Andrica Dumanić

(Split, 29. prosinca 1921. – 22. srpnja 2011.)

• Andrica Dumanić bila je vodeća pjevačica prvih desetljeća djelovanja novoustrojene Opere Narodnog kazališta Split. Pjevački studij završila je u Muzičkoj školi u Splitu kao učenica Petra Markovića Šilana koji je bio uvelike zaslužan za visoku razinu pjevačkog kadra Opere. Najprije je pjevala u Zboru Kazališta narodnog oslobođenja Dalmacije, a od debija 1946. ulogom Nedde u Leoncavallovim Pagliaccima do umirovljenja 1967. bila je prvakinja Opere. Njezin mladodramski sopran velika opsega, ujednačen i nosiv u svim položajima, voluminozan, metalna sjaja, te istodobno topao i baršunast, bio je jedan je od najljepših i najosebujnijih u njezinoj povijesti. Nizala je ulogu za ulogom. Obdarena izvanrednim pjevačkim mogućnostima, ostvarila je vrlo širok i raznovrstan repertoar u rasponu od Marice u Tijardovićevoj opereti Splitski akvarel do Ortrud u Wagnerovu Lohengrinu.
  
  Pjevala je praktično gotovo sve sopranske uloge u operama na repertoaru, osim koloraturnih. Marica u Prodanoj nevjesti, Micaela u Carmen, Đula u Eri s onoga svijeta, Melka u Adelu i Mari Josipa Hatzea, Santuzza u Cavalleriji rusticani koje je postala gotovo nezamjenjiva interpretkinja. Pjevala ju je na premijeri u veljači 1949., na obnovi u ožujku 1955., na obnovi u ožujku 1957., na obnovi u veljači 1960. i naposljetku na obnovi u studenome 1963. kada je Željko Rapanić u Slobodnoj Dalmaciji 27. studenoga napisao da se „među ženskim likovima isticala Andrica Dumanić koja je Santuzzu pjevala vrlo korektno, suzdržano u izrazu, a muzički dosljedno“. Bile su tu i Gotovčeva Morana, Amelija na reprizi Krabuljnog plesa, Margareta na premijeri Fausta što je već na početku njezine karijere obilježilo raznolikost repertoara koji će godinama svladavati. Glazbeni kritičar V. Kalmeta u povodu premijere Gounodova Fausta napisao je 12. prosinca 1953. u Slobodnoj Dalmaciji da je „ostvarila glasovno i glumački toplo i suptilno lik Margarete, za koju je u normalnim uvjetima potreban koloraturni sopran”.
  
  Kruna njezinog dotadašnjeg rada bila je 1954. naslovna uloga na premijeri Verdijeve Aide. Pišući o „potpunom uspjehu predstave“ pod ravnanjem Silvija Bombardellija u režiji Stanka Gašparovića isti kritičar napisao je da je „usprkos bolesti i indispozicije bila na visini“. Aida je istoga ljeta krenula na svoj trijumfalni pohod Dioklecijanovim Peristilom a Andrica Dumanić redovito ju je godinama tumačila. U toj je ulozi gostovala i u Zagrebu u studenome 1956. zajedno s prvakinjom skopske Opere Anom Lipšom-Tofović kao Amneris i s velikim Josipom Gostičem u ulozi Radamesa. N.[enad] T.[urkalj] je u Narodnom listu 17. studenoga napisao: „Valja istaći da su pored ovacija kojima je galerija dočekala Gostiča i obje gošće, pogotovo Andrica Dumanić, pozdravljene spontanim, srdačnim aplauzom. […] Andrica Dumanić u naslovnoj ulozi Aide impresionirala je prije svega zagrebačku publiku nosivošću svog mladodramskog soprana, kao i pretežno uspjelim visokim piano tonovima. Lijepo je interpretirala ariju I. čina, a i u sceni na Nilu pobrala je aplauz. Najsmireniji i najsolidniji nastup dala je međutim u 3. slici, u velikom duetu s Amneris. Njen lik Aide bio je kreiran jednostavno i srdačno.“
  
  Kad je Andrica Dumanić pjevala Đulu kritika je pisala da je „upravo zadivila prisutne: svojim snažnim, prodornim i kristalnim glasom (duet s Mićom u prvom činu i arijom u drugom činu) dokazala je da posjeduje bogat glasovni materijal”. Kritičar dodaje da je „vrijedno napomenuti, da je ona prilikom nedavnog gostovanja na zagrebačkoj sceni kao Margareta u Gounodovom ‘Faustu’ (3. ožujka 1954., op. a.) doživjela veoma lijep uspjeh” te dodaje “afirmacijom i kod zagrebačke kazališne publike, Dumanićka postepeno, ali sigurno utire put k još većim i većim uspjesima”
  
  Na premijeri Povratka Josipa Hatzea uz 75. obljetnicu skladateljeva rođenja, prema kritičaru Slobodne Dalmacije s inicijalima P. D. 29. svibnja 1954., „Andrica Dumanić nam je solidno i glumačćki i pjevački kreirala mladu seosku ženu Jelu“. Jelu je pjevala i na obnovi opere u lipnju 1965. Na premijeri Wagnerova Ukletog Holandeza, prema Slobodnoj Dalmaciji 29. lipnja 1956., „donijela je Sentu staloženo i s mnogo uspjeha”. Sentu je pjevala i na obnovi opere u veljače 1965. Na premijeri Kneza Igora u lipnju 1957. u prikazu sezone neidentificirani kritičar napisao je: „Andrica Dumanić je i ovom zadatku spremno odgovorila. Prateći njen razvoj kroz duži period možemo konstatirati da se kod Andrice Dumanić osjeća stalni uspon, koji iz predstave u predstavu pretvara ovu talentiranu pjevačicu u sve zreliju umjetničku ličnost.” No kritičar dodaje: „Morala bi mnogo više pažnje u daljnjem radu posvetiti unutarnjoj izradbi fraze i ispravnom naglasku vokala, jer bi joj otklanjanje tih nedostataka donijelo ubuduće mnogo više uspjeha.“
  
