Paško Duplančić

(Split, 3. rujna 1918. — 1. listopada 1981.)

• Rođen u Splitu 3. rujna 1918. Paško Duplančić prvu je poduku u pjevanju dobio od Petra Markovića Šilana kod kojega su učili gotovo svi splitski operni pjevači. Sudjelovao je u ratu i bio član Kazališta Narodnog oslobođenja Dalmacije, a 1945. postao je član novoutemeljene Opere Narodnog kazališta Split. U Splitu je uz neke manje uloge kao što su Šjor File u Tijardovićevoj Maloj Floramye, Zuniga u Carmen, Crkvenjak u Tosci pjevao i gazdu Marka u Eri s onoga svijeta kao i Kecala u Prodanoj nevjesti. U osvrtu na premijeru Tosce 13. studenoga 1946. S.[igmund] Šteg napisao je 26. studenoga u Slobodnoj Dalmaciji: „Ostajući u okviru svojih dispozicija pjevačke komike Paško Duplančić dao je u manjoj ulozi crkvenjaka primjernu sliku sitnog crkvenog epikurejca živo i uz nastojanje da prenaglašenim karikiranjem povisi i izazove efektnost veselosti.“
  
  Godine 1947. Duplančić je otišao u Zagreb u angažman u Hrvatsko narodno kazalište i nastavio učiti pjevanje kod Lava Vrbanića. Nastupao je uglavnom na reprizama opera: npr. u ulozi Komtura u Mozartovu Don Juanu. Osvrćući se na obje izvedbe (na premijeri je Komtur bio Aleksandar Griff, op. a.) kritičar V. B. napisao je u Narodnom listu 6. studenoga 1948. da je ulogu pjevao Paško Duplančić „također s manjim nedostatkom čistoće u 9. slici”.
  
  Godine 1950. Duplančić je došao je u Operu Narodnog pozorišta u Sarajevu u kojoj je bio u stalnom angažmanu do 1973. ali je i poslije nastavio s njom surađivati. U Sarajevu je njegov bas plemenite, tamne boje došao do punog izražaja a s vremenom se razvijalo i njegovo umijeće interpretacije pa je ostvario mnogo kompletnih glazbeno-scenskih kreacija. Postao je prvi bas Opere i nositelj najzahtjevnijih uloga, ponajviše u fahu basso cantante.
  
  Redali su se Tommaso u operi U dolini Eugena d’Alberta, Dr Bartolo u Figarovu piru, Colline u La Bohème, Vlaho u Ekvinociju slovenskog skladatelja Marjana Kozine (1907-1966), Samuel u Krabuljnom plesu, Sulejman II. u Nikoli Šubiću Zrinjskom, Sparafucile u Rigolettu, Đurek u operi Dorica pleše Krste Odaka (1888-1965), Leporello u Don Juanu, Ramfis u Aidi, Sarastro, Govornik i Drugi oklopnik u Čarobnoj fruli, kralj Henrik u Lohengrinu, Kardinal u Halèvyjevoj Židovki, Rouchet u Andréu Chénieru, Kolatin u Otmici Lukrecije Benjamina Brittena, Mefisto u Faustu, Oroveso (ili kako se u Sarajevu nazivao, Orovist) u Normi, Filip II. u Don Carlosu, Alvise u Giocondi, Boris Godunov, Zaharija u Nabuccu, Sandoval u Donizettijevoj operi Vojvoda od Albe, Kralj u Aidi, Ivan Grozni u istoimenoj operi Rimski-Korsakova, Gvardijan u Verdijevoj operi Moć sudbine, Abimeleh u Samsonu i Dalili, Miha u Prodanoj nevjesti te naposljetku je 26. siječnja 1977. pjevao basovsku dionicu na praizvedbi scenskog oratorija Jama hrvatskog skladatelja Nikole Hercigonje (1911-2000) nastalog prema poemi Ivana Gorana Kovačića.
  
