Mira Štor

(Zagreb, 8. kolovoza 1930. – Sarajevo, 25. ožujka 1972.)

• Rijetko se toliko pisalo o nastupu neke pjevačice u zagrebačkoj Operi kao što je Nenad Turkalj u Narodnom listu 24. siječnja 1957. pisao o nastupu prvakinje sarajevske Opere Mire Štor u Aidi 17. siječnja pod ravnanjem Milana Sachsa s Josipom Gostičem kao Radamesom. Amneris je pjevala također gošća iz Sarajeva Badema Sokolović. „Iskreno nas je obradovalo gostovanje dviju mladih domaćih umjetnica“, pisao je Turkalj, „a radujemo se posebno stoga što su obje pjevačice zagrebački đaci. Mira Štor je učenica profesora Lunzera, a Badema Sokolović profesora Vrbanića. Mira Štor zaista nas je iznenadila. Znali smo već iz sarajevske i beogradske kritike da ta pjevačica posjeduje odlične glasovne i pjevačke kvalitete, i drago nam je, što smo je upoznali baš u jednoj od najznačajnijih partija dramskoga soprana. [Mira Štor pjevala je, doduše, još 17. ožujka 1956. Leonoru u Trubaduru, op. a.]. Jer mlada je pjevačica već i glasovnim volumenom potpuno dorasla toj ulozi, premda stalno čuva topao lirski prizvuk, koji osobito dolazi do izražaja u fino otpjevanim piano i mezza-voce pasusima. Valja istaći da je glas Mire Štor neobično izjednačen u registrima, tako da joj i prelazi kod većih razlika u visini položaja ne čine nikakvih teškoća i prolaze neprimjetno; posebno pak oduševljava punoća njenih čistih visokih tonova, koji su došli do punog izražaja u većini arija i u velikom ansamblu trijumf-scene. Očito valja pripisati nervozi gostovanja, što joj se interpretacija arije na Nilu nije nalazila na visini nastupa kao cjeline. U stilskom pogledu Mira Štor dala je odlično tumačenje Verdijeve muzike, što je upotpunila i dobrom scenskom pojavom i decentnom glumačkom igrom.“
  
  Rođena u Zagrebu 8. kolovoza 1930. Mira Štor učila je pjevanje na Muzičkoj školi Vatroslav Lisinski u rodnome gradu kod Miroslava Lunzera. Opernu karijeru počela je 5. lipnja 1955. u Operi Narodnog pozorišta u Sarajevu kao Leonora na premijeri Trubadura. Odmah je angažirana. Početkom travnja 1956. pjevala je Micaelu na premijeri Carmen a krajem lipnja 1956. Sentu na premijeri Wagnerova Ukletog Holandeza. Tjedan dana nakon zagrebačkog gostovanja u Aidi pjevala je Lizu na premijeri Pikove dame, a 24. svibnja 1957. Simonidu na praizvedbi istoimene opere srpskog skladatelja Stanojla Rajičića (1910-2000).
  
  Posve prirodno da je Mira Štor, Zagrepčanka i zagrebački glas došla u zagrebačku Operu i u sezoni 1957./1958. bila njezina stalna članica, prekratko za svoje kvalitete. Postala je nositeljicom repertoara. Pjevala je redovito Leonoru u Trubaduru, u rujnu Aidu, u listopadu Desdemonu u Otellu, sredinom prosinca nastupila je na obnovi Madame Butterfly pod ravnanjem Mladena Bašića. U Narodnom listu 31. prosinca 1957. Turkalj je napisao: „Centralni lik male Japanke interpretirala je mlada pjevačica Mira Štor, glasovno još ne posve sigurna poslije nedavne bolesti, kao scenska ličnost ipak preslaba, da s dovoljnom koncentracijom nosi teret takve teške predstave.“ No takva ne baš lijepa kritika nije spriječila da se Mira Štor 25. prosinca 1957. upiše u hrvatsku glazbenu povijest kao protagonistica na praizvedbi opere Labinska vještica Natka Devčića pod ravnanjem Jovana Šajnovića u režiji Vlade Habuneka. Tugomir Alaupović interpretirao je povijesni lik Matije Vlačića a ona njegovu ženu Anu. Turkalj je napisao 29. prosinca u Narodnom listu da je „naslovnu ulogu pjevala Mira Štor glasovno čisto i impresivno.“
  
