Duško Kukovec

(Maribor, 14. srpnja 1926. – Split, 13. svibnja 1992.)

• Duško Kukovec bio je posljednji dramski bariton hrvatske opere. Danas, kad je ta vrst glasa gotovo izumrla, oni koji su ga slušali jako se dobro sjećaju mnogih njegovih različitih, komičnih ili dramskih likova, ali svih s velikim vokalnim i scenskim zahtjevima koje je Kukovec s lakoćom svladavao, pjevajući nerijetko gotovo svakodnevno. Njegov glas bogat, moćan ali i pun topline i nijansi u izrazu, glas velika opsega od basovskih dubina do sigurnih, prodornih i sjajnih visina te „prirodnost, neposrednost, iskonski uvjerljiv muzikalitet, spontan i neopterećen natruhama patetike, riznica tonskih ljepota, svježina, fraza logična, dotjerana i dorečena“, kako je pisao Josip Mirošević u Slobodnoj Dalmaciji u nekrologu 15. svibnja 1992., a povrh svega elementarna snaga, istinitost, životnost i uvjerljivost interpretacije kao i izvrsna dikcija krasili su sva Kukovčeva ostvarenja, od snažnom dramatikom nabijenih verističkih Alfija u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani i Tonija u Leoncavallovim Pagliaccima, koje je tumačio iste večeri, Nike Marinovića u Brkanovićevu Ekvinociju, nepatvorenim narodnim humorom protkanih gazde Marka i mlinara Sime te Gojena u Gotovčevim operama Ero s onoga svijeta i Morana do glasovno i scenski raskošnih Escamilla u Bizetovoj Carmen, Igora u Borodinovu Knezu Igoru, glasom i stasom herojskog Zrinjskog, kojega je tumačio više od dvjesto puta, nerijetko i dva puta dnevno i s kojim je 1973. proslavio četvrt stoljeća na sceni, do Wagnerova Ukletog Holandeza, Verdijeva Nabucca i Borisa Godunova Musorgskog.
  
  Nikša Bareza pripremio je 1968. u Splitu realizaciju velebnog djela Musorgskog. U dvjema prvim predstavama naslovnu ulogu tumačio je njegov svjetski poznati tumač – Miroslav Čangalović. Treća izvedba predstavila je Duška Kukovca. Glazbeni kritičar Slobodne Dalmacije Željko Rapanić pisao je 15. svibnja: „Već na samom početku bilo je očito da je Kukovec drugačije zamislio i obradio lik ruskog cara. Njegov je Boris muzički mekši, kantabilniji, tako reći belkantistički raspjevan. Dramski akcenti svedeni su na neophodno naglašavanje neke akcije i neizbježne zahtjeve partiture i uloge. Boja Kukovčeva glasa, baritonalna karaktera, učinila je Borisa manje surovim i nasilnim. Takav je i na pozornici bio. Treba Kukovcu odati priznanje za cjelovito izražen stav i za dosljednost koja mu nije dopustila ni časa da slijedi druge velike uzore.“
  
  Kao što je Duško Kukovec bio veličanstven herojski tumač Zajčeva sigetskog junaka tako je s osjećajem za humor pjevao dobrodušnog mlinara Simu u Gotovčevu Eri s onoga svijeta i davao mu toplinu priprostog dobrog čovjeka iz naroda. No mnogo je češće nastupao kao gazda Marko dajući i tome liku potrebnu strogoću ali i trenutke nježnosti prema kćeri. A u Gotovčevoj rugalici Rizvan-aga pokazao je istančan smisao za odmjerenu satiru.
  
  Glas Duška Kukovca od prirode velik, zdrav i snažan, velikog opsega, nije poznavao nikakvih tehničkih teškoća. On je jednostavno pjevao i u iskonskom umjetničkom osjećaju vlastitog bića nalazio onaj pravi izraz radosti ili boli, pobjede ili poraza, nadmoćne silovitosti ili tihe patnje što je naročito dolazilo do izražaja u njegovim interpretacjama psihološki složenih likova kakav je primjerice bio Tonio u Pagliaccima, u kojemu je nalazio niz izvrsnih glasovnih i scenskih detalja – naročito kao tumač Prologa. U osvrtu na obnove Cavallerije rusticane i Pagliaccija u HNK-u u Zagrebu u ožujku 1973. na kojima je Kukovec pjevao Alfija i Tonija, Nenad Turkalj je u Večernjem listu 19. ožujka napisao da je „ostvario uloge koje ulaze u njegova najzrelija ostvarenja“.
  
