Nada Puttar-Gold
(Varaždin, 5. studenoga 1923. – Zabok, 28. ožujka 2017.)
-
Jedan je debi 11. veljače 1949. u zagrebačkoj Operi otkrio jedan od najljepših i najvećih glasova i jednu od najmuzikalnijih umjetnica hrvatske opere – mezzosopranisticu Nadu Putar. Uloga Vanje u Ivanu Susanjinu Mihaila Glinke nije bila velika ali dovoljno zahtjevna da ukaže na izniman talent 26-ogodišnje pjevačice koja je bila toliko darovita da je, još prije diplome, u listopadu 1948. došla u Operu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu na poziv ravnatelja Milana Sachsa, i uz posebnu dozvolu ministarstva još kao studentica primljena u stalni angažman 1. siječnja sljedeće godine. Vladimir Blašković napisao je 20. studenoga 1949. u Narodnom listu u osvrtu na proteklu godinu u članku s naslovom Izvedba najstarije ruske nacionalne opere da je „posebno prijatno iznenađenje bio glumački siguran i muzički veoma solidan i nepretenciozan nastup Nade Putar“.
Nada Puttar-Gold rođena je Varaždinu 5. studenoga 1923. godine. Njezini prvi susreti s glazbom bili su, kako je nekada bio običaj u građanskim obiteljima, s glasovirom, koji je doduše počela učiti tek s jedanaest godina, što je razmjerno kasno. Završila je srednju muzičku školu i nastavila privatno uzimati sate kod uglednoga profesora Muzičke akademije u Zagrebu Svetislava Stančića (1895-1970). Glasovir je bio i ostao njezina prva glazbena ljubav, ali kad je profesoru Stančiću jedanput otpjevala ariju Dalile iz opere Samson i Dalila Camillea Saint-Saënsa, on joj je vrlo oštroumno savjetovao da napusti studij glasovira i potpuno se posveti pjevanju. Ujednačen baršunasti glas tamne boje velikog opsega i volumena, savršena muzikalnost i naglašen osjećaj za legato a k tome i vrlo dobra dikcija tada još Nade Putar, ukazivali su da će se razviti u vrsnu pjevačicu. I to se ubrzo obistinilo.
Nada Puttar-Gold najprije je učila pjevanje kod Milana Reizera (1882-1946) i nekadašnje slavne altistice zagrebačke Opere Marte Griff-Pospišil (1892-1966), a onda kod Lava Vrbanića (1904-1983) kod kojega je i diplomirala. Slijedile su manje uloge (Magdalena u Rigolettu, Kata u Prodanoj nevjesti) i dvije veće – Marina u Borisu Godunovu i Suzuki u Madame Butterfly. Nenad Turkalj je 16. ožujka 1950. u Narodnom listu u osvrtu na premijeru obnovljenog Borisa Godunova napisao: „Nada Putar je svojedobno došla na scenu glumački potpuno nespremna, te se tek sada razvija od uloge do uloge. U relativno maloj, ali teškoj ulozi Marine bila je glumački dosta neizražajna. Na toj predstavi nije došla do potpunog izražaja svježina i ljepota njezina glasa. Vjerojatno je na to utjecao premali broj proba, tako da mlada pjevačica još nije stekla potpunu sigurnost. Ali to su nedostaci koji će na daljim predstavama sve to više iščezavati.“ 
U rujnu 1950. već je pjevala Emiliju na glasovitoj premijeri Otella s Josipom Gostičem i Dragicom Martinis pod ravnanjem Milana Sachsa. Vjesnik je 12. rujna iz pera kritičara koji se potpisuje inicijalima V. J. donio sljedeći osvrt: „Njen alt vrlo ugodnog je timbrea s lijepim prelazima iz toplih dubokih u srednje i visoke registre. Glumački diskretno, muzikalno i sigurno izvedena partija ostavila je ugodan dojam.“ Te je godine, 1950., samo nešto više od godinu dana nakon debija osvojila prvu nagradu na Međunarodnome pjevačkom natjecanju u Verviersu u Belgiji. Belgijski tisak nije štedio riječima pohvale ističući njezinu „ljepotu tembra, veliku lakoću i snagu glasa, njegovu ujednačenost, velik opseg neuobičajen za kontralt od dubokog e do visokog c“ te „šarm u interpretaciji i izrazitu glazbenu osobnost“. Oduševljeni kritičar završio je osvrt riječima: „Kakav talent, kakva tehnika, kakva škola!“
