Tatjana Jurić-Nunzi

(Firenca, 18. srpnja 1923. – Zagreb, 2. studenoga 2001.)

• Rođena u Firenci 18. srpnja 1923., Tatjana Jurić-Nunzi u svom je rodnom gradu završila studij glasovira na Konzervatoriju Luigi Cherubini u klasi poznatog pijanista Pietra Scarpinija (1911-1997). U Italiji je ostala do 1944. a zatim je došla u Jugoslaviju i aktivno sudjelovala u Narodnooslobodilačkoj borbi. Nakon oslobođenja upisala se u srednju školu Muzičke akademije u Zagrebu koju je završila 1949. Zatim je upisala studij solo-pjevanja kod profesora Lava Vrbanića i 28. prosinca 1955. diplomirala. Studij opernih uloga nastavila je kod naše poznate mezzosopranistice Lucije Ožegović. Debitirala je 1953. kao Micaela u Bizetovoj Carmen u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Na premijeri Don Juana 24. svibnja 1954. pjevala je Donnu Elviru. U sarajevskom angažmanu ostala je do kraja sezone. Neko je vrijeme boravila u Italiji i nastupala na raznim pozornicama, između ostalih i u Rimu.
  
  U Narodnom kazalištu Ivan Zajc u Rijeci Tatjana Jurić prvi put je nastupila početkom 1955. kao gošća iz Zagreba u ulozi Amelije u Verdijevom Krabuljnom plesu. Dana 10. svibnja 1956. pjevala je prvi put na sceni zagrebačke Opere, također Ameliju. Glazbeni kritičar Z. J. osvrnuo se u Narodnom listu 17. svibnja na njezinu dotadašnju djelatnost a o samom nastupu napisao je: „U liku Amelije pokazala je sposobnost prave operne umjetnice, kako savršeno pjevački tako i glumački. Zagrebačka publika bila je te večeri ugodno iznenađena njenom glumom i širokim dramskim sopranom, belkantističkim predavanjem i preciznom pjevačkom dramskom izradbom linije uz analognu glumu u okviru lika Amelije, te je debutanticu nakon svakog prizora nagradila dugotrajnim aplauzom. Od stručnjaka naročito je zapažena interpretacija velike arije u III. slici koju je izvela reljefno i pri tom pokazala visoki stepen umjetničkog dostignuća. Odličnog partnera imala je u Josipu Gostiču.“
  
  Dana 16. prosinca 1956. u Zagrebu je Tatjana Jurić pjevala Neddu u Pagliaccima i taj je nastup pogrešno utisnut na programskoj cedulji „kao nastup“, što je značilo debi, a to nije bio. Glazbeni kritičar i skladatelj Branimir Sakač napisao je 5. siječnja 1957. u Politici da je „nastupila mlada pevačica Tatjana Jurić. I ona je također [u Cavalleriji rusticani Santuzzu je pjevala Mirka Klarić, op. a.], naročito u drugom činu, dala izvrsnu pevačku i glumačku kreaciju. Ova mlada pevačica raspolaže velikim i nosivim sopranom, koji ima blistavih boja, mada nije u svim registrima izjednačen. Ona je muzikalna, vrlo sigurna u nastupanju, premda nije uvek dosegla svu dubinu emocije, koju autor traži od ove uloge. Njena je interpretacija ipak bila brižljivo izrađena, tako da je postigla vanredan uspeh kod publike.“
  
  U siječnju 1957. Tatjana Jurić pjevala je u Rijeci Toscu kao gošća iz Zagreba a u listopadu već kao članica Opere, naime u sezoni 1957./1958. primljena je u stalni angažman u Operu Narodnog kazališta Ivan Zajc. U njemu je ostala do umirovljenja 1974. U riječkoj Operi ostvarila je mnoge glavne uloge, najčešće dramskog repertoara. Prvi nastup na premijeri bio joj je 16. listopada u ulozi Marice u Smetaninoj Prodanoj nevjesti pod ravnanjem Alessandra Petterina (1902-1967) u režiji Milana Pihlera. Slijedile su na reprizama Leonora u Trubaduru i Micaela, pa 1958. dvije premijere: u veljači je kao Jurić-Nunzi pjevala Alice na premijeri Falstaffa u režiji Tita Strozzija, a u studenome Giocondu. U ožujku 1959. pjevala je Toscu na proslavi 40. godišnjice umjetničkog rada velikog riječkog opernog prvaka Milana Pihlera. Sudjelovao je Gino Bonelli. Poznavatelji riječkog opernog života smatrali su tercet dramskih glasova Jurić-Nunzi – Bonelli – Pihler dostojnim najvećih pozornica.
  
  U travnju 1959. Tatjana Jurić-Nunzi pjevala je Aidu, a u veljači 1960. Elizabetu na premijeri Don Carlosa pod ravnanjem Vladimira Benića (1922-2017) u režiji Dinka Svobode (1924.). U kolovozu 1960. bila je Desdemona u Otellu a 15. listopada 1960. pjevala je Marusu na premijeri Istarske svadbe Antonija Smareglie (1854-1929), rođenog u Puli. Sljedeća nova uloga bila joj je Massenetova Manon, a zatim su slijedile premijere: Ktabuljnog plesa u prosincu 1961., Santuzza u Cavalleriji rusticani pod ravnanjem Davorina Hauptfelda (1931.-2004.) u režiji Dinka Svobode u ožujku 1962., Elizabeta u Don Carlosu u svibnju 1962., Felice u operi Četiri grubijana Ermanna Wolf-Ferrarija pod Hauptfeldovim ravnanjem u režiji slovenskog gosta Cirila Debeveca (1903-1973) u listopadu 1964., Leonora u operi Moć sudbine u veljači 1965. U travnju iste godine uvrstila je u repertoar još jednu veliku, tešku i zahtjevnu ulogu – Madeleine de Coigny u Giordanovu Andréu Chénieru. Puccinijeva Turandot, Luisa u Vjenčanju u samostanu Sergeja Prokofjeva te 1967. Junija na prvoj hrvatskoj izvedbi Mozartove opere Lucio Silla bile su njezine sljedeće nove uloge. Gostovala u kazalištima u Zagrebu, Splitu, Ljubljani, Mariboru i Novom Sadu, a nastupala i kao koncertna pjevačica u nas, u Njemačkoj i Italiji. Godine 1969. nastupila je posljednji put kao Irmengarda na koncertnoj izvedbi Porina Vatroslava Lisinskoga.
  
  Tatjana Jurić-Nunzi imala je nosiv i ujednačen dramski sopran, puna i meka tona, što je osobito dolazilo do izražaja u talijanskom belkantističkom repertoaru. Odlikovala se osjećajem za frazu te smislom za sugestivnu i proživljenu interpretaciju lika. Umrla je 2. studenoga 2001. u Zagrebu.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.

Piše:

Marija
Barbieri