Tugomir Alaupović

(Zemun, 26. prosinca 1925. – Zagreb, 25. lipnja 2005.)

• Zanimljiva je bila karijera Tugomira Alaupovića, jednog od najomiljenijih pjevača zagrebačke Opere. Rođen je 26. prosinca 1925. u Zemunu u muzikalnoj obitelji koja je dala slavnog Nikolu Zeca, a i otac mu je započeo pjevačku karijeru u beogradskoj Operi –pjevao je Renata u Krabuljnom plesu. Sam Tugomir rano je počeo pjevati u različitim zborovima. Obitelj se preselila u Zagreb i nakon što je maturirao 1944. na Prvoj klasičnoj gimnaziji počeo je učiti solo-pjevanje u Muzičkoj školi Vatroslav Lisinski u klasi prof. Zlatka Šira (diplomirao je 1952) i upisao studij medicine. Istodobno je profesionalno pjevao u zborovima, najprije u zboru Kulturno-umjetničkog društva Joža Vlahović a zatim Ansambla narodnih pjesama i plesova Lado. Dvije godine bio je član mješovitog zbora Radija Zagreb i Vokalnog kvinteta Lisinski. Kazališnu karijeru započeo je 1954. u Gradskom kazalištu Komedija u Zagrebu. Nije ostao u angažmanu niti punu godinu a već je ostvario zapažene likove Homonaya u Barunu ciganinu Johanna Straussa, kneza u opereti Viteška ljubav Ivana Zajca i doktora u operi Život na mjesecu Josepha Haydna. Godine 1955. postao je operni solist Hrvatskoga narodnog kazališta i u njemu je ostao do umirovljenja 1983. godine.
  
  Alaupović je prvi put nastupio u zagrebačkoj Operi 22. listopada 1955. u dramskoj ulozi Monteronea u Rigolettu, koja nije odgovarala njegovu lirskom baritonu, zatim je na premijeri Brittenova Petera Grimesa pjevao Balstrodea pa u veljači 1956. Valentina u Faustu i 29. veljače dočekao svoj trenutak – na premijeri Čarobne frule pjevao je Papagena. Dirigent Krešimir Šipuš, tada i glazbeni kritičar Vjesnika, napisao je 4. ožujka 1956.: „Pravo otkriće predstave bio je novoangažirani mladi bariton Tugomir Alaupović. Iako se njegov glas još nije potpuno razvio (ima se osjećaj kao da mu znatan dio zvuka ostaje u plućima), čistoća izražajnosti i pokretljivosti, a uza sve to začuđujuće iskusno kretanje na sceni pružaju ovom talentiranom pjevaču veliku perspektivu. Papageno je teška kušnja za svakog baritona, jer je glumačka interpretacija ovog lika jednako važna kao i pjevačka, a ona osim toga postavlja velike tehničke zahtjeve. Alaupović je, slobodno možemo reći, dao odličnu kreaciju. Glumio je bez maske, što znači da je onaj naivni i vragoljasti izraz izlazio iz njegove prirode: zaista on je igrao sebe, a to je najviše što se može.“
  
  Alaupović je 1956. na Dubrovačkim ljetnim igrama pjevao Junija u Brittenovoj Lukreciji a potkraj rujna nastupio je na premijeri Pikove dame Čajkovskog. Skladatelj Branimir Sakač pisao je 11. listopada u beogradskoj Politici: „Najveći pevački uspeh večeri bio je nesumnjivo Jelecki Tugomira Alaupovića. Mada u sporednoj ulozi, on je zablistao lepotom svoje pevačke kreacije. Bilo je najlepše slušati pevača u operi koji kao da interpretira – muzički – najsuptilniju kamernu kompoziciju, Šubertovu ili Wolfovu pesmu. Kotinuiranost pevačke linije i oblikovanje fraza – dakle ono bitno u pevačkoj umetnosti – bilo je kod Alaupovića besprekorno.“
  
