Frano Lovrić

(Split, 31. listopada 1919. – 11. srpnja 1977.)

• Večer 12. listopada 1958. bila je glazbena svečanost, događaj u povijesti hrvatske glazbe – u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu praizveden je Koriolan Stjepana Šuleka. Novoangažirani član i prvak Opere Frano Lovrić u naslovnoj ulozi doživljava svoj zvjezdani trenutak koji ga uvrštava u hrvatsku glazbenu povijest. „Naslovnu ulogu pjevao je novoangažirani bariton Franjo Lovrić vrlo uspješno.“, pisao je Siniša Hrestak 28. listopada 1958. u Studentskom listu i nastavio: „Naročito se raspjevao u drugom dijelu opere. Mislim, da je Lovrić prikazao Koriolana koji je bio najbliži Shakespeareovu liku.“

  No to nije bio prvi susret Lovrića sa zagrebačkim opernim ansamblom. Prvi njegov zagrebački nastup u ulozi Jaga u antologijskoj izvedbi Verdijeva Otella s Josipom Gostičem u naslovnoj ulozi pod ravnanjem Milana Sachsa bio je za Lovrića veliki kamen kušnje koji je on iznimno uspješno prebrodio. Nenad Turkalj pisao je 25. lipnja 1957. u Narodnom listu: „Iznenađenje predstave bio je Frano Lovrić, mladi bariton, koji već više sezona djeluje u Splitskoj operi, i koga smo zapazili po njegovim kreacijama na predstavama Splitskih ljetnih priredaba. Možemo reći, da smo i dosta dugo čekali da bi se ovaj talentirani pjevač, učenik našeg poznatog umjetnika Drage Hržića, napokon pojavio i na zagrebačkoj sceni. On je osvojio našu publiku solidnošću svog nastupa i pobrao je poslije arije na početku II. čina aplauz koji se dugo nije dao smesti ni daljnjim tokom predstave. Pjevački vrlo dobar, potpuno dorasao ulozi Jaga i kvalitetom i opsegom svoga glasa, on je na sceni lijepa i elegantna pojava, dok je i glumački znao dati veoma zanimljiv lik. Osobito je izgrađivao psihološki portret Jaga finim detaljima mimike i geste, znajući naći i pravu interpretativnu intonaciju za pojedine reakcije ovog demonskog Shakespeareovog lika. Njegov veliki uspjeh na toj predstavi potpuno je zaslužen, i nadamo se, da će adekvatan nastup dati i u četvrtak kada gostuje u ulozi kneza Igora u istoimenoj Borodinovoj operi.“

  Nakon nekoliko nastupa kao gost, Lovrić je s ansamblom zagrebačke Opere pjevao Jaga i na nezaboravnim izvedbama Otella na Revelinu na Dubrovačkim ljetnim igrama. Malo manje oduševljen Lovrićevim Jagom na Revelinu bio je Dr. V.[ladimir] Berdović u Vjesniku 3. rujna 1957. Pisao je: „Frano Lovrić, inteligentni pjevač s lijepim glasovnim mogućnostima, mladićski samouvjerenog držanja na sceni, ostvario je ulogu Jaga spretno i sigurno. 'Makijavelistička' crta u liku Jaga kao da je stavljena u drugi plan ležernom igrom mladog pjevača i neadekvatnom, gotovo dobroćudnom maskom, tako da ovaj negativni lik nije bio dovoljno oštro isklesan. Ni sva okretnost na pozornici, glasovna svježina i veoma uspjeli fragmenti nisu nam uspjeli do kraja dočarati svu monstruoznost tog lika.“
  
