Ivan Stefanov

(Sofija, 1. kolovoza 1927. – Zagreb, 17. kolovoza 2010.)

• Jedan od vrsnih pjevača koji su odabrali Hrvatsku kao svoju drugu domovinu, u njoj se trajno nastanili i u njoj ostvarili karijeru bio je i bugarski bas Ivan Stefanov. Odabrao ju je i nakon što je položio audiciju za Bečku državnu operu i nastupao u ljubljanskoj Operi. Kao i svi njegovi sunarodnjaci, bio je dobro školovan i cjelovita glazbeno-scenska osobnost široke glazbene i opće kulture. Odmah je preuzeo basovski repertoar, najprije u Rijeci, zatim u Zagrebu, a i u Splitu je ostvario nekoliko vrlo uspjelih kreacija.
  
  Ivan Stefanov rođen je 1. kolovoza 1927. godine u Sofiji. U rodnom gradu završio je studij pjevanja na Muzičkoj akademiji kod Ilije Josifova i Nikole Želeva. Umjetničku karijeru počeo je 1949. kao solist Ansambla Ministarstva unutarnjih poslova u Sofiji, a na opernoj sceni prvi put je nastupio 1958. u Vracu kao Sparafucile u Rigolettu i odmah je angažiran. Godine 1963. bio je kratko vrijeme član sofijske Opere, a zatim je došao u Rijeku i publici se predstavio u travnju 1964. kao Filip II. u Don Carlosu. Već 1965. pjevao je u dvjema premijerama. Posebno se dojmio kao Gvardijan u Verdijevoj operi Moć sudbine. U opširnom osvrtu na premijeru zagrebački glazbeni kritičar Đorđe Šaula ustvrdio je 19. veljače u tjedniku Telegram da „ljepota glasa i pjevanja mladog Bugarina Ivana Stefanova uvrštava tu kreaciju u glavne uloge“. Navješćujući da ga čeka lijepa karijera, kritičar je naglasio da je „još jedan bugarski glas velikih pjevačkih perspektiva“ i dodao da je ulogu naučio na hrvatskom, što se tada vrlo cijenilo.
  
  Poslije dvogodišnjeg djelovanja u riječkoj Operi i već dosta otpjevanih uloga, Stefanov je pjevao Mefista na premijeri Fausta. Riječki kritičar B. Rupnik popratio je 1. lipnja 1966. u Novom listu to njegovo ostvarenje riječima: „Ivan Stefanov kreirao je ulogu koja mu omogućuje izdašnije demonstriranje zrelih vokalno-izražajnih i glumačkih vrijednosti. Snažnim i kultiviranim glasom velikog raspona, umjetnik je u liku Mefista osim muške odlučnosti podvukao specifično ljudsko porijeklo osobina njegova karaktera.“ U Rijeci je Ivan Stefanov ostvario deset uloga, neke i na premijerama, a neke i na ljetnim priredbama u Opatiji koje su okupljale prvake jugoslavenskih opernih kuća i ugledne inozemne goste kao što je bila Grace Bumbry. Bio je to uglavnom standardni basovski repertoar, ali se među tim ulogama našao i Modrobradi na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Dvorac Modrobradog Béle Bartóka.
  
  U Rijeci je nastavljao povremeno nastupati i kad je postao član zagrebačke Opere, pa je tako u ožujku 1967. pjevao Gvardijana na obnovljenoj izvedbi opere Moć sudbine. Ramfis u Aidi i Galicki u Knezu Igoru bile su stožerne uloge njegova repertoara i u njima ga je najprije slušala zagrebačka publika. U prosincu 1965. gostovao je kao Ramfis, a u lipnju 1966. bio je već član ansambla koji je s Knezom Igorom nastupio na Ljetnim igrama u Grazu. Kritičar Pavao Cindrić ocijenio je 30. lipnja u Vjesniku da se „predstavio kao vrlo perspektivan umjetnik s urođenim scenskim instinktom“.
  
