Piero Filippi

(Muggia, Trst, 29. lipnja 1927. – Trst, 7. travnja 2012.)

• Budući da smo oduvijek bili siromašni na tenorima etničkim Hrvatima (a najveći od njih Tino Pattiera nije ni nastupio u Hrvatskoj osim na samome početku karijere u Osijeku kao mladi bariton), potražnja za inozemnim tenorima bila je velika. Neki od njih u Hrvatskoj su pronašli svoj novi zavičaj i čvrsto se utkali u hrvatsko nacionalno biće, hrvatsku umjetnost i kulturu. Jedan od njih bio je Piero Filippi.
  
  Piero Filippi rođen je u Muggiji pokraj Trsta 29. lipnja 1927. Završio je Trgovačku akademiju. Želju za pjevanjem pokazao je još kao šesnaestogodišnjak kad je u studenome 1944. počeo pjevati u zboru Teatra Verdi u Trstu. Nikada prije nije učio pjevanje, došao je na audiciju uglednom zborovođi Robertu Benagliju (1906-1992) koji ga je uzeo u zbor i povjeravao mu male uloge. Kao solist debitirao je 1952. godine u ulozi Melota u operi Tristan i Izolda Richarda Wagnera. Počeo je zatim ozbiljno učiti pjevanje kod maestra Mira Lozzija, zapravo Lozića iz Otavica, zaljubljenika u Dalmaciju. Kad je poslije došao u Zagreb, nastavio je učiti kod Marije Borčić i njih je smatrao najzaslužnijima za svoju pjevačku naobrazbu.
  
  Na početku karijere Filippi se smatrao baritonom i učio je baritonske uloge, a onda ga je iskusni Benaglio postavio u druge tenore. Slučaj je htio da je Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku tražila tenora, jedan je znanac preporučio 26-ogodišnjeg Filippija, i on je 6. travnja 1954. debitirao kao Pinkerton u Puccinijevoj Madame Butterfly, ulozi koje će poslije postati nezamjenjiv interpret. Nije bio zadovoljan svojim prvim nastupom. Naglašena samokritičnost ostala mu je vrlinom tijekom cijele karijere, a povremeno mu je i zasmetala. I kad je stvarao najbolje kreacije uvijek je pronalazio nešto zbog čega nije bio zadovoljan. Ali to i jest vrlina onih pravih! Dirigent Lav Mirski ponudio mu je angažman. U prvoj sezoni nastupanja u Hrvatskoj, u Osijeku, Rijeci i Splitu svladao je nekoliko velikih uloga: uz Pinkertona, Rodolfa u La Bohème i Luigija u Plaštu, pa Edgarda u Luciji di Lammermoor, Don Joséa u Carmen, Alfreda u Traviati i Turiddua u Cavalleriji rusticani.

  Na preporuku Nade Puttar-Gold ravnatelj Opere HNK-a u Zagrebu, Milan Sachs pozvao ga je u Zagreb, i u Operi koja će postati njegova matična kuća prvi put je nastupio 18. ožujka 1955. kao Don José. Kad je poslije, u rujnu, opet pjevao Don Joséa uz slavnu gošću, grčku mezzosopranisticu Elenu Nikolaidi (1909-2002) u naslovnoj ulozi Nenad Turkalj pisao je 27. rujna u Narodnom listu: „Uz Elenu Nikolaidi stajao je zagrebačkoj publici još gotovo nepoznati tenor Piero Filippi, porijeklom iz Trsta, koji je svoju karijeru počeo na pozornici Osječke opere. To je mlad pjevač, očito još nesređenog glasa i nedorađene pjevačke tehnike, ali s otvorenim mogućnostima, s obzirom na izvjesnu ležernost, kojom već danas vlada glasom u stanovitim momentima. Ovim nastupom posvjedočio je nesumnjivo visoku muzikalnost, a posebno je iznenadio suverenošću, kojom se kreće po sceni. Lijepa scenska pojava, Filippi je veoma uživljenom igrom i skladnim glumačkim izrazom ostvario scenski lik, koji je kao dostignuće dostojan zrelog i iskusnog umjetnika.“
  
