pojave učinila veoma atraktivnom.“
  
  Nakon Olge na premijeri Evgenija Onjegina Majda Radić ostvarila je jednu od svojih nezaboravnih uloga na premijeri opere Pelleas i Melisandea Claudea Debussyja pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Vladimira Ruždjaka u dekoru Zvonimira Agbabe, jednoj od najuspješnijih u zagrebačkoj Operi. Dr. Kovačević pisao je 14. lipnja 1965. u Borbi: „Umjetnost Majde Radić koja se u posljednje vrijeme uvrstila u najistaknutije predstavnike svoga faha, zablistala je u ulozi Melisande sjajem meteora. Kod toga se ne radi o samim glasovnim kvalitetama koje tako reći i nemaju prilike u 'Peleasu i Melisandi' da se jače ispolje, nego o savršenom stapanju tona i riječi u jasnoj dikciji i lakoći izražaja, karakterističnom elementu Debisijeva muzičkog stila. Uklapajući se u režiserovu koncepciju opere, Majda Radić unijela je u ulogu i vlastita obilježja što je pridonijelo da njena Melisanda oživi u svoj svojoj ženstvenosti i da proplače nad vlastitom sudbinom.“
  
  U veljači 1966. Majda Radić uvrstila je u repertoar ulogu koju svi mezzosoprani priželjkuju – Amneris u Aidi na gostovanju Lucille Udovich. Amneris je dosta pjevala kad se vratila iz Sjedinjenih Američkih Država, i ona je bila jedan od njezinih posljednjih nastupa 28. siječnja 1982. Godine 1967. dobila je Nagradu Milka Trnina za svoju suptilnom erotikom nabijenu Dalilu na premijeri opere Samson i Dalila Camillea Saint-Saënsa. Godine 1968. ostvarila je Angelinu na prvoj hrvatskoj izvedbi Rossinijeve Pepeljuge 29. veljače 1968. Napokon je Rossinijeve uloge pjevao koloraturni mezzosopran! Glas za koji ih je Rossini skladao, a ne koloraturni sopran kojemu se često povjeravaju.
  
  Glas Majde Radić bio je jedan od onih glasova koji odjekuju u sjećanju i kad ga se više ne čuje, kao što je pred očima živa slika njezinih scenskih nastupa. Scenski likovi, koncertne dionice – svi su oni nosili pečat jedne izvorne umjetnice koja je svoju umjetnost živjela cijelim svojim bićem. Raskošan scenski temperament, poseban šarm, istančan osjećaj za stilske zahtjeve opernih uloga i oratorijskih dionica, profinjen osjećaj za interpretaciju, primjereni legato, muzikalnost, a nadasve posebna, samo njoj svojstvena izražajnost – učinili su je neponovljivom.
  
  Majda Radić njegovala je opernu i koncertnu djelatnost kao izvrstan tumač poglavito djela Rossinija i Mozarta, zatim Bacha, Beethovena, Brahmsa, Dvořáka, Händela, Honeggera, Mahlera, Monteverdija. Uvijek je znala pronaći pravi izraz za koncertnu frazu ili opernu ariju, bila to radost, tuga, veselje, bol, prpošnost, šala, snažna dramatika, smjernost, strastvenost, produhovljenost, molba ili melankolija u kontemplativnom smiraju Sutona Ottorina Respighija. Pjevački virtuozno i stilski besprijekorno izvodila je goleme teškoće Mozartove i Rossinijeve glazbe i širok romantičarski luk glazbe autora devetnaestoga stoljeća. A s posebnim je senzibilitetom tumačila suvremene autore oživljavajući ih nekom samo njoj svojstvenom unutarnjom snagom i napetošću. Jednako je uvjerljiva bila u velikim vokalno-orkestralnim formama kao što je s mnogo suptilnosti ponirala u zatvoreni svijet koncertnih minijatura.
  
  Majda Radić bila je i sudionica velikog događaja – praizvedbe opere Oluja Stjepana Šuleka, prvoj opernoj premijeri u obnovljenoj zgradi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 28. studenoga 1969. godine. U vrlo opširnom osvrtu na djelo i izvođače istaknuta muzikologinja Eva Sedak u zagrebačkom tjedniku Telegram 5. prosinca među istaknutim solistima postavila je Majdu Radić na prvo mjesto i napisala: „Kao cjelovita kreacija, naravno, da je Arielova dionica u interpretaciji mezzosopranistice Majde Radić iskočila po svojoj zreloj superiornosti, jednako kao pjevačko ostvarenje – nimalo jednostavno – ako se ima u vidu razmjerno velik opseg dionice – i kao svojevrsna glumačko-mimička, čak i plesna igra, koju je umjetnica svladala iznimnim šarmom i ležernošću.“
  
  Zatim je Majda Radić otišla u Sjedinjene Američke Države. Slijedeći supruga, na Floridi je pod njegovim ravnanjem i uz suradnju svjetski poznatih umjetnika kao što su Jessie Norman, Barry Morrell, Marisa Galvany i Johanna Meier osvajala svojom Amneris u Aidi, Azucenom u Trubaduru i Carmen te na mnogim koncertnim nastupima. Nakon povratka u Zagreb nastupila je 1978. na premijeri Don Carlosa i ponovno oduševila svojom već poznatom sjajnom Eboli. Godine 1980. dodala je svojemu bogatom repertoaru još jednu lijepu ulogu – Adalgisu u Bellinijevoj Normi.
  
  A onda je 14. studenoga 1984. okrutna smrt otrgnula iz naše sredine jednu divnu, nikad prežaljenu umjetnicu.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.

Piše:

Marija
Barbieri