  Frano Lovrić rođen je 31. listopada 1919. u Splitu. Neobična je životnog puta – u mladosti je radio kao mehaničar u Jadranskom brodogradilištu u Splitu a poslije rata stekao je i stručnu mehaničarsku naobrazbu – vinuo se do prvog dramskog baritona zagrebačke Opere. Pjevanje je učio u srednjoj Muzičkoj školi u Splitu. Lijep i moćan Lovrićev bariton nije mogao ostati neprimijećen, i on je 3. studenoga 1949. debitirao u Narodnom kazalištu u Splitu kao Dizdar-aga u operi Adel i Mara Josipa Hatzea. Ubrzo je počeo ulaziti u repertoar dramskog baritona, najprije kao alternacija velikom prvaku Opere Anti Marušiću a zatim i kao protagonist premijernih realizacija. Za razliku od većine baritona koji karijeru počinju u lirskom repertoaru Lovrić je gotovo odmah krenuo u fah dramskog baritona za koji je imao prirođene vokalne i scenske predispozicije no nikada nije zapostavio i lirske elemente koje je nalazio u kompleksnim dramskim ulogama i unosio ih je u interpretaciju. To je učinio i kao Monterone u Rigolettu u travnju 1951. Godine 1952. pjevao je Radoslava u operi Miljenko i Dobrila Milivoja Koludrovića i Silvana u Verdijevu Krabuljnome plesu.
  
  Već je godine 1953. Lovrić ostvario naslovni lik na reprizi Zajčevog Nikole Šubića Zrinjskog; 1954. pjevao je Escamilla u Carmen za kojega je nepotpisani kritičar Slobodne Dalmacije 19. svibnja napisao da ga je „simpatično donio“. Deset dana poslije kritičar s inicijalima P. D. [Pero Dvornik] u osvrtu na premijeru opere Povratak Josipa Hatzea napisao je u Slobodnoj Dalmaciji da Lovrić u ulozi Stanka „svojom figurom, sonornim i svježim baritonom nijednom prilikom nije izašao iz okvira muzičke koncepcije“. Lovrić je pjevao Stanka i na obnovi opere 1969. godine. Zatim je nastupio kao Amonasro u Aidi na gostovanju Josipa Gostiča i Nade Puttar-Gold te napravio mali izlet u basovski repertoar – kao Don Basilio u Seviljskom brijaču; 1955. već je pjevao Jaga na reprizi Otella i Dizdar-agu u operi Adelova pjesma Ive Paraća. Godine 1956. na premijeri Gioconde dao je, prema Turkalju u Narodnom listu 8. svibnja, „vrlo solidnu interpretaciju Barnabe“.
  
  U osvrtu na obnovu Tosce u veljači 1957. već se o Lovriću detaljnije piše. Kritičar Slobodne Dalmacije s inicijalima m. a. navodi 6. veljače: „Interesantnost ove obnove bilo je to, što je Scarpiju pjevao Frano Lovrić. Lovrić je donio ovu ulogu svježe, muzički i glasovno korektno, glumački prostudirano, nastojeći i u svom vanjskom izrazu i u muzičkom tumačenju svoje uloge ocrtati lik Scarpije, perfidnog i podmuklog šefa policije, reljefno i plastično. Njegova je kreacija bila u svemu odmjerena i uspjela.“ Već su u ovom osvrtu sadržane bitne značajke Lovrićeve umjetnosti: savjesnost, ozbiljnost i profesionalnost što je dovodilo do posvemašnje prostudiranosti lika – uključujući i njegov književni predložak – te ovladavanje svim njegovim sastavnicama.
  
  Godine 1957. Lovrić je uvrstio u repertoar još neke svoje velike uloge: Alfija u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani, Tonija u Leoncavallovim Pagliaccima, Borodinova kneza Igora i Gérarda u Giordanovu Andréu Chénieru te u lipnju 1957. počeo gostovati u Zagrebu. Vrhunac njegova angažmana u Splitu bio je Knez Igor u svibnju 1957. U članku s naslovom Bilans Splitske opere kritičar Slobodne Dalmacije navodi 29. lipnja da je „svojim svježim glasovnim materijalom i kao pojava vrlo dobro donio herojski lik Igora“.
  
