Noni Žunec

(Studenci, Maribor, 7. svibnja 1921. – Zagreb, 28. prosinca 2004.)

• Zagrebačka Opera ranije je bila cilj slovenskih opernih pjevača a i sam grad privlačio je slovenske umjetnike. Ostajali su u Zagrebu i čvrsto se utkali u hrvatsko nacionalno biće. Jedan od njih bio je i tenor Jeronim Noni Žunec.

  Noni Žunec rođen je u Studencima pokraj Maribora 7. svibnja 1921. kao najmlađe dijete u obitelji željezničara. Pjevao je od rane mladosti. U Zagreb je došao 1942. kao svršeni đak mariborske Učiteljske škole i postao član Radio zbora. Prvi put javno je nastupio 1943. na tadašnjem Hrvatskom krugovalu kao solist u izvedbi Kantate o kavi Jochanna Sebastiana Bacha. Neko je vrijeme djelovao na radiju, a zatim se godine 1945. upisao na Muzičku akademiju gdje je studirao pjevanje kod Lava Vrbanića i 1949. diplomirao. U srpnju 1946. kao član Opernog studija nastupio je u ulozi Rinuccia u znamenitoj produkciji Muzičke akademije Puccinijeva Giannnija Schicchija. Nastup učenika Hrvatskog državnog konzervatorija u Operi zlatnim slovima upisan je u hrvatski glazbeni život. Iznjedrio je, uz Vladimira Ruždjaka u naslovnoj ulozi i Žuneca još neke umjetnike koji će ga obilježiti: dirigenta Berislava Klobučara, redatelja Vladu Habuneka i još nekoliko pjevača, Nadu, tada Putar i Melitu Kunc. Izvedbu je pripremio Božidar Kunc. U osvrtu u Narodnom listu 14. srpnja 1946. nepotpisani autor napisao je da su Žunec i Melita Kunc „imali više prilike da pokažu pjevačke sposobnosti na polju lirike, pa su u tome postigli dobar uspjeh koji mnogo obećaje“. Kad je u ožujku 1947. upriličen Gianni Schicchi kao repertoarna predstava HNK-a kritičar V. K. napisao je 2. travnja u Studentskom listu: „Jeronim Žunec je dao jednog lijepo pjevanog Rinuccio-a. Njegov snažni tenor, jednako jak i izražajan u visinama kao i kod nižih partija bez naprezanja je savladavao postavljene zadatke i naročito u duetu posljednje scene vrlo lijepim i dinamski šatiranim visinama pokazao svoje pjevačke kvalitete u lijepom svjetlu.“ Ali angažman u HNK-u nije dobio.

  Godinu dana poslije dirigent Ivan Štajcer (1909-1980) pozvao je Žuneca u Operu Narodnog pozorišta u Sarajevu gdje je u travnju 1948. nastupio u ulozi Likova na premijeri Carske nevjeste Rimski Korsakova. Trebao je profesionalno debitirati kao Almaviva u Seviljskom brijaču, no Žunec je svojim profesionalnim debijem smatrao nastup 26. prosinca 1948. u ulozi Vojvode od Mantove u Verdijevu Rigolettu, što je zacijelo najzahtjevniji početak karijere za lirskog tenora. U Operu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu angažiran je 1. siječnja 1949. i prvi put je u njoj nastupio 6. siječnja, također kao Vojvoda. Tada se nisu pisali osvrti na pojedinačne nastupe, ali slijed događaja jasno ukazuje da je u toj iznimno zahtjevnoj ulozi vrlo uspio. Bio je to znak velike prirodne nadarenosti i dobra školovanja. Sa sarajevskom Operom ostao je povezan pa je između ostalog nastupio 1956. u ulozi Erika na premijeri Wagnerova Ukletog Holandeza i 1978. kao David na praizvedbi opere Jazavac pred sudom bosanskohercegovačkog skladatelja Vlade Miloševića (1901-1990).