  Potkraj 1966. Stefanov je prvi put gostovao u Splitu. Na službenom otvorenju sezone s Faustom pjevao je Mefista. Faust je bio Attilio Planinšek, omiljeni splitski tenor, rodom Slovenac, a Margaretu je pjevala Stefanovljeva sunarodnjakinja Filka Dimitrova. Vjesnik je 26. prosinca pisao da su uspjehu premijere pod ravnanjem Silvija Bombardellija u režiji Tomislava Kuljiša „u prvom redu pridonijeli istaknuti gosti“ i na prvo mjesto postavio Stefanova te dodao da će se s njim „sklopiti aranžman za daljnje nastupe“. Slobodna Dalmacija bila je opširnija. Istaknuti splitski glazbeni kritičar Ž:[eljko] R.[apanić] napisao je 23. prosinca: „Najveću je atrakciju priredio izvanredni Ivan Stefanov: realizirao je lik Mefista sa svježinom i elanom koji je rijetko svojstven bas-pjevaču. Stefanov je pored toga muzički i scenski odigrao svoj prilog zaista cjelovito, pa je bio najbolji pojedinac večeri.“
  
  U ožujku 1967. Stefanov je sudjelovao na drugoj premijeri u Splitu. Pjevao je Gvardijana u operi Moć sudbine. Splitski tisak bio je pun pohvala. Željko Rapanić pisao je: „Također gost bio je i poznanik splitske operne scene bas Ivan Stefanov. Slično svojim prijašnjim trijumfima na ovoj pozornici u glavnim ulogama, Stefanov je znatno manju rolu Gvardijana donio također uzorno. Taj pjevač znade svakom liku dati tačno onaj karakter koji mu odgovara, a pjevački izraditi kako propisuje partitura.“
  
  U operi Moć sudbine došla je do punog izražaja „ona mirna produhovljena i puna sonornost Ivana Stefanova u interpretaciji Oca gvardijana“, kako je napisao Đorđe Šaula u Telegramu 24. ožujka, a njegov sonorni bas istaknut je i kad se Moć sudbine toga ljeta izvela na Peristilu u sklopu Splitskog ljeta. Na obnovi Don Carlosa u ožujku 1967. pod ravnanjem Nikše Bareze Stefanov je pjevao Filipa. Slobodna Dalmacija je pisala: „Ivan Stefanov, koji je već u Splitu nastupio i magistralno otpjevao Gounodova Mefista, potvrdio je i u ovoj operi svoje izvanredne interpretatorske odlike. Lik španjolskog kralja Filipa donio je staloženošću koja je u scenskom tumačenju svojstvena jednom vladaru, muzički adekvatnom manirom, pri čemu se naročito istakao u petoj slici.“ I tu je kreaciju ostvario na Splitskom ljetu u Meštrovićevu ambijentu, i kako je pisao Antun Celio-Cega u Vjesniku 20. srpnja 1967. „svojom je kompletnom muzičko-scenskom kreacijom probudio iz vječnog sna i 'odmotao iz posmrtnog kraljevskog plašta' kralja Filipa II da bi nam ispripovijedao njegovu ličnu dramu.“
  
