Branka Stilinović

(Zagreb, 24. listopada 1926. – Rijeka, 4. studenoga 2016.)

• Branka Stilinović imala je jedan od najljepših glasova koji su se čuli na našim pozornicama. Po ljepoti i zvučnosti uspoređivali su ga s glasom Zinke Kunc Milanov.

  Branka Stilinović, djevojačkim prezimenom Oblak, rođena je 24. listopada 1926. u Zagrebu u glazbeničkoj obitelji. Pjevanje je učila u Muzičkoj školi Pavao Markovac kod Nade Pirnat. Premda je od mladosti bila u doticaju s operom, solističku karijeru počela je nakon što je prethodno devet godina, od 1949. i 1958., pjevala u Zboru tadašnje Radiotelevizije Zagreb. Navršila je trideset i dvije godine kad je bez orkestralnog i režijskog pokusa debitirala u Rijeci 12. lipnja 1958. kao Santuzza u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani. Debi je bio vrlo uspješan i tadašnji ravnatelj Opere Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ Boris Papandopulo odmah joj je ponudio angažman. Ali i Zagreb je pokazao zanimanje za nju, pa je 3. siječnja 1959., kao članica Opernog studija u istoj ulozi nastupila u Zagrebu i izazvala senzaciju. Relativno kasni početak bio je u slučaju Branke Stilinović samo prednost. Njezin je glas već bio odlično postavljen, ujednačen, jednako snažan i izražajan u svim položajima, metalnog sjaja, lakih i sigurnih visina i finih zaobljenih piana, fraze u širokom belkantističkom luku.
  
  U listopadu 1959. još je kao članica Opernog studija pjevala Ameliju u Krabuljnom plesu. Dr. Krešimir Kovačević pisao je u Borbi 13. listopada: „Branka Stilinović kao Amelija bila je pravo otkriće. Njen zvonki sopran vrlo ugodne boje, dramatske prodornosti i intenzivne snage upravo je stvoren za uloge tog karaktera. Izvjesna oštrina u najvišim položajima posljedica je, čini se, nepotrebnog forsiranja. Kad stekne veću scensku sigurnost i nauči racionalnije baratati glasom, njoj će – vjerujem – biti otvoreni putevi koji vode vrhuncima.“ Sličnog je mišljenja bio i Andrija Tomašek. U Vjesniku 15. listopada pisao je: „Bez dvojbe treba prvo istaknuti sopranisticu Branku Stilinović, koja je cjelovitošću interpretacije svoje uloge (Amelije) pokazala izrazite kvalitete scenske pjevačice. Njen je glas lijep, nosiv i tehnički vrlo dobro oblikovan, izvrstan u mezza voce i izražajan u dramatski snažnom forteu. Muzikalnom i proživljenom interpretacijom uloge, sigurnim kretanjem na pozornici i ugodnom scenskom pojavom Branka Stilinović je svoje prve korake na opernim daskama pretvorila u zasluženi uspjeh. Dostići na prvom nastupu nivo, u kojem se tek na momente u nekom detalju osjeti pomanjkanje scenske rutine, znači već potpunu afirmaciju.“
  
  Nakon takvih osvrta bilo je prirodno da Branka Stilinović bude angažirana za solisticu zagrebačke Opere. U prosincu pjevala je Toscu, a u travnju 1960. Lizu na reprizi Pikove dame. U svibnju 1960. već je pjevala iznimno tešku naslovnu ulogu na premijeri Beethovenova Fidelija. Dok je Nenad Turkalj u Večernjem listu 25. svibnja predstavu označio „promašenom“ i kratko ustvrdio da se „u naslovnoj ulozi Branka Stilinović predstavila kao perspektivna Leonora“. Tomašek je u Vjesniku 26. svibnja pohvalio značajnu izbalansiranost u kvaliteti realizacije solističkih partija. Počevši od Branke Stilinović, njezine „muzikalno i izražajno interpretirane uloge Leonore, kojoj bi tek na momente (kvartet u prvoj slici) trebalo nešto više tonskog volumena“. Kad je u lipnju 1960. zajedno s drugim članovima zagrebačke Opere gostovala u Sarajevu, sarajevski glazbeni kritičar s inicijalima P. B. pišući u Svijetu 14. lipnja o „neispunjenim očekivanjima“ gostovanja naveo je da je „Liza Branke Stilinović bila glumački i muzički diskretna, sa lijepim glasovnim mogućnostima u visokoj lagi i nerješenim tehničkim problemima u centru te izjednačenosti registra.“
  