  Lovrić je završio Muzičku školu u Splitu i nastavio se usavršavati u Zagrebu kod nekadašnjeg velikog baritona zagrebačke Opere Drage Hržića. No stalno je gostovao u Splitu. Splitski glazbeni kritičar Željko Rapanić napisao je 20. srpnja 1960. u Slobodnoj Dalmaciji da je za to što je „postignut interes splitske publike za tu izvedbu (Andréa Chéniera na Peristilu u sklopu Splitskih ljetnih priredaba, op. a.) najviše zaslužan gost Frano Lovrić, koji je izvrsno tumačio baritonsku dionicu Charlesa Gérarda. Moćni glas, vješto pjevanje, precizna obrada muzičkog materijala i impresivna gluma opernog karaktera bitne su karakteristike te interpretacije.“
  
  Zagrebački Vjesnik 19. lipnja 1957. opširno najavljuje mladog baritona splitske Opere, osvrće se na njegovu biografiju i uloge koje je dotad ostvario, među njima i Matiju Gupca u istoimenoj operi Lhotke-Kalinskog, Niku u Ekvinociju Ivana Brkanovića, Enrica u Donizettijevoj Luciji di Lammermoor te Gojena u Morani Jakova Gotovca i navodi da je postigao velik uspjeh na Splitskim ljetnim priredbama 1956. kao Amonasro u Aidi.
  
  Ništa nije stajalo na putu da Lovrić postane član zagrebačke Opere i to se ostvarilo 1. listopada 1958. U Splitu je još u siječnju 1958. nastupio kao Enrico u Luciji di Lammermoor. Vladimir Kuljiš napisao je 1. veljače u Slobodnoj Dalmaciji: „Frano Lovrić, bariton, u ulozi lorda Henry Ashtona nastupio je vrlo impozantno s arijom Cruda, funesta smania i za vrijeme cijele izvedbe zadržao se pjevački i glumački na velikoj visini. Kad bi posvetio više pažnje nijansiranosti tona i izbjegavanju neke forsirane dramatičnosti, koja kod njegova svijetlo obojena baritona izaziva reskost tona, mogao bi postići mnogo veći uspjeh.“
  
  Slijedile su godine Lovrićevih sjajnih zagrebačkih premijera. Prva je bila na početku teksta spomenuti Koriolan. Za njim su došli André Chénier i Tosca, obje s Josipom Gostičem. U osvrtu na Chéniera u članku u Vjesniku 27. prosinca 1958. pod naslovom Ovacije u operi Andrija Tomašek piše da je Lovrić kao Gérard „glasom i glumom opet pokazao svoju potencijalnu sklonost i dispoziciju za kreiranje izrazito dramatskih uloga. Impresionantno izveden monolog u trećoj slici predstavljao je jedan od vrhunaca cijele predstave.“ I Nenad Turkalj u Narodnom listu 30. prosinca smatra da je Lovrić „idealan interpret takvih uloga, što je i ovom prilikom dokazao u cijelosti“,
  
  U ožujku 1959. zagrebačka Opera krenula je na gostovanje u Beograd s pet svojih izvrsnih predstava. Ugledni beogradski kritičar Dr. [Dragutin] Gostuški napisao je 3. travnja u Borbi: „Posebnu pažnju zaslužio je Frano Lovrić (Jago), pevač široke skale muzičkog izraza, prirodnih i uverljivih pokreta. Osim impresivne fizičke pojave, ove Lovrićeve kvalitete nisu mogle doći do izražaja u 'Koriolanu'.“ U svibnju 1959. u zagrebačkoj Operi bila je premijera Tosce, koja je posebno zanimanje izazvala režijom dr. Branka Gavelle, ali i dirigiranjem Milana Horvata i nastupom omiljenog Josipa Gostiča kao i dvoje mladih umjetnika: Mirke Klarić i Frane Lovrića. Turkalj je pisao u Narodnom listu 14. svibnja: „Visoki bariton Frane Lovrića gotovo da je presvjetao za ulogu Scarpije; taj simpatični pjevač je međutim na spretan način pjevačkom interpretacijom potencirao demonstvo toga lika, razradivši odlično i sve detalje, koje je od njega tražio režiser.“
  