  Upravo je nevjerojatno, i danas u našem opernom životu nezamislivo, s kolikom je brzinom Piero Filippi svladavao ulogu za ulogom a to je mogao zahvaljujući velikoj muzikalnosti i pamćenju muzičkog teksta kao i glasu lirico-spinto tenora s čvrstim srednjim položajima. Nije trebao forsirati glas što je boljka gotovo svih mladih tenora. U dvije godine nastupio je u petnaest uloga. Najprije je u listopadu 1955. pjevao Rodolfa u La Bohème, pa na početku studenoga Alfreda u Traviati te na kraju mjeseca Canija u Pagliaccima. Nenad Turkalj pisao je  3. studenoga 1955. u Narodnom listu: „Mladi tenor Piero Filippi postigao je veoma lijep uspjeh u ulozi Canija. Premda glumački nešto odviše smiren, gotovo ležeran, on je poznatom arijom na kraju prvog čina izazvao živo odobravanje publike, zasluživši ga potpuno usrdnošću svoje kreacije.“ U veljači 1956. bio je Čuvar vatre na premijeri Čarobne frule, u lipnju Lenski u Evgeniju Onjeginu. Turkalj je napisao 19. lipnja u Narodnom listu: „Ovaj je put pjesnika Lenskog pjevao tenor Piero Filippi, ostvarivši ulogu u svakom pogledu veoma solidno i postigavši također lijep uspjeh kod publike. Čini nam se čak, da je to od svih njegovih dosadašnjih kreacija na zagrebačkoj sceni najuspjelija, s obzirom na izjednačenost i zaokruženost interpretacije i u pjevačkom i u glumačkom pogledu.“
  
  U listopadu 1956. Filippi je pjevao Manrica u Trubaduru, kojega je zadržao u repertoaru do 1974. U studenome 1956. pjevao je Edgarda na premijeri Lucije di Lammermoor s Micom Glavačević u naslovnoj ulozi.. Dirigent Krešimir Šipuš, ovoga puta kao glazbeni kritičar Vjesnika, napisao je 20. studenoga: „Piero Filippi kao Edgardo trudio se svojski da svoje skučene pjevačke sposobnosti što bolje i svrsishodnije upotrebi, i u tom je imao nesumnjivog uspjeha.“ Sličnog je mišljenja bio i Nenad Turkalj u Narodnom listu ustvrdivši da „Piero Filippi nije mogao da se natječe s briljantnom ljepotom njenog glasa, ali je pjevao solidno (izuzevši dviju najviših nota) i finale odglumio usrdno.“ Edgardo sigurno nije bio Filippijeva uloga, ali tada se dodijeljena uloga nije smjela odbiti. No zato je Canio, kojega je pjevao mjesec dana poslije, bio i ostao krunska uloga u njegovu repertoaru. U članku s naslovom Nova imena na sceni zagrebačke opere u osvrtu na izvedbu Pagliaccija, u kojoj je gostovala riječka sopranistica Tatjana Jurić-Nunzi, skladatelj Branimir Sakač napisao je 5. siječnja 1957. u beogradskoj Politici: „Njen partner Piero Filippi u ulozi Kanija, pružio je vrlo intenzivnu kreaciju nesrećnog Pajaca i pevački i glumački. Ova njegova uloga pretstavlja, nesumnjivo, znatan napredak u razvoju mladog pevača.“ U sjećanju će ostati potresan Filippijev Canio na premijeri opere u Zagrebu 16. veljače 1982. pod ravnanjem Mire Belamarića u režiji Gian Carla Del Monaca. U osvrtu na izvedbu opere na Opatijskom ljetu istaknuta muzikologinja Koraljka Kos je napisala: „Vrhunac večeri ipak je predstavljao Canio gosta Piera Filippija. Bila je to kreacija prožeta plemenitim patosom, potresna a ipak uvijek belkantistički plemenita.“ Sam Del Monaco, koji je surađivao s najvećim svjetskim zvijezdama, još i danas pamti to Filippijevo ostvarenje.
  
