Badema Sokolović

(Sarajevo, 24. ožujka 1929. - Zagreb, 23. studenoga 1969.)

• U travnju 1955. zagrebačka operna publika bila je zaokupljena gostovanjem Mice Glavačević. Pjevala je Gildu u Rigolettu u predstavi pod ravnanjem Demetrija Žebrea s Vladimirom Ruždjakom i Rudolfom Franclom. N.[enad] Turkalj opširno je 12. travnja u Narodnom listu pisao o riječkoj sopranistici no osvrnuo se i na nastup još jedne pjevačice: „U ulozi ciganke Maddalene gostovala je također učenica Muzičke akademije mlada altistica Badema Štajcer. Njen je glas ugodnog timbra, veoma lijepog i izjednačenog opsega, dok joj je pjevačka interpretacija uzorna. Uz lijepu scensku pojavu iznenadila je za debutanta veoma izražajnom glumom, koja svjedoči o jakom scenskom talentu mlade pjevačice.“
  
  Badema (tada udana za dirigenta Ivana Štajcera) potiče iz ugledne bosanske obitelji Sokolović, a rođena je 14. ožujka 1929. u Sarajevu. Pjevanje je učila kod Lava Vrbanića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i kod njega 1955. diplomirala. U travnju 1955. nastupila je prvi put u Zagrebu, to je zapravo bio njezin debi. Nakon debija u Operi HNK-a u Zagrebu karijeru je počela je u Operi Narodnog pozorišta u Sarajevu, nastupajući u malim ulogama, većinom na premijerama. Tako je u svibnju 1949. pjevala Zadu u Koštani Petra Konjovića, u studenome Polovjecku djevojku u Knezu Igoru, u siječnju 1951. Treću ženu u Ekvinociju slovenskog skladatelja Marjana Kozine, U prosincu 1955. nastupila je kao Lady Pamela u Fra Diavolu Daniela Françoisa Aubera (1782-1871) a u travnju 1956. već je bila Carmen. U siječnju 1957. pjevala je Groficu u Pikovoj dami i na praizvedbi opere Simonida srpskog skladatelja Stanojla Rajičića (1910-2000) u svibnju 1957. bila je Teodora. Te je godine počela sustavno gostovati u Zagrebu.
  
  U siječnju 1957. u Aidi su najavljene kao gošće prvakinje sarajevske Opere Mira Štor i Badema Sokolović-Štajcer. Turkalj je pisao 24. siječnja u Narodnom listu: „Badema Sokolović-Štajcer suvereno je apsolvirala tešku partiju Amneris, ulogu, koja za mladu pjevačicu predstavlja osobito težak zadatak. S dovoljnim punoćama altovskog registra, s dobro postavljenim i nosivim visokim tonovima i lijepo vođenom frazom ona je partiju Amneris donijela zanimljivo i sugestivno. U izvrsnim kostimima i odlično šminkana (raritet na našoj sceni) briljirala je ljepotom svoje scenske pojave, donijevši i glumački lik egipatske kraljevne plastično i izdiferencirano.“ U travnju 1957. pjevala je „decentno i glasovno izražajno“ (Narodni list, 9. svibnja) Ljubavu na premijeri opere Sadko Rimski Korsakova, u lipnju je gostovala kao Doma u Eri s onoga svijeta. Članica sarajevske Opere bila je od 1955. do 1957. a onda je došla u zagrebačku Operu i u njoj ostala do prerane smrti. Još je u listopadu 1957. u Sarajevu ostvarila lik Madame Flore na premijeri Mediuma Gian Carla Menottija.
  
  Pišući o gostovanju zagrebačke Opere u Dubrovniku s Otellom i Zlatom Zadra Turkalj je u Narodnom listu 6. rujna 1957. naveo da su svi protagonisti u Zlatu Zadra bili isti kao u Zagrebu „s iznimkom mlade altistice Bademe Sokolović koja je odlično ostvarila ulogu Margarite, pjevački i glumački zrelo i sugestivno“.
  