  
  
  Ljeti 1957. Andrica Dumanić imala je svoj veliki trenutak – pod ravnanjem Silvija Bombardellija uz Marijanu Radev, Rudolfa Francla i Tomislava Neralića pjevala je sopransku dionicu u Verdijevu Requiemu. Skladatelj i tada glazbeni kritičar Branimir Sakač napisao je 24. srpnja u Slobodnoj Dalmaciji: „Andrica Dumanic imala je dvostruko težak ispit –Verdija i tri istaknuta reproduktivna umjetnika – ali i mogućnost da okuša svoje sposobnosti na jednom veoma teškom zadatku i da ocijeni svoja dosadašnja dostignuća u usporedbi sa svojim suinterpretatorima. S tog stanovišta uspjeh Andrice Dumanić veliki je uspjeh. Ljepota njenog glasa, osobito u srednjem registru, zaslužuje laskavo priznanje i divljenje – ona je također jedno od otkrića ljetnih priredbi. Tako bogat i plemenit glasovni materijal zadužuje sada umjetnicu da izradi do kraja tehniku daha radi visokih tonova i dubokog registra, kojem manjka punina. Andrica Dumanić od prirode posjeduje svu lakoću i mekoću u prelivima, to je rođen belcanto glas. Sada bi još tome trebalo dodati one nijanse u oblikovanju fraza, koje čine pjevačku umjetnost prvom muzičkom umjetnošću, a ljudski glas najljepšim instrumentom. Andrica Dumanić ima više nego preduvjete za jedan zaista veliki razvitak. Ona je pokazala da se može razviti u pjevačicu visokih kvaliteta s fascinirajućom ljepotom glasa.”
  
  Andrica Dumanić počela je s vremenom prelaziti u tzv. teži repertoar. Na premijeri Giordanovog Andréa Chéniera pjevala je Madeleine de Coigny i, prema Vladimiru Kuljišu u Slobodnoj Dalmaciji 21. siječnja 1958. „svojim lijepo obojenim i bogato nijansiranim sopranom dala je vrlo dobru izvedbu u pjevačkom i glumačkom pogledu”. No kritičar primjećuje da „bi mogla postići i veći uspjeh kad bi izbjegla forsiranje akutnih nota, što je uostalom potpuno nepotrebno, jer ima snažan glas velike prodornosti i nosivosti“. Isti kritičar napisao je 12. veljače 1958. u Slobodnoj Dalmaciji u osvrtu na njezinu Aidu, da je „dala vrlo neujednačenu kreaciju. Uslijed forsiranja – tremoliranja glasa, što je izazivalo nejasnu vokalizaciju, imala je malo uspjelih momenata.” No Željko Rapanić je u Slobodnoj Dalmaciji 23. siječnja 1959. istaknuo njezino „solidno pjevanje“ na obnovi Aide, a S.[igmund] Šteg je također u Slobodnoj Dalmaciji 8. ožujka 1959. u osvrtu na premijeru Lohengrina napisao da je Telramundovu „slavohlepnu i zmijski zlobnu ženu Ortrudu dala Andrica Dumanić glasovno odgovarajućim ocrtavanjem u dramatskom izrazu“. Na premijeri Ponchiellijeve Gioconde u lipnju 1961., prema recenzentu Slobodne Dalmacije s inicijalima M.[irošević] J.[osip] 14. lipnja, „Andrica Dumanić kao Gioconda nakon početne treme i nesigurnosti ostavila je u granicama svojih mogućnosti najbolji dojam.“
  
  Andrica Dumanić ostvarila je još mnoge uloge: Verdijeve Leonoru u Trubaduru, Fenenu u Nabuccu, Desdemonu u Otellu i Elizabetu u Don Carlosu, Puccinijeve Mimi u La Bohème, Cho-Cho-San u Madame Butterfly i Giorgettu u Plaštu, zatim Tatjanu u Evgeniju Onjeginu i Lizu u Pikovoj dami Čajkovskog te u hrvatskom repertoaru osim navedenih Jelenu i Evu u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana pl. Zajca, Doru u Matiji Gupcu Ive Lhotke Kalinskog i Drenku u operi Hrkač Milivoja Koludrovića. Gostovala je u Zagrebu, Sarajevu i Dubrovniku, nastupala kao koncertna i oratorijska pjevačica. Kao priznanje za izuzetan doprinos u razvoju glazbene umjetnosti dobila je 1981. Povelju Milka Trnina za životno djelo. U povodu stote obljetnice zgrade HNK-a Split 1993. bila je među osam nagrađenih umjetnika koji su najviše pridonijeli njegovu djelovanju.
  
  Andrica Dumanić, jedna od najistaknutijih pjevačica prvih desetljeća djelovanja novoustrojene Opere Narodnog kazališta Split, umrla je u svom rodnom gradu 22. srpnja 2011. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

Piše:

Marija
Barbieri