  Pri kraju prve sezone svoga zagrebačkog angažmana Lovrić ostvaruje još dvije velike kreacije: Escamilla u Carmen i Monteronea u Rigolettu. Escamillo je bio ključna uloga u Lovrićevu repertoaru. Nije imao nikakvih vokalnih problema u velikom opsegu uloge koja uključuje baritonske visine i basovske dubine, a visok i vitak bio je i scenski idealan toreador. Bio je uz Marijanu Radev, Josipa Gostiča i Veru Grozaj član kvarteta sjajnih solista glasovite realizacije Bizetove opere pod ravnanjem Milana Horvata u režiji Vlade Habuneka. Slijedili su Marcello u La Bohème, Tomski u Pikovoj dami Čajkovskog, Rangoni u Borisu Godunovu i 3. prosinca 1960. Moro na praizvedbi opere Marko Polo Ive Tijardovića. Premda nije pjevao kneza Andreja na premijeri Rata i mira 1961., ostao je u sjećanju kao njegov nezaboravan interpret. Bio je likom, glasom i izrazom pravi Tolstojev junak u glazbi Prokofjeva. U sezoni 1961./1962. Lovrić se bavio opusom Benjamina Brittena kao Tarkvinije u Lukreciji i Demetrije na hrvatskoj premijeri opere San ljetne noći. Godina 1963. donosi još jednu Lovrićevu kreaciju za pamćenje – Kneza Igora, za kojega je Turkalj napisao u Večernjem listu 4. studenoga u osvrtu na premijeru Borodinove opere da je bio „možda najuspjelija komponenta predstave, pjevački i glumački zreo, iskreno proživljen, simpatičan i dostojanstven“. Te se godine upušta i u belkantistički repertoar – ostvaruje lik Rodriga markiza Pose u Verdijevu Don Carlosu.
  
  Godine 1964. Lovrić je uvrstio u repertoar Mozartova Don Giovannija; 1965. bio je sudionik vrlo uspjele premijere Verdijeve Aide, a 1967. ostvaruje dvije vrsne kreacije na premijerama Puccinijevih opera – novu Michelea u Plaštu, i Marcella u La Bohème. „Odličan je bio u četverostrukoj ulozi Kelnera u hotelu, Gospodina u crnom, Gospodina s lulom i Kelnera u krčmi 'Pod zemljom' na praizvedbi opere Adam i Eva Silvija Bombardellija 26. prosinca 1967. u Zagrebu, kako je pisao I.[gor] Mandić u Vjesniku 3 siječnja 1968. Inače, praizvedba Bombardellijeva djela na pozornici Doma JNA, gdje je ansambl čekao obnovu kazališne zgrade, nije dočekana od kritike nimalo pozitivno. Godine 1972. Bombardellijeva opera prikazana je s istim protagonistima – Mirkom Klarić, Pierom Filippijem i Lovrićem na otvorenju 18. Splitskog ljeta. Predstava je na Peristilu prodisala, ali vrlo skromno.
  
  Godine 1968. Lovrić je uvrstio u repertoar Sharplessa u Madame Butterfly i potkraj godine otišao u mirovinu. Kroz cijelo to vrijeme povremeno je nastupao u Splitu, a to je nastavio i nakon odlaska u mirovinu. Tako je 1968. pjevao svoju izvrsnu zagrebačku kreaciju jezuita Rangonija na splitskoj premijeri Borisa Godunova pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Koste Spaića s Miroslavom Čangalovićem u naslovnoj ulozi i mnogim zagrebačkim pjevačima. Pravio je izlete u basovski repertoar pa ga 1972. nalazimo kao Ferranda u Trubaduru i Dulcamaru na premijeri Donizettijeva Ljubavnog napitka. Nije zanemario ni suvremeniji repertoar. Pjevao je 1971. Donata na premijeri opere Maria Golovin Gian Carla Menottija.
  
  Frano Lovrić bio je traženi interpret na snimkama kompletnih opera hrvatskih autora Porina i Ognja. Jednako uspjelo ostvario je dva dramska lika – Kocelina i Hellwinga, ranoromantični lik u operi Vatroslava Lisinskog i gotovo veristički Blagoja Berse. Lovrićev doprinos hrvatskoj glazbenoj reprodukciji bio je ne samo u operi nego i u popijevci. Temeljit i studiozan, s odličnom dikcijom, dobro je znao važnost riječi i kako je stopiti s glazbom u jedinstvenu cjelinu.
  
  Frano Lovrić, jedan od malobrojnih hrvatskih dramskih baritona poslije Drugoga svjetskog rata, glasovne kategorije koje u nas nestaje a vrlo je rijetka i u svijetu, cijenjen od kritike i miljenik publike, umro je u svom rodnom Splitu 11. srpnja 1977. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

Piše:

Marija
Barbieri