Mirko (Miroslav) Janjčić

(Travnik, 9. veljače 1923. — Kasindo kraj Sarajeva, 23. veljače 1993.)

• Rođen u Travniku 9. veljače 1923. Miroslav Janjčić pohađao je gimnaziju u Šibeniku i završio je 1941. Ratna događanja dovela su ga u Sarajevo gdje je od 1945. do 1946. na Muzičkoj školi učio pjevanje kod nekada poznatog baritona Rudolfa Ertla (1886-1966) i uskoro postao član novoutemeljene Opere Narodnog pozorišta. U studenome 1946. debitirao je kao Miha u Smetaninoj Prodanoj nevjesti. Nizale su se uloge na sarajevskim opernim premijerama, između malih i velikih uloga – a bilo ih je više od trideset, ozbiljnih i komičnih – koje je ostvario u angažmanu do 1961. neka budu navedene: Zuniga u Carmen, Crkvenjak u Tosci, Sobakin u Carskoj nevjesti Rimski-Korsakova, Hadži-Toma u Koštani Petra Konjovića, Končak u Knezu Igoru, Frano u Ekvinociju Marjana Kozine, Dulcamara u Ljubavnom napitku, Tom u Krabuljnom plesu, Mefisto u Faustu, Geronte u Puccinijevoj Manon Lescaut, Lothario u Mignon, Raimondo u Luciji di Lammermoor, Pasquale u Don Pasqualeu, Don Juan u Don Juanu, Bartolo na obnovi Seviljskog brijača i Ferrando na obnovi Trubadura, Giacomo u Fra Diavolu Daniela Françoisa Aubera (1782-1871), Kralj na praizvedbi opere Simonida srpskog skladatelja Stanojla Rajičića (1910-2000) u svibnju 1957. i Rade na praizvedbi opere Četrdesetprva slovensko-hrvatsko-srpskog skladatelja Mihovila Logara (1902-1996) u veljači 1961.
  
  Istaknuo se i kao Marko u Eri s onoga svijeta i Sulejman u Nikoli Šubiću Zrinjskom. U listopadu 1958. ostvario je krunsku ulogu u svom repertoaru – Borisa Godunova. Slijedili su Scarpia u Tosci, Grof Robinson u Tajnom braku Domenica Cimarose, Grof des Grieux u Massenetovoj Manon i u veljači 1960. gostovanje u Zagrebu. U članku u Studentskom listu 23. veljače Siniša Hrestak je pisao o gostovanjima prvaka Sarajevske opere Mirka Janjčića i Mire Štor. Pogrešno ga navodeći kao M. Jančevića (ili tiskarska greška, op. a.) napisao je: „Među gostima, bas M. Jančević bio je izvanredni Boris Godunov. Ovaj mladi pjevač interpretirao je eksponiranu ulogu Ferranda (u Trubaduru, op. a.) posebno lijepim i ujednačenim glasom u svim registrima, ritmički precizno i muzikalno (točno i fleksibilno pjevani vrlo teški ukrasi). Bila je to kreacija u kojoj se Jančević predstavio i kao vrlo pokretan i logičan glumac.“
  
  U ožujku 1961. Janjčić je u Zagrebu nastupio u Borisu Godunovu u verziji opere sa slikom pred crkvom Vasilija Blaženog. Ta se verzija pripremala za gostovanje zagrebačke Opere u Parizu. N.[enad] Turkalj je 1 travnja napisao u Večernjem listu: „Boris se pojavljuje u  veličanstvenom kostimu poput presahle sjene Ivana Groznog: Mirko Janjčić dao mu je diskretan, ali jasan izraz sulude panike u pogledu i kretnjama, kada stješnjen prisutnošću nijemoga naroda stoji bespomoćno izložen osudama Bezazlenog.“
  
  Janjčić je 1961. postao član Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i u njoj je ostao do 1976. Kao član zagrebačke Opere proširio je repertoar. Tumačio je Kutuzova na premijeri opere Rat i mir Sergeja Prokofjeva. A.[ndrija] Tomašek u Vjesniku 23. studenoga 1961. naveo je da su se svi izvođači istaknuli kvalitetom svojih uloga i spomenuo Mirka Janjčića kao „smirenog Kutuzova“. N.[enad] Turkalj napisao je 24. studenoga u Telegramu: „Tugomir Alaupović i Mirko Janjčić ostvarili su svoje rekonstrukcije poznatih historijskih likova pjevački sigurno i izražajno, u najužoj saživljenoj suradnji sa zamislima režisera; historijski muzičko-scenski tabloi u kojima se oni pojavljuju posebna su draž ove predstave.”
  
  Za reprizu Verdijeva Don Carlosa s alternacijama Turkalj je u Večernjem listu 9. veljače 1962. napisao: „Najljepši nastup večeri dao je Mirko Janjčić u ulozi kralja Filipa. Ta poznata basovska partija našla je u njemu tumača, dijametralno oprečnog onome što smo upoznali na premijeri djela. Njegov Filip bio je u prvom nastupu (duet sa Posom) možda i previše pokretan, gotovo mefistofelovski banalan, izvan stila i komada izvedbe. Ali u velikoj sceni u sobi Janjčić je ostvario izvanrednu kreaciju, jednako u magistralno otpjevanoj ariji, kao i u duboko proživljeno donesenom duetu s Inkvizitorom. Tako je, pored Majde Radić, i pobrao zasluženo najveće aplauze večeri.”
  
  Janjčić je u Zagrebu nastavio nizati uloge, između ostalih Nicka Shadowa u Životu razvratnika Igora Stravinskog, Junija u Lukreciji Benjamina Brittena, Borisa u Katarini Izmajlovoj Dmitrija Šostakoviča kojega je u prosincu 1966. ponovio i na njezinoj sarajevskoj premijeri. Godine 1976. vratio se u Sarajevo i do umirovljenja 1983. bio ravnatelj Opere Narodnoga pozorišta. Gostovao je u mnogim opernim kazalištima u zemlji i inozemstvu. Nastupao je i kao koncertni pjevač. Njegov u osnovi lirski glas bio je velikog opsega, od basovskog do tenorskog registra. Imao je profinjenu pjevačku kulturu i snažnu sposobnost karakterizacije lika, od dramskih do onih buffo karaktera.
  
  Mirko (Miroslav) Janjčić umro je 23. veljače 1993. u Kasindu pokraj Sarajeva.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

  Mirko Janjčić je od 1946. do 1961. bio član Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu, a nakon petnaest godina u Operi HNK-a u Zagrebu vratio se u Narodno pozorište. Njegov u osnovi lirski glas bio je velikog opsega, od basovskog do tenorskog registra. Imao je profinjenu pjevačku kulturu i snažnu sposobnost karakterizacije lika, od dramskih do onih buffo karaktera

Piše:

Marija
Barbieri