Mica (Marija) Glavačević
(Valpovo, 2. veljače 1916. – Zagreb, 14. lipnja 1974.)
-
Jedna od najvećih senzacija u zagrebačkom opernom životu dogodila se u veljači 1955. na gostovanju ansambla Narodnog kazališta „Ivana Zajca“ iz Rijeke. F.[erdo] Pomykalo napisao je u Borbi 20. veljače: „Te večeri smo konačno na pozornici Zagrebačke opere, poslije dužeg vremena, čuli pravi koloraturni sopran. Mica Glavačević kao Lučija svojim izvanrednim glasovnim kvalitetama daleko je odskakala od cijelog solističkog ansambla. Veoma efektnu, ali isto tako vrlo tešku partiju Lučije realizirala je upravo začuđujućom lakoćom.” A Janko Žganjer u Narodnom listu dva dana ranije također nije krio oduševljenje. Pisao je: „U naslovnoj ulozi Lucije Zagreb je prvi put čuo i vidio novu zvijezdu naše operne pozornice Mariju Glavačević. Fraza, dinamika, dikcija – prednosti su, kojima ona savršeno ravna svojom briljantnom koloraturom, a igra jednostavno i nenametljivo. Tako u sceni Lucijina ludila stvara veliki dramski raspon, i daje novi obrazac donošenja tog lika u operi.” Publika je bila oduševljena i ispunila kazališni trg da poslije predstave dočeka i pozdravi umjetnicu zahvaljujući joj na nesvakidašnjem doživljaju koji joj je pružila. Mica Glavačević odmah je osvojila slušatelje i ta se ljubav zadržala do njezine smrti.
Jedna od najposebnijih i najobljubljenijih hrvatskih pjevačica Marija-Mica Glavačević rođena je 2. veljače 1916. u Valpovu. Otac joj je bio općinski bilježnik, a mati tipična pripadnica osječke građanske obitelji njemačkih korijena. Kao državni službenik otac je često mijenjao boravište i kasnije se preselio u Osijek, u kojemu je Mica završila tadašnju građansku školu i zatim godinu dana, od 1939. do 1940., radila kao daktilografkinja na sudu. Pjevala je od najranije mladosti, najprije kao mezzosopran. Većina tada popularnih pjesama bila je pisana za taj glas, a i poznate pjevačice imale su duboke glasove. Susret sa sopranisticom Ditom Kovač (1891-1976) koja je u Osijeku postala pjevačka pedagoginja stubokom je promijenio Micinu spoznaju o vlastitom glasu. Mogla je pjevati u mezzosopranskim položajima jer je imala glas nesvakidašnjeg opsega, ali njezino pravo područje bila je dramska koloratura u koju ju je usmjerila Dita Kovač.
Mica Glavačević završila je srednju muzičku školu i za to vrijeme pjevala kao honorarni član u Zboru Opere u Osijeku. Ponovno je radila na Okružnom sudu i naposljetku je 1. ožujka 1946. postala članica Opere Narodnog kazališta u Osijeku. Prema vlastitim zapisima prvi solistički nastup imala je u ulozi Mi u opereti Zemlja smiješka Fanza Lehára 26. prosinca 1944. Prva veća uloga, zapravo pravi debi, bio joj je 1949. u ulozi Musette u Puccinijevoj operi La Bohème. Slijedile su: Frasquita u Carmen, Prva šumska vila u Dvořákovoj Rusalki, Ivanica u operi Adel i Mara Josipa Hatzea, Barbarina u Mozartovu Figarovu piru, Sofija u Wertheru, Jelena u Nikoli Šubiću Zrinjskom, Lola u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani, Đula u Eri s onoga svijeta, Adina u Ljubavnom napitku i Gilda u Rigolettu. Jednom prigodom – bilo je to godine 1953. – pjevala je Gildu s gostima iz Zagreba i Rijeke. Riječki tenor Oskar Zornik preporučio ju je svojoj matičnoj kući, i Mica Glavačević pozvana je na gostovanje. Pjevala je Gildu. Joža Požgaj napisao je 8. veljače 1953. u Riječkom listu: „Gošća je simpatično djelovala svojim lijepim glasom, čistom intonacijom i muzikalnim fraziranjem, naročito u čisto lirskim dijelovima uloge. Teškom arijom u drugoj slici pokazala je tehničku i muzikalnu sigurnost u koloraturi. U nekim dramatskim momentima očitovala se nedostatna glumačka izražajnost, pa bi trebala posvetiti pažnju produbljivanju ovog važnog elementa opernog pjevanja.” Mica Glavačević primljena je vrlo brzo u angažman u Operu Narodnog kazališta „Ivana Zajca” u Rijeci.