Godina 1951. bila je vrlo važna u karijeri Nade Puttar-Gold. U prvoj poslijeratnoj obnovi Verdijeva Krabuljnog plesa u ožujku pod ravnanjem Milana Sachsa pjevali su velikani zagrebačke Opere Josip Gostič i Vilma Nožinić, a s njima su se ravnopravno nosili mladi i perspektivni Vladimir Ruždjak i Nada Puttar-Gold. U prosincu je u Beču pjevala mezzosopransku dionicu u Verdijevu Requiemu pod ravnanjem glasovitog Francesca Molinari-Pradellija. Bečki tisak je, prema Narodnom listu od 20. prosinca 1951., zabilježio: „Najveće otkriće večeri bila je u internacionalnom muzičkom životu dosada jedva poznata jugoslavenska pjevačica Nada Puttar-Gold altistica što se odlikuje prekrasnim glasom koji ima lijep, mekan, taman zvuk. Pjevačica ima besprijekornu tehniku i posjeduje visoku muzikalnost – njezin solo bio je uistinu savršeno otpjevan.“ (Weltpresse) „To je simpatična pjevačica s pametno vođenim dražesno timbriranim mezzosopranom.“ (Die Presse) „Nada Putar raspolaže toplim visinama, lijepim srednjim položajem glasa i zvučnom dubinom.“ (Kunst und Kultur)
Nada Puttar-Gold nastavila je surađivati s profesorom Lavom Vrbanićem, i taj stalni rad na izgrađivanju glasa i usavršavanju pjevačke tehnike, nevjerojatna marljivost i odanost svojemu zvanju, sjajna muzikalnost, uzoran profesionalni odnos i čelično zdravlje omogućili su joj da svladava ulogu za ulogom, da ih tijekom tri desetljeća duge karijere otpjeva pedesetak i ima oko tisuću nastupa. Bila je pravi dramski mezzosopran, tamne boje alta i razvijenoga sopranskog registra, ujednačen u cijelom velikom opsegu. Njezina se karijera sjajno razvijala.
U sjećanju hrvatske publike, zagrebačke i splitske, Nada Puttar-Gold ostat će ponajviše u krunskoj ulozi njezina repertoara – kao Amneris u Aidi. Prvi ju je put pjevala 17. veljače 1952., točno tri godine nakon debija. Narodni list ovako je 24. veljače popratio tu njezinu interpretaciju: „Za pjevača mladog po godinama i mladog po umjetničkoj karijeri partija Amneris predstavlja vrlo težak zadatak, ali daje priliku da se dotični umjetnik istakne u muzičkom, glasovnom, glasovno-tehničkom i glumačkom pogledu, da pokaže što zna, koliko može i, štoviše, daje mogućnost da se predvidi format do kojega vodi razvojna linija tog pjevača.”
Kritičar zatim opširno opisuje kakve zahtjeve ta uloga postavlja pred pjevačicu i nastavlja: „Nastup Nade Putar kao Amneris pokazao je od prve arije pa sve do njene dominantne scene da pred tom mladom umjetnicom stoji velika karijera. Njen lijepi i bogati glasovni materijal imao je prilike da se istakne, i u tom pogledu publika je imala prilike ponovno osjetiti snažno djelovanje njenog divnog baršunastog, tamno obojenog organa, kojim ona u pjevačko-tehničkom pogledu manipulira vrlo dobro. Naročito su impresivno djelovale visine, s kojima Nada Putar osvaja, jer nema tehničkih problema. U muzičkom pogledu svladala je Nada Putar partiju besprijekorno i možemo reći da je tu partiju nastudirala i izradila do u detalje. Svaki njen nastup bio je siguran, ona je u svakoj frazi znala što i kako hoće. Njezin nastup u ansamblu, u kojemu pojedini članovi pjevaju svoje partije po ne znam koji put, nije ni jednoga časa djelovao (što se tiče muzičke strane) kao prvi. Nada Putar je sudjelovala u izvebi Aide potpuno kao ravnopravan član ostalima. Potpuno je logično da u glumačkom pogledu mora ta naša mlada umjetnica posvetiti još mnogo pažnje izrađivanju partije. Njeno kretanje po pozornici, držanje i geste nisu uvijek bile dovoljno slobodne, ležerne i nenamještene. Međutim, prvi nastup Nade Putar kao Amneris može se smatrati velikim uspjehom, i on daje opravdanu podlogu za tvrdnju da će se Nada Putar razviti u umjetnicu velikog formata.”
