Nevenka Tomašić

(Senj, 23. lipnja 1903. – Opatija, 14. siječnja 1978.)

• 
  
  Nevenka Tomašić rođena je 23. lipnja 1903. u Senju. Po zanimanju je bila gimnazijski profesor no ljubav prema glazbi dovela ju je 1946. u novoutemeljeno hrvatsko Narodno kazalište na Rijeci. Najprije je bila članica Zbora a već 14. travnja 1947. bilježimo njezin nastup u ulozi Lucije na premijeri Cavallerije rusticane. U riječkoj Operi ostala je do 1967. i osvajala ljepotom svoga zvonkog, nosivog i prodornog glasa baršunaste boje kao i razvijenim smislom za glazbenu i scensku interpretaciju. Te su osobine najbolje došle do izražaja u njezinoj vrhunskoj kreaciji Gluckova Orfeja o čemu je pisao i istaknuti hrvatski književnik Nedjeljko Fabrio (1937-2018) u svojoj knjizi Vježbanje života.
  
  Kad je u veljači 1955. nastupila u toj ulozi u Zagrebu s ansamblom riječke Opere, J.[anko] Žganjer ocijenio je 15. veljače njezin nastup u Narodnom listu: „U naslovnoj ulozi nastupila je prof. Nevenka Tomašić, koje su glasovne i predstavljačke kvalitete velike. To se naročito osjetilo u accompagnato recitativima koje ova umjetnica izvodi dramatski. Upravo dirljivu scenu dala je na kraju arije 'Što ću sam bez Euridike', kad Orfej posljednji put udara u liru i rastaje se svojom pjesmom pred mrtvom dragom. Publika je srdačno aplaudirala.“ A F.[erdo] Pomykalo napisao je u Borbi 20. veljače da je „dala veoma solidnu partiju čija glavna odlika nije u glasovnoj strani, već u izvanredno finom stilskom ostvarenju Gluckove muzike“.
  
  Kao što je čest slučaj, pogotovo u Operama gradova na Sredozemlju gdje je Mascagnijeva Cavalleria rusticana gotovo uvijek na repertoaru, mezzosoprani počinju karijeru ulogom Lucije. Tako se i Nevenka Tomašić predstavila riječkoj opernoj publici u travnju 1947. kao Lucia. Novoutemečjeno Narodno kazališta na Rijeci stvaralo je repertoar premijerama pa je nova solistica s već velikim životnim iskustvom nizala uloge: Katu u Prodanoj nevjesti, Bertu u Seviljskom brijaču, Dadilju u Borisu Godunovu, Martu u Faustu do Dome u Eri s onoga svijeta, Suzuki u Madame Butterfly, Pauline u Pikovoj dami te, ovoga puta, Lole na obnovi Cavallerije rusticane kad je kritičar Riječkog lista napisao 25. ožujka 1951. da je „alt plemenitog kalibra“ te da je „na izbirljiv način izvela onu poznatu ariju koja odgovara prokšenom i podrugljivom karakteru Lole“.
  
  Zatim je došao ispit za pjevača – Verdi. Na svečanoj premijeri Krabuljnog plesa Nevenka Tomašić pjevala je Ulricu. Kritičar koji se potpisuje „nip“ postavljajući je u svojoj ocjeni na drugo mjesto poslije interpretkinje Amelije, napisao je 17. svibnja 1951. u Riječkom listu: „Nevenka Tomašić, alt prodornog i dubokog tona, kao Ulrika, izvela je jednu od najljepših ali i najnapornijih altovskih partija. To je glas koji osvaja.“ I doista Nevenka Tomašić nastavljala je osvajati većim i manjim ulogama. Između Vornićeve žene na premijeri opere Adelova pjesma Ive Paraća (1890-1954) i Maddalene na premijeri Rigoletta pjevala je Carmen. Poslije spomenutog Orfeja došle su zacijelo najteže zadaće – 1953. Amneris u Aidi i 1954. Azucena u Trubaduru. Slijedilo je nekoliko manjih uloga do Komposarice na praizvedbi 25. svibnja 1955. opere Rona Borisa Papandopula, Johnove majke u Konzulu Gian Carla Menottija i sljedećeg vrhunca – Dalile na premijeri Samsona i Dalile Camillea Saint-Saënsa. Kneginja de Bouillon u Adriani Lecouvreur Francesca Cilee, Mrs Quickly u Falstaffu, Slijepa žena u Giocondi, Amneris, ovoga puta, na premijeri Aide 1959., dovele su do još jednog vrhunca – Eboli u Don Carlosu. Proširila je svoj repertoar i zanimljivom ulogom u slavenskom opernom stvaralaštvu – Vješticom (Ježibabom) u Dvořákovoj Rusalki.
  
  Nevenka Tomašić, pjevačica osebujna glasa i umjetnica s urođenim istančanim umjetničkim senzibilitetom, otpjevala je sve glavne mezzosopranske uloge u operama tada na repertoaru Opere Narodnog kazališta „Ivana Zajca“, uglavnom na njihovim premijerama. Ostavila je dubok trag u riječkom glazbenom, poglavito opernom životu. Umrla je 14. siječnja 1978. u Opatiji.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

Piše:

Marija
Barbieri