U riječkoj Operi Mica Glavačević najprije je pjevala Đulu, Jelenu, Micaelu u Carmen i Gildu, a 20. travnja 1954. nastupila je na svojoj prvoj premijeri – kao Margareta u Faustu. Dirigirao je Lovro pl. Matačić koji je u suradnji s Dinkom Svobodom i režirao. Matačić je bio oduševljen njezinim vokalnim postignućem i davao joj je korisne savjete za scensku igru. Nakon dva mjeseca, pri samome kraju sezone, 22. lipnja 1954. ostvarila je ulogu koja će uz Krajicu noći postati neka vrsta njezina zaštitnog znaka – Donizettijevu Luciju di Lammemoor.
Sezona 1954./1955. bila je vrlo uspješna u karijeri Mice Glavačević. U repertoar je uvrstila Mozartovu Donnu Elviru u Don Giovanniju i Verdijevu Violettu u Traviati te nastupila na dvjema premijerama: u prosincu 1954. pjevala je Leonoru u Trubaduru pod ravnanjem Borisa Papandopula i u travnju 1955. Lakmé pod ravnanjem Vladimira Benića. Uspjeh se nastavio i sljedeće sezone. U siječnju 1956. pjevala je Donnu Annu u Don Giovanniju, zatim Rosinu u Seviljskom brijaču i u svibnju 1956. Antoniju na premijeri Offenbachovih Hoffmannovih priča. U tri sezone devet novih velikih i vrlo zahtjevnih uloga! U tri sezone rada s riječkim opernim ansamblom, od 1953. do 1956., razvila se u apsolutnu primadonu. Njezin glas nije bio laki koloraturni sopran s karakterističnim tzv. ptičjim registrom. Taj glas opsega od više od tri oktave s briljantnim visinama, ali isto tako s vrlo izražajnim srednjim i dubokim položajima, dopuštao joj je širok izbor repertoara – mogla je pjevati čak i mezzosopranske uloge – i približavao ju je onom idealnom tipu soprana, koji ne poznaje razgraničenja na koloraturni, lirski i dramski fah, poznat u vokalnoj nomenklaturi kao soprano sfogato.
U međuvremenu je u siječnju i veljači 1955. ansambl zagrebačke Opere krenuo na veliko trotjedno gostovanje u Stoll Theatreu u Londonu i da ne bi operni život u Zagrebu bio osiromašen, na gostovanje je pozvan ansambl Opere Narodnog kazališta „Ivana Zajca”. Riječki umjetnici izveli su tri opere: Miljenka i Dobrilu Milivoja Koludrovića, Gluckova Orfeja i Donizettijevu Luciju di Lammermoor. To je gostovanje ušlo u anale zbog susreta s jednom posve posebnom i neponovljivom umjetnicom. Za nju samu ono je bilo trenutak posebnog uzbuđenja. Došla joj je u garderobu čestitati slavna Lucia prošlih dana Maja de Strozzi. Citirat ćemo još jedan osvrt, kritičara L.Ž. [Lovro Županović] u Vjesniku 17. veljače 1955.: „Ono, što nas je tom prilikom oduševilo, bio je nastup Mice Glavačević kao Lucije. Izvrsnih glasovnih kvaliteta, jednako velikih u svim registrima; što proizlazi iz svježeg i kristalno čistog glasa; muzikalna u najvećoj mjeri, ona je donijela Luciju majstorski. Te svoje kvalitete upotpunila je glumom; upravo idealnom simbiozom tih dviju komponenata, lik Lucije izašao je izdiferenciran u svim pojedinostima. Lirski i naivan u prvim prizorima, on je postajao sve tragičniji, da bi u prizoru ludila došao do vrhunca. Nikada lišen mekoće, nježnosti i poetičnosti, on je živio intenzivnom snagom, koja je pokrenula gledalište i držala ga u napetosti do završetka predstave. Zbog toga Mica Glavačević nije samo velika pjevačica, već ujedno i velika glumica. Kao takva, ona je bila najsvjetlija točka izvedbe, a za Zagreb otkriće u pravom smislu riječi.“