  Rad u Radio zboru pod ravnanjem Mladena Pozajića i Slavka Zlatića, izvrsno školovanje na Akademiji i dolazak u zagrebačku Operu, u kojoj su tada djelovali dirigent Milan Sachs i vrhunski umjetnici poput Josipa Gostiča, Vilme Nožinić, Josipa Križaja, Marijane Radev i Nade Tončić, vrlo su poticajno djelovali na talentiranog i ambicioznog mladog pjevača, i Žunec se razvio u cjelovitu glazbeno-scensku osobnost. Bio je odličan glazbenik i uvjerljiv scenski umjetnik. U Zagrebu je ostvario sedamdesetak uglavnom glavnih i naslovnih uloga, neke u slavnim produkcijama zagrebačke Opere. U oskudnim tadašnjim novinskim prikazima predstava u zagrebačkoj Operi, koji su se uglavnom ograničavali na premijere ili reprize u novoj podjeli uloga, nalazimo osvrt Nenada Turkalja u Narodnom listu 16. ožujka 1950. u prigodi premijere obnovljenog Borisa Godunova u kojemu je Žunec pjevao Dimitrija Samozvanca nakon prije otpjevanog Bezazlenog,
  
  Turkalj je napisao: „Od pjevača koji su prvi put nastupili u Borisu Godunovu najizjednačeniju kreaciju dao je Noni Žunec. Njegov lik Dimitrija bio je glasovno potpuno svladan, pjevački savjesno izrađen i glumački dobro riješen u solidnoj, nepretencioznoj interpretaciji. Svojim savjesno i seriozno prostudiranim ulogama Žunec s mnogo uspjeha popunjava osjetljive praznine u solističkom ansamblu naše opere.“ Isti je kritičar vrlo pozitivno ocijenio 12. travnja u Narodnom listu njegov nastup u Puccinijevoj La Bohème. Napisao je: „Noni Žunec kao stalni tenor naše opere stekao je već osnovnu sigurnost u svladavanju novih uloga. Njegova muzički vrlo dobra interpretacija Rodolpha [tako se tada pisalo, op. a.] nije još posve zaokružena te sada čeka na posljednje finese koje će joj dati punu svježinu i scensku životnost. Vrlo je simpatično kod Žuneca što izbjegava sve negativne tenorske manire (glumačke i glasovne), oblikujući svoje likove jednostavnim i neupadljivim načinom. Žunec se razvijao u tome smjeru.
  
  Noni Žunec nizao je uloge: Janka u Prodanoj nevjesti, Ernesta u Don Pasqualeu, Pinkertona u Madame Butterfly, grofa Riccarda u operi Četiri grubijana Ermanna Wolf-Ferrarija, Cassija u Otellu. Za Pinkertona, kojega je ostvario s gošćom Zlatom Butković, Turkalj je napisao 4. svibnja 1950. u Narodnom listu: „Noni Žunec pjevao je prvi puta poručnika Pinkertona, glasovno vrlo dobar, svladao je potpuno ovu ulogu na svoj, danas već poznati, muzikalan način. Glumački lik donio je dobro u okviru stereotipne režijske postave.“ No Turkalj ispravno nastavlja: „Noni Žunec je u posljednje vrijeme preuzeo niz uloga. Otvoreno je pitanje, da li je takvo opterećenje dobro za mladog pjevača koji se još uvijek razvija. Njegov glasovni materijal, dobra škola i izrazit scenski talenat obećavaju, da će se razviti u umjetnika zaista prvorazrednih kvaliteta. Ali za to još treba mnogo rada, za koji teško da će naći vremena ako bude morao pošto-poto vući repertoar.“
  
  Turkalj je bio u pravu što je vrijeme poslije pokazalo. No tada još ni tridesetogodišnji Žunec nizao je uloge i uspjehe. Na glasovitoj premijeri Otela [tako se tada pisalo, op. a.] s Josipom Gostičem i Dragicom Martinis u rujnu 1950. pjevao je Cassija. Turkalj je napisao 12. rujna u Vjesniku da je „pokazao svoje glasovne kvalitete u najljepšem svjetlu“ i dodao: „Mladi tenor prošle sezone znatno je napredovao, pa ima sve uvjete, da svoj vrijedni glasovni materijal razvije i dalje. Njegov Cassio, iako glumački neiskusno, bio je dan vrlo solidno spremljeno i muzikalno.“ Nije prošlo ni mjesec dana a Žunec je sudjelovao na praizvedbi Ekvinocija Ivana Brkanovića 4. listopada 1950., koja je bila velik trenutak u povijesti hrvatske glazbe i unijela svjež dah u podosta ustajale operne prilike u nas. Bila je to svečana predstava prigodom osamdesete obljetnice osnutka Hrvatske opere. Za njegova Ivu Ledinića Turkalj je 6. listopada pisao u Narodnom listu „Noni Žunec oblikovao je toliko realan i u izrazu jednostavan a topao lik, da se to može smatrati velikim uspjehom tako mladog pjevača.“
  