  I Badema Sokolović počela je nizati uloge u zagrebačkoj Operi: Končakovnu u Knezu Igoru, i pridružila se ostalim odličnim solistima „uspjelo ostvarenim likom majke Marije“ (Narodni list, 29. prosinca) na praizvedbi opere Labinska vještica Natka Devčića na Božić 1957. Slijedile su Mrs Quickly u Falstaffu, Amneris u Aidi, Azucena u Trubaduru, Grofica de Coigny na premijeri Andréa Chéniera, Ulrica u Krabuljnom plesu, Dona Klara na premijeri Vjenčanja u samostanu Prokofjeva do Bizetove Carmen u siječnju 1960. Tisak je pisao: „Nakon dugog vremena slušali smo jednu novu Carmen na našoj pozornici. B. Sokolović predstavila se u odgovornoj i složenoj ulozi kao potpuno dorasla interpretkinja, kreirajući Carmen s nizom zanimljivih detalja. Pjevački i glumački pomno nastudirana uloga dopustila je ovoj mladoj pjevačici, da pokaže skrivene ljepote svog ugodnog glasa. Osjeća se da pjevačici ta uloga 'leži' i da će daljnjim bogaćenjem i usavršavanjem njena Carmen izrasti u kreaciju.“
  
  Nakon Pauline na premijeri Pikove dame slijedio je Gluckov Orfej, zatim Marina u Borisu Godunovu, koketna Helena Bezuhova na premijeri Rata i mira Sergeja Prokofjeva, Rosina u Seviljskom brijaču te princeza Eboli na premijeri Don Carlosa, koja joj je, prema A.[ndriji] Tomašeku u Vjesniku 23. siječnja 1962., „omogućila da dokaže kako je svojim glasovnim i muzikalnim kvalitetama dorasla i tako teškim zahtjevima kakve sadrži njena velika arija“. Tu „eksponiranu ulogu, a naročito divnu ariju iz pete slike ostvarila je zrelošću iskusnog scenskog umjetnika, podvrgavajući se temeljnoj zamisli Verdijeva genija“, pisao je Dr. K.[rešimir] Kovačević u Borbi 22. siječnja. Ivo Kirigin je pak ustvrdio u Telegramu 26. siječnja da je „s uspjehom savladala jednu od najtežih uloga altističkog faha, pokazujući vidan napredak na svom razvojnom putu“.
  
  
  
  Bradata Turkinja u Životu razvratnika Igora Stravinskog, Oberon pa Hipolita u Snu ljetne noći Benjamina Brittena, Sonjetka u Katarini Izmajlovoj Dmitrija Šostakoviča, Lucia pa Lola u Cavalleriji rusticani bile su nove uloge u repertoaru Bademe Sokolović. I cijelo to vrijeme bila je Azucena, Carmen i Doma. Pripremali su se nacrti kostima za otvaranje obnovljene zgrade kazališta i Oluju Stjepana Šuleka u kojoj je bila predviđena za ulogu Ariela kad je stigao glas da je bolesna od opake bolesti. Nije bilo nade u ozdravljenje.
  
  Badema Sokolović, udana Štajcer i preudana Špeletić umrla je u 41. godini 23. studenoga 1969. u Zagrebu. Ostala je neprežaljena.
  
  Poznati književnik Miljenko Jergović napisao je 11. ožujka 2008. u Jutarnjem listu: „U Sarajevu se sve do pred rat, među ljudima koji su svoju najljepšu mladost odživjeli pedesetih i šezdesetih, pričalo kako taj grad u svojoj povijesti nije vidio ljepše žene od Bademe Sokolović. Bila je mezzosopranistica u sarajevskoj Operi, a onda se preselila u Zagreb. Umrla je mlada, s navršenih četrdeset. Otišla je pod sam kraj 1969, ali je se sljedećih dvadeset godina, uz uzdah i trenutak šutnje, u usputnim i svakodnevnim razgovorima sjećalo i muško i žensko. Ljepota Bademina postala je mitska, a svojom je tihom veličinom obilježila živote onih koji tu ženu nisu vidjeli ni upamtili, no dubina uzdaha za njom i šutnja u društvu, taman toliko duga da Bademin anđeo preleti iznad nas, činili su kolektivnu uspomenu na nju.”
  
  © Marija Barbieri, OPERA,hr, 2018,

Piše:

Marija
Barbieri