Mica Glavačević počela je gostovati u Zagrebu. U travnju 1955. pjevala je Gildu, i Leonoru u Trubaduru, u listopadu opet Gildu, u studenome Leonoru i u prosincu Gildu na gostovanju slavnog Paola Silverija u Rigolettu. Nenad Turkalj napisao je u 12. travnja 1955. u Narodnom listu; „Prvo veće gostovanje, kad smo je slušali u jednoj od najznamenitijih koloraturnih partija, doživjeli smo nesvakidašnje oduševljenje publike, osobito đačkih galerija kod kojih je Mica Glavačević izgleda već prilikom svog nedavnog prvog nastupa u Zagrebu pobudila velike simpatije. Upoznali smo u njoj pjevačicu lijepo izrađene i individualne ličnosti, koja raspolaže glasovnim materijalom izvanredne ljepote; zaista već odavna nismo čuli toliko čist, pun i nosiv koloraturni sopran, koji osvaja ležernošću koloraturnih pasaža i ukrasa. Svakako ta uloga, onakva, kako smo je čuli, nije još izrađena do onih krajnjih mogućnosti, koje su kod ove izvanredne pjevačice očito dostižne. Isto tako smo tek na momente mogli u tom nastupu otkriti snažan glumački instinkt, koji Micu Glavačević logično vodi scenom i upućuje je putem oplemenjivanja i produbljivanja uloge psihološkim finesama glumačko interpretativne kreacije. Očito je, da Mici Glavačević ne bi trebalo više od kraćeg sistematskog rada pod rukovodstvom dobrih kazališnih stručnjaka i u sklopu odgovarajućeg repertoara, pa da se razvije u prvorazrednu pjevačicu, na kojoj bi nam inozemne pozornice mogle zavidjeti.”
U studenome 1955. Mica Glavačević je uz Josipa Gostiča gostovala u Trubaduru. Turkalj je 8. studenoga napisao u Narodnom listu kako „nije zatajila svoj koloraturni fah, a njezin glasovni joj je intenzitet omogućio da na solo mjestima uvjerljivo oblikuje dionicu Leonore; pasus koji joj je sigurno najbolje odgovarao bila je koloraturna kavatina (As-dur) u drugoj slici.”
Nije još bila članica zagrebačke Opere, a 29. veljače 1956. pjevala je Kraljicu noći na premijeri Čarobne frule. Zapravo, njezine iznimne glasovne kvalitete potaknule su zagrebačku Operu da u repertoar uvrsti to djelo, što je bio događaj za glazbeni Zagreb. Izvedbom je dirigirao Milan Sachs, Okupili su se vrsni solisti no glavna privlačnost te predstave bila je riječka sopranistica kao Kraljica noći. Krešimir Šipuš napisao je 4. ožujka u Narodnom listu: „Izvanredno tešku ulogu Kraljice noći otpjevala je superiorno Mica Glavačević. Vratolomne kolorature uspijevale su joj s lakoćom: ona je zaista oduševila. Kada bi malo više pažnje obratila izražajnosti u interpretaciji teksta, njezinom pjevanju uopće se ne bi moglo prigovoriti.” Vrijedi napomenuti da je za tu kreaciju čuo i slavni Herbert von Karajan prigodom njezina gostovanja s tom ulogom u Linzu i pozvao je da gostuje u Bečkoj državnoj operi. No prepreke birokratsko-političke naravi bile su nepremostive i to se nije ostvarilo.