  Vrlo zapažena premijera u kojoj je Piero Filippi nastupio u svom zagrebačkom angažmanu bila je u veljači 1957. Angélique Jacquesa Iberta. Tumačio je Engleza. Bila je to izvrsna predstava pod ravnanjem Demetrija Žebre u režiji Vlade Habuneka s Mirkom Klarić u naslovnoj ulozi, kada je zagrebačka Opera počinjala osuvremenjivati repertoar. Mlada sopranistica i mladi tenor koji su iste godine došli u zagrebačku Operu postali su jedinstven par hrvatske operne scene u drugoj polovici 20. stoljeća, prototip glazbeno-scenskih umjetnika koji nisu glumili nego doživljavali svoje likove.
  
  Zajedno su nastupili i na premijeri Puccinijeve Manon Lescaut u svibnju 1958. pod ravnanjem Demetrija Žebrea. Andrija Tomašek napisao je u Vjesniku 20. svibnja: „Možda bismo za ulogu Des Grieuxa mogli poželjeti ljepši glas (bolju dikciju svakako), no Piero Filippi je ipak u izražajnom pogledu vrlo dobro ostvario tragično akcentirane momente svoje role.“ Nenad Turkalj u Narodnom listu istoga dana napisao je: „Piero Filippi nije ustvari glas za takvu, ustvari dramsku partiju; treba mu odati priznanje, što je krajnjim zalaganjem dao svog des Grieuxa u potrebnoj širini glasovnog raspona. Muzicirao je odlično (madrigal, treći i četvrti čin) a igrao potresno. U glumačkom i pjevačko-interpretativnom pogledu to je jedna od najsnažnijih partija, ostvarenih posljednje vrijeme na našoj sceni.“ Mladi, lijepi, vrhunski muzikalni, saživljeni s ulogom Mirka Klarić i Piero Filippi bili su gotovo idealni tumači Puccinijevih junaka.
  
  U međuvremenu je Filippi pjevao Indijskog gosta na premijeri opere Sadko Rimski Korsakova i na gostovanju zagrebačke Opere 1957. u tadašnjoj Čehoslovačkoj nastupio u Peteru Grimesu Benjamina Brittena. Nakon što se u prosincu 1957. na premijeri Falstaffa pod ravnanjem Milana Sachsa u režiji Koste Spaića ponovno susreo s Verdijevim opusom – pjevao je Fentona, bio je Fenton i u sljedećoj obnovi opere 1963. godine.
  
  Dvanaesti listopada 1958. zlatnim je slovima ubilježen u povijest hrvatske glazbe. Bila je to praizvedba Koriolana Stjepana Šuleka pod ravnanjem Milana Horvata u režiji Vlade Habuneka kad je kritika Filippijevu interpretaciju Menenija Agripe ispratila u superlativima. Turkalj je pisao 16. listopada u Narodnom listu: „Od protagonista ove predstave želio bih na prvom mjestu spomenuti Piera Filippija, koji je i kao lik donio i pjevački izvrsno apsolvirao đavolski tešku partiju Menenija Agripe.
  