  Dva mjeseca poslije Alaupović je opet osvojio, i to Figarom na premijeri Rossinijeva Seviljskog brijača. Ugledni zagrebački glazbeni kritičar Nenad Turkalj pisao je 7. studenoga 1956. u Narodnom listu: „Za glavninu publike otkriće predstave bio je Alaupović kao legendarni seviljski brijač. U postepenom (na sreću razumno tempiranom) usponu ovog darovitog mladog pjevača ova je uloga dosada njegovo najuspješnije i uz Papagena u 'Čarobnoj fruli' svakako najzrelije dostignuće. Do punog je izražaja došla ljepota njegova glasovnog materijala, solidna pjevačka tehnika i prvorazredna muzikalnost, kojom oblikuje svoju pjevačku dionicu. U glumačkom pogledu teško je zamisliti simpatičnijeg Figara, koji je uz to i scenski potpuno ležeran i uvjerljiv. Mladi pjevač u pravom je značenju riječi nosio premijeru i zasluženo je pobrao ovacije publike.“ Velika muzikalnost, simpatičan scenski nastup, osjećaj za humor resile su Batu, kako su ga svi zvali, i onda kad je zapao u vokalne teškoće.
  
  Charlot na premijeri Angelique Jacquesa Iberta, graditelj Radovan na praizvedbi opere Majka Margarita Krste Odaka, Venecijanski gost na premijeri opere Sadko Rimski-Korsakova, Silvio u Pagliaccima i konzul Sharpless na premijeri Madame Butterfly prethodili su važnom nastupu Tugomira Alaupovića na praizvedbi hrvatske opere – 25. prosinca 1957. interpretirao je povijesni lik Matije Vlačića u operi Labinska vještica Natka Devčića. Drugi ugledni zagrebački glazbeni kritičar Andrija Tomašek napisao je 29. prosinca u Vjesniku da je „kao Matija dokazao, da je u pjevačkom pogledu dorastao i najtežim ulogama.“ A Turkalj je u Narodnom listu istoga dana dodao da je „veoma dobar Matija Tugomira Alaupovića na svojim leđima ponio glasovno enormni teret opsežne i naporne vokalne dionice.“ Kad je zagrebačka Opera s Labinskom vješticom gostovala u Beogradu ugledni beogradski muzički kritičar Dr. Dragutin Gostuški pisao je u Borbi 1. travnja 1959.:  „Tako smo najzad otkrili svu vrijednost Tugomira Alaupovića, baritona svijetlog tembra, neiscrpne snage respiratornog aparata, osjetljivog za pravu opernu dramatiku.“
  
  U Alaupovićevu repertoaru nizale su se uloge Kineskog cara na premijeri Slavuja Igora Stravinskog, Forda u Verdijevu Falstaffu i Guglielma na zakašnjeloj prvoj izvedbi u Hrvatskoj Mozartove opere Cosį fan tutte. U Vjesniku 8. srpnja 1958. čitamo da je „bio pjevački pretežno vrlo dobar, glumački srdačan“, a i za Nenada Turkalja u Narodnom listu 11. srpnja „dao je jedan od svojih glasovno najboljih nastupa u posljednje vrijeme ostvarivši isto tako i simpatičan lik Guglielma“.
  
  Nakon Lescauta u Puccinijevoj Manon Lescaut Alaupović je nastupio na još jednoj praizvedbi hrvatske opere zlatnim slovima ubilježenoj u hrvatsku kulturu – praizvedbi 12. listopada 1958. Koriolana Stjepana Šuleka. Siniša Hrestak pisao je u Studentskom listu 28. listopada: „Uspješan nastup dao je i Tugomir Alaupović (Sicinije Velut). Njegov glas (ovaj puta bez nepotrebnog forsiranja) ispoljio je sve svoje ljepote. Bio je muzički precizan i umjeren u glumi.“ Zatim je pjevao Germonta na premijeri Traviate i bio topao i simpatičan Roucher na premijeri Giordanova Andréa Chéniera te ostvario lik Don Ferdinanda na još jednoj iznimno uspješnoj zagrebačkoj opernoj premijeri – opere Vjenčanje u samostanu Sergeja Prokofjeva. U toj u svakom pogledu sjajnoj predstavi, prema Tomašeku u Vjesniku 22. ožujka 1959., ostvario je jedan od „četiri mladenačka lika, karakterizirana prpošnošću, sentimentalnošću i plahovitim provalama temperamenta.“
  