Do kraje sezone 1955./1956. Mica Glavačević gostovala je u Zagrebu još nekoliko puta. Pjevala je Leonoru s Josipom Gostičem i Donnu Annu na nezaboravnom gostovanju Georgea Londona u Don Juanu, kako se tada nazivao Don Giovanni. Dobila je toliki pljesak da se to nije svidjelo slavnome gostu. Postala je ubrzo poznata u svim našim kazališnim središtima.
U sezoni 1956./1957. Mica Glavačević postala je stalna članica zagrebačke Opere i miljenica širokog sloja ljubitelja kazališne umjetnosti. Govorilo se o ljepoti njezina fenomenalnoga glasa, sjajnoj tehnici koloratura i osobitom smislu za interpretaciju. Imala je ono nešto prema čemu se umjetnici razlikuju. Uspjelo joj je ono što mnogima nije dano: publika je dolazila u kazalište da čuje nju, njezinu jedinstvenu Luciju, Kraljicu noći ili Leonoru u Trubaduru. Pobirala je nastupni pljesak na tzv. redovitim repertoarnim predstavama, primjerice Trubadura.
Godina 1956. bila je godina velikih uspjeha Mice Glavačević. Doživljavala je i službena priznanja pa je izabrana u skupinu istaknutih jugoslavenskih umjetnika koji su predstavili jugoslavensku umjetnost u Kini. Toliko je oduševila i samog predsjednika vlade Ču En Laja da joj je darovao pribor za pisanje iz vremena dinastije Ming. Bilo je to veliko priznanje umjetnici i dragocjen prilog njezinoj kolekciji biranih umjetničkih predmeta. Sakupljanje umjetničkih predmeta i putovanja bila su velika strast te po prirodi vrlo skromne i jednostavne umjetnice.
Prva premijera Mice Glavačević kao članice zagrebačke Opere bila je 10. studenoga 1956. Lucia di Lammermoor pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Nanda Roje. Ne, to nije ‘Lucia’, naslovio je svoju kritiku u Narodnom listu Nenad Turkalj nezadovojan cjelokupnom realizacijom predstave, pogotovo scenskom. Ali nije mogao ne istaknuti „popularnost kod zagrebačke publike” koju uživa Mica Glavačević, koja je „pjevala s divnim tonovima u drugoj oktavi (prekrasni b-ovi u prizoru ludila)”, ali i dodao da je „šteta, što ova nesumnjivo – štono bi naši stari rekli – bogodano obdarena pjevačica ne dotjera svoju pjevačku tehniku, kako bi fenomenalna ljepota njenog glasa imala usavršeno tehničko (izvođačko) ruho”. Prema Krešimiru Šipušu u Vjesniku od 20. studenoga, „Mica Glavačević u naslovnoj ulozi bila je upravo odlična. Njene izvanredne koloraturne sposobnosti došle su u ovoj teškoj ulozi do punog izražaja. S nevjerojatnom lakoćom ona je otpjevala tešku ariju ludila.”
Glas Mice Glavačević bio je osobit. Bio je posebne boje, topao i nježan, i jednako je dobro pristajao talijanskom repertoaru i Mozartu, kao i ruskim skladateljima. To je još 1955. uočio ravnatelj beogradske Opere Oskar Danon i izabrao je za ulogu Antonide u Ivanu Susanjinu, točnije operi Život za cara Mihaila Glinke koju je snimio s ansamblom beogradske Opere i Miroslavom Čangalovićem u naslovnoj ulozi za gramofonsku tvrtku Decca. Kao što je već bila potpuno ovladala svim zahtjevima talijanskog opernog repertoara, a zatim i Mozartova stila, tako je i s rijetkom suverenošću svladala ruski jezik i stilske karakteristike Glinke, Rimski-Korsakova i Čajkovskog.