  Duško – Ljudevit Kukovec rođen je u Mariboru 14. srpnja 1926. godine. Srednju Muzičku školu završio je u Sarajevu u kojemu je 1947. počeo pjevačku karijeru najprije kao član zbora Opere a zatim kao solist u epizodnim ulogama. Istodobno je svirao violu u orkestru Sarajevske filharmonije i učio pjevanje kod baritona Rudolfa Ertla. Poslije se usavršavao kod tenora Maria Arkusa. Nakon osvojene druge nagrade na natjecanju mladih pjevača Narodne republike Slovenije, od rujna 1954. bio je član Opere Slovenskoga narodnog gledališča u Mariboru, a u veljači 1955. postao je član Opere Narodnog kazališta Split. U lipnju 1955. predstavio se splitskoj publici svojim lijepo obojenim i zvučnim basso-cantante kao Timur u Turandot. Slijedio je Sparafucile u Rigolettu pa dvije premijere: u siječnju 1956. Raimondo u Donizettijevoj Luciji di Lammermoor i u ožujku Alvise u Ponchiellievoj Giocondi. Nenad Turkalj pisao je u Narodnom listu 8. svibnja: „Pored dobrog Barnabe Frane Lovrića dao je značajan nastup Duško Kukovec u ulozi Alvisa pokazavši zamjernu ljepotu svog dobro školovanoga glasa.“ Slijedile su uloge Orovesa u Bellinijevoj Normi i Ramfisa u Verdijevoj Aidi. Prema osvrtu u Slobodnoj Dalmaciji 25. srpnja 1958., kad je Norma izvedena na Peristilu „od pjevača ove predstave potrebno je istaknuti svakako Duška Kukovca. koji je, iako mu uloga ne pruža velike mogućnosti koncentracije, pjevao lijepo, staloženo, sigurno impostiranim, punim i snažnim glasom, pa se istakao i pjevanjem i pojavom.“
  
  I kao što to često biva, bas s dobro postavljenim visokim registrom – Kukovec je bez problema pjevao visoki b – počeo je prelaziti u fah dramskog baritona. Prva stepenica na tom putu bio je u travnju 1957. Holandez na premijeri Ukletog Holandeza. U osvrtu na sezonu 1956./1957. kritičar Slobodne Dalmacije napisao je 29. lipnja: „Lik Ukletog Holandeza tumačio je naš mladi bas Duško Kukovec. Njegov sonorni, ujednačeni bas, muzikalnost, sigurnost, dobra tehnika i fizička izdržljivost manifestirala se u realizaciji njegova Holandeza koji će ostati u sjećanju.“ Nakon premijere Ukletog Holandeza u travnju, u svibnju je nastupio u ulozi posve oprečnih zahtjeva – kao Galicki u Borodinovu Knezu Igoru. Isti kritičar u istom članku bio je manje oduševljen tim njegovim ostvarenjem. Napisao je da je donio lik Galickog „glumački dosta površno, koristeći se mnogo više vanjskim efektom nego stvarnim psihološkim doživljavanjem pojedinih raspoloženja“. Našto manje od godine dana poslije, 4. ožujka 1958., u osvrtu na splitskog Holandeza zagrebački kritičar Tuna Celio-Cega pisao je u Vjesniku: „Duško Kukovec ima vrlo ugodan dramski bariton, koji svojim glasovnim mogućnosima upravo zapanjuje. Posjeduje izvrsnu dikciju kao i lakoću fraziranja najtežih mjesta partiture. Ali u glumačkom pogledu bio je slab. Osjeća se manjak scenskih pokusa.“ Holandeza je Kukovec pjevao i na obnovi opere 1965. i poslije, 1975., u Zagrebu. Njegov je Holandez tada konkurirao inače neprikosnovenom tumaču toga lika u nas – Tomislavu Neraliću. U ožujku 1959. Kukovec je pjevao Telramunda u Lohengrinu – i više nije bilo povratka u basovski repertoar. U osvrtu na premijeru opere S.[igmund] Šteg napisao je u Slobodnoj Dalmaciji 8. ožujka: „Zločinački tamni lik krivokletnika Friedricha od Telramunda dočarao je Duško Kukovec širokim rasponom svog snažnog i plastično-zvučnog bas-baritona.“
  
  U siječnju 1966. Kukovec je uvrstio u repertoar ulogu koju je tumačio nebrojeno puta. u Splitu i Zagrebu – Puccinijeva Scarpiju. U Splitu je trebalo izdržati konkurenciju s u toj ulozi veličanstvenim Antom Marušićem koji se pomalo povlačio sa scene, a u Zagrebu s Tomislavom Neralićem koji je upravo grmio s pozornice u prizoru Te Deuma. Mislim da su samo Neralić i Kukovec svojim velikim i snažnim glasovima uspijevali proći kroz u tom prizoru iznimno gust i glasan zbor i orkestar.
  
  Sljedećim nastupima kao Amonasro u Aidi Duško Kukovec potvrdio se kao dramski bariton, i u tom je fahu ostao nezamjenjiv i neponovljiv. Njegov Amonasro koji je snažno odjekivao splitskim Peristilom ali i zagrebačkim HNK-om zabilježen je na CD-u svečane izvedbe Aide 1971. s Ljiljanom Molnar-Talajić u naslovnoj ulozi pod ravnanjem Nikše Bareze koji ga je veoma cijenio.
  
