Milivoj Belavić

(Zagreb, 21. kolovoza 1914. – 4. travnja 1994.)

• Milivoj Belavić rođen je 21. kolovoza 1914. u Zagrebu i u njemu je završio studij prava. Radio je kao činovnik i istodobno privatno učio klavir i pjevanje kod tadašnjeg baritona zagrebačke Opere Milivoja Kučića. Opernu karijeru počeo je u Splitu 1949. ulogom Schaunarda u Puccinijevoj La Bohème i postao član Opere Narodnog kazališta u kojem ostaje do 1952. godine.
  
  U osvrtu na premijeru Trubadura u Slobodnoj Dalmaciji 15. listopada 1951. čitamo: „Indispozicija nije dopustila M. Belaviću da razvije svu snagu i ljepotu svoga zvučnog baritona.[...] Svejedno, usprkos nepovoljnoj fizičkoj konmdiciji, pjevač je ipak pokazao da je ova, i pjevački i glumački, njegova najbolje izrađena kreacija.“ U osvrtu na alternacije u predstavi kritičar s inicijalima I. B. napisao je u istom ćlanku da se „istaknuo najviše M. Belavić lijepim, zvučnim tonom, muzikalnim pjevanjem i kristalno čistom dikcijom“, no, kako piše, „treba da se još više približi stilu bel canta i u glumu unese više temperamenta (naročito u tercetu I. čina koji je uopće jedno od najslabijih mjesta izvedbe).“ Na obnovi Rigoletta pod ravnanjem novog dirigenta Gaetana Cille koji je oduševljavao Splićane, u travnju 1952. pjevao je Rigoletta i kritičar Slobodne Dalmacije Ivo Batistić napisao je 21. travnja: „Milivoj Belavić bio je sjajni Rigoletto.“ Do kraja sezone Belavić je pjevao Lescauta u Manon.
  
  Kao član splitske Opere Belavić je 1951 gostovao u Zagrebu kao Renato u Krabuljnom plesu i Rigoletto. Godine 1952. postao je član zagrebačke Opere u kojoj je ostao do odlaska u mirovinu 1975. godine. Prvi nastup na premijeri u Zagrebu bio mu je Silvio u Pagliaccima. I u Zagrebu je najčešće pjevao Verdija – Renata, Lunu, Rigoletta, Amonasra i Posu. Osvrćući se na nove protagoniste u Trubaduru N.[enad] T.[urkalj] je 19. ožujka 1954. pisao u Narodnom listu: „Iznenađenje predstave bio je zapravo Milivoj Belavić u ulozi grofa Lune. Pojavivši se u toj ulozi poslije Vladimira Ruždjaka, on je samostalnom koncepcijom, pjevački veoma sigurno i izjednačeno, s lijepim vođenjem kantilene i dovoljno impresivnim dramatskim pasusima ostvario pjevačku interpretaciju koja je opravdano oduševila publiku. Stekavši do kraja predstave punu sigurnost na sceni, on je pokazao da je dostojan nosilac ove značajne baritonske uloge Verdijeva repertoara. Bilo bi jedino potrebno da uz pomoć pedagoške režije zaobiđe oveću ležernost kretanja, kako bi mogao po kvaliteti potpuno zaokružiti ovu pjevački veoma uspjelu kreaciju.“
  
  Belavić je dugo godina bio jedini belkantistički bariton zagrebačke Opere u stalnom angažmanu a grof Luna stožerna uloga u njegovu repertoaru. Tako je četrnaest godina poslije njegova prvog nastupa u njoj u Zagrebu, 22. svibnja 1968. Turkalj napisao u Večernjem listu da je ostvario ulogu grofa Lune „u svojoj glasovno najljepšoj formi, posebno u velikoj ariji i u duetu s Leonorom“. U toj je ulozi 23. prosinca 1974. Belavić proslavio 25. godišnjicu umjetničkog djelovanja nastupivši uz prvake zagrebačke Opere Ljiljanu Molnar-Talajić, Biserku Cvejić i Stojana Stojanova.
  