  U veljači 1961. Branka Stilinović ostvarila je svoju šestu ulogu, lakšeg karaktera od dotadašnjih – Maricu na premijeri Smetanine Prodane nevjeste. Dr. K. Kovačević kratko je u Borbi 15. veljače ustvrdio da je kao Marica „bila i glasovno i glumački vrlo dobra“, skladatelj Ivo Kirigin u Vjesniku 16. veljače također je kratko napisao da je „glasovno veoma profinjeno i sigurno donijela ulogu Marice“, dok je Nenad Turkalj u Večernjem listu 17. veljače bio opširniji. Pisao je: „U naslovnoj ulozi Branka Stilinović, iako dobra, nije imala potrebne ležernosti u muzičkoj i glumačkoj interpretaciji; skoncentrirana više na dramski fah nije se najbolje snašla u izrazito lirskoj partiji Marice.“
  
  Prva hrvatska izvedba opere Rat i mir Sergeja Prokofjeva u studenome 1961. uposlila je cijeli zagrebački solistički kadar, sve su uloge imale alternacije, pa je tako Natašu pjevala i Branka Stilinović. Nenad Turkalj je u Večernjem listu 25. prosinca 1961. napisao da je „Nataša Branke Stilinović bila svakako zrelija muzički nego scenski, oslonjena na isticanje zahvalnih kantilenskih linija“.
  
  Takvo brzo nizanje nekih od najzahtjevnijih uloga sopranskog repertoara omogućile su Branki Stilinović prirodna kvaliteta glasa dramskog soprana, odlična pjevačka tehnika i sigurna muzikalnost. Surađujući s velikim dirigentom Milanom Sachsom stekla je dragocjena iskustva pa je kao novoangažirana članica zagrebačke Opere u prve tri godine angažmana ostvarila dvadeset glavnih uloga različitih stilskih zahtjeva. Premda je prema prirodnoj predispoziciji njezin glas bio predodređen za uloge u talijanskom repertoaru, s jednakim je uspjehom pjevala Leonoru u Beethovenovu Fideliju, za koju je 1971. dobila Nagradu grada Zagreba, zatim već spomenute Lizu u Pikovoj dami Čajkovskog, Natašu u Ratu i miru Prokofjeva, Maricu u Smetaninoj Prodanoj nevjesti i Jaroslavnu u Borodinovu Knezu Igoru. Poslije je svojemu bogatom repertoaru dodala Madeleine u Giordanovu Andréu Chenieru, Tatjanu u Evgeniju Onjeginu Čajkovskog i Donnu Annu u Mozartovu Don Giovanniju.
  
  No, zvjezdani trenutak Branke Stilinović bila je premijera Verdijeva Don Carlosa u siječnju 1962. pod ravnanjem Milana Horvata, jedno od najuspjelijih ostvarenja zagrebačkog opernog ansambla. U iznimno dobro odabranom solističkom ansamblu posebno se istaknula upravo Branka Stilinović. Bila je Elizabeta de Valois koju ćemo dugo pamtiti. Likom kao da je sišla s platna nekog flamanskog majstora, kraljevski dostojanstvena, bez velikih gesta, poštujući do maksimuma strogu španjolsku dvorsku etiketu, prepustila je isključivo svojemu glasu da izrazi sve obilje proturječnih i zatomljenih osjećaja koji su se lomili u duši nesretne španjolske kraljice. Andrija Tomašek pisao je 23. siječnja u Vjesniku: „U skladu s karakterom uloge Branka Stilinović je kao kraljica Elizabeta uspješno koncentrirala svoja nastojanja na što potpunije udovoljavanje muzičkim zahtjevima role, kod čega su opet posebno došle do izražaja velike mogućnosti i ljepota njenog glasa.“ Za tu je svoju interpretaciju, kao i za Toscu, 1963. dobila Nagradu Milka Trnina.
  