  Konačno je 5. srpnja 1958. prvu hrvatsku izvedbu doživjela Mozartova opera Cosį fan tutte. Ondina Otta i Mira Štor pjevale su sestre Fiodiligi i Dorabellu. No dok je Ondina Otta dobila upravo savršene osvrte kritike, izvjestitelj Vjesnika s inicijalima Z. S-K kratko je 8. srpnja ustvrdio da je „Mira Štor kao njezina sestra Dorabella bila solidna i pjevački i glumački, ali ne više od toga“, a Turkalj je u Narodnom listu 11. srpnja naveo da se „možda donekle s nepravom našla u sjeni njenog briljantnog nastupa mlada pjevačica Mira Štor svojom nesumnjivo kvalitetnom kreacijom Dorabelle.“
  
  Tako je završio zagrebački angažman Mire Štor. No još je početkom 1959. otpjevala u Zagrebu nekoliko puta Ameliju u Krabuljnom plesu, među ostalima i na gostovanju Giuseppea Campore koje je pobudilo veliko zanimanje,. Dr. Krešimir Kovačević napisao je u Borbi 21. siječnja 1959.: „Sopranistica Mira Štor, gošća iz Sarajeva, pjevačica rijetke ljepote glasa, ostvarila je ulogu Amelije vrlo seriozno. Njeni prijelazi iz srednjeg registra u visoki nisu doduše uvijek bili besprijekorni, no kad stekne veće iskustvo, ona će, vjerujemo, i to savladati i uvrstiti se u pjevače koji naše ime pronose svijetom.“
  
  No to se ipak nije dogodilo. Mira Štor se definitivno vratila u Sarajevo i prvakinja sarajevske Opere bila je do smrti 25. ožujka 1972. Njezin, jedan od najljepših glasova na sceni sarajevske Opere, baršunasti sopran, pastozan i ujednačen, bio je i vrlo podatan pa je umjetnica gotovo isključivo glasom izražavala emocije i dramsko stanje likova koje je tumačila. Pjevala je najčešće uloge dramskog repertoara, posebno Verdija. Isticala se ljepotom muzičke fraze i suzdržanošću interpretacije. Nabrojit ćemo neke uloge koje je pjevala na premijerama ili u alternaciji s Ljiljanom Molnar. U prosincu 1958. bila je Puccinijeva Tosca, u ožujku 1959. pjevala je Rosalindu u Šišmišu Johanna Straussa, 1960. bila je Prva dama Kraljice noći u Mozartovoj Čarobnoj fruli i Elza u Wagnerovu Lohengrinu.
  
  Mira Štor ostala je povezana sa Zagrebom. Na Dubrovačkim ljetnim igrama 1959. s ansamblom zagrebačke Opere pjevala je Leonoru u Trubaduru. Leonoru je pjevala i u veljači 1960. na gostovanju članova ansambla sarajevske Opere. Siniša Hrestak pisao je 23. veljače u Studentskom listu: „Svoju Leonoru ona je obogatila i tonski i interpretativno, što je naročito došlo do izražaja u sedmoj slici, koja bi bila još atraktivnija, kada bi pjevačica pjevala 'kopf' tonove u velikoj ariji.“ U veljači 1964. gostovala je kao Liza u Pikovoj dami.
  
  No umjetnička djelatnost Mire Štor odvijala se u Sarajevu. Godine 1961. pjevala je Madeleine de Coigny u Giordanovu Andréu Chénieru, 1963. Elizabetu u Verdijevu Don Carlosu, 1964. Ponchiellijevu Giocondu, 1965. Evu u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana pl. Zajca, 1966. predstavila je i sarajevskoj publici svoju Dorabellu u Cosį fan tutte, 1967. bila je Amelija u manje poznatoj operi Vojvoda od Albe Gaetana Donizettija, 1968. pjevala je Aidu, 1969. Olgu u operi Ivan Grozni Nikolaja Rimski-Korsakova, a 1970. Leonoru u operi Moć sudbine.
  
  Mira Štor nastupala je i kao oratorijska pjevačica i gostovala u inozemstvu.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.

Piše:

Marija
Barbieri