  Stefanov je prvi put nastupio u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu u prosincu 1965. Gostovao je u Aidi s Boženom Ruk-Fočić u naslovnoj ulozi. U siječnju 1968. pjevao je Basilija na svojoj prvoj zagrebačkoj premijeri – Seviljskog brijača, te Monteronea u Rigolettu. Bilo je to u vrijeme kad se obnavljala zgrada HNK-a pa je ansambl djelovao na privremenoj pozornici u Domu JNA. Više nije bilo predstava s velikim izvođačkim aparatom pa je u sezoni 1968./1969. Ivan Stefanov nastupio tek kao jedan od solista u izvedbi Legenda o drugu Titu Borisa Papandopula. Povratkom u obnovljenu kazališnu zgradu, Stefanov je postao jedan od stupova ansambla. Već je prve sezone sudjelovao u trima premijerama. Na početku sezone u prosincu 1969. pjevao je Konrada Nachtigalla u antologijskoj predstavi Majstora pjevača. Ramfisom u obnovljenoj Aidi 1970. počeo je svoju možda najuspješniju godinu. U ožujku je bio jedan od nositelja glavnih uloga u Ponchiellijevoj Giocondi, ambicioznoj realizaciji ansambla pod glazbenim vodstvom Mire Belamarića u režiji Petera Bussea. Lik venecijanskog inkvizitora Alvisea, još jednu od svojih velikih kreacija, „iznio je scenski sigurno i glasovno impozantno“, pisao je Nenad Turkalj u Večernjem listu, 16. ožujka 1970. a Koraljka Kos u Telegramu 20. ožujka dodala je „demonstrirajući u velikoj ariji iz III. čina svoje bogate glasovne mogućnosti“.
  
  Na Dubrovačkim ljetnim igrama pjevao je prvi put svojeg impozantnog Pizarra u Fideliju, što je ponovio u studenome na premijeri u Zagrebu. Objema izvedbama dirigirao je Lovro pl. Matačić, a Leonoru je pjevala velika hrvatska umjetnica, članica Bečke državne opere, Sena Jurinac. Ona se tim nastupom vratila na hrvatsku scenu kao protagonistica u premijeri zagrebačkoga opernog ansambla. Skladnošću pjevačkih i scenskih odlika u toj se realizaciji „istakao i iskusni Ivan Stefanov, koji je kao Pizaro imao prilike da briljira svojim zvonkim bas-baritonom“, pisao je Dr. K[rešimir] Kovačević u Borbi 26. studenoga. Bile su to nezaboravne večeri u zagrebačkoj Operi! Između dubrovačkog i zagrebačkog Fidelija Stefanov je sudjelovao u još jednoj produkciji zagrebačkoga opernog ansambla koja će ostati zabilježena zlatnim slovima u njezinoj dugoj povijesti – operi Sergeja Prokofjeva Zaljubljen u tri naranče u antologijskoj režiji Koste Spaića. Tumačio je lik đavla Farfarella. U prosincu 1970. zagrebačka Opera postigla je golem uspjeh s tom operom na gostovanju u Veneciji.
  
  U sezoni 1970./1971. Stefanov je pjevao Abimeleha u Samsoni i Dalili i okušao se u suvremenom repertoaru. Na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Opsadno stanje Milka Kelemena u sklopu zagrebačkoga Muzičkog biennalea bio je Sudac. Na svečanoj predstavi Aide u povodu stote obljetnice premijere i sedamdesete godišnjice Verdijeve smrti 19. prosinca 1971. pjevao je Ramfisa uz Ljiljanu Molnar-Talajić, Biserku Cvejić, gosta Giorgia Lambertija, Duška Kukovca, Franju Petrušanca, Berta Matešića i Blaženku Milić. Snimka izvedbe objavljena je na CD-u.
  
  U listopadu 1971. zagrebačka Opera obnovila je Kneza Igora, koji je zahvaljujući visokim kvalitetama glazbenog i scenskog uprizorenja postao jedna od njezinih izvoznih predstava. Gostovala je s njime u Beogradu i u Ateni. Knez Igor premijerno je izveden u prosincu 1973. u režiji Wolfganga Kerstena sa sovjetskim umjetnicima Vladimirom Kinjajevim u naslovnoj ulozi i Irinom Bogačevom kao Končakovnom. Bila je to priprema za gostovanje u Torinu. Mijenjali su se nositelji glavnih uloga, a stalni su bili dirigent Nikša Bareza i dva basa, Stefanov kao Galicki i Franjo Petrušanec kao Končak, koji su „impresionirali snagom i bujnošću svojih glasova, ali i izvrsnom karakternom igrom“, pisala je Jagoda Martinčević u tjedniku Oko 19. prosinca. Zagrebačka Opera u listopadu 1974. postigla je s Knezom Igorom velik uspjeh i na gostovanju u Ženevi. Švicarski tisak pisao je, prema Vjesniku 18. listopada, da se „Ivan Stefanov kao knez Galicki pokazao izvrsnim pjevačem i glumcem od vrijednosti“. Tih je godina Stefanov bio i međunarodno priznati bas kojega je 1973. Jurij Ahronović odabrao za izvedbu Jolante Petra Iljiča Čajkovskog na festivalu Maggio Musicale Fiorentino, a Lovro Matačić za Fernanda Corteza Gasparea Spontinija u okviru koncertne sezone RAI-a 1974. godine. Te je sezone Stefanov pjevao i na premijeri Fernanda Corteza u venecijanskom Teatru La Fenice.
  