  Branka Stilinović bila je vlasnica pravoga verdijanskog glasa kakvi su već tada bili rijetki, a danas ih gotovo uopće nema. S lakoćom je svladavala goleme zahtjeve što ih postavljaju velike Verdijeve sopranske uloge. Amelija je bila njezina prva Verdijeva uloga u Zagrebu. Posljednji put ju je pjevala 31. ožujka 1975. godine. No, bile su tu i Leonora u Trubaduru, Aida na obnovama opere 1965. i 1970. godine, Abigaille u Nabuccu na Splitskom ljetu i njegov Requiem. Njezine interpretacije Verdijevih likova odlikovale su se suzdržanošću i savršenom glasovnom kontrolom, širokim legato lukom i pomno oblikovanim tonovima u svim dinamičkim nijansama. Glasovit je bio njezin piano. U tumačenju verističkih likova pronalazila je gotovo naturalističke akcente, ali nikada nije pretjerivala. No pjevala je i manje uloge, pa je prema Nenadu Turkalju u Večernjem listu 17. rujna 1962., u predstavi Bizetove Carmen „donijela Micaelu s punim bogatstvom svog glasovnog materijala, tek s nešto odviše dramatskog intenziteta“. No na „osvježavajućoj obnovi“ Kneza Igora 2. studenoga 1963. s Franom Lovrićem u naslovnoj ulozi, prema Tomašeku u Vjesniku 5. studenoga, „ispoljila je u prvom redu široki raspon glasovnih mogućnosti i muzikalnu izražajnost koja potvrđuje njenu izrazitu dispoziciju za uloge bez naglašenog vanjskog dinamizma“.
  
  Nemjerljiv je doprinos Branke Stilinović opernom stvaralaštvu hrvatskih autora, točnije njegovu predstavljanju. Sudjelovala je u nekoliko realizacija cjelovitih opera: bila je „glasovno impozantna“ Đula u obnovljenom Eri s onoga svijeta Jakova Gotovca (Večernji list, 3. svibnja 1962.),, Jelena na snimci cjelovite opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca (iako je njezina velika uloga u operi bila Eva), Irmengarda u Porinu Vatroslava Lisinskog. Lenka u Ognju Blagoja Berse i Margita u Zajčevu Banu Legetu na snimkama za tadašnju Radioteleviziju Zagreb. Njezin posljednji nastup na sceni bio je 30. listopada 1979. na 500. predstavi Nikole Šubića Zrinskog. Gotovčevu Dalmaro pjevala je na praizvedbi opere 20. prosinca 1964. godine. Dr. K. Kovačević u Borbi 24. prosinca napisao je da su „Branka Stilinović u ulozi heroine i Noni Žunec kao Dalion, njen nesuđeni vjerenik izvrsno dočarali nestvarne junake iz mašte, pri čemu su oboje, a naročito Stlinovićeva imali da riješe teške pjevačke zadatke.“
  
  U međuvremenu je Branka Stilinović u rujnu 1964. nastupila na premijeri Don Giovannija. Andrija Tomašek pisao je 29. rujna u Vjesniku: „Za Branku Stilinović uloga Donne Anne značila je novi elemenat afirmacije značajniji utoliko što predstavlja i potvrdu o veoma širokom dijapazonu njenih pjevačkih mogućnosti.“
  
  Zagrebački tisak prenosi salzburški i piše da je Branka Stilinović u prosincu 1964. pjevala Sentu u koncertnoj realizaciji nove produkcije opere Ukleti Holandez Richarda Wagnera pod ravnanjem Mladena Bašića u Velikoj Dvorani svečanih igara u Salzburgu. Tisak prenosi osvrt kritičara Kutschere u dnevniku Salzburger Volksblatt: „Senti simpatične Jugoslavenke pripada puno priznanje što joj je publika svojim oduševljenim povlađivanjem bez rezerve i pokazala.“ Sentu je od 1975. do 1978. pjevala u Zagrebu. Duet Sente i Holandeza koji je snimila s Tomislavom Neralićem antologijska je snimka u Fonoteci Hrvatskog radija objavljena na CD-u. U Salzburgu je još pjevala u Verdijevu Requiemu, a u Baselu je također bila Senta. Svojim lijepim glasom davala je posebnu plemenitu boju likovima iz opera njemačkih skladatelja što je osobito pristajalo Leonori u Fideliju i Senti.
  
