Zvonimir Prelčec

(Zagreb, 6. svibnja 1924. – 9. travnja 2009.)

• Zvonimir Prelčec bio je veoma zanimljiv pjevač. Rođen u Zagrebu 6. svibnja 1924. karijeru je počeo kao i golema većina tenora – ulogama ljubavnika, no njegov scenski nastup nije uvijek dočaravao karakter lika. Punu afirmaciju doživio je kao karakterni tenor. Bio je savršeno muzikalan, s apsolutnim sluhom – što nije baš osobina pjevača – ali ta mu je odlika bila dragocjena u nastavku karijere kad je djelovao kao zborovođa. I još nešto, za Radio Zagreb ostvario je mnogo snimaka svih vrsta glazbe, arija likova koje je i nije interpretirao na sceni i dosta cjelovitih opera.
  
  Zvonimir Prelčec debitirao je 18. svibnja 1958. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu kao Indijski gost u operi Sadko Nikolaja Rimski-Korsakova. Odmah je angažiran i Operi HNK-a ostao je vjeran do odlaska u mirovinu 1983. Već je u studenome nastupio na premijeri Traviate ali taj nastup nije prošao odveć slavno. S puno više uspjeha nastupio je na reprizi sjajne premijere opere Vjenčanje u samostanu Sergeja Prokofjeva. Ugledni kritičar Andrija Tomašek napisao je 22. ožujka 1959. u Vjesniku: „Zvonimir Prelčec, koji je na reprizi igrao Don Antonija, bio je u glasovnoj prednosti pred Josipom Šutejem, iza kojega je zaostajao scenskim iskustvom.“ Prelčec je nastavio nizati uloge prvog tenora što mu je omogućavala njegova vokalna sprema, ujednačen i dobro postavljen glas, ali uglavnom na reprizama.
  
  Pjevao je Vlahu u Stancu Jakova Gotovca, Ferranda u Mozartovoj operi Cosį fan tutte, Rodolfa u La Bohème, Vašeka u Smetaninoj Prodanoj nevjesti gdje je već došao do izražaja njegov smisao za humor, Vladimira u Borodinovu Knezu Igoru i u prosincu 1961. Almavivu u Rossinijevu Seviljskom brijaču. Drugi ugledni zagrebački glazbeni kritičar Nenad Turkalj napisao je 25. prosinca u Večernjem listu: „Po prvi put slušali smo Zvonimira Prelčeca kao grofa Almavivu. On je tu osjetljivu tenorsku partiju svladao s punim uživljavanjem u stil Rossinijeva muzičkog teatra, te je i scenski bio iznenađujuće dobar. Kada potpuno dotjera ulogu, moći ćemo s olakšanjem reći: napokon imamo opet pravog Almavivu!“
  
  Godine 1963. Prelčec je svom repertoaru dodao Lisandra u operi San ljetne noći Benjamina Brittena, Juranića u Nikoli Šubiću Zrinjskom i, naposljetku, Vojvodu od Mantove na premijeri Rigoletta. Tomašek je 27. lipnja 1963. pisao u Vjesniku: „Opće glasovne dispozicije Zvonimira Prelčeca u velikoj mjeri odgovaraju zahtjevima uloge Vojvode od Mantove. U njenoj realizaciji Zvonimir Prelčec je očitovao vrlo lijepo razvijene muzikalne kvalitete, saživljenost s muzikalno-izražajnim zahtjevima dionice, u kojoj je konstantno ispoljavao veoma muzikalno i doživljajno kultivirano pjevanje na bazi koga bi, da je bilo u svim detaljima tačnije i na par doista osjetljivih mjesta tehnički sigurnije i općenito nadopunjeno u većoj mjeri glumačko-mimičkom izražajnošću, svakako ostvario veliku kreaciju, koje su se konture u cjelokupnosti realizacije njegove uloge i ovako jasno ocrtavale.“
  
  Zinovij na slavnoj premijeri Šostakovičeve Katarine Izmajlove u siječnju 1964. već je označio Prelčevu sposobnost da ostvari zanimljive karakterne likove, i u tom će se smjeru polako dalje razvijati njegova karijera. Takav je djelomice bio i Dimitrij u Borisu Godunovu premda je on i pjevački vrlo zahtjevan. Vokalno još zahtjevnija bila je uloga Don Octavija na premijeri Don Giovannija 1964., kojega je, prema Tomašeku u Vjesniku 20. rujna, „realizirao s naglašenim težištem na njezinoj muzičkoj komponenti, što uostalom odgovara njenom karakteru“. Takav je bio i Tamino u Mozartovoj Čarobnoj fruli te Nemorino u Donizettijevom Ljubavnom napitku.
  
  Usporedo s nizanjem opernih uloga, među kojima je bio i Lenski u Evgeniju Onjeginu, Prelčec je nizao nastupe na koncertima i snimao. Turkalj je u Večernjem listu 20. ožujka 1964. u osvrtu na izvedbu Pasije po Ivanu Johanna Sebastiana Bacha naveo da „od solista valja na prvom mjestu istaći izražajno i stilski savršeno saživljeno muziciranje baritona Sama Smerkolja u ulozi Krista, te tenora Zvonimira Prelčeca, koji je suvremeno (nije li trebalo pisati: suvereno?, op. a.) apsolvirao tešku dionicu Evanđeliste.“
  
  Za tadašnju Radioteleviziju Zagreb Prelčec je ostvario, među ostalima, snimke cjelovitih opera: Oganj Blagoja Berse, Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog i već spomenutog Juranića kojega nalazimo i na CD-u. Zatim je sudjelovao u snimci sjajnog djela Borisa Papandopula Muka Gospodina Našega Isukrsta, snimio odlomke iz operete Splitski akvarel Ive Tijardovića ali i Najlepše kajkavske popevke. Spomenut ćemo još neke njegove uloge: Misaila u Borisu Godunovu, Beppea u Donizettijevoj Riti, Crnog na praizvedbi opere Svjetleći grad Ive Lhotke-Kalinskog, Gospodina Milozvuka u Mozartovu Kazališnom ravnatelju i nenadmašnog Davida u antologijskoj predstavi Majstora pjevača Richarda Wagnera na premijeri 17. prosinca 1969. u obnovljenoj zgradi HNK-a pod ravnanjem Otmara Suitnera u režiji Petera Lehmanna s Tomislavom Neralićem u ulozi Hansa Sachsa. Bio je Princ u operi Zaljubljen u tri naranče Sergeja Prokofjeva, također vrlo uspjeloj, izvoznoj zagrebačkoj predstavi u režiji Koste Spaića pod ravnanjem Nikše Bareze.
  
  Umjetnik velike muzikalnosti, siguran i pouzdan pjevač zvonkoga glasa i pamtljive scenske izražajnosti Zvonimir Prelčec umro je u svom rodnom Zagrebu 9. travnja 2009. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.

Piše:

Marija
Barbieri