  U Zagrebu je Duško kao Ljudevit Kukovec prvi put gostovao potkraj 1956. kao Escamillo u Carmen. Narodni list posvetio mu je 5. siječnja 1957. vrlo dug osvrt. Citirat ćemo dio: „Ljudevit Kukovec, kojega s izvedaba Splitske opere poznajemo po kvalitetnim interpretacijama basovskih partija (Ramphis u 'Aidi', Alvise u 'Giocondi'.Timur u 'Turandot') predstavio se zagrebačkoj publici u istaknutoj baritonskoj ulozi Escamilla. Prije svega valja naglasiti da je odlično apsolvirao njene visoke note, pokazavši u najvišem registru sigurno i solidno postavljanje tona, koji je zvučan i dovoljno prodoran. Topao i veoma ugodan Kukovčev glasovni materijal dovoljno je izražajan i u ostalim registrima; to mu je omogućilo da Escamilla donese pjevački ujednačeno i u tolikoj mjeri impresivno, da je osvojio simpatije zagrebačke publike i postigao svojom arijom živo odobravanje.“ Drugi put je nastupio u Zagrebu nakon gotovo godinu dana, u studenome 1957. kao Galicki u Knezu Igoru i potkraj mjeseca, opet kao Escamillo uz glasovitu rumunjsku gošću Elenu Cernei (1924-2000).
  
  Nakon što je deset godina bio stalni gost u zagrebačkoj Operi, Kukovec je stalni član postao u rujnu 1967. i ostao do odlaska u mirovinu u siječnju 1974. Zatim je, opet kao gost, u naponu snage, nastavio nizati najteže dramsko-baritonske uloge. Iznimnih vokalno-pjevačkih mogućnosti u Zagrebu je otpjevao i izrazito belkantističku ulogu – Verdijeva Rigoletta, no Leonardom na premijeri 1966. Krvave svadbe suvremenog mađarskoga skladatelja Sándora Szokolaya (1931-2013), dvije godine poslije njezine budimpeštanske praizvedbe, došao je do punog izražaja njegov izrazit afinitet prema snažnim dramskim likovima, nerijetko i onima iz suvremenog repertoara, poglavito iz hrvatskih opera. Na tonskom zapisu u Fonoteci Hrvatskog radija zabilježen je na snimci opera Svijetleći grad Ive Lhotka-Kalinskog, Povratak te Adel i Mara Josipa Hatzea (objavljena i u izdanju tadašnjeg Jugotona), Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca, Ekvinocij Ivana Brkanovića i Saloma Richarda Straussa. Za njegova Jochanaana na Splitskom ljetu 1969. inače operi nesklon Igor Mandić napisao je u Vjesniku 7. kolovoza da je „silovitost njegova glasa općinjavajuća“.
  
  Neka budu navedene još neke osobito dojmljive uloge u iznimno bogatom i raznolikom repertoaru Duška Kukovca. To su Gérard u Giordanovu Andréi Chénieru, Barnaba u Ponchiellijevoj Giocondi, Kocelin u Porinu Lisinskog, Topan-paša u Gotovčevoj Mili Gojsalića, Stanko u Hatzeovom Povratku, Veliki Dagonov svećenik u Samsonu i Dalili Camillea Saint-Saënsa te Gorjančikov u operi Iz mrtvog doma Leoša Janáčeka.
  
  S ansamblom zagrebačke Opere Duško Kukovec gostovao je 1972. u Teatru Kirov u Lenjingradu kao Amonasro i Escamillo. Na gostovanjima zagrebačke Opere, među ostalima i u Gran Théâtre de Genève u sezoni 1974./1975. oduševljavao je svojim knezom Igorom. Prilikom gostovanja u Beogradu kritika je pisala: „Zagrebački su solisti priredili Beograđanima jedno veče nesvakidašnjeg umjetničkog uživanja. To se osobito odnosi na Duška Kukovca, baritona zvonkog tembra, koji je svoju ulogu donio sa mnogo nijansi u izrazu u kojem se ljudska toplina skladno prožimala s herojskom odlučnošću. Vjernom dočaravanju tragike i emocionalnih doživljavanja ruskog kneza naročito je doprinjela odlična dikcija ovog umjetnika.“
  
  Taj snažan glazbeno-scenski umjetnik rijetkoga glasa za svoj rad nije dobio nikakvo službeno priznanje! Nadilazio je domete onih koji su nagrade dodjeljivali. To im svakako ne služi na čast.
  
  Duško Kukovec je tragično preminuo u Splitu 13. svibnja 1992. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

Piše:

Marija
Barbieri