Irma Demoris

(Mostar, 7. lipnja 1917. – Split, 21. ožujka 2015.)

• 

  Irma Demoris rođena je kao Irma Grisogono u Mostaru 7. lipnja 1917. Potomkinja je ugledne stare splitske plemićke obitelji Grisogono. Školovala se u Splitu u privatnoj školi svoje tete, pijanistice Ene Iveta-Gisogono (1897-1982). Opernu karijeru počela je u Operi Narodnog kazališta u Splitu pa je u travnju 1947. kao Irmu Mrduljaš nalazimo u ulozi Frasquite u Bizetovoj Carmen. Zatim je od 15. rujna 1947. do 31. srpnja 1949. bila članica Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu i istodobno se usavršavala u pjevačkom umijeću kod nekada poznatog baritona Rudolfa Ertla (1886-1974). Na prvoj izvdbi opere Poljubac Bedřicha Smetane u Sarajevu u siječnju 1949. pjevala je Barču. Preudala se Demoris i nastavila karijeru u Narodnom kazalištu na Rijeci. Do kraja 1969. bila je solistica Narodnog kazališta “Ivana Zajca”. (poslije tako preimenovanog).
  
  Kao Irma Demoris nastupila je početkom sezone 1951./1952. u ulozi Oscara u Krabuljnom plesu, zatim je pjevala Maricu u Splitskom akvarelu Ive Tijardovića te u siječnju 1952. Gildu na premijeri Rigoletta. Nakon još jednog izleta u operetu – kao Valencienne u Veseloj udovici Franza Lehára – nastupila je uz Nevenku Tomašić u naslovnoj ulozi na premijeri hvaljene predstave Gluckova Orfeja koju je osmislio i realizirao Lovro pl. Matačić. Tri godine poslije na gostovanju ansambla riječke Opere u Zagrebu njezin je Amor vrlo lijepo ocijenjen. Janko Žganjer ustvrdio je 15. veljače 1955. u Narodnom listu da je „meko baršunastim tonom izradila Irma Demoris muzički lik Amora”, dok je F.[erdo] Pomykalo 20. veljače napisao u Borbi: „Irma Demoris donijela je lik Amora vrlo fino i ukusno i pokazala je izraziti smisao za ovu vrstu uloga.”
  
  Matačić je znatno pridonio usponu riječke Opere, u dramskom repertoara kao što je Orfej ali i u vedrome kao što je Šišmiš Johanna Straussa. Svi su sudionici uživali u stvaranju premijere 28. siječnja 1953. i dali svoj maksimum. Prema Joži Požgaju u Riječkom listu 5. veljače 1953., „Irma Demoris bila je izvrsna u ulozi sobarice Adele. Glasovno čistim i muzikalno dotjeranim pjevanjem, naročito arijama u drugom i trećem činu, iskreno je oduševljavala.”
  
  Irma Demoris dobro je vladala tehnikom koloratura i svojim je lijepim glasom te profinjenim scenskim nastupom u riječkoj Operi ostvarila tridesetak glavnih uloga: Rosinu u Seviljskom brijaču, Zerlinu na premijeri Don Juana, Luciju u Luciji di Lammermoor, Muhu na praizvedbi 25. svibnja 1955. opere Rona Borisa Papandopula, Musettu na premijeri Puccinijeve La Bohème, Lakmé u istoimenoj operi Lea Délibesa, Olimpiju na premijeri Offenbachovih Hoffmannnovih priča, Petricu na premijeri Gotovčeva Đerdana, Blondu u Mozartovoj operi Otmica iz saraja (na programu je pisalo „seraja”) i vjerojatno najsloženiju i najtežu – Aminu na premijeri Mjesečarke Vincenza Bellinija.
  
  Slijedile su eksponirana sopranska dionica u kantati Carmina burana Carla Orffa i Jelena u operi Nikola Šubić Zrinjski, zatim nastupi na premijerama: Frasquita u Carmen, Nannetta u Verdijevu Falstaffu, Lauretta u Puccinijevom Gianniju Schicchiju, Adina u Donizettijevu Ljubavnom napitku, nastup na praizvedbi 10. svibnja 1960. opere Stari mladić Tihomila Vidošića (1902-1973), Norina u Donizettijevu Don Pasqualeu i druge, više od trideset, što je prilično mnogo za izrazito koloraturni sopran. Redovito je sudjelovala i u riječkom koncertnom životu. Gostovala je u drugim hrvatskim gradovima. Tako je u Splitu u kolovozu 1958. u sklopu Splitskih ljetnih priredbi nastupila kao Rosina. Kritičar Slobodne Dalmacije Ž.[eljko] R.[apanić] napisao je 15. kolovoza nakon velikih pohvala nositelju naslovne uloge Anti Marušiću da su gosti „Irma Demoris i Janez Lipušček pjevali također vrlo lijepo i ukusno“, te da je „lagan i muzikalan glas Irme Demoris odgovarao dionici Rosine, kao i sama pojava pjevačice.“ Nakon završetka umjetničke karijere odselila je u Sjedinjene Države.
  
  Irma Demoris, rođena Grisogono, udana Mrduljaš, preudana Demoris i poslije Omčikus, umrla je u dubokoj starosti, u 98. godini, 21. ožujka 2015. u Splitu i pokopana je na gradskom groblju Lovrinac. Njezin je doprinos riječkom glazbenom životu u njegova dva prva poslijeratna desetljeća vrlo kvalitetan i vrijedan pozornosti.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

Piše:

Marija
Barbieri