  U studenome 1965. Branka Stilinović ostvarila je krunsku ulogu svojega verdijanskog repertoara – Aidu. Naslovivši svoj kritički osvrt u Vjesniku 1. prosinca 1965. U sjajnoj tradiciji bel canta Andrija Tomašek je napisao: „Prvi nastup Branke Stilinović u naslovnoj ulozi svakako je značio novi doprinos njenoj afirmaciji. U toj ulozi Branka Stilinović nije doduše već sada učinila sve što ona očito može, nije konačno izradila svaki detalj ni izražajno definirala u potpunosti na primjer molitvu u prvoj slici i ariju na Nilu, ali je u jednoj od vrhunskih sopranskih uloga pokazala u najpovoljnijem svjetlu svoj zamjerni pjevački potencijal, muzikalnu zrelost i doraslost najvećim zahtjevima.“ Mjesec dana kasnije, prema Tomašeku u Vjesniku 23. prosinca 1965., „Branka Stilinović ostvarila je u glumačkom i pjevačkom pogledu uravnoteženu ulogu Madeleine de Coigny, u kojoj je na momente dosegnut visoki stupanj dramskog intenziteta.“ I tako je staroj predstavi Andréa Chéniera dala novi sjaj, kako piše u naslovu članka.
  
  Dva su događaja posebno povezana uz tu veliku pjevačicu. Kad je 1970. glasoviti talijanski dirigent Lamberto Gardelli ravnao jednom od najveličanstvenijih predstava zagrebačke Opere – Ponchiellijevom Giocondom – u kojoj su sudjelovali Biserka Cvejić, Marijana Radev, Renato Cioni, Gianpiero Mastromei i Bonaldo Giaiotti, Branka Stilinović je ne samo bila ravnopravna partnerica poznatim pjevačima međunarodnog ugleda, nego je postala zvijezda večeri. Njezin piano u glasovitoj frazi potkraj prvoga čina Enzo adorato, ah come t' amo dozivao je u sjećanje Zinku Kunc Milanov, a to je najveće priznanje koje dramski sopran može dobiti. Gardelli je bio toliko oduševljen tom njezinom interpretacijom da je prihvatio dirigirati premijerom Tosce 1972. godine. Bila je to jedna od antologijskih predstava zagrebačkog opernog ansambla koje su se održale u repertoaru gotovo tri desetljeća. Uloga slavne Puccinijeve operne dive potajna je želja svih pjevačica, Rijetke je ostvaruju, a vrlo rijetke s uspjehom. Branka Stilinović bila je jedna od onih potonjih, blistava Tosca zagrebačke Opere.
  
  Tijekom cijele karijere Branka Stilinović ostala je vjerna Operi HNK-a u Zagrebu do odlaska u mirovinu 1979. godine obilježivši svojom ličnošću i jedinstveno lijepim glasom dramskog soprana dva iznimno uspješna desetljeća njezina postojanja. Istodobno je gostovala i u inozemstvu. U Budimpešti je nastupila kao Elizabeta u Don Carlosu, Leonora u Trubaduru i Santuzza u Cavalleriji rusticani, u Kölnu je pjevala Aidu, u Ateni Jaroslavnu u Knezu Igoru. Godine 2007. dobila je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.
  
  Posjednica jednog od najljepših glasova hrvatske operne scene, velika prvakinja Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, Branka Stilinović, rođena Oblak, umrla je 4. studenoga 2016. u Rijeci u kojoj je boravila posljednjih šest godina života.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.

Piše:

Marija
Barbieri