  Kroz cijelo vrijeme svojega sarajevskog angažmana Paško Duplančić bio je povezan sa splitskom Operom. U članku s naslovom Bilans Splitske opere u Slobodnoj Dalmaciji 29. lipnja 1957. nepotpisani autor u osvrtu na premijeru Ukletog Holandeza napisao je: „Paško Duplančić je svojim muzikalnim, lirskim basom izveo svoju dionicu (Dalanda, op. a.) sigurno i ujednačeno. Šteta je što mu impostacija tona dosta često ide na uštrb dikcije, koja naročito u Wagnerovoj drami predstavlja vrlo važnu komponentu.” U istome članku pohvaljen je njegov Končak u Knezu Igoru. U osvrtu na gostovanje argentinske sopranistice Helge Marino u Rigolettu kritičar Slobodne Dalmacije Vladimir Kuljiš naveo je 29. siječnja 1958.: „Paško Duplančić, bas, u ulozi Sparafucilea bandita, pokazao je veliku elastičnost i moduliranost glasa, samo neki dublji tonovi nisu bili dovoljno snažni i izražajni. Njegova je gluma u svakom pogledu vrlo dobra.” Isti kritičar u recenziji predstave Lucia di Lammermoor pisao je u Slobodnoj Dalmaciji 1. veljače 1958.: „Paško Duplančić, bas, u ulozi Raymonda Bidebenta pokazao je vrlo uspješno svoju tendenciju cizeliranja i nijansiranja pjevačke fraze.“
  
  Također Vladimir Kuljiš ocijenio je 12. veljače 1958. u Slobodnoj Dalmaciji u osvrtu na Aidu: „Paško Duplančić lijepim fraziranjem i dobrom glumom kreirao je ulogu kralja egipatskog.“ Osvrćući se na reprizu Ukletog Holandeza godinu dana poslije premijere Tuna Celio-Cega naveo je 4. ožujka 1958. u zagrebačkom Vjesniku: „Treba na prvom mjestu spomenuti Paška Duplančića koji je ne samo svojim lijepim glasom i muzikalnošću, nego i glumačkom kreacijom u potpunosti ostvario lik Dalanda.“ U osvrtu na izvedbu Lohengrina poznati splitski glazbeni recenzent S.[igmund] Šteg pisao je 8. ožujka 1959. u Slobodnoj Dalmaciji: „Metalno zvučni i plemenito modulativni bas Paška Duplančića sažeo je adekvatno karakterne osobine sadržane u kraljevskoj figuri Henrika ‘Ptičara’.“ Dugogodišnji splitski glazbeni kritičar Željko Rapanić osvrnuo se na obnovljenu izvedbu opere Adel i Mara Josipa Hatzea 6. svibnja 1959. u Slobodnoj Dalmaciji riječima: „Paško Duplančić interpretirao je lijepo i izrađeno u muzičkom pogledu (osobito početak II. čina) starog Vornića.“
  
  Za vrijeme svojega sarajevskog angažmana Paško Duplančić bio je jednu godinu član Opere u Baselu. Nastupao je i kao koncertni pjevač. Gostovao je na mnogim opernim pozornicama u tadašnjoj Jugoslaviji te u Italiji, Švicarskoj i Bugarskoj.
  
  Dobitnik Nagrade 27. jul grada Sarajeva za 1977. bas glasa plemenite tamne boje i velika opsega, sigurne muzikalnosti, cjelovita glazbeno-scenska osobnost, Paško Duplančić umro je 1. listopada 1981. u svom rodnom Splitu.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

  Nakon početaka u splitskoj Operi i zagrebačkoj Operi, Paško Duplančić je 1950. došao u Operu Narodnog pozorišta u Sarajevu u kojoj je njegov bas plemenite, tamne boje došao do punog izražaja a s vremenom se razvijalo i njegovo umijeće interpretacije pa je ostvario mnogo kompletnih glazbeno-scenskih kreacija. Postao je prvi bas Opere i nositelj najzahtjevnijih uloga

Piše:

Marija
Barbieri