Attilio Planinšek

(Trst, 20. travnja. 1922. – Split, 2. svibnja 1985.)

• Kad je 1958. godine na Splitskim ljetnim igrama u kultnoj predstavi Aide nastupio tršćanski Slovenac Attilio Planinšek, bilo je jasno da će Split dobiti svojega miljenika. Popularnost koju je Attilio Planinšek uživao u Splitu bila je ravna onoj koju danas uživaju zvijezde zabavne glazbe. Njegov krasan glas, mek i topao, ujednačen u svim položajima, s blistavim i sigurnim visinama osvojio je splitsku publiku koja je posebno osjetljiva na tenore. „Pjeva sa čistim pozicijama i tonovima.“, pisao je Miljenko Grgić u monografiji 50 splitskih ljeta 1954 – 2004 i ta čistoća zapjeva iznimno lijepoga glasa orila se kazalištem, Peristilom i Galerijom Meštrović više od dva desetljeća.
  
  Attilio Planinšek rođen je 20. travnja 1922. u Trstu. Pjevanje je učio kod nekada slavnih pjevača Toti Dal Monte (1893-1975) i Francesca Merlija (1887-1976). Debitirao je 1947. u Toulonu kao Manrico u Trubaduru, nastupao je u talijanskim kazalištima i 1950. (neki izvori navode godinu 1953.) osvojio prvu nagradu između 37 tenora na natjecanju Concorso internazionale di musica Gian Battista Viotti u Vercelliju. Nastavio je pjevati u Italiji i u drugim europskim zemljama, pjevao je između ostalog u Stoll Theatreu u Londonu i u Švicarskoj. Godine 1957. došao je u Operu Slovenskoga narodnog gledališča u Ljubljani.
  
  Tada je prvi put gostovao u Zagrebu. Narodni list [vjerojatno Nenad Turkalj, op. a.] ovako je 9. studenoga 1957. ocijenio njegova Manrica: „Nedjeljna izvedba Verdijeva 'Trubadura' upoznala nas je sa slovenskim tenorom tršćanskog porijekla Attiliom Planinšekom, koji se odlično afirmirao u ulozi Manrica. Lijepo obojenim glasovnim materijalom grlenog prizvuka, snažne nosivosti i sigurnih visina, on je disciplinirano, intonativno čisto, tek ritmički mjestimično nesigurno pjevao tu ulogu potrebnim mladodramskim stilom. Premda njegov način pjevanja nije bez zamjerki, Planinšek danas suvereno raspolaže svojim glasovnim materijalom, i to mu daje iznimnu vrijednost na opernoj sceni. Simpatičnom pojavom i igrom on je upotpunio svoj nastup, premda se stalno osjećao diskretni oprez, vjerojatno s obzirom u novom ansamblu i na novoj sceni. Rasprodano gledalište dočekalo ga je više nego srdačno.“
  
  Planinšek je dvije sezone bio član ljubljanske Opere. U Splitu je gostovao kao njezin prvak, a od 1960. do 1964. i od 1972. do smrti bio je prvak splitske Opere. U Splitu osvrti na njegov nastup često su naslovljeni „Bravo Planinšek!!!“ Uz Split je bio trajno povezan i za vrijeme svojeg angažmana u Beogradu od 1964. do 1972. godine.
  
  Radames u Aidi na Peristilu i Calaf u Turandot na stepeništu Meštrovićeve Galerije prve su Planinšekove nezaboravne kreacije. Ariju E lucevan le stelle Cavaradossija iz Tosce nitko nije pjevao s toliko žara i tonske ljepote kao on. Njegov sjajan visoki registar dolazio je do punog izražaja u Trubaduru, gdje je briljirao kao Manrico na obnovi opere 1960. Iste je godine bio i sjajan André Chenier na obnovi istoimene opere. U njegova najuspjelija ostvarenja mogu se još uvrstiti Ismaele u Nabuccu, Pollione u Normi, Rodolfo u La Bohème, Turiddu u Cavalleriji rusticani, Canio u Pagliaccima, Des Grieux u Manon Lescaut i Enzo u Ponchiellijevoj Giocondi.
  
  No u Splitu Planinšek je i proširio repertoar ulogom Samsona u Saint-Saënsovoj operi Samson i Dalila koju su postavili na scenu dirigent Silvije Bombardelli i redatelj Tomislav Kuljiš. U Splitu je neko vrijeme djelovala i izvrsna talijanska mezzosopranistica Bianca Bortoluzzi pa se repertoar djelomično njoj prilagođavao. K tome je Velikog Dagonovog svećenika pjevao veliki Ante Marušić. Kritičar zagrebačkog tjednika Telegram Nenad Turkalj napisao je 10. ožujka 1961. uz pohvale svima sudjelujućima: „Attilio Planinšek glasovno je idealan interpret Samsona. Njegov mladodramski tenor toplo obojen u visinama došao je do punog izuražaja i na najbanalnijim mjestima uloge no treba mu odati posebno priznanje za prvorazredno otpjevan i odigran prizor u mlinu koga je spontanim doživljajem uzdigao do scene potresne snage. U zajedničkom nastupu Bianca Bortoluzzi i Planinšek ostvarili su vrhunac predstave u duetu drugog čina, koji je s njenom interpretacijom velike arije, bio na evropskom nivou.“ Pohvalama nije štedio ni skladatelj Ivo Kirigin u Vjesniku 2. ožujka. Napisao je: „Za tenora Planinšeka pjevanje je skoro isključivo izražajno sredstvo, kojim je realizirao ulogu Samsona, podređujući mu potpuno glumačku stranu. Ali zato je to glas, koji je široko raspjevane melodijske linije vodio neobično sigurno, pa je svojim snažnim i toplo obojenim glasom dao adekvatno ostvarenje lika legendarnog junaka.“ Bianca Bortoluzzi i Attilio Planinšek nastupili su zajedno i na obnovi Carmen u travnju 1961. Potkraj 1961. Planinšek je pjevao Rodolfa na premijeri La Bohème.
  
  U Verdijevoj operi Moć sudbine Planinšek je pjevao „s toliko elana, zvonke prodornosti i muzičke uvjerljivosti“, pisao je Telegram, 24. ožujka 1967. i „unio je mnogo osjećaja i tonske ljepote u lik Don Alvara“, čitamo u Vjesniku, 17. srpnja 1967.. U Don Carlosu je „princa Carlosa pjevao s mnogo temperamenta u tonu“, pisao je Vjesnik, 20. srpnja 1967. Planinšek je pjevao i Gounodova Fausta. Za Adela u operi Adel i Mara Josipa Hatzea dobio je 1979. Nagradu Milka Trnina. Bio je pravi lirico-spinto tenor koji je s godinama postajao snažniji pa je došao do Otella, ali „na žalost njegove su granice ispod zahtjeva te složene i teške uloge. Nema onakav dramski tenor kakav je potreban za Otella. On tu rolu nije dosegao, premda se očito mnogo trudio“, pisao je Vjesnik 29. srpnja 1970. No i Planinšekovi najsjajniji dani bili su već za njim iako je pjevao još više od deset godina, a ni njegov scenski nastup nije bio adekvatan pjevačkome.
  
  Tršćanski Slovenac za splitsku opernu publiku, a i šire, bio je i ostao pjevač jedinstvene, neponovljive glasovne ljepote. Ljubav je bila obostrana. On je odabrao Split za svoj dom i u njemu je umro 2. svibnja 1985. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

Piše:

Marija
Barbieri