  No Milivoj Belavić nije se ograničavao samo na nastupe u Verdijevim ulogama. U Faustu je pjevao Valentina, u Wertheru Alberta, na premijeri Mozartove Čarobne frule bio je Govornik, a na premijeri Donizettijeve Lucije di Lammermoor Enrico. Zadovoljan njegovim ostvarenjem u obnovljenoj Luciji di Lammermoor s Micom Glavačević u naslovnoj ulozi Krešimir Šipuš je u Vjesniku 20. studenoga 1956. napisao: „Milivoj Belavić u ulozi njenog brata Enrica dao je prema mome mišljenju dosad svoju najbolju i najzreliju kreaciju. Glasovno izjednačen i glumački solidan on je uz Micu Glavačević bio najuspješniji protagonist predstave.“
  
  Druge uloge, pa makar iz talijanskog repertoara za koji je imao punu predispoziciju, nisu bile jednako dojmljivo ostvarene kao belkantističke. Tako je Turkalj za Belavićev nastup u Puccinijevoj Manon Lescaut napisao 25. svibnja 1958. u Večernjem listu da je „donio režijski i glumački neizrađenu ulogu Lescauta, ograničivši se na korektnu pjevačku interpretaciju“. Belavić je pjevao Jeleckog u Pikovoj dami, Tonija u Pagliaccima pa 1958. Licinija Veluta na praizvedbi Koriolana i kao krunu svog neverdijanskog repertoara – kneza Andreja na premijeri opere Sergeja Profjeva Rat i mir 20. studenog 1961. Bila je to u svakom pogledu izvrsna predstava pod ravnanjem Milana Horvata u režiji Koste Spaića. Cijeli ansambl bio je uposlen a sve su uloge imale jednu pa i više alternacija. Kritika je pohvalila sve soliste na čelu s Mirkom Klarić i Josipom Gostićem, malo je manje bila oduševljena s Belavićem.
  
  Turkalj se u Večernjem listu 21. studenoga ograničio na konstataciju: „No i sve ostale brojne uloge na čelu s Milivojem Belavićem kao Andrejem, ostvarene su visokim prosjekom kvaliteta kakvim se danas može podičiti malo koja operna kuća.“ U Telegramu 24. studenoga Turkalj je bio još kraći i zaključio da je Belavić „suzdržano donio lik kneza Andreja, interpretirajući sugestivno prizor njegova umiranja“. Isto tako kratak bio je A.[ndrija] Tomašek u Vjesniku 23. studenoga. Napisao je da je Belavić „donio svog melankoličnog Andreja Bolkonskog uravnoteženo u glumačko-pjevačkom izrazu“. Dr. K.[rešimir] Kovačević u Borbi 22. studenoga bio je opširniji. Pisao je: „Ulozi kneza Andreja Bolkonskog Prokofjev je poklonio dosta pažnje, iako u njoj nisu mogle doći do izražaja sve njegove karakterne crte. Pa ipak je Milivoj Belavić uspio da dočara ozbiljna mlada čovjeka, koji teži za slavom, ali ne po cijenu kompromisa sa savješću. Smrtno ranjen, on se oslobađa stalnih razočaranja, obradovan što je još jednom susreo Natašu, koju i voli i mrzi više nego išta na svijetu.“
  
  Kako pjevači tada nisu smjeli odbijati ulogu svoga faha, bez obzira pristajala im ili ne, tako se i Belavić prihvatio Escamilla u Carmen.
  
  Milivoj Belavić nastupao je na opernim pozornicama u Hrvatskoj, Sloveniji (Ljubljana, Maribor), Srbiji (Beograd), Vojvodini (Novi Sad) i BiH (Sarajevo). Sa zagrebačkom Operom gostovao je 1961. u Francuskoj, nekoliko puta u Italiji, 1967. u Austriji i SR Njemačkoj. S ansamblom zagrebačke Opere sudjelovao je 1956. na snimkama opera Zlatni pijetlić, Car Saltan i Sadko Nikolaja Rimski Korsakova, te 1962. opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca, u kojemu je pjevao Levija. Godine 1981. dobio je povelju Udruženja muzičkih umjetnika Hrvatske Milka Trnina za životno djelo.
  
  Pjevač široke kulture, ujednačena glasa, s posebnim osjećajem za belkantističku frazu, Milivoj Belavić je tijekom godina izgradio opsežan repertoar od četrdesetak uloga, uglavnom, glavnih i bio dva i pol desetljeća jedan od oslonaca Opera Narodnog kazališta u Splitu i Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

  Pjevač široke kulture, ujednačena glasa, s posebnim osjećajem za belkantističku frazu, bariton Milivoj Belavić je tijekom godina karijere izgradio opsežan repertoar od četrdesetak uloga, uglavnom, glavnih i bio dva i pol desetljeća jedan od oslonaca Opera Narodnog kazališta u Splitu i Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu
  

Piše:

Marija
Barbieri