  Žunec je i dalje nizao uloge: Cavaradossija u Tosci, Branka Milenkova na praizvedbi opere Dimnjaci uz Jadran Ive Tijardovića 20. siječnja 1951., Riccarda u Krabuljnom plesu, Miću u Eri s onoga svijeta, s kojim je nastavio sjajnu tradiciju slovenskih tenora interpreta Gotovčeva Ere, kojega je pjevao više od tristo puta i s kojim se oprostio od scene 1979., te Alfreda na premijeri Traviate. U nekim svojim razmišljanjima u povodu te premijere u ožujku 1952. Turkalj je 2. travnja napisao u Studentskom listu: „Noni Žunec je na premijeri bio pjevački indisponiran. Ali to nije smetalo da se do kraja shvati njegova kreacija, koja je u stopu pratila režisersku koncepciju i individualno je upotpunjavala. U ariji II. čina živio je sa svakom riječi, sa svakim tonom, pa i u na oko psihološki neizražajnoj i (bukvalno) staromodnoj kadenci. Majstorsku igru pokazao je za vrijeme arije baritona: kvalitete dramske glume bile su ovdje uzdignute do stapanja s muzičkim dijelom zbivanja. Iste kvalitete pokazao je i u sukobima III. čina, gdje je svladao najtežu zapreku: patetiku Alfreda.“
  
  Žunec je neumorno grabio nove uloge vrlo različitih stilskih zahtjeva – od Petra Kulišića na reprizi Gotovčeve Mile Gojsalića, preko Alomavive u Seviljskom brijaču i Juranića u Nikoli Šubiću Zrinjskom do Eisensteina u Šišmišu. Izričući pohvale svim sudionicima na čelu s Nadom Tončić, Turkalj je u Narodnom listu 8. studenoga 1952. napisao: „Noni Žunec pokazao je ponovo svoj izvanredni smisao za humor, kao i istaknuti glumački talenat: od podosta 'operetnog' bečkog zavodnika on je stvorio zaokružen dramski lik, psihološki produbljen do krajnje granice, koje mu postavljaju mogućnosti vedre muzičke scene.“
  
  Potkraj 1952. Žunec je počeo ulaziti u teži dramski repertoar što njegovu u osnovi lirskom glasu nije baš koristilo, osnažio je srednje glasovne položaje ali izgubio sjaj u visinama. Slijedili su Florestan na reprizama Fidelija, pjesnik Gonzalvo na premijeri opere Sat Španije Mauricea Ravela te iste večeri Turiddu u Cavalleriji rusticani i njegova deseta nova uloga te 1952. godine – Canio u Pagliaccima. Veliki Josip Gostič nije nikada pjevao obje uloge iste večeri. Turkalj opet nije štedio riječi pohvale za njegova Turiddua i u Narodnom listu 11. siječnja napisao je: „U Cavalleriji rusticani Noni Žunec igrao je modernu igru, glumački jednostavnu, ali i duboko impresivnu, s divno otpjevanom svakom muzičkom frazom, u kojoj se uvijek krio psihološki akcent ponekog kobnog trenutka u trokutu Turiddu – Santuzza – Lola.“ A i skladatelj Ivo Kirigin (1914-1964), tada glazbeni kritičar, napisao je u Vjesniku 4. siječnja 1953. da se „od pjevača posebno istakao Noni Žunec, koji je dao u ulozi Canija tako pjevački i glumački razrađeni lik, kao što se rijetko ima prilike čuti i vidjeti na opernoj pozornici. Proživljenost drame jednog nesretnog čovjeka bila je kod Žuneca sasvim prirodna i uvjerljiva, a da je kod toga ljepota pjevačkog tona uvijek bila u punoj mjeri sačuvana.“
  