  Bilo je posve jasno da je 31-ogodišnji Filippi cjelokupnošću svojih glazbeno-scenskih kvaliteta postao nositelj repertoara. No i okolnosti su djelovale vrlo poticajno. Kad mu je na kreaciji Canija u Leoncavallovim Pagliaccima čestitao veliki Josip Gostič, i kad je s njim u alternaciji pjevao Hermana u Pikovoj dami, Cavaradossija u Tosci i Pjera Bezuhova u Ratu i miru – bilo je to priznanje za kojim bi mnogi težili. U austrijskom listu Kurier prigodom gostovanja ansambla zagrebačke Opere u Grazu 1966. s Pikovom damom čitamo: „Razornom snagom, ali bez pretjerivanja Piero Filippi je glasom i izrazom dramatske prizore opere interpretirao tako da se gledatelj osjećao kao u dramskom kazalištu.“
  
  U studenome 1959. Filippi je pjevao Cavaradossija u Tosci pa Dimitrija Samozvanca u Borisu Godunovu, a u prosincu 1960. Ivo Tijardović odabrao ga je za tumača naslovnog lika u svojoj operi Marko Polo. Kritika je ocijenila (Politika, 9. prosinca 1960.) da je „od likova najuspešnije muzički oblikovan Marko Polo, kojeg je izvrsno interpretirao Piero Filippi.“ I tako je počelo Filippijevo bavljenjem hrvatskim opernim stvaralaštvom i u tome se najviše približio Gostiču, u broju otpjevanih uloga – ukupno čak 21 – u operama hrvatskih autora. Nekoliko ih je ostvario i na praizvedbama: uz spomenute Menenija i Marka Pola pjevao je Čovjeka-Adama u Adamu i Evi Silvija Bombardellija 1967. i na Splitskom ljetu sljedeće godine. Budući da danas nije uobičajeno da naši pjevači baš redovito tumače uloge u djelima hrvatskih skladatelja, navest ćemo još neke uloge u operama naših autora koje je pjevao Piero Filippi: Mića u Eri s onoga svijeta, Dalion u Dalmaru i Petar u Mili Gojsalića Jakova Gotovca, Ivo u Povratku i Adel u operi Adel i Mara Josipa Hatzea, Vukosav u operi Ljubav i zloba i Porin Vatroslava Lisinskog, zatim Nesreća-Markiz-Đavo u Postolaru iz Defta Blagoja Berse, Juranić i Sokolović u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana Zajca, te još niz uloga u djelima novijeg datuma, Opsadno stanje Milka Kelemena, Judita, Požar u operi i Marulova pisan Borisa Papandopula, Ferdinand u Šulekovoj Oluji, i Richard Treći Igora Kuljerića. Ostvario ih je na sceni, u koncertnim izvedbama ili na audio i video zapisima Hrvatske radiotelevizije. Niku u Ekvinociju Ivana Brkanovića i Bersina Hellwinga u Ognju ostvario je na video zapisu.
  
  U međuvremenu je Filippi počeo češće nastupati na Splitskom ljetu pa je tako u veljači 1960. pjevao Alfreda u Traviati sa slavnom tršćanskom Slovenkom Ondinom Ottom u naslovnoj ulozi. Ugledni splitski muzički kritičar Željko Rapanić napisao je 17. veljače da je „imponirao scenskim držanjem i logičnom akcijom“ no, dodao je: „u pjevačkom pogledu međutim, usprkos nesumnjivom pjevačkom znanju kretao se u okvirima jedne interpretacije, koja je ponekad padala, a rjeđe se dizala iznad prosjeka. U cjelini bio je dobar suradnik u nastojanjima da se prezentira djelo.“
  
  Dvadeseti studenoga 1961. bio je veliki dan u povijesti zagrebačke Opere – prva hrvatska izvedba opere Rat i mir Sergeja Prokofjeva u režiji Koste Spaića pod ravnanjem Milana Horvata. Bio je to u pravom smislu riječi kulturni događaj. A bio je to i veliki podvig zagrebačke Opere. Osamdeset uloga pjevali su isključivo zagrebački umjetnici, sve su uloge imale po dvije, tri alternacije, uključujući i glavne. Tako je Filippi na reprizi pjevao Pjera Bezuhova i Nenad Turkalj je u Večernjem listu 25. prosinca napisao da je „bio izgledom najbliži opisu Tolstojeva junaka, raspjevan i interpretativno snažno razigran u dramatskim prizorima, od kojih posebno valja istaći razgovor s Kuraginom“.
  