Predviđanja su se ispunila. Amneris je postala takoreći njezinim zaštitnim znakom. Slučaj je htio da je prvi put pjeva u Zagrebu, drugi u Beogradu, a treći u Beču. Pjevala ju je nebrojeno puta, ali nastupi na Peristilu u Splitu u sklopu Splitskoga ljeta godinama bili su, i ostali, među najvećim uzletima te manifestacije. Njezini b-ovi bili su i ostali pojam. Kad ju je prvi put pjevala još u svibnju u kazališnoj zgradi Slobodna Dalmacija donijela je 19. svibnja 1954. članak s naslovom Veliki uspjeh Splitske opere i o njoj napisala: „Nada Puttar-Gold je pjevačica velikih razmjera. Njenim lijepim, bogatim i izrazitim altom, čija se glasovna skala razvlači od kontralta do visokih sopranskih tonova, prelazi okvire naših opernih scena.“ I 17. srpnja 1954. bila je prva Amneris na Peristilu.
U svibnju 1952. u Zagrebu je praizvedena povijesna glazbena drama Mila Gojsalića Jakova Gotovca. Na reprizama opere naslovnu je ulogu od Marijane Radev preuzela Nada Puttar-Gold. Tijekom cijele karijere posvećivala je veliku pozornost opernom i koncertnom stvaralaštvu hrvatskih skladatelja, nerijetko i kao njihova prva interpretkinja.
U studenome 1953. obnovljena je Carmen. Nenad Turkalj pisao je u Narodnom listu 4. studenoga: „Nada Puttar-Gold dala je nesumnjivo do danas svoju najljepšu kreaciju. Pjevački odlična, u igri živa, temperamentna, obogatila je tu ulogu i nizom finih psiholoških nijansa, tako u kretnji i držanju, a osobito u mimici.“
Dana 21. siječnja 1954. u zagrebačkoj Operi bila je premijera Trubadura. Opet su se zajedno našli proslavljeni veterani Vilma Nožinić i Josip Gostič s mladim snagama Nadom Puttar-Gold i Vladimirom Ruždjakom. Nada Puttar-Gold potvrdila se kao verdijanski dramski mezzosopran, rijedak i posebno cijenjen glas. Kritičar Vjesnika (lž) [skladatelj Lovro Županović] napisao je 15. siječnja: „Od svih interpreta najviše se istakla N. Putar-Gold, koja je veoma teški i složeni lik ciganke Azucene donijela uspjelo i dosljedno od početka do kraja. Njena Azucena bila je puna života i upravo je obilovala snagom i izražajnošću; kroz fanatičnu ljubav prema spaljenoj majci i želji za osvetom Nada Putar je temperamentno razvila široki diapazon svojih glumačkih sposobnosti i ostvarila ovaj lik veoma uvjerljivo i neposredno. Njen bogati i izražajan mezzosopran majstorski je doprinio kompaktnom oblikovanju ovog lika i može se bez pretjerivanja reći, da je Nada Putar dala do sada svoju najuspjeliju i najrazrađeniju glumačku i glasovnu kreaciju.“
U listopadu 1954. Nada Puttar-Gold ostvarila je jednu od svojih najljepših uloga – Charlottu u Wertheru. Osvajala je u njoj profinjenošću i plemenitošću izraza, scenskom ljepotom i dubokim uživljavanjem u lik. Ona i Rudolf Francl bili su uistinu Massenetov par iz snova, koji je glazbeno nadahnuto vodio Mladen Bašić. U prosincu je pjevala Končakovnu na premijeri Kneza Igora. Pjevala ju je i u siječnju 1955. na velikom gostovanju zagrebačke Opere u Stoll Theatreu u Londonu.