Mladen Bašić odabrao je Micu Glavačević i za premijeru opere Sadko Rimski-Korsakova u travnja 1957. u režiji Koste Spaića, scenografiji i kostimografiji Vladimira Žedrinskog s Josipom Gostičem u naslovnoj ulozi. Pjevala je morsku kraljevnu Volhovu. Njezina interpretacija uspavanke bila je jedan od velikih trenutaka na premijeri. Odjek te predstave bio je velik i u međunarodnim okvirima pa je godine 1959. nastala za gramofonsku tvrtku Philips snimka opere Sadko s ansamblom zagrebačke Opere pod Bašićevim ravnanjem. Godine 1956. Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu snimila je za gramofonsku tvrtku Philips još jednu operu Nikolaja Rimski-Korsakova – Priču o caru Saltanu. Objavljena je 1960. Dirigent Demetrij Žebre odabrao je Micu Glavačević za ulogu Kraljevne Labudice.
Mica Glavačević bila je slavuj zagrebačke Opere i idealna interpretkinja Slavuja Stravinskog na prvoj hrvatskoj izvedbi istoimene opere 1958. pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Vlade Habuneka sa scenografijom Ede Murtića. Siniša Hrestak napisao je 15. ožujka 1958. u Studentskom listu, da je „u naslovnoj ulozi ponovno briljirala Mica Glavačević, koja je svoju intonativno i tehnički tešku ulogu svladala izvanrednom lakoćom”. Bila je isto tako primjerna Virgilija na praizvedbi opere Koriolan Stjepana Šuleka 12. listopada iste godine pod ravnanjem Milana Horvata, također u režiji Vlade Habuneka. Isti kritičar napisao je 28. listopada 1958. u istome listu da nas je „Mica Glavačević još jednom zadivila svojim prekrasnim mekanim glasom. Njena arija u drugom činu bila je izvedena odlično. Visoki tonovi, kojima ona barata neobičnom lakoćom, upravo su lebdjeli.”
U studenome 1958. Mica Glavačević ostvarila je svoju posljednju veliku ulogu na sceni zagrebačke Opere, Verdijevu Violettu. Nažalost, premijera Traviate 15. studenoga događala se pod nesretnom zvijezdom, pa je ni omiljena zagrebačka primadona nije uspjela spasiti. Prije podne doživjela je težak žučni napad, pjevala je pod sedativima, a nakon predstave odvezena je na hitnu operaciju.
I jedna sjajna karijera počela se približavati kraju. Mica Glavačević imala je još toliko toga reći, ali uprava Opere nije za to pokazala razumijevanje. Počeli su joj davati manje važne uloge, čak i mezzosopranske. Bila je izložena raznim stresovima što je vjerojatno pogoršalo aplastičnu anemiju od koje se razboljela. Za liječenje su joj bile potrebne česte transfuzije krvi. Kad se pročulo da je bolesna, cijela muška đačka galerija dala je za nju krv – toliko ju je publika voljela i cijenila. Sve je češće boravila u bolnici Rebro u Zagrebu u kojoj je naposljetku i umrla 14. lipnja 1974. godine.
Mica Glavačević ostavila je neizbrisiv trag u našoj opernoj reprodukciji, i još će se dugo svaka nova pojava koloraturnog soprana vrednovati prema njezinim visokim i dosad nepremašenim standardima. Tko ju je ijednom slušao nije je zaboravio. Bila je umjetnica velike muzikalnosti i posebna glasa, dramski sopran s koloraturama, specifične boje i topline, koji je jednako osvajao blistavim koloraturama, kao i nježnim lirskim pasažama, bilo to u operi ili u interpretaciji koncertne popijevke u čemu je dolazio do izražaja i njezin istančan osjećaj za stil i znatno tehničko znanje. Imala je suptilan osjećaj za malu formu te dobru dikciju, što nije često kod koloraturnog soprana.
Koloraturni sopran bio je uvijek nešto iznimnno, nedostižno. Taj glas u najvišem registru podsjeća na najljepši pjev slavuja, a to gledatelja odvlači u sfere nesvakidašnjeg, nadnaravnog. A kada je taj glas iznimne ljepote i gipkosti, natprosječne zvučnosti i blagosti, a k tome i pjevačica neposredna i draga, iskrena umjetnica, razumjet ćemo da je Mici Glavačević uspijevalo potpuno osvojiti slušatelja ma gdje nastupala. Bila je i ostala jedinstvena i neponovljiva.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.
Piše:
MarijaBarbieri