  Filippi je nizao uloge: od Andréa Chéniera, Mehmeda Sokolovića do Don Carlosa. Dok su njegovi Chénier i Don Carlos bile repertoarne potrebe – jer se tada nije smjelo odbijati uloge, Mehmed Sokolović u Nikoli Šubiću Zrinjskom postao je klasično ostvarenje hrvatske operne scene. Filippi i Franjo Paulik prišli su ulozi turskog velikog vezira posve različito ali su svaki na svoj način stvorili dva nenadmašna ostvarenja.
  
  A onda je došao veliki dan u povijesti zagrebačke Opere i veliki dan za nositelje glavnih uloga Mirku Klarić i Piera Filippija – 7. siječnja 1964. – premijera prerađene verzije opere Katarina Izmajlova Dmitrija Šostakoviča. Izvedbi je bio nazočan autor. Sjajnu podjelu uloga predvodila je Mirka Klarić. Tisak je bio pun pohvala. Nenad Turkalj pisao je u Večernjem listu 8. siječnja: „Doličan partner protagonistici bio je Piero Filippi, glasovno siguran, kao scenski lik potpuno adekvatan ulozi Sergeja, istinski uvjerljiv u svakom uvijek ležerno donesenom detalju. Posebno je imponirala muzikalnost to dvoje protagonista, koja im je omogućila da nenametljivo svladaju i najteže zahtjevne često veoma dramatične mizanscene.“ Dr. Krešimir Kovačević napisao je u Borbi 9. siječnja da je „Piero Filippi nadmašio u ulozi Sergeja sva svoja ranija ostvarenja. Jedrih i zvonkih visina, njegov je tenor dominirao na istaknutim mjestima i u modulacijama izražavao psihološke prijelaze mladića labavog karaktera.“ Ansambl je doživio slavlje. S tom elitnom predstavom zagrebačke Opere Filippi je gostovao u Napulju, Amsterdamu, Haagu, Genovi, Bologni, a individualno u Trstu. Za tu svoju kreaciju dobio je vrlo pohvalan osvrt u dnevniku La voce del popolo: „Istaknut, plastičan i djelotvoran interpret, tenor Piero Filippi pokazao je bogatstvo nijansi u čarobno privlačnom liku Sergeja. Bio je prema situaciji animalan, ciničan, ulagivao se, djelovao senzualno, uvijek sa zadivljujućom životnošću. Sergej kojega se teško može zamijeniti ili oponašati.“ Došao je i poziv milanske Scale, ali bio je potreban u Zagrebu i nisu ga pustili.

  Sa Sergejem i Samsonom, kojega je poslije ostvario, Filippi je doživio najveće uspjehe. Osobno najbliži su mu bili Herman u Pikovoj dami i Canio. Za njih je 1966. dobio Nagradu Milka Trnina. Imao je istančan osjećao za verističku glazbu, no i za Puccinija koji nije pravi verist ali pjevaču-umjetniku pruža velike mogućnosti i veliko zadovoljstvo. Jedna od tih uloga bio je i Cavaradossi kojega je pjevao na gostovanju glasovite Lucille Udovich. Kritičar Vjesnika koji se potpisuje inicijalima I. K. [Ivo Kirigin?] napisao je 21. veljače 1961.: „…uz Franu Lovrića (Scarpia, op.a.) posebno se isticao Piero Filippi, koji je u cjelini uspješno ostvario lik Maria Cavaradossija. Osobito je izražajno i, bez obzira na kratkotrajnu glasovnu nesigurnost, veoma sigurno otpjevao poznatu ariju iz trećeg čina“. U talijanskom repertoaru Filippi je još ostvario na Splitskom ljetu Jasona u Medeji Luigija Cherubinija i Ismaelea u Verdijevu Nabuccu, u njemačkom Maksa u Strijelcu vilenjaku Carla Marije von Webera, u suvremenom za koji je imao poseban afinitet uz spomenutog Petera Grimesa Benjamina Brittena i Stevu u Janáčekovoj Jenůfi. Godine 1976. ostvario je izvrsnu kreaciju Luke Kuzmiča na premijeri Janáčekovove opere Iz mrtvog doma.