Na praizvedbi Zlata Zadra Ivana Brkanovića 15. travnja 1955. pjevala je Margaritu, dva mjeseca poslije Herodijadu na premijeri Straussove Salome. Potkraj godine ostvarila je ulogu koja joj je bila osobito draga. N.[enad] Turkalj pisao je 3. studenoga 1955. u Narodnom listu: „Na prvome mjestu treba svakako istaći velik uspjeh N. Putar-Gold, koja je po prvi puta pjevala ulogu Santuzze u Cavalleriji rusticani. Premda se dosada držala izrazitih altovskih i mezzosopranskih uloga, Nada Putar je u ovoj partiji, koju inače redovito interpretiraju dramski soprani, postigla jedan od svojih najljepših uspjeha. Krasno postavljenim i veoma ležerno otpjevanim visokim tonovima ona je apsolvirala tu osjetljivu stranu pjevačke dionice, ostvarivši u cjelini i u detaljima interpretaciju neobično snažnog dramskog intenziteta. U velikoj ariji Nada Putar bila je na visini dramskog stila, koji je inače poznat u tumačenju lika Santuzze, te je i nastupima u oba dueta zaokružila pjevački tu ulogu u savršeno izjednačenu cjelinu. Glumački je bila potpuno saživljena s muzikom i tekstom, igrajući svojom izvanrednom scenskom pojavom i veoma izražajnom mimikom uvjerljivo i na momente potresno.“
U zagrebačkoj Operi Nada Puttar-Gold bila je u stalnom angažmanu do kolovoza 1956. Te ju je godine slušao jedan od velikih svjetskih opernih redatelja Karl Ebert (1887-1980), intendant berlinske Gradske opere (koja će 1961. promijeniti ime u Njemačka opera) i 1957. angažirao je za stalnu članicu. Iz Berlina je 1961. otišla u Državnu operu u Frankfurt i tamo ostala do 1964. godine. Zatim je bila slobodna umjetnica. U nekoliko godina djelovanja u tim velikim glazbenim središtima, surađujući s vrhunskim dirigentima, redateljima i partnerima te gostujući u šezdesetak velikih europskih gradova, Nada Puttar-Gold proširila je svoj standardni zagrebački mezzosopranski repertoar likovima u djelima Richarda Wagnera i Richarda Straussa, Crkvenjarkom u Janáčekovoj Jenufi i Mrs Quickly u Verdijevu Falstaffu, da spomenemo samo najvažnije. Dirigirali su joj Hans Knappertsbusch, Karl Böhm, André Cluytens, Lorin Maazel, Georg Solti, Vittorio Gui, Alberto Erede i Francesco Molinari-Pradelli. Čest joj je partner bio Dietrich Fischer-Dieskau. Gostovala je u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj i Rusiji. Pjevala je vrlo zahtjevne uloge kao što je Kundry u Wagnerovu Parsifalu, a nastupala je mnogo, ponekad danomice, što je rijetkost kod pjevača, a još više kod pjevačica. 
Cijelo to vrijeme gostovala je u Hrvatskoj. U Zagrebu je ostvarila još dvije osobito dojmljive kreacije u kojima su jednako dolazile do izražaja ljepota njezina glasa velikog opsega, i ljepota fraze duga belkantističkog luka: Saint-Saënsovu Dalilu i Verdijevu Eboli u Don Carlosu. Nezaboravan na Splitskom ljetu bio je njezin Orfej, čiji se pjev razlijegao kamenim zdanjem Peristila klasičnom čistoćom linije i orguljskom raskoši mezzosopranskoga glasa. Kritičar s inicijalima B. S. pisao je 2. kolovoza 1957. u Slobodnoj Dalmaciji: „Nada Puttar-Gold u ulozi Orfeja dala je ponovo veoma profinjenu i ukusnu kreaciju, u kojoj je došla do izražaja sva mekoća i pastoznost njenog lijepog glasa. Dok je pojavom bila otmjen i u svakoj gesti suzdržljiv Orfej, gošća je muzicirala izvanredno i kultivirano i stilski dotjerano. To je bila, ukratko, interpreacija visoke umjetničke vrijednosti.“ Potresna je bila i njezina Didona u podrumima Dioklecijanove palače.
U zagrebačku Operu Nada Puttar-Gold vratila se u travnju 1969. Njezin glas zadržao je sva svojstva koja su ga uvijek krasila: raskošno bogatstvo boje i zvuka, savršenu intonaciju, sav svoj velik opseg i ujednačenost registara. I u tim je godinama osvajala jednom od svojih krunskih uloga – Azucenom. U zagrebačkoj Operi ostala je do odlaska u mirovinu u prosincu 1979. Od tada je bila profesorica pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Zbog svoje savršene muzikalnosti i pjevačke kulture, bogate palete dinamičkih gradacija i nijansi te smisla za postizanje pregnantnosti u dramatskom izrazu i na koncertnom podiju, Nada Puttar-Gold bila je i istaknuta koncertna pjevačica. Njezina koncertna djelatnost obuhvaćala je nastupe u velikim vokalno-orkestralnim djelima kao što su Bachove Muka po Mateju, Muka po Ivanu, Missa u h-molu i Magnificat, Mozartov Requiem i Krunidbena misa, Pergolesijeva i Vivaldijeva skladba Stabat Mater, Händelovi i Mendelssohnovi oratoriji, Beethovenova Deveta Simfonija i Missa solemnis, Verdijev Requiem te solističke koncerte s popijevkama talijanskih, njemačkih, francuskih, ruskih, španjolskih, talijanskih i hrvatskih autora.
Nada Puttar-Gold dobila je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1992. godine, a Nagradu hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje 2011. godine.
Jedna od najsjajnjih umjetnica hrvatske glazbene reprodukcije Nada Puttar-Gold umrla je 29. ožujka 2017. u bolnici u Zaboku i nakon posljednjeg ispraćaja na Mirogoju u Zagrebu sahranjena je u obiteljskoj grobnici u Varaždinu.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.
Piše:
MarijaBarbieri