  Potkraj veljače 1953. Žunec je krenuo i u Wagnerov repertoar . Na premijeri Ukletoga Holandeza pjevao je Erika. Turkalj je u Narodnom listu 2. ožujka ocijenio njegov nastup „zaista briljantnim“ (a pjevao je uz Tomislava Neralića i Mariju Podvinec u glavnim ulogama) i nastavio da je „u pogledu prožimanja glumačke i pjevačke komponente ostvario najcjelovitiju kreaciju večeri. Jednostavnost i prirodnost izraza, koja je osnovna odlika toga našeg mladog umjetnika, omogućila mu je stilski vjernu, po sredstvima suvremenu, a po izražajnosti duboko sugestivnu interpretaciju: posebno treba istaći prizor pričanja sna.“
  
  U studenome 1953. Žunec je pjevao Don Joséa na premijeri Carmen, u prosincu Fausta. Te je 1953. godine postigao i međunarodno priznanje. Gostovao je u Ateni i, prema Narodnom listu 3. travnja 1953., zauvijek osvojio atensku publiku svojim nastupima u operama Krabuljni ples, La Bohème, Cavalleria rusticana, Tosca i Pagliacci.
  
  Dana 28. veljače 1954. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu zbio se jedinstven umjetnički događaj – premijera opere Život razvratnika Igora Stravinskog, ni dvije i pol godine nakon njezine venecijanske praizvedbe 11. rujna 1951. Izvedba je bila prvorazredna i potvrdila priključak zagrebačke Opere na suvremena glazbena kretanja i njezin visok domet u provedbi tih projekata. Dirigirao je Milan Sachs, režirao Vlado Habunek, sudjelovali su Josip Križaj, Nada Tončić, Tomislav Neralić i Marijana Radev, a glavnu ulogu Toma Rakewella pjevao je Noni Žunec. Uspjeh je bio potpun. Skladatelj i tada glazbeni kritičar (lž) [Lovro Županović] (1925-2004) napisao je u Vjesniku 6. ožujka 1954. da je „Noni Žunec kao Tom Rakewell izvrsno i glasovno i glumački izradio i donio lik mladića koji postepeno evoluira (bolje rečeno regresira) od naivnog provincijalca do razočaranog luđaka.“ U ožujku 1954. Žunec se usudio prihvatiti Manrica u Trubaduru, i opet oduševio Turkalja koji je nakon opširnog osvrta na njegovu kreaciju u Narodnom listu 19. ožujka zaključio da ga je „dostojno približio Gostiču“. Ipak malo previše! Žunec je Manrica otpjevao osam puta ali to je bio prekrupan zalogaj. Sve se više usmjeravao prema karakternim likovima. Još je u prosincu 1954. nastupio kao Vladimir na premijeri Borodinova Kneza Igora. Godine 1955. ansambl Opere Narodnog pozorišta u Beogradu pod ravnanjem Oskara Danona snimio je operu za gramofonsku tvrtku Decca. Snimka je objavljena na CD-u u izdanju tvrtke Naxos.
  
  Žunec je nastavio nizati uloge s osobitim naglaskom na djelima hrvatskih autora. Tumačio je glavne tenorske uloge na praizvedbama nekoliko hrvatskih opera. Uz već spomenuti Ekvinocij i operu Dimnjaci uz Jadran tu su još bili i Zlato Zadra Ivana Brkanovića, Majka Margarita Krste Odaka, Labinska vještica Natka Devčića, Stanac i Dalmaro Jakova Gotovca te Moć vrline Igora Kuljerića za koju je 1978. dobio Vjesnikovu nagradu Josip Slavenski za najbolju interpretaciju djela hrvatskog autora. Moć vrline dobila je i nagradu INE i praizvedena je 8. svibnja 1977. na 9. Muzičkom biennaleu Zagreb.
  
  Ulazak Nonija Žuneca u teži, lirico-spinto pa i dramski repertoar usmjerili su ga prema ulogama s nižom tessiturom koje traže visoku muzikalnost, kreativnost i osjećaj za stil. Tako u njegove najuspjelije kreacije iz toga vremena ulazi i Pélleas u nezaboravnoj izvedbi opere Pélleas i Melisanda Claudea Debussyja, u kojemu je bio „oličenje zanosne ljubavi i mladenačke opojnosti“, a prema Nenadu Turkalju u Telegramu 23. travnja 1965. „potpuno stopljen s autentičnim likom, sav u pritajenom, kao slučajnom nemiru, sav u prepuštanju onome što nailazi s neizbježivom nužnošću“. Turkalj nastavlja: „Koliko je scenskog iskustva i koliko interpretativne kulture potrebno da bi se onako decentno graduiralo saznanje osjećaja koje Pélleasa dovodi do prigušenih predsmrtnih izljeva strasti koja i nije strast nego tek igra. [...] I koliko je pjevačkog umijeća potrebno, koliko muzikalnosti, da se onako prirodno iznesu one dugačke recitativne deklamacije, a da se bez narušavanja ravnoteže vokalne dionice oblikuju mjestimčno zgusnute i penetrantne melodičke fraze.“
  