  No tada se nisu mogle birati uloge pa je Alaupović pjevao što jest i nije bilo za njegov lirski bariton, pa je uz Monteronea, pjevao Angelottija na premijeri Tosce i grofa Lunu na reprizama Trubadura u veljači 1960., što nije slavno prošlo. Pjevao je uz Milku Bertapelle u ulozi Leonore. Nenad Turkalj je bio nezadovoljan njihovim nastupom i napisao je u Večernjem listu 5. veljače da su se „oboje našli pred ozbiljnim teškoćama u najvišim dijelovima svojih dionica, koje nisu uspjeli svladati na zadovoljavajući način. Oboje su pjevači koji još nemaju potpuno izrađen i ležeran najviši registar, te bi morali za sada opreznije prilaziti eksponiranim ulogama visokog dramskog faha.“ Za samog Alaupovića dodao je kako „valja napomenuti da je na ovoj predstavi demonstrirao iznenađujući volumen tona, koji nadamo se, nije iznesen forsiranjem. Čini nam se međutim da on prerano ulazi u tako dramsku ulogu kao što je grof Luna, i da je barem za sada njegova domena fah tako zvanog „spielbaritona.“ To je dokazao kao Schaunard u La Bohème, Varlaam u Borisu Godunovu a na obnovi Ere s onoga svijeta, prema Turkalju u Večernjem listu 3. svibnja 1962., bio je „izvrstan mlinar Sima, jedan od najboljih koje smo gledali u takvim ulogama slavenskog repertoara“. Slijedili su Skula na premijeri Borodinova Kneza Igora, a prema Andriji Tomašeku u Vjesniku 20. rujna 1964., na premijeri Don Giovannija kao Masetto „opet je ispoljio svoj smisao za karakterizaciju“.
  
  Godine 1966. Alaupović je u Seviljskom brijaču prešao od Figara na Don Bartola i nastavio nastupati najčešće u karakternim ulogama u suvremenijim operama. Iznimka su bili Dr. Falke na premijeri Straussova Šišmiša i Don Magnifico na prvoj hrvatskoj izvedbi Rossinijeve Pepeljuge. U tom je fahu nastavio i u obnovljenoj zgradi kazališta 1969. postigavši najveći uspjeh kao Beckmesser na sjajnoj premijeri Wagnerovih Majstora pjevača 17. prosinca pod ravnanjem Otmara Suitnera u režiji Petera Lehmanna s Tomislavom Neralićem u ulozi Hansa Sachsa. Nije bio glasovno briljantan ali je bio neodoljivo komičan i uvjerljiv. Takav je bio i kao Crkvenjak u Tosci. I dok se na početku karijere isticao kao lirski bariton meka i svježa glasa, u kasnijim godinama tu je ljepotu i melodioznost zamijenila, ili da kažemo, nadogradila, specifična karakterizacija malih ali i vrlo važnih opernih likova, osobito onih koji zahtijevaju detaljan scenski rad, mimiku i pokret – izražene osobnom duhovitošću i inteligencijom te instinktom pravoga kazališnog umjetnika. Takav je bio i u vrlo uspjeloj predstavi Donizettijeva Ljubavnog napitka 1974., pa je dr. Kovačević u Borbi 23. svibnja napisao da je „kao nadriliječnik Dulcamara „svojim smislom za komiku nadomjestio snažniju glasovnu komponentu“, a Nenad Turkalj u Večernjem listu 27. svibnja da je „nadriliječnika Dulcamaru donio s potcrtanom scenskom i karakternom komikom“.
  
  Tugomir Alaupović umirovljen je 1983. Umro je 25. lipnja 2005. u Zagrebu. Ostao je u sjećanju kao vedar, duhovit i nasmijan, odličan scenski čovjek, dobar drug i prijatelj.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.
  

Piše:

Marija
Barbieri