  Kad je ansambl HNK-a 1969. uselio u obnovljenu zgradu, Filippija su čekale nove zadaće. Približio se opusu Richarda Wagnera i pjevao Walthera von Stolzinga u Majstorima pjevačima i Erika u Ukletom Holandezu. Na premijeri Saint-Saënsove opere Samson i Dalila 1. ožujka 1971. pod ravnanjem Mire Belamarića s Ružom Pospiš-Baldani u naslovnoj ulozi posebno je zablistao. Nenad Turkalj napisao je u Večernjem listu: „Piero Filippi predestiniran već svojom pojavom za ulogu Samsona, iznenadio je ljepotom pjevačkog oblikovanja svog vokalnog parta. Kao uvijek veoma muzikalan i izvrstan glumac, Filippi je svojeg Samsona uzdigao do upravo estetski zaokružene kreacije, iznoseći jednako uvjerljivo njegova različita stanja herojske ozarenosti, ljubavne patnje i dubokog poraza.

  U zagrebačkoj Operi gotovo da nije bilo opere u kojoj Piero Filippi nije pjevao. Otprilike dvije trećine od osamdesetak likova koje je tumačio, ostvario je u kazalištu čiji je stalni član bio od prvog nastupa 1955. do odlaska u mirovinu 1983. Iznimno snažna scenska osobnost i istaknuta muzikalnost kao da su ga predodredile za karakterne uloge u kojima je u prvi plan dolazila sposobnost oblikovanja lika, a u tome je bio pravi majstor, radilo se o glavnoj ili sporednoj ulozi kakve je tumačio nakon odlaska u mirovinu. A nastupao je i poslije, češće u manjim ulogama. No, postigao je golem uspjeh na premijeri Carmen 1984. Pjevao je mnogo u Zagrebu ali i drugim našim opernim kućama i na festivalima. Pjevao je i do osamdeset predstava u sezoni, ponekad svakodnevno a ponekad i dvije predstave u jednom danu. S ansamblom zagrebačke Opere gostovao je na Holland festivalu, u Ateni, Wiesbadenu, po Italiji. S ansamblom ljubljanske Opere ostvario je lik Andreja u Vrtlogu (Krútňava) slovačkog skladatelja Eugena Suchoňa (1908-1993) kojega je posebno volio, te Golicina i Andreja u Hovanščini, sa sarajevskom Operom pjevao je Sergeja u Katarini Izmajlovoj, s beogradskom Dimitrija u Borisu Godunovu i Hermana u Pikovoj dami. Individualno je gostovao po talijanskim gradovima, Trstu, Bologni, Parmi, Reggio Emiliji, Ferrari, Ravenni, Bresciji. Na snimci Sadka u izdanju gramofonske tvrtke Philips zabilježen je kao Foma Nazarič.

  Piero Filippi bio je veliki umjetnik ali i srdačan čovjek, rado viđen u društvu i voljen i cijenjen od svojih kolega s kojima je održavao trajne veze sve dok ga je zdravlje poslužilo. Jedna je od najvećih glazbeno-scenskih ličnosti hrvatske pozornice, nezaboravan Sergej, Herman, Menenije, Samson, Des Grieux, Pinkerton, Canio, Don José, Mehmed Sokolović..... Iznimnom snagom svoje umjetničke osobnosti ispunjao je scenu, i u srcima onih koji su ga slušali i gledali ostavljao neizbrisiv trag. Umro je 7. travnja 2012. u Trstu.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.

Piše:

Marija
Barbieri