  Žunec je bio i Mladoženja na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Krvava svadba Sandora Szokolaya 1966. u skladateljevoj nazočnosti. Istodobno se okušao i u dvjema operama Čajkovskog. U osvrtu na premijeru Evgenija Onjegina dirigent i tada glazbeni kritičar Krešimir Šipuš (1930-2014) napisao je u Vjesniku 22. svibnja 1956.: „Noni Žunec kao Lenski, jednostavan i uvjerljiv, bio je dobar sve do određenog trenutka. [...]. Glasovno Žunec nije bio sasvim čist: kod nekih tonova u visokom položaju osjećao se napor i nesigurnost, ali je u okviru momentanog glasovnog raspoloženja pjevao ipak vrlo muzikalno.“ Herman u Pikovoj dami bila je jedna od Žunecovih najboljih uloga što se već moglo primijetiti na premijeri. Tako je skladatelj, tada i glazbeni kritičar B.[ranimir] Sakač (1918-1979) pisao 11. listopada 1956. u Politici: „Herman Noni Žunec u mnogo čemu se odvajao od tradicionalne interpretacije ove demonijom opsednute ličnosti. Žunec je uneo jednu ličnu notu: mekoću i osećajnost, koja je inače svojstvena ovom našem umetniku. Njegov Herman – koji kao lik ni u operi nije razrađen do kraja konsekventno i psihološki opravdano – u početku je delovao divergentno. Ali se tokom pretstave postepeno dizala zavesa s jedne interesantne interpretacije, koja nam je Hermana učinila bližim i ljudskijim nego ranije. A kad u sceni s Lizinim pismom i priviđenjem izbije mahnita i nemoćna strast, koja će dovesti do tragedije, delovanje je bilo snažno, gotovo potresno. U pevačkom pogledu, Žunec je dao vrlo lepu i muzikalnu kreaciju.“
  
  Za veličanstvenog u svojemu rastrojstvu Hermana dobio je 1960. Nagradu Milka Trnina. Za njegova tragičnog Canija u Pagliaccima kritičari u Ateni napisali su da je „plakao bez jecanja“. S njim je 1974. proslavio 30. obljetnicu umjetničkog djelovanja. Valja spomenuti i njegova neodoljivo komičnoga fratra Elustafa, „malo remek-djelo glumačko-pjevačke kreacije“ u još jednoj znamenitoj produkciji zagrebačke Opere – Vjenčanju u samostanu Sergeja Prokofjeva. A taj niz kreacija Nonija Žuneca na sceni zagrebačke Opere upotpunili su Bojan u Gotovčevoj Morani, Peter Grimes u istoimenoj Brittenovoj operi, Ivo u Povratku Josipa Hatzea, Porin Vatroslava Lisinskog, Pjer u Ratu i miru Prokofjeva, Sadko Rimski-Korsakova, Filch u Prosjačkoj operi Gaya-Peppuscha i još niz drugih.
  
  Žunec je vrlo profinjeno pjevao i koncertni repertoar: motete Ivana Lukačića te tenorske dionice u Händelovu Judi Makabejcu, Mozartovu i Verdijevu Requiemu, Beethovenovoj Devetoj simfoniji i Missi solemnis, djelu Oedipus Rex Stravinskog, u Proljetnoj simfoniji Benjamina Brittena, Pjesmi o zemlji Gustava Mahlera i u Osorskom requiemu Borisa Papandopula.
  
  Noni Žunec bio je jedna od onih ličnosti glazbene scene kojima glas i pjevačko umijeće služe kao sredstvo izraza. On je služio umjetnosti. Za svoj doprinos hrvatskoj kulturi dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Do odlaska u mirovinu 1981. ostao je vjeran zagrebačkoj Operi unatoč primamljivim pozivima iz inozemstva.
  
  Jeronim Noni Žunec umro je u Zagrebu 28. prosinca 2004. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

Piše:

Marija
Barbieri