  Stefanov je nastavio pjevati svoj redoviti repertoar. Monterone je bio jedna od njegovih najdojmljivijih kreacija, što je uvijek potvrđivao i tisak. Pjevao ga je na nekoliko obnova Rigoletta. Slijedile su: manja uloga grofa Lamorala na prvoj hrvatskoj izvedbi Straussove Arabelle, Ferrando u Trubaduru, Čuvar vode na premijeri Čarobne frule, grof Ribbing u Krabuljnom plesu, Veliki zatvorenik na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Iz mrtvog doma Leoša Janáčeka, s kojom je zagrebačka Opera u prosincu 1976. gostovala u Beogradu. Tih je godina Stefanov pjevao i u djelima hrvatskih skladatelja. Nastupio je 1974. na praizvedbi u koncertnom obliku djela Hod po mukah Ambroza Matije Gupca zvanog Beg Ivana Brkanovića i pjevao Njegovana u Morani Jakova Gotovca. I sve to vrijeme bio je Ramfis na Splitskom ljetu. Bartolo na premijeri Figarova pira i manje uloge na premijerama Andréa Chéniera i Arijadne na Naxosu prethodile su premijeri Don Carlosa 1978. godine, na kojoj je pjevao Redovnika. Zatim je pjevao Velikog inkvizitora i naposljetku Filipa II. na vrlo uspjelom debiju velike nade hrvatske opere Ivanke Boljkovac. Lik španjolskog monarha koji se lomi između osobnih afiniteta i državničke dužnosti, Stefanov je pjevački i scenski oblikovao u svoj njegovoj kompleksnosti pa je prava šteta da ga je tako rijetko tumačio na zagrebačkoj sceni.
  
  Posljednja premijera Ivana Stefanova u Zagrebu bila je željno očekivana Bellinijeva Norma, u listopadu 1980., s dvjema velikim hrvatskim umjetnicama svjetskoga glasa, Ljiljanom Molnar-Talajić i Dunjom Vejzović, kojima se pridružio sjajan Viktor Bušljeta, prvak riječke Opere. Ostvarena u pravom belkantističkom stilu, Norma je bila jedna od velikih realizacija ansambla u proteklih četiri desetljeća, a Stefanov je bio jedan od za to zaslužnih sudionika. Stefanov je pjevao još sljedeće sezone, a onda se povukao u naponu snage kad je mogao još mnogo toga pružiti.
  
  Impresivna glasa i neobično snažna glazbenog i scenskog izraza, Stefanov je bio jedna od najcjelovitijih ličnosti koje su djelovale na hrvatskoj sceni. Neke njegove kreacije kao što su Galicki, Ramfis, Pizarro, Gvardijan, Mefisto, Alvise, Monterone i Filip II. ostat će zapamćene. Unatoč tome što je samo u HNK-u u Zagrebu ostvario 26 uloga i oko tri stotine nastupa, nije bio dovoljno iskorišten. Mogao je još pružiti!
  
  Ivan Stefanov umro je 17. kolovoza 2010. u Zagrebu.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